hornet28
Active member
Pozdrav,
iako sam član foruma od 2004.g., nisam baš puno pisao, ne ide mi to od ruke, ali sam zato vrijeme vozio motore
U ove zimske dane se prisjećam raznih motoputovanja, a moja gospođa to sve u obliči u motopis. Htio bih podijeliti s Vama jedno od naših putovanja...
Inače krenuli smo iz Zagreba u Italiju, gospođa na svojoj Hondi CB650R i ja na svom Zetoru (BMW R1200RS)...
Ovdje ću napraviti copy/paste motopisa iz travnja ove godine, u postu ćete moći pronaći link na youtube video s putovanja, link na gospođin motoblog i link na my maps kartu rute koju smo vozili...
Karta putovanja
Motoblog
15.-18.04.2022.
Apenine smo do ovog produženog vikenda više puta pomazili i manje puta prešli, ali Apenini su, iako značajno niži od Alpa (najviši vrh Apenina je Corno Grande, 2.912 m), jednako dug planinski lanac kao i Alpe - oko 1.200 km (prema nekim izvorima čak i 1.400 km). Iz naše perspektive to znači da naše istraživanje ovog krasnog, isključivo talijanskog planinskog lanca može trajati mnogo mnogo godina. A volimo Italiju. I volimo planinske lance.
Prvi put smo ga prešli 2016. na putu u Saint-Tropez, između Piacenze i Genove, i otkrili rijeku Trebbio i gradić Bobbio. Dvije godine kasnije smo se malo duže družili, na putu na Siciliju, prolazeći od San Marina preko Urbina i Terni do Napulja, i dalje u Calabriu. Oba putovanja vozila nas je naša stara dobra Tenera. A onda, 2019.g., muž na svojoj Hondi CBF1000, i ja na svom malom Ibri (Yamaha YBR 125), prošli smo upravo ovim dijelom Apenina gdje sada idemo, od Bologne do Livorna i Pise, preko prijevoja Passo della Porretta (932 m) i Passo dell' Abetone (1.388 m)
Konačno je došlo vrijeme da nam umjesto samo usputne atrakcije postane cilj našeg istraživanja i uživanja. Smještaj smo našli u srcu Toskansko-emilijskih Apenina (Appennino Tosco-Emiliano), na području komune Castelnovo ne' Monti, u provinciji Reggio Emilia. Vremena imamo premalo, jedva tri dana, pa teško odabiremo rute, svjesno zaobilazeći neke prijevoje da bismo prošli drugima. Iako dok planiramo zapravo ni ne znamo što nas čeka. Svaka cesta ovdje je atraktivna, a uređenih prijevoja i prometnih pravaca ima koliko ti srce poželi. Još dok ćemo biti na putu plakat ćemo da se želimo vratiti i istraživati tih sasvim malenih 150 km, od ukupne duljine Apenina, u kojima ćemo se zadržati.
A zadržat ćemo se u Sjevernim Apeninima (Appennino Settentrionale), koji se dijele na Ligurske i Toskansko-Emilijske Apenine. Većinu vremena provest ćemo u Toskansko-Emilijskim Apeninima, malo ćemo proći obroncima Ligurskih, a malo ćemo i napustiti Apenine vrludanjem kroz manji planinski lanac Alpi Apuane i izlaskom na Ligursko more.
Već uobičajeno, krećemo u petak poslije (netko i za vrijeme) posla, u 16h. Cilj je doturiti što je dalje moguće prije mraka. Autocestom kroz Sloveniju, to nam je oko 2,5 sata, i onda još sat i pol prema Veneciji, do sela Pra' di Levada, otprilike na pola puta između gradića Torre di Mosto i Ceggia.
Već na Bregani kisnemo, ali nije to veliki pljusak, pa nakon dvadesetak minuta uspijevamo pobjeći kišnim oblacima i jurimo prema sunčanoj Italiji. Slovenska autocesta nam je uvijek draža na putu prema negdje nego prema doma, to je tek početak puta i najbrži način da stignemo u Italiju.
Prije granice točimo gorivo i kratko odmaramo na benzinskoj na kojoj smo popravljali kontakt bravu na Teneri, na putu u Saint-Tropez. Prisjećamo se dogodovština s Tenerom i naših prvih ozbiljnih moto putovanja.
odmorište Šempas, Nova Gorica
Oko 18:30 smo u Italiji i vozimo kako se u Italiji voziti treba. Kao i uvijek, ravnicu razbijaju odlični kružni tokovi i poneki zavoj, kamiona večeras uopće nema, i točno kako smo i najavili, u 20h, stižemo u apartman. S nama stiže i suton.
