Evo, kolege putnici, a i svi ostali... :biker: i :skuter:
S velikim veseljem Paolica i ja :kaono: objavljujemo fotografije s našeg prvog putovanja u inozemstvo, pače, u EU! 8)
Naime, jednog ružnog, kišnog
pakoljut: petka u mjesecu nam rujnu, gledamo mi Dnevnik, kad ono - vremenska prognoza. Kaže : ''Vikend toplo i sunčano...'' Ma super
, rekosmo. Ajmo mi malo u vožnjicu... di ćemo... u ''inostranstvo'', u Sloveniju... Pitamo mi roditelje, mislim još smo mi mlađahni...
Moja mama se izričito protivi i ne da mi, kaže ''Ne može! Ni luda te neću pustit...!'' :x
:misli: Mislim si ja :wink: Reko, ma idem, don't worry...
Paolicu je tata pustio, ali mama joj nije dala... na kraju je pao kompromis, idemo u Sloveniju, tu blizu, ali u Ljubljanu ne. Pošteno. Ipak nam je prvi put.
jevajuci:
Hm... pa Miha mora raditi u subotu... sranje.... ipak odgađamo polazak sa subote na nedjelju.
Budim se u 7h, spremam se, moju Yamahicu YBR 125 uopće ne provjeravam, jer je ko nova.
Rano ujutro, oko 8h
, krenem ja iz Velike Gorice prema Zaprešiću po moju Paolicu. Sva sreća (ne!) pa je njezina moto oprema kod mene u ormaru... :yikes: jakna, čizme, kaciga, bla bla bla... a meni u koferu već drugi vizir, pjena za gumu, sprej za lanac, topla majica itd... pitate se jel stala njezina oprema unutra? Nije. Al nekako sam ju zgural. Kacigu sam morao vezati mrežicom na njezino mjesto na sicu. I tako ja lagano iza kombija na autocesti jurim 98 km/h.
Eto me u Zaprešiću. Parkam bike pred zgradu, špricam lanac.Treći kat, zvonim, otvara Paolina mama sa ''smiješkom na licu'', tata pozdravlja: ''Vozdra burke, oćeš pivu?'' :bananapivo:
Pusam ja svoju ljub, ona se spremi i krećemo. Naravno, sendviče :klopa: je mama napravila tak da smo bili full spremni.
Vozimo se. Tražimo INU između Zaprešića i granice (Harmice), ali tamo sve neke lijeve. Reko, ma budem točio u EU. Mi na granici, pitam naše carinike jel ima kaj da moram pazit, kaže ne, sve ok. Bok bok.
Bradonja Slovenac na njihovoj strani full ljubazan, majstor. Prođemo mi granu, jako uzbuđeni jer nam je ovo prvi put. :shock: Paolica se naoružala fotićem i spremna je ako nas nešto dočeka iza zavoja. :chick:
Petrol. Tankam ne do čepa, nego preko čepa. Cca € 9. Legenda od prodavača priča s nama, neki malo stariji ljubazni dedica. Ma čovjek prva liga. Poželi nam sretan put i mi gas. 60 km/h.
Vozimo prema Krškom, krajolik za uživanje. U Krškom odmah do Dvorca Reihenburga, malo slikica i gas dalje. 60 km/h. Nuklearku nismo posjećivali. Što ako dođe do nuklearne katastrofe?!
Pičimo dalje
Osim toga, već sam bio sa školom unutra, a Paolicu ne zanima.
Vozimo dalje uz tok Save. Uživamo. 70 km/h.
Vozimo, vozimo, vozimo... Vidi! Lijep dvorac. Sevnica. Penjemo se, smještamo u park uz dvorac, papamo sendviče, ja sa salamom i sirom, Paola samo salamu. Ne voli sir. Slikamo se. Pogled je uistinu lijep. Ne kao u Hrvatskoj, al ajde. :wink: Nastavljamo dalje. 80 km/h. Ubrzavamo do vrtoglavih brzina.
Dosta nam je vožnje uz Savu, reko, ljub :zaljubljeni: , ajmo u Radeču lijepo prema Litiji. Ajmo. Vozimo se, vozimo. Ups. A gdje je nestao asfalt? Reko, ma to je samo malo... A jesam pametan... Malo... 15km! Al ajde, imamo mrcinu od motora, pa nije bad... Vozimo se... Opa, Paolica, reko, vidi ju! Paolica se boji zmije. Ipak, bio je to sljepić. Otupzao je dalje u šumu. Vozimo se, pratimo oznake kilometraže, koliko još do asfalta... Eto nas. Izbili smo na crnu podlogu i bili smo sretni. Dosta je bilo mrdanja bubrega. Vozimo se još kratko kad nailazimo na prekrasan pogled, koji se proteže skroz do Alpa. Samo je još falila ljubičasta kravica Milka.
