Quadbiker
New member
Ova priča počinje u vrijeme dok je benzin bio jeftiniji. Nije to bilo tako davno. Počinje negdje na pola puta do cija,malog dalmatinskog gradića, na obali Jadranskog mora. Crveni Yugo ničim ne odudara od tadašnje prometne svakodnevice. Otac ubacuje kazetu i za koji trenutak Ivčić već pjeva Stop the war. Ne razumjem ni riječi engleskog, ali melodičnim mumljanjem pratim svaku riječ. Ispred nas se stvorio šleper. Često sam putovao ovuda. Cesta je zavojita i neko vrijeme šleper će biti ispred nas. Za to vrijeme otac i ja osmislili smo igru. Treba prvi pogoditi koje je boje "glava" kamiona. Bila je to zabavna igra u kojoj me otac redovito pobjeđivao. Skoro da sam pomislio kako unaprijed zna odgovor, premda je kao vozač bio u velikoj prednosti nad klincem koji jedva viri otraga, čvrsto se držeći za sjedala sprijeda. Nakon što bi otac pobjedio, ja bih bio razočaran. Otac je često iskupljenje za vlastitu pobjedu i moje razočaranje znao potražiti u obližnjoj trgovini koja se nalazila uz cestu do cilja. Kupovao bi mi plastične autiće, svaki puta po jedan...
U gradu na Jadranskoj obali sve je bilo puno gužve. Dojmio me se jedan motocikl. Zapravo ne jedan jer ih je bilo mnogo. U zraku miris benzina. Euro 5 norme tada nisu bile bitne. Simpatično brujanje tih motocikala zaokupljalo je moje razmišljanje. Tada sam pomislio kako bi bilo dobro da otac i ja umjesto Yuga imamo tu Vespu. Time bismo izbjegli gužvu i ne bi dugo čekali, obavili bi ono zbog čega smo došli i vratili se kući.
Ali istina je bila da je nikada neću moći sjesti na motocikl. Moja dijagnoza to ne dopušta i mogao sam samo sanjati da vozim PX-icu. Rehabilitacija je bila realnost i stvarni razlog mog dolaska u grad. Ispred zgrade je redovito bila parkirana crvena Vespa. Pripadala je mladom fizioterapeutu, kojem sam se divio jer je bio zdrav, zapravo možda više iz razloga jer vozi motocikl.
Svaki puta sam je gledao prije nego što uđem na gotovo dvosatnu terapiju. Izlazio sam umoran, ali samostalno hodajući. Što se još samo godinu dana ranije činilo nemogućom misijom. Pogled na motocikl redovito mi je popravljao raspolozenje.
Prošle su godine. Vrijeme se promijenilo.
Benzin je skup, Euro norme su bitne. Yugo je otišao u reciklazno dvorište. Tomislava Ivčića slušaju samo rijetki. Rat je zaustavljen. Naučio sam ponešto od engleskog. Trgovina kraj puta sada je birtija. Tata i ja više ne igramo onu igru, iako i danas često putujemo zajedno. Još čuvam poneki od onih plastičnih autića, koje mi je otac poklanjao. I dalje idem na terapije. Redovito studiram. Onaj mladi fizioterapeut kojemu sam se tako divio umro je od raka. Uvijek cu se sjećati njega i crvene vespe. Nisam kupio Vespu. I dalje ne mogu voziti motocikl. Ipak ostvario sam san. Vozim četverocikl. Nije prošlo mnogo vremena, a mnoge stvari su se promijenile. Ipak jedna se nije promijenila i sumljam da će se ikad promijeniti. Motocikl mi uvijek vrati osmijeh na lice.
Živjeli. poštujte svoje roditelje i bližnje.
The Cranberries - Ode To My Family
U gradu na Jadranskoj obali sve je bilo puno gužve. Dojmio me se jedan motocikl. Zapravo ne jedan jer ih je bilo mnogo. U zraku miris benzina. Euro 5 norme tada nisu bile bitne. Simpatično brujanje tih motocikala zaokupljalo je moje razmišljanje. Tada sam pomislio kako bi bilo dobro da otac i ja umjesto Yuga imamo tu Vespu. Time bismo izbjegli gužvu i ne bi dugo čekali, obavili bi ono zbog čega smo došli i vratili se kući.
Ali istina je bila da je nikada neću moći sjesti na motocikl. Moja dijagnoza to ne dopušta i mogao sam samo sanjati da vozim PX-icu. Rehabilitacija je bila realnost i stvarni razlog mog dolaska u grad. Ispred zgrade je redovito bila parkirana crvena Vespa. Pripadala je mladom fizioterapeutu, kojem sam se divio jer je bio zdrav, zapravo možda više iz razloga jer vozi motocikl.
Svaki puta sam je gledao prije nego što uđem na gotovo dvosatnu terapiju. Izlazio sam umoran, ali samostalno hodajući. Što se još samo godinu dana ranije činilo nemogućom misijom. Pogled na motocikl redovito mi je popravljao raspolozenje.
Prošle su godine. Vrijeme se promijenilo.
Benzin je skup, Euro norme su bitne. Yugo je otišao u reciklazno dvorište. Tomislava Ivčića slušaju samo rijetki. Rat je zaustavljen. Naučio sam ponešto od engleskog. Trgovina kraj puta sada je birtija. Tata i ja više ne igramo onu igru, iako i danas često putujemo zajedno. Još čuvam poneki od onih plastičnih autića, koje mi je otac poklanjao. I dalje idem na terapije. Redovito studiram. Onaj mladi fizioterapeut kojemu sam se tako divio umro je od raka. Uvijek cu se sjećati njega i crvene vespe. Nisam kupio Vespu. I dalje ne mogu voziti motocikl. Ipak ostvario sam san. Vozim četverocikl. Nije prošlo mnogo vremena, a mnoge stvari su se promijenile. Ipak jedna se nije promijenila i sumljam da će se ikad promijeniti. Motocikl mi uvijek vrati osmijeh na lice.
Živjeli. poštujte svoje roditelje i bližnje.
The Cranberries - Ode To My Family