Pra' di Levada, Ceggia
Ceggia je gradić od oko 6.000 stanovnika, ali večeras ne idemo u istraživanje, dan je bio dug i sadržajan pa odlučujemo odmoriti i naspavati se, da rano ustanemo, da rano krenemo, da idemo. U Apenine.
Budimo se prije šest, i u 6:45 smo spakirani i spremni za polazak. Taman se razdanilo, a stiglo je i sunce da nas isprati. U Apenine.
Pra' di Levada, Ceggia, apartman
Pra' di Levada, Ceggia
Doručak i prvu kavu potražit ćemo nakon što prođemo Venecijansku lagunu i Chioggiu, gradić koji se smjestio na njezinom južnom ulazu, gradić koji je postao naš miljokaz i naša psihološka granica. Kada prođemo Chioggiu više nismo blizu doma. U samoj Chioggiji nismo nikada bili, pa je i taj neki budući susret nešto čemu se radujemo.
Veneciju prolazimo sasvim elegantno, veselimo se putokazima za Chioggiu, i već u 8:30 stajemo u mjestu Pettorazza Grimani, na ugaslu benzinsku, na kojoj još jedino kafić radi.
- Buongiorno (jedva smo dočekali da ga izgovorimo)
- Buongiorno (s najvećim osmijehom na svijetu)
- Due caffe' macchiato?
- Si
- Eee.. mangare?
- Si, si, brioche, con marmellata, con crema, con cioccolato...
Uvijek me obraduje ta talijanska srdačnost u malim mjestima, gdje već iz našeg "buongiorno" shvate da ne znamo talijanski, ali im je drago da se trudimo, pa nastavljaju vrlo pažljivo, sporo izgovarajući vrlo jednostavne riječi, čitajući razumijevanje ili nerazumijevanje u našim očima. Uskoro stižu dva topla kroasana, jedan s marmeladom, jedan s kremom, i dva talijanska macchiata. To je to. Ništa drugo mi ne treba.
Caffè Provinciale 29, Pettorazza Grimani
Caffè Provinciale 29, Pettorazza Grimani
Okrijepljeni i malo ugrijani na jutarnjem suncu krećemo dalje. Točimo gorivo u San Martino di Venezze, obilazimo Rovigo obilaznicom, Ferraru u širokom luku, i jurimo prema Bologni, od kuda nešto prije 11 h počinje naš polagani uspon. U Apenine.
Prema našem starom dobrom pravilu (izbjegavaj-velike-gradove) ne ulazimo u Bolognu, prolazimo s njene istočne strane i ulazimo u Parco regionale dei Gessi Bolognesi e Calanchi dell' Abbadessa, koji se prostire na prvim obroncima Toskansko-emilijskih Apenina, u njihovom dijelu Appennino Bolognese. Park prirode svoje ime duguje bogatstvu gipsa, koji se ovdje eksploatira još od prapovijesti, i specifičnom geomorfološkom fenomenu - Calanchi dell' Abbadessa - dubokim brazdama nastalima erozijom gipsa bez značajnog vegetacijskog pokrova. Velika eksploatacija gipsa zaustavljena je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a tragovi i ostaci velikih kamenoloma sastavni su dio ovog teritorija. Uživamo u pogledu na pitome brežuljke i nekoliko Calanchi dell' Abbadessa koji su vidljivi s ceste.
Vozimo uz rijeku Idice sporednim prometnim pravcem od Bologne prema Firenzi, manje-više paralelnim s glavnim pravcem (SS 65 della Futa), na koji izbijamo na prijevoju Passo della Raticosa. Malo prije samog prijevoja, na otprilike 720 m nadmorske visine, prvi puta prelazimo granicu regija Emilia Romagna i Toscana.
Monghidoro, Emilia Romagna / Toscana
Appennino Bolognese, Emilia Romagna / Toscana
Stižemo na prijevoj Passo della Raticosa (968 m) i ostajemo iznenađeni brojem motora parkiranih na raskršću. Zanimljivost svih prijevoja ovog kraja je spontano masovno okupljanje motorista iz obje regije, ponajviše iz gradova Bologna, Imola, Firenze i Prato, ali najveće okupljalište je upravo prijevoj Raticosa na koji smo mi zapravo slučajno banuli.