Spuštamo se niz cestu, otkrivamo prekrasna slovenska seoca, kad pred nama još jedan dvorac. Dvorac Bogenšperk, kako piše na vratima. Slikamo se, idemo dalje, nastavljamo našu pustolovinu.
Opet prekrasan pejzaž. Uživamo. Jurimo. 60 km/h.
Izbijamo na glavnu cestu prema Novom Mestu, lijevo. Desno, tabla ''Izvor Krke 2 km''. Ajmo desno. Eto nas na izvoru Krke. Baš je lijepo ovdje. Padne pokoja slikica, riknu dva sendviča. Vrtoglavom brzinom od 80 km/h kotrljamo se prema Novom Mestu. Usput nailazimo na kulturne znamenitosti i drevne građevine. Stajemo, slikamo se i nastavljamo s pozdravljanjem motorista, koji nam putem dolaze u susret, a kojih je bilo prilično.
Nailazimo na dvorce, slikamo se. Opet. Putem smo ih sve blicnuli. Tražimo Otočec ob Krki. Tu sam već davno bio sa svojima na ručku i ostao mi je u lijepom sjećanju. Evo nas. Divimo se skladu prirode i arhitekture. Ma milina jedna. Dogovor je pao da ćemo jedan vikend doći s frendom i njegovom curom na motorima tu kampirati.
Inače, do sada smo potrošili samo za benzin, pa smo mislili lovu koju smo ponijeli sačuvati za drugu vožnjicu, ali... mi smo takvi, kad vidimo nešto lijepo, moramo to imati... Piletina s roštilja ovijena špekom, pečenim paradajzom s umakom od jogurta, za Paolicu, a za mene teleći svitak punjen dimljenom patkom u umaku od oraha i meda, s kroketima. Mljac :klopa: Popili Colu i jiuce, vozimo. Ručak € 30.
Pužemo lokalnim cesticama, pozdravljamo brojne bajkere putnike i tako stižemo pred kraj našeg izleta. Mokrice. Da se i tu poslikamo. Lijepo je. Slikaju nas simpatični Ameri kaj rade u Beču, putuju prema jugu, i do Lijepe Naše i još dolje... Nek uživaju u Europi, kad imaju Busha doma. A kaj ćeš...
Krećemo dalje. Ne, ipak stajemo u Mokricama da se još poslikamo. Spušam bočnu, silazim s motora, koračam... DUM!!! Kaj, okrenem se, YBR 125, bebica, na podu! Pa miš te grli, reko, pa ne mrem vjerovat. Bio na nizbrdici, nogica malo popustila i tres. Al niš mu nije. Ni ogrebotina. Kofer spasio ( Hvala FRESHMANU!).
Da, moram reći da su iza nas od Otočca pa nadalje stizali ogromni sivi oblaci i bilo nas je frka, tak da smo izašli iz Mokrica na autocestu, tu se ganjamo 100 km/h, sve do velikog prijelaza, gdje smo se trebali naći s *Brzim*, okorjelim bajkerom, članom foruma motori.hr, koji nas je dan prije velikodušno :recine: pozvao na kavicu na granici. Sreća u nesreći da je gužva i da *Brzi* mora raditi, pa ne ''kafenišemo'', nego samo kratko popričamo, jer su oblaci brži od nas. Plaćamo 5kn za autocestu i jurimo prema Zaprešiću. 100 km/h.
Eto nas doma, Paolini su odahnuli, sve je prošlo u redu, nismo pokisli, sve 5! Nude nas večerom, ali mi zahvalno odbijamo, jer smo jeli u Otočcu. Ne ispijam ni pivu s puncem kad... Kiša vani! A ja moram do Velike Gorice motorom... a ne mogu vjerovat, pa kaj i pokisnut moram... sva sreća, kišno odijelo nosim uvijek. Obučem se ja dobro, oprema je tu i gas do VG. Ovaj put ne autocestom, strah me, ipak je mrak, mokro, oko mene brzo voze... reko, idem preko Zagreba.
Za 35 minutica evo me doma. Moji sretni kaj sam živ došao iz ''svijeta''. Sredim se, legnem u krevet.
Gledam još jednom slike, prisjećam se. Uživam. Pijem pivu. Pijem još jednu pivu. Umoran ko pas. Spavam.
380 km je iza nas, 10,98 litara potrošenog benzina. Posjek 2,88 l/100 km. Od 8h ujutro do 19:30h. Vožnjica je bila mrak.
Svima onima, koji misle da se putovati može isključivo nekim velikim putnim endurima, oklopnjacima i putujućim foteljama, Paolica i ja jednoglasno poručujemo: ''Ljudi, opustite se i same gas!''
eace:
