lb
Active member
Već treću sezonu slinim na Norvešku – gledam po Google Earthu one super Panoramio slike, čitam, istražujem koje su naj-scenic ceste, i tak'… Rek'o zajebi, ove godine idemo makar bili bez struje najesen i jeli paštetu. Srediti će se ta situacija sama od sebe(čitaj: dobiti ću na kocki), ili će nam od zaovice jetrva ostavit' dulum zemlje za prodat', stvari jednostavno imaju načina da se poslože. Odluka je donesena, rezervirao sam trajekt iz DK u NO nekoliko mjeseci prije puta, nešto kasnije i DB Autozug, i to „non-cancellation“ rezervacijom, tako da elminiram bilo kakvu mogućnost petljanja sa promjenama termina, i to je to (© by Almo Čatlak).
Osim trpanja stvari u kofere i kupovine kamping opreme, bio sam prisiljen obaviti još jednu pripremnu radnju – morao sam propederisati tormo. Oprao sam ga(vjerovali ili ne), maknuo muške gume na čepiće i stavio neke pederske cestovne(raspitao sam se što GS-ovci voze), defaultni vizir sam zamijenio (također pederskom) touring varijantom, a Špica je napravio temeljit servis (servis nije bio pederski, čak mi je i novo rikverc ulje ulio, iako ga ja baš ne trošim, jer rikverc do dan danas nisam uspio pronaći).
Nu ga srcati irudova – čist, as gay as it gets, 100% spreman za parkiranje pored rišpektovaca/resičara:
Jasno je k'o dan da nam treba i maskota, pa nam se pridružuje i Wall-E II. Wall-E I je razdužio kašiku na nekoj od planina u Bosni(o tome više ima ovdje: http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,226711.0.html ), glava mu se demontirala od torza i pala u bezdan, valjda će ovaj novi biti bolje sreće. Pomno sam mu odabrao lokaciju i još pomnije ga sapleo u izolirku:
Dolazak do Norveškog tla
Po običaju, noć prije puta nisam baš nešto spavao, uvijek prije puta budem uzbuđen k'o šesnaestogodišnjakinja koja je upravo primila Roccovu alatku u ruke.
Jutro, dan polaska, utovar svih stvari na motor. Asti iruda, nakrcao sam toga dosta, što mi je tormo pretvorilo u lelujavo softi smeće, nestao je onaj ready to race osjećaj. Bar sad znam kako je jamahašima stalno. Ne može to tako, pa odlučujem da ipak neću nositi rezervnu radilicu, aparat za zavarivanje i motorić brisača od renola 4(to sam spremio da naučim norvežane kako se pravi ražanj). Nevoljko i teška srca, broj konzervi goveđeg gulaša smanjujem sa 24 na 12. Ready to race osjećaj se vratio. Jes!!
Do Villacha izbjegavamo vinjete i usput kisnemo. Rek'o, dobro je počelo to s kišom… valjda nas onaj gore želi pripremiti… Next stop – Louis, trebamo obnoviti kišnjake. Usput kupujem i montirače, manje zbog promjena guma jer ja ne bušim gume, već više zbog obrane od onizi' sobova, ili losova, ne znam više kako se zovu. Nikako to zapamtit' kao što nikako zapamtit' piše li se Irak ili Iran.
Terminal gdje nas čeka Autozug je nedaleko Louisa, a do njega nam pomaže doći naš prijatelj Armin, za strance Garmin. Tetka na check-inu nam daje neke četiri trake od gurtna-like materijala. Rek'o, a štaće mi to? Objasnit' će ti to naši konzultanti za utovar, nema ništa da se brineš, tetka će ljubazno. A viđe seljaka, ništa ne zna, tetka će u sebi. Srećom, konzultanti za utovar (jedan spejs-menedžer koji ti upalči gdje da parkiraš i jedan sekjuriti-ofiser koji gurtna motor) su pričali tečan bosanski.
Sekjuriti ofiser: Rođo, di su ti one trake što si dobio na ulazu? Ja: Bacio sam ih. Sekjuriti ofiser: a jesi glup krvi ti issove. Ja: ma zajebajen te, evo ti trake, jebale te trake. Sekjuriti ofiser: oš ti sebi sam gurtnat motor? Ja: 'oću kurac, ispao bi sa vagona u prvih sto metara, de gurtnaj to, neću te zajebavat' više, matere mi. Nedugo zatim motor je bio sigurno upakiran i spreman za polazak. Za Hamburg. To vam je u Njemačkoj.
Osim našeg(to se podrazumijeva), bilo je još pokoje zanimljivo vozilo na vlaku:
Kad kažem zanimljivo, ne mislim na bemveja:
Dolazimo do svog kupea, a unutra je još ljudi. Ostatak vagona je prazan. A jeste nas posložili, pa popizdit' ćemo do Hamburga. Pitam konduktera je li važno da smo na točno onim sjedalima za koja imamo rezervaciju. Kaže on – je, i ode. E rek'o nećeš ti meni sugerirat', pa se ipak selimo u kupe do. Ako nas budu tjerali, neka nas tjeraju, ali moramo pokušati. Navodno ljudi u vlak mogu ući još samo na jednoj stanici i to je to, znači da smo barem do tamo mirni, a za kasnije ćemo vidjeti.
Kako je u vlaku dosadno, a ne može se pušiti, kratio sam vrijeme baveći se između ostaloga i drljanjem po fotoaparatu, pa sam si napravio i svoj prvi selfie. I to ne bilo kakav, već onaj moderni, u ogledalu. Sutra otvaram account na fejsu i upisujem se na skvoš.
Vani cijelo vrijeme pada kiša i strašno mi je drago što sada nismo na autobahnu. Čim pomislim na četveroznamenkasti broj kilometara po autobahnu po kiši, dođe mi da repetiram tetejca i sprašim si dva komada pod plećku. 22:30, Minhen, jaka kiša, trovremenski taft. Stanica je, napokon prilika za cigaru. Onih pedesetak nikotinskih flastera što sam polijepio po sebi uopće ne funkcioniraju, mislim da sam greškom kupio neke light flastere.
Ono čega smo se oboje pribojavali se ipak nije dogodilo – ostali smo sami u kupeu, pa smo se mogli raskomoditi i normalno spavati. U-ha!! 08:00 – doručak. 08:45 – stanica, pauza za cigaru. Život je dobar. Još par sati i napokon smo u Hamburgu. Iskrcavam se na jedvite jade, nisko je, nekoliko puta sam kvalitetno očešao kacigom o plafon vagona. Rišpektovcima/resičarima je bitno lakše jerbo sjede dosta niže, no ipak se ne bih mijenjao s njima, ne želim si baš toliko sramotiti familiju.
OK, sad još imamo 500-tinjak km do sjevera Danske gdje nas čeka trajekt. Autoput, mjestimice zakrčen i dosta vjetrovit, ali za petljanje po lokalnim cestama jednostavno nemamo vremena. Što je tu je. Vožnja – cigara –vožnja –benzinska/cigara – vožnja – cigara – cigara – vožnja. Voila, eto nas u Hirtshalsu u luci. No, ne lezi vraže, nema Wall-E-ja. Nesretnik je gone with the wind, a pravi put još nije ni počeo. Istina, bolje on nego radilica, ali jebo me pas, sljedećeg ću zavarit' za motor.
Skwo se mršti jer sam joj opet dokusurio Wall-E-ja:
Ovo lijevo nam je sljedeće prijevozno sredstvo, navodno ima čak četiri motora od Golfa 2 dizel:
Ukrcaj i gurtnjanje. Ovaj puta bez konzultanata. Di ono stisnem da oslobodim gurtnu? Kako se ono špana? Ček' malo, prvo si uzmi trake na mjeru, ne možeš dovijeka španati. Panikica. Sve ponovo. Jesi kuku na drugom kraju gurtne zakačio u pod? Ups, njesra. Jesi jazavac, to nema nigdje… Sve ponovo. Nakon nepunih 15 minuta – motor je bio osiguran jednom gurtnom. Tip do nas je u tri minute riješio četiri komada. Na njegovu sreću, bio je dovoljno mudar da ode na palubu umjesto da mi se zlurado smije, jer bi u tom slučaju zasigurno dobio kružni među rogove.
Brod je, usudio bi se reći, za nijansu luksuzniji od posljednjeg „trajekta“ na kojem sam se vozio(više o tome ovdje: http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,243263.0.html). Dućani, birtije, casino, igraonice za djecu, ma svega, k'o u Njemačkoj, jedino što smo na palubi vidjeli znak za zabranu pušenja. A u trokurac, jebeš mi sve ako su ovi normalni. Srećom, skwo je uspjela locirati i jednu palubu gdje se pušiti smije, pa smo bili spašeni. Nakon epizode sa gurtnanjem baš mi je trebala cigara. Smiren i adekvatno doziran, uspio sam nakratko ubiti oko, onako napola:
Osim ubijanja oka i pušenja cigara, ništa značajno se nije dogodilo te se nakon cca 3h plovidbe, oko dva sata ujutro, iskrcavamo u Larviku. To vam je u Norveškoj.