Passo della Raticosa (968 m)
Passo della Raticosa (968 m)
iako sam član foruma od 2004.g., nisam baš puno pisao, ne ide mi to od ruke, ali sam zato vrijeme vozio motore
U ove zimske dane se prisjećam raznih motoputovanja, a moja gospođa to sve u obliči u motopis. Htio bih podijeliti s Vama jedno od naših putovanja...
Inače krenuli smo iz Zagreba u Italiju, gospođa na svojoj Hondi CB650R i ja na svom Zetoru (BMW R1200RS)...
Ovdje ću napraviti copy/paste motopisa iz travnja ove godine, u postu ćete moći pronaći link na youtube video s putovanja, link na gospođin motoblog i link na my maps kartu rute koju smo vozili...
Motoblog
15.-18.04.2022.
Apenine smo do ovog produženog vikenda više puta pomazili i manje puta prešli, ali Apenini su, iako značajno niži od Alpa (najviši vrh Apenina je Corno Grande, 2.912 m), jednako dug planinski lanac kao i Alpe - oko 1.200 km (prema nekim izvorima čak i 1.400 km). Iz naše perspektive to znači da naše istraživanje ovog krasnog, isključivo talijanskog planinskog lanca može trajati mnogo mnogo godina. A volimo Italiju. I volimo planinske lance.
Prvi put smo ga prešli 2016. na putu u Saint-Tropez, između Piacenze i Genove, i otkrili rijeku Trebbio i gradić Bobbio. Dvije godine kasnije smo se malo duže družili, na putu na Siciliju, prolazeći od San Marina preko Urbina i Terni do Napulja, i dalje u Calabriu. Oba putovanja vozila nas je naša stara dobra Tenera. A onda, 2019.g., muž na svojoj Hondi CBF1000, i ja na svom malom Ibri (Yamaha YBR 125), prošli smo upravo ovim dijelom Apenina gdje sada idemo, od Bologne do Livorna i Pise, preko prijevoja Passo della Porretta (932 m) i Passo dell' Abetone (1.388 m)
Konačno je došlo vrijeme da nam umjesto samo usputne atrakcije postane cilj našeg istraživanja i uživanja. Smještaj smo našli u srcu Toskansko-emilijskih Apenina (Appennino Tosco-Emiliano), na području komune Castelnovo ne' Monti, u provinciji Reggio Emilia. Vremena imamo premalo, jedva tri dana, pa teško odabiremo rute, svjesno zaobilazeći neke prijevoje da bismo prošli drugima. Iako dok planiramo zapravo ni ne znamo što nas čeka. Svaka cesta ovdje je atraktivna, a uređenih prijevoja i prometnih pravaca ima koliko ti srce poželi. Još dok ćemo biti na putu plakat ćemo da se želimo vratiti i istraživati tih sasvim malenih 150 km, od ukupne duljine Apenina, u kojima ćemo se zadržati.
A zadržat ćemo se u Sjevernim Apeninima (Appennino Settentrionale), koji se dijele na Ligurske i Toskansko-Emilijske Apenine. Većinu vremena provest ćemo u Toskansko-Emilijskim Apeninima, malo ćemo proći obroncima Ligurskih, a malo ćemo i napustiti Apenine vrludanjem kroz manji planinski lanac Alpi Apuane i izlaskom na Ligursko more.
Već uobičajeno, krećemo u petak poslije (netko i za vrijeme) posla, u 16h. Cilj je doturiti što je dalje moguće prije mraka. Autocestom kroz Sloveniju, to nam je oko 2,5 sata, i onda još sat i pol prema Veneciji, do sela Pra' di Levada, otprilike na pola puta između gradića Torre di Mosto i Ceggia.
Već na Bregani kisnemo, ali nije to veliki pljusak, pa nakon dvadesetak minuta uspijevamo pobjeći kišnim oblacima i jurimo prema sunčanoj Italiji. Slovenska autocesta nam je uvijek draža na putu prema negdje nego prema doma, to je tek početak puta i najbrži način da stignemo u Italiju.
Prije granice točimo gorivo i kratko odmaramo na benzinskoj na kojoj smo popravljali kontakt bravu na Teneri, na putu u Saint-Tropez. Prisjećamo se dogodovština s Tenerom i naših prvih ozbiljnih moto putovanja.
odmorište Šempas, Nova Gorica
Oko 18:30 smo u Italiji i vozimo kako se u Italiji voziti treba. Kao i uvijek, ravnicu razbijaju odlični kružni tokovi i poneki zavoj, kamiona večeras uopće nema, i točno kako smo i najavili, u 20h, stižemo u apartman. S nama stiže i suton.
Pra' di Levada, Ceggia
Ceggia je gradić od oko 6.000 stanovnika, ali večeras ne idemo u istraživanje, dan je bio dug i sadržajan pa odlučujemo odmoriti i naspavati se, da rano ustanemo, da rano krenemo, da idemo. U Apenine.
Budimo se prije šest, i u 6:45 smo spakirani i spremni za polazak. Taman se razdanilo, a stiglo je i sunce da nas isprati. U Apenine.
Pra' di Levada, Ceggia, apartman
Pra' di Levada, Ceggia
Doručak i prvu kavu potražit ćemo nakon što prođemo Venecijansku lagunu i Chioggiu, gradić koji se smjestio na njezinom južnom ulazu, gradić koji je postao naš miljokaz i naša psihološka granica. Kada prođemo Chioggiu više nismo blizu doma. U samoj Chioggiji nismo nikada bili, pa je i taj neki budući susret nešto čemu se radujemo.
Veneciju prolazimo sasvim elegantno, veselimo se putokazima za Chioggiu, i već u 8:30 stajemo u mjestu Pettorazza Grimani, na ugaslu benzinsku, na kojoj još jedino kafić radi.
- Buongiorno (jedva smo dočekali da ga izgovorimo)
- Buongiorno (s najvećim osmijehom na svijetu)
- Due caffe' macchiato?
- Si
- Eee.. mangare?
- Si, si, brioche, con marmellata, con crema, con cioccolato...
Uvijek me obraduje ta talijanska srdačnost u malim mjestima, gdje već iz našeg "buongiorno" shvate da ne znamo talijanski, ali im je drago da se trudimo, pa nastavljaju vrlo pažljivo, sporo izgovarajući vrlo jednostavne riječi, čitajući razumijevanje ili nerazumijevanje u našim očima. Uskoro stižu dva topla kroasana, jedan s marmeladom, jedan s kremom, i dva talijanska macchiata. To je to. Ništa drugo mi ne treba.
Caffè Provinciale 29, Pettorazza Grimani
Caffè Provinciale 29, Pettorazza Grimani
Okrijepljeni i malo ugrijani na jutarnjem suncu krećemo dalje. Točimo gorivo u San Martino di Venezze, obilazimo Rovigo obilaznicom, Ferraru u širokom luku, i jurimo prema Bologni, od kuda nešto prije 11 h počinje naš polagani uspon. U Apenine.
Prema našem starom dobrom pravilu (izbjegavaj-velike-gradove) ne ulazimo u Bolognu, prolazimo s njene istočne strane i ulazimo u Parco regionale dei Gessi Bolognesi e Calanchi dell' Abbadessa, koji se prostire na prvim obroncima Toskansko-emilijskih Apenina, u njihovom dijelu Appennino Bolognese. Park prirode svoje ime duguje bogatstvu gipsa, koji se ovdje eksploatira još od prapovijesti, i specifičnom geomorfološkom fenomenu - Calanchi dell' Abbadessa - dubokim brazdama nastalima erozijom gipsa bez značajnog vegetacijskog pokrova. Velika eksploatacija gipsa zaustavljena je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a tragovi i ostaci velikih kamenoloma sastavni su dio ovog teritorija. Uživamo u pogledu na pitome brežuljke i nekoliko Calanchi dell' Abbadessa koji su vidljivi s ceste.
Vozimo uz rijeku Idice sporednim prometnim pravcem od Bologne prema Firenzi, manje-više paralelnim s glavnim pravcem (SS 65 della Futa), na koji izbijamo na prijevoju Passo della Raticosa. Malo prije samog prijevoja, na otprilike 720 m nadmorske visine, prvi puta prelazimo granicu regija Emilia Romagna i Toscana.
Monghidoro, Emilia Romagna / Toscana
Appennino Bolognese, Emilia Romagna / Toscana
Stižemo na prijevoj Passo della Raticosa (968 m) i ostajemo iznenađeni brojem motora parkiranih na raskršću. Zanimljivost svih prijevoja ovog kraja je spontano masovno okupljanje motorista iz obje regije, ponajviše iz gradova Bologna, Imola, Firenze i Prato, ali najveće okupljalište je upravo prijevoj Raticosa na koji smo mi zapravo slučajno banuli.
Passo della Raticosa (968 m)
Passo della Raticosa (968 m)