Bullettimer
New member
Imam 20 godina i u životu nisam niti taknuo motor. A obožavam ih. Sve do nedavno nikada nisam ni sa kime pričao o motorima. A opsjedaju me. Niti jednom nisam osjetio vibraciju njihove obećane snage. A sav ustreperim od samog pogleda na njih.
I tako samog sebe nalazim hodajući po gradu. Misli se vrte oko faksa, planova za vikend, ovog ili onog... I prije nego što se snađem, motor projuri pored mene. R-model, naked, choper – nije bitno. To je jednostavno... motor. Ah, prekrasne li riječi, a toliko nedovoljne da bi obuhvatila sve ono što ...motor... jest. I što predstavlja. I što sve u meni poskoči na njegov spomen. Ubrzo, trenutak nestaje naglo kao što je i došao. Baš kao da mi je neka providnost priuštila tih par dragocijenih sekundi u prisustvu toga nevjerojatnoga stroja i njegova krotitelja. I tako ostajem sam, sa svojim mislima. Ošamućen neočekivanim poklonom, u ekstazi s kojom se ne mogu nositi. Pun goruće radosti jer me se ponovno podsjetilo da na ovome svijetu postoji nešto što je toliko... motor! Zatim hladna spoznaja – ja nemam nikakve uloge u predstavi koja se upravo odigrala. Ja nemam motor i proći će još vremena do trenutka kada ga budem imao. A nikada nisam niti sjeo na jednoga pa da bi se mogao povući u svoje misaono utočište u kojemu bih našao utjehu u sjećanju. I pozelenim. Pozelenim od zavisti prema onome tko je na tome motoru – čovjeku koji živi svoj san i dok je na tome motoru izgleda da ima ... sve!
No kako je došlo do toga, zašto sam toliko zavolio taj veličanstven stroj? Za to se moramo vratiti tri i pol godine unazad. U ljeto 2003. U Crikvenicu. Bio sam tjedan dana na moru. Nisam bio s društvom, tako da je već nakon dva-tri dana postalo dosadno. Stoga, da bih skratio vrijeme, prvi put sam kupio Moto Puls. Da malo vidim što se piše u jednom takvom časopisu. Ono što mi je taj potez priredio, nisam mogao niti naslutiti. Jedan od članaka je bio putopis neke grupice – motorima duž Sredozemlja. Nešto je bilo u tome članku. Niti dan-danas ne mogu točno reći što, ali sada ovo čitate upravo zato što je bilo. Zamislio sam sebe na jednom takvom putovanju. Naravno, u prvom trenutku sam misao da bih to ikada mogao učiniti odbacio kao apsurdnu, ali kad se danas osvrnem na taj događaj, mislim da mogu reći da je strast buknula. Sljedeća stvar koje se sjećam je da sam kasnije, kada sam se prisjetio tog članka, već razmišljao na način: to se hoće dogoditi, no kada i kako, za to ima vremena. I tako je ideja rasla, s vremena na vrijeme se javljala iz dubina pozadinske svijesti. Do prije par mjeseci. Tada se javila realna mogućnost da si priuštim A kategoriju. I nakon par razgovora sa samim sobom, odluka je pala – odmah po završetku godine na faksu upisujem auto-školu! Pretpostavljam da se prirodno postavlja pitanje imam li i jasnu ideju što želim voziti? I imam! Nakon malo pretraživanja, presjek svega što tražim, želim i očekujem od svog motora našao sam u jednom dragulju Kawasakijeve ponude: ZZR-u 600. Namjera mi je nabaviti ga prvom prilikom koja se ukaže nakon zaposlenja. U međuvremenu, da bi auto-škola dobila svoju primjenu, po njenom završetku namjeravam kupiti skuter. S obzirom na to da si trenutno ne mogu priuštiti čak niti jedan prosječan, bit će to najjeftiniji mogući kod nas (ItalScooter 50), ali snalaziš se s onim što imaš. Daleko od toga da nisam zadovoljan time – baš naprotiv, imajući na umu moje dosadašnje iskustvo s motorima, mislim da je poprilično jasno da se po tom pitanju ne mogu postaviti iznad ničega.
Kad se malo osvrnem na sve dosad napisano, primjećujem da naizgled svi ovi planovi zvuče poprilično pretenciozno za nekoga zelenoga poput mene, ali postoje dvije stvari koje vam jednostavno ne mogu adekvatno prenjeti riječima – svoju želju i odlučnost. Volio bih reći: imat ću motor pa makar me to ubilo, ali znam i predobro koliko bi to bezglavo i nepromišljeno zvučalo. Svejedno, mogu vam reći jednu stvar: kad se upitam što očekujem od sebe, u čemu vidim svoju budućnost, koja misao me drži da se i dalje neumoljivo školujem i čemu posvećujem sav svoj trud, svi odgovori, misli i namjere konvergiraju jednoj singularnoj točki: ostvarenju sna – motoru! A oličenje tog sna nalazim u ZZR-u.
I sada, dok mi se miješaju nesavladivo oduševljenje i zavist zbog jedne te iste stvari, znam jednor: prije tri godine započelo je nešto što me je promijenilo i čemu dupuštam da me motivira i vodi. Vjerujem da se tada uz samu misao istovremenu rodila i odluka. Vrlo suptilno i gotovo neprimjetno. Ali takva je i priroda stvari. Rođenje odluke i evolucija osobe su vrlo tihe stvari, dok su njihova priznavanja sebi i drugima nešto zbog čega se svijetovi mijenjaju. U međuvremenu nestrpljivo ispraćujem svaki dan u iščekivanju početka auto-škole kada ću po prvi puta moći dirnuti motor. Neću reći "pravi" motor, već jednostavno... motor. A od pomisli da ću ga zapravo moći i voziti po prvi put... Svijet poprima sasvim novu nijansu.
Pretpostavljam da neki misle da sam tek wannabe-biker, ali to je nešto s čim jednostavno moram živjeti. Svi vi koji ste nabavkom svojeg ljubimca ostvarili svoj san i taj san živite, znajte da ste moji osobni junaci. Ponekad poželim prići nekom motoru i jednostavno ga pomilovati, prijeći preko njegovih elegantnih oblina koje skrivaju obećanje snage i nesputanog života, zagrliti ga da pokažem sebi i svijetu koliko ga volim. Za sada je to samo san. Ali ja znam od čega su građeni snovi. Moj ima 600 kubika. Jednom će me čekati u nekome izlogu. A ja već čekam njega.
I tako samog sebe nalazim hodajući po gradu. Misli se vrte oko faksa, planova za vikend, ovog ili onog... I prije nego što se snađem, motor projuri pored mene. R-model, naked, choper – nije bitno. To je jednostavno... motor. Ah, prekrasne li riječi, a toliko nedovoljne da bi obuhvatila sve ono što ...motor... jest. I što predstavlja. I što sve u meni poskoči na njegov spomen. Ubrzo, trenutak nestaje naglo kao što je i došao. Baš kao da mi je neka providnost priuštila tih par dragocijenih sekundi u prisustvu toga nevjerojatnoga stroja i njegova krotitelja. I tako ostajem sam, sa svojim mislima. Ošamućen neočekivanim poklonom, u ekstazi s kojom se ne mogu nositi. Pun goruće radosti jer me se ponovno podsjetilo da na ovome svijetu postoji nešto što je toliko... motor! Zatim hladna spoznaja – ja nemam nikakve uloge u predstavi koja se upravo odigrala. Ja nemam motor i proći će još vremena do trenutka kada ga budem imao. A nikada nisam niti sjeo na jednoga pa da bi se mogao povući u svoje misaono utočište u kojemu bih našao utjehu u sjećanju. I pozelenim. Pozelenim od zavisti prema onome tko je na tome motoru – čovjeku koji živi svoj san i dok je na tome motoru izgleda da ima ... sve!
No kako je došlo do toga, zašto sam toliko zavolio taj veličanstven stroj? Za to se moramo vratiti tri i pol godine unazad. U ljeto 2003. U Crikvenicu. Bio sam tjedan dana na moru. Nisam bio s društvom, tako da je već nakon dva-tri dana postalo dosadno. Stoga, da bih skratio vrijeme, prvi put sam kupio Moto Puls. Da malo vidim što se piše u jednom takvom časopisu. Ono što mi je taj potez priredio, nisam mogao niti naslutiti. Jedan od članaka je bio putopis neke grupice – motorima duž Sredozemlja. Nešto je bilo u tome članku. Niti dan-danas ne mogu točno reći što, ali sada ovo čitate upravo zato što je bilo. Zamislio sam sebe na jednom takvom putovanju. Naravno, u prvom trenutku sam misao da bih to ikada mogao učiniti odbacio kao apsurdnu, ali kad se danas osvrnem na taj događaj, mislim da mogu reći da je strast buknula. Sljedeća stvar koje se sjećam je da sam kasnije, kada sam se prisjetio tog članka, već razmišljao na način: to se hoće dogoditi, no kada i kako, za to ima vremena. I tako je ideja rasla, s vremena na vrijeme se javljala iz dubina pozadinske svijesti. Do prije par mjeseci. Tada se javila realna mogućnost da si priuštim A kategoriju. I nakon par razgovora sa samim sobom, odluka je pala – odmah po završetku godine na faksu upisujem auto-školu! Pretpostavljam da se prirodno postavlja pitanje imam li i jasnu ideju što želim voziti? I imam! Nakon malo pretraživanja, presjek svega što tražim, želim i očekujem od svog motora našao sam u jednom dragulju Kawasakijeve ponude: ZZR-u 600. Namjera mi je nabaviti ga prvom prilikom koja se ukaže nakon zaposlenja. U međuvremenu, da bi auto-škola dobila svoju primjenu, po njenom završetku namjeravam kupiti skuter. S obzirom na to da si trenutno ne mogu priuštiti čak niti jedan prosječan, bit će to najjeftiniji mogući kod nas (ItalScooter 50), ali snalaziš se s onim što imaš. Daleko od toga da nisam zadovoljan time – baš naprotiv, imajući na umu moje dosadašnje iskustvo s motorima, mislim da je poprilično jasno da se po tom pitanju ne mogu postaviti iznad ničega.
Kad se malo osvrnem na sve dosad napisano, primjećujem da naizgled svi ovi planovi zvuče poprilično pretenciozno za nekoga zelenoga poput mene, ali postoje dvije stvari koje vam jednostavno ne mogu adekvatno prenjeti riječima – svoju želju i odlučnost. Volio bih reći: imat ću motor pa makar me to ubilo, ali znam i predobro koliko bi to bezglavo i nepromišljeno zvučalo. Svejedno, mogu vam reći jednu stvar: kad se upitam što očekujem od sebe, u čemu vidim svoju budućnost, koja misao me drži da se i dalje neumoljivo školujem i čemu posvećujem sav svoj trud, svi odgovori, misli i namjere konvergiraju jednoj singularnoj točki: ostvarenju sna – motoru! A oličenje tog sna nalazim u ZZR-u.
I sada, dok mi se miješaju nesavladivo oduševljenje i zavist zbog jedne te iste stvari, znam jednor: prije tri godine započelo je nešto što me je promijenilo i čemu dupuštam da me motivira i vodi. Vjerujem da se tada uz samu misao istovremenu rodila i odluka. Vrlo suptilno i gotovo neprimjetno. Ali takva je i priroda stvari. Rođenje odluke i evolucija osobe su vrlo tihe stvari, dok su njihova priznavanja sebi i drugima nešto zbog čega se svijetovi mijenjaju. U međuvremenu nestrpljivo ispraćujem svaki dan u iščekivanju početka auto-škole kada ću po prvi puta moći dirnuti motor. Neću reći "pravi" motor, već jednostavno... motor. A od pomisli da ću ga zapravo moći i voziti po prvi put... Svijet poprima sasvim novu nijansu.
Pretpostavljam da neki misle da sam tek wannabe-biker, ali to je nešto s čim jednostavno moram živjeti. Svi vi koji ste nabavkom svojeg ljubimca ostvarili svoj san i taj san živite, znajte da ste moji osobni junaci. Ponekad poželim prići nekom motoru i jednostavno ga pomilovati, prijeći preko njegovih elegantnih oblina koje skrivaju obećanje snage i nesputanog života, zagrliti ga da pokažem sebi i svijetu koliko ga volim. Za sada je to samo san. Ali ja znam od čega su građeni snovi. Moj ima 600 kubika. Jednom će me čekati u nekome izlogu. A ja već čekam njega.