Kako imamo točno nula NOK, ulazimo u grad da nađemo bankomat. U gradu, zamislite, imaju semafore. Kako je gluho doba noći, nema pasa na cesti, pa sami stojimo na križanju na crvenom. Prođe neko vrijeme – ništa. Prođe još vremena – ništa. OK, mislim da sam skužio, semafori imaju senzore koje motor nije okinuo. Odgurnem se malo natrag, pa malo lijevo, pa malo desno, pa opet naprijed – ništa. Dopizdi mi i prođem kroz crveno. Drugi semafor – ista priča. WTF?
Rek'o dobro, nije nas nitko vidio, sve je OK, idemo van grada naći pogodno mjesto za spavanje. Nedugo zatim, u daljini iza nas – rotirke. A u trokurac… Norveška i njihove kazne, a ja odmah k'o prstom u govno kroz dva crvena… ode motor u zapljenu, ja u zatvor, a skwo će avionom natrag(skwo i avioni, to je drama za sebe, ali nećemo sada o tome). I jebiga, krenem usporavati, kad prije rotirki proleti neki auto pored mene, kojeg do tada uopće nisam zapazio, a rotirke za njim. Jao, koje olakšanje.
Sat vremena poslije, sasvim slučajno, nalazimo super lokaciju uz jezero i dovoljno ravnog prostora za razapeti šator, što inače u Norveškoj i nije toliko jednostavno – ravne površine su vrlo rijetke, a kad poneka i naiđe – kultivirana je. Par sati sna, i eto ti sunca koje je pretvorilo šator u saunu, pa nam nema druge nego ustati se. Slažemo kavu, malo pričamo sa lokalcem koji se sprema isploviti čamcem na jezero, i sad zapravo krećemo.
Pogled iz šatora:
Oću ovakvu vikendicu:
Pa nešto random iz vožnje:
Rek'o ovo mora da je neka zajebancija, u doba kad trogodišnjaci već drljaju po tabletima, vajberima, tviterima i instagramima, ovi još održavaju telefonske govornice:
Penjemo se prema nacionalnom parku Hardangervidda – planine, visoravni, jezera, vodopadi – točno ono po što smo i došli. Za prvi pravi dan u Norveškoj – pun pogodak – brk mi se već lagano smije, a tek smo krenuli. Uskoro doživljavamo i jedan klasik oko kojeg se više, iskusan u tome kakav već jesam, uopće ne uzbuđujem. Uglavnom, stao sam na (asfaltirano!) ugibalište da snimim pokoju fotografiju. Minutu poslije, čujem zvuk lomljave. Okrenem se i imam što vidjeti - tormo je odlučio da nam je dan previše miran, pa si je bočnom nogarom probušio rupu u asfaltu i prekobacio se pored ceste. Sljedeća slika može dobro poslužiti moto-početnicima i onima koji će to tek postati. Znači, dragi početnici i oni koji ćete to tek postati – ovako se NE parkira motor. Gumena strana motora ide DOLJE:
Kasnije, ako budem imao volje, možemo usput obraditi i neke naprednije teme, npr. zašto je antihopping spojka za curice, a međugas za dečke, kako upaliti velikog 4T singla na kurblu bez da si polomite nogu, zašto Touratech maglenke, ADV naljepnica i dodatni spremnik za gorivo ne mogu učiniti vašu jamahu ili bemveja muškim motociklom, znači sve redom krucijalne stvari.
Kako nismo imali nikakve šanse iz ove pozicije podignuti motor, upoznali smo ljubaznost Norvežana. Ekipa iz prvog auta koji je prošao je vidjela da se mučimo i polukružno se okrenula da nam pohita pomoći. Šteta na motoru je bila naravno nikakva, ekipa nam je zaželjela lijepo vrijeme i sretan put, a ja sam si imao sliku zbog koje sam i stao:
Nastavljamo dalje prema mjestu Lysebotn, do kojeg se osim brodom kroz Lysefyord može doći jednom jedinom planinskom cesticom, sa hrpom serpentina te uskim, mračnim i zavojitim tunelom, koja je po zimi naravno neprohodna, ali je za vrijeme ljeta to područje nestvarno lijepo i svakako ga preporučam obići. Nekim Japancima neće ostati u lijepom sjećanju jer su zakucali skoro novog Minija u zid tunela, valjda nespremni na situaciju da je za Norvežane sasvim normalno da u tunelu imaju serpentinu.
Dan je bio dugačak, malo smo spavali, pa se umorni i zadovoljni smještamo u kampu. Mir i tišina, a za uspavljivanje zvuk vodopada:
E da, prije nego se skroz uspavamo, valja pripremiti i domaću večeru. Prvo malo dinstaš luk, narežeš meso na male kockice, pržiš dok ne dobije zlatnu boju, dodaš malo pomidore, vlasca i ostalih začