Ukus Orijenta - TURSKA 2019.

  Deo puta izmedju Aksaray-a i Konya-e, osim što je jedan dugačak pravac, nema bilo šta zanimljivo da ponudi. Sećamo ga se po jatima žutih leptirova kojih je bilo u neobično velikom broju. Sve je bilo žuto i oprema i motori.
  Na ulasku u Konya-u, bili smo počašćeni pravim malim aero-performansom, koje nam je priredio neki pilot turskog vazduhoplovstva. Sigurno preko desetak kilometara je nadletao nad nama i sve vreme izvodio fenomenalne bravure i akrobacije sa avionom. Više sam gledao u nebo nego u put.
  Baš na ulasku u grad, prilikom uključenja sa jedne petlje, Nikoli je proklizao prednji točak i za tren se našao na zemlji. Sva sreća bez ikakvih posledica po njega, a što se tiče KTM-a, od ranije znam da ga je gotovo nemoguće ubiti padovima. Nekoliko minuta nakon toga, prilikom prestrojavanja i vraćanja u pravu traku i Čamo pretura motor u mestu, takođe bez posledica. Izgleda da je vreme za pauzu, samo još da nadjemo gde. Želimo da se izvučemo iz grada pa ćemo stati u neku kafanu.
  Nedugo zatim, stajemo u neku drumsku kafanu. Sve to skromno izgleda, ali bi da napravimo pauzu. Tu ćemo i da klopamo. Samo još da se sporazumemo oko naručivanja. To je malo potrajalo, uglavnom se govorilo telesnim. Nismo bili sigurni ni da li su nas razumeli, ali kad su počeli da iznose klopu, svi su se ozarili. Kako je klopa u suštini jeftina, najbolje stvari smo naručili ponovo. Navike u ishrani, koje smo stidljivo usvajali od samog polaska, ovde su se nastavile u svom pravom svetlu. Povrće je zastupljeno u svim mogućim i nemogućim oblicima, namazi bilo slatki ili slani takođe, mlečni proizvodi u bezbroj kombinacija, meso nije ni izbliza dominatno kao kod nas.





  Polako počinje da nas okružuje planinki krajolik. Već odavno se nismo dotakli ozbiljnijih krivina. Dosadni ravničarski deo je iza nas, i osmeh se vraća na lice. Negde baš u trenutku kada su počeli usponi, a vrhovi okovani snegom da nas okružuju, u kacigi je počeo Run to the hills (Iron Maiden). Čitava vožnja je poprimila potpuno novu dimenziju. Muziku u kacigi slušam isključivo na shuffle, i neverovatno je kako se pojedine pesme uklope sa pejsažima kroz koje voziš. Već na prvom stajanju, da se svi prikupimo, komentarišem baš o tome sa Aleksom.



  Sve do morske obale smo uživali u planinskoj vožnji. Prilikom prilaska moru, nailazimo in na prvi policijski punkt. Kratka kontrola, traže samo pasoše i čim vide odakle smo, odmah ih vraćaju uz želju za srećan put. Kasnije smo ovakve punktove vidjali na ulasku u svako malo veće turističko mesto. Uglavnom kratka kontrola. Čudi me da oko Kapadokije nije bilo ovih punktova, ipak je i tamo baš dosta turista. Ako ovo uopše sa tim ima bilo kakve veze.
  Čim smo se domogli puta oko pored mora, stajemo na pumpu da pokušamo da rešimo neki smeštaj za večeras. Nata, Aleksina žena je uspela da rezerviše baš dobre apartmane u Antaliji. Iako je prvobitna ideja bila da idemo do Kemera, ipak smo odlučili da ostanemo Antaliji, jer je već počelo da pada veče. Neki su pauzu na pumpi iskoristili da operu motore od leptira kroz koje smo prolazili u toku dana.
  Ubrzo nakon polaska sa pumpe, pao je i mrak. Put ima po dve trake u oba pravca i vozi se dosta brzo. Ulazak u Antaliju je dosta dugačak, ipak je u pitanju milionski grad. Smeštaj je na dobroj poziciji, tako da smo malo prošetali rivom u toku večeri. Još od ranije, poznat mi je običaj da se na šetalištima prodaju dagnje na komad, poput grickalica, pa ne propuštamo priliku da se malo počastimo.

 
  Boban je sinoć, prilikom dolaska u Antaliju, primetio da mu svetli neka lampica od senzora za ABS na Traceru, pa je ujutru otišao do Yamahinog servisa da vidi šta tu može da se uradi. Za to vreme, mi smo krenuli uz obalu, sa idejom da se čekamo na nekom lepom mestu.
  Vožnja uz more je bila odlična, smenjivali su se lepi predeli, pogled na more i mali primorski gradići. Vreme kako se samo može poželeti. Već poslednjih par godina idemo na ove rano-prolećne ture i svaki put je vreme odlično, dovoljno toplo da se može uživati, ali ne i vrućina kako je obično tokom letnjih meseci. Jedino što su na izboru uglavnom južne destinacije.
  Ubrzo nakon grada Kaš, nailazimo na jedan kompleks koji ima veliku terasu sa pogledom, i odlučujemo da tu sačekamo Bobana. Mesto je bilo fenomenalno, pa nam čekanje nije teško palo, a i Boban je malo podložio tako da ga nismo dugo čekali.









 
  Od pause nas je čekala super vožnja do Fethyie-a. Put uz more je na trenutke podsećao na jadransku magistralu. Malo smo požurili da se smestimo, jer nam je u planu bilo da idemo do Oludeniz-a na kupanje i u povratku da pogledamo Kayakoy, napušteni grad.
  Sunce je još uvek bilo u zenitu kada smo se bućnuli u more. Nije bilo gužve, letnja sezona je tek počinjala, pa smo mogli da sagledamo Oludeniz u svom sjaju. Važi za jedno od najpopularnijih letovališta. Iznad nas, nebom su leteli brojni paraglajderi. Jedan od njih je izveo sletanje u maestralnom stilu, tako što je izveo brisani let iznad baste i sleteo u pesak. Izgleda da nam je svima bilo zanimljivo, osim kineskinje koja se vozila u tandem letu.









Na izmaku dana, pošli smo prema Fethyie-u, ali drugim putem kako bi videli Kayakoy. Početkom prošlog veka, kada je došlo do razmene naroda, do tada grčki grad, ostao je pust. Kako se mrak lagano spuštao, utisak koji je ostavio na nas, dodatno se pojačavao. I ponovo, radjaju se mnoga pitanja, uglavnom bez odgovora.









 
Slicnu turu smo i mi planirali ali odgodili radi situacije u koj se nalazimo.....
Super pratim za iducu godinu da znamo....
 
  Doručak u hotelu je bio…pa baš nesvakidašnji. A sve to zahvaljujući malom nesporazumu. Kada su prvi od nas došli na doručak, konobar verujem nije razumeo, pa nam je servirao a la card doručak umesto predvidjenog uz noćenje. To je podrazumevalo iznošenje svega i svačega, u nekoliko krugova,da ni sam ne bih mogao da nabrojim. Kako se ko priključivao, to je nastavljeno. Kada je hteo da naplati, mi smo rekli da imamo doručak uz noćenje, pa je nastao nesporazum. Tu je uletela Nata, glavni pregovarač u ekipi, i ispregovarala da za sitnu doplatu dobijemo ovaj raskošni umesto regularnog doručka.



Od Fethyie-a smo se odmah otisnuli u planinu. Odlična vožnja i prelepi predeli. Prvi deo puta je solidna magistrala, užitak za vožnju. Nakon prevoja, put se sužava i deluje kao nekadašnji planinski put, sa starim asfaltom u ne baš zavidnom stanju. Ubrzo izlazimo na glavni put i hitamo prema Pamukalama.
  Prvo smeštanje u hotel, pa odmah na Pamukkale. Hotel je zasigurno najlošiji na citavom putovanju. Hotelski kompleks je na odličnom mestu, baš lepo zamišljen, i verovatno je bio i dobar kada je napravljen, ali je sada daleko od toga. Apsolutno svaka moguća stvar je za renoviranje i zamenu. A tek kako je izgledala kafa…kao da je neko oprao noge. Šlag na tortu čini gazda hotela koji ide okolo i priča tako što galami.
  Cilj nam je kupanje u Kleopatrinom bazenu. Plaća se jedna karta za ulazak u čitav kompleks Hierapolis-a, u okviru koga su arheološki lokaliteti, poznate bele stene sa kojih se sliva voda, i poseban deo gde je prirodni bazen sa toplom vodom za koji se posebno kupuje karta. Mi smo kroz čitav kompleks samo malo prošetali i otišli na kupanje u toploj vodi. Nije baš jeftino da se kupe obe karte, čini mi se oko dvadesetak eura, ali vredi svaki dinar. Bazen ima prirodni oblik, pun je antičkih stubova ispod vode, boja je tamno plava i prozirna, a u delu gde izvire topla voda je veća temperature, i to dosta negu u ostatku bazena. U vodi smo ostali bukvalno do zatvaranja bazena, izašli smo medju poslednjim gostima. Uveče nam je ostalo snage da odemo do nekog bara na pivo.





















 
  Probudio me je poznati zvuk gorionika iz balona za letenje. Svi smo čekali doručak sa strepnjom. Sva sreća pa je po nešto moglo i da se pojede.



  Danas idemo do Efesa. Nema mnogo kilometara, i put nije preterano zanimljiv. Na izlasku iz arheološkog lokaliteta se parkiramo i uzimamo kočiju da nas odvede do ulaska, jedno 3-4 kilometra dalje, tako da se kroz stari grad Efes hoda nizbrdo do izlaska. U Efesu sam bio pre jedno petnaestak godina i tada je ostavio baš poseban utisak. Sada isto tako. Grad koji je tada imao glavnu ulicu od oko 2 kilometra, uz to sa mnogo očuvanih detalja, ne ostavlja ravnodušnim nikoga. Posebno je očuvan prednji zid biblioteke. U to vreme sve civilizacije su imale velike biblioteke u kojima su se čuvala sva moguća znanja. To je bio jedan od načina da se pokaže moć.



































  Kuća Device Marije je u blizini, pa kas smo tu hajde da i to obidjemo. U pitanju je jedna mala kućica koju prati, u najmanju ruku, neobična i pitanje koliko istinita priča. Niko od nas nije pokupio bilo kakav utisak na ovom mestu. Sve je delovalo kao klasični zamka za turiste.








 
  Hotel (Ladies Beach Residence) za večeras smo rezervisali u Kušadasiju. Lep, na plaži, garaža, trebalo bi da je sve OK. Na kraju je ispalo i više od toga. Opet na scenu stupa Nata. Mi smo rezervisali nekoliko soba, pa je Nata neobavezno pitala da li ima nešto sa pogledom na more. Ponudili su joj 2 penthausa bez doplate, a kada su ih vodili da im pokažu, zamolili su ih da ne vrište. Kada smo i mi stigli iz garaže, nismo mogli da verujemo kakvi i koliki su apartmani. Spavaće sobe su poput garsonjere sa delom koji glumi dnevni boravak i  kupatilom koje je veličine sobe. Dnevni boravak sa kuhinjom i trpezarijom je toliki da možete da se dovikujete sa kraja na kraj. Sve vreme smo se pitali ko je ciljna grupa gostiju. Iako su ogromni i deluju dosta luksuzno, suština je ipak malo drugačija. Bilo kako bilo, komfor koji nam je ponudjen je bio mnogo više od onoga što nam treba i što smo platili.









  Svi smo se razišli, svako na svoju stranu. Mi smo uhvatili dolmuš koji je prolazio i otišli do centra da malo prošetamo. Kušadasi je veliki turistički grad. Prilično je lepo uredjen. Šetnja centralnim gradski ulicama, neki doner i slatkiš, pa hvataj ponovo dolmuš za povratak u hotel. Veče smo proveli na terasi hotela, uživajući u pogledu uz po neko piće.













 
  Već na doručku, konstatovali smo da je ovo prvo jutro povratka kući. Sve do sada, ispred nas je bilo puno toga što smo želeli i planirali da obidjemo i posetimo, a od ovog trenutka, polazimo nazad svojim kućama.









  Već na doručku, konstatovali smo da je ovo prvo jutro povratka kući. Sve do sada, ispred nas je bilo puno toga što smo želeli i planirali da obidjemo i posetimo, a od ovog trenutka, polazimo nazad svojim kućama.
  Krećemo bez žurbe, lagano. Ništa nije u planu za obilazak, pa smo ležerni. Čitav dan je ispred nas i kilometri se samo nižu. Put je dosta brz, pa se smenjuju periodi vožnje i odmaranja u drumskim kafanama. Cilj za večeras je Eceabat, trajektom iz Čanakale preko moreuza Dardaneli. Nekih stotinjak kilometara ispred Čanakale put prolazi kroz planinski predeo, delom sa pogledom na more u daljini, pa smo svi tu dali malo oduška. U Čanakale, stižemo tako da hvatamo trajekt koji treba da isplovi za par trenutaka.









  Vožnja trajektom je kratka i brzo se stiže na drugu stranu. Eceabat je veoma malo mesto, a hotel koji smo uzeli se nalazi preko puta pristaništa. U pitanju je mali porodični hotel, poznat medju bajkerskom populacijom, što svedoči mnoštvo nalepnica iz čitavog sveta. Iza hotela je nešto poput ogradjene baste gde se motori bezbedno parkiraju.





Gazda hotela nam je dao preporuku za restoran koji se nalazi nedaleko. Dok smo se prikupljali ispred hotela, priključili smo se gazdi hotela koji se sa nekim prijateljom pio pivo. Ispostaviće se da je taj prijatelj, profesor istorije sa istambulskog univerziteta i napisao je par knjiga o galipoljskoj bitci. Ima li boljeg mesta za čas istorije. Tu smo se dotakli različitih tema, o svemu i svačemu, od geopolitike, do taksi na alkohol koje je uvela turska vlada. Veče smo završili u restoranu, uz dobru hranu i pivo.
 
  Još jedan dan bliže kući. Idemo prema Grčkoj, pa preko Bugarske. Osim što smo stali u neku kafanu, da se rešimo turskih lira, ništa zanimljivo. Vreme se polako kvari i najavljuje kišu. Nije je bilo prethodnih dana, pa da popuni statistiku. Deo kroz Grčku je kratak. Od mesta Komotini, ide se u planine i vožnja postaje veoma zabavna. Sve do trenutka kada nailazimo na nepreglednu kolonu. Lagano vozimo pored kolone sve do ispred granice. Kiša samo što nije počela, čak mi se čini i da nas je poprskalo par kapi na granici.
  U Bugarskoj nam je ideja da preko Pamporova izadjemo na Plovdiv pa dalje do Sofije gde bi noćili. Odmah nakon granice, Garmin nas provodi jednim, ne tako dugim planinskim putem koji je on video kao prečicu. Odavno nisam prošao napuštenijim putem. Prolazimo par vrlo živopisnih mesta. U Zlatogradu se održavao neki vašar ili skup, sve je vrvelo od naroda, mada nismo imali ambiciju da se priključimo.



Idući dalje, priroda je raskošno pokazivala sve svoje čari. Ovaj deo pripada Rodopima, planinskom vencu u južnoj Bugarskoj. Kako sam godinu ranije, obišao deo Rodopa, i ostao oduševljen vidjenim, sada mi se sve to samo potvrdilo. Rodopi su jedan fenomenalan region za moto turing. Imalo bi se tu par dana motati okolo. Kako se približavamo Pamporovu, našem zamišljenom mestu za pauzu za ručak, kiša je postajala sve konkretnija, pa smo uz zaštitu kišnim odelima, odlučili nastaviti dalje i kasnije pronaći neku kafanu za ručak. Planina je tokom kiše, iako predivna, delovala po malo mistično. Silazak prema Plovdivu je, iako prilično klizav po kiši, fenomenalan. Spust je kroz klisuru dok reka huči pored puta.





  Na svakih par kilometara je po neka etno kafana, pa se i mi nasumičnim odabirom odlučujemo za jednu. Tu smo na licu mesta raskrstili sa navikama u ishrani, stečenim u Turskoj, i širom otvorenih ruku se vratili balkanskim običajima u ishrani.



  Nakon obilnog ručka, ostalo je samo da se dovezemo do Sofije, gde smo noćili poslednji put na ovom putovanju. Još jedan deo uz planinsku reku, pa onda gas autoputem i za čas smo u Sofiji. Pokušali smo da uzmemo isti smeštaj kao u odlasku, ali je bio zauzet, pa smo uzeli 2 apartmana u novijem delu Sofije. U pitanju je zgrada sa apartmanima, garaža u suterenu i mala recepcija. Vrlo komforan smeštaj za pristojnu cenu. Kako je smeštaj u stambenom delu grada, veče smo proveli u apartmanu gde smo imali rekapitulaciju putovanja.

 
  Iz Sofije smo se brzinski teleportovali kući uz minimalno zaustavljanje, uključujući i oblačenje kišnih odela, jer je na jednom delu puta padala kiša. Mislim da smo već oko podneva bili u Kraljevu.





 
  Iako mi ovo nije prvo putovanje u Tursku motorom, ovog puta je ostavilo potpuno nove utiske. Ono što se potvrdilo od ranije je tursko gostoprimstvo, nešto o čemu bi mnogi imali da nauče. Bilo ga je u izobilju gde god smo se pojavili. Ljubitelji istorije i arheologije su u Turskoj svoji na svome. Na svakom koraku su arheološki lokaliteti i tragovi nekih davnih vremena. Ishrana je autentična i ukusna. Gomila voća i povrća u ishrani, pripremljeno i servirano na najrazličitije načine, različite vrste pita sa čudnim imenima, pečene u turskim pećima na drva, nebrojeno mnogo namaza, što slanih, što slatkih…nabrajanju nema kraja. Pravi užitak za sva čula. Što se tiče vožnje, nije u pitanju prava vožačka tura, kao npr. po Alpima. Putevi su široki i pravi, magistrale su skoro kao autoputevi, planinski krivudavi putevi su pre retkost nego pravilo…ali i pored toga ima nešto privlačno u svemu tome. Cene ukupno gledajući su povoljne, gorivo je oko 1€, klopa i smeštaj su takodje jeftini, jedino je alkohol skup, čak i u prodavnici. Što se ide istočnije, doživljaj tradicionalne Turske je intenzivniji, dok zapadni deo je prilično prilagodjen zapadnim turistima. Svi smo bili prezadovoljni vremenom provedenim u Turskoj.
 
 
odlično sviđa mi se :D. ovo bi mogla bit jedna od tura u dogledno vrijeme samo da nagovorim ekipu
 
Svaka čast ! (y) (y) (y)
Prošle godine smo na putovanju u Grčku kopirali jedan dio vašeg  Balkana 2018.
Nadam se da ćemo i ovo jednom prilikom odradit.
 
A šta reći, sjedim na terasi, tupavi pogled u prazno, i film mi sve vraća kad sam prije par godina bio dolje.
Mogu ti samo reći, nije ti ovo trebalo ,da ovo pišeš i da stavljaš slike. Jer doba je kad smo svi u Samoizolaciji (ostanimo doma).
Mislom da je drugima kao i meni, da smo suicidni i više u banani. Taman si dobro prošao doba prije Korone.
    Bravo majstore, fotke  (y) i vidim da vam je bilo super. BRAVO  Bravo.  (y)

PS. Kupovanje vinjete u Turskoj?? Nisam ni znao da ju trebam, cjelu Tursku prošao bez vinjete.
A Mađari imaju istu glupu foru, Kad ulaziš u Mađarsku moraš preskakati ogradu da bi kupio Mađarsku vinjetu, jer kučica koja prodaje vinjete nalazi se na izlazu iz Mađarske. Ha..Ha… ludilo.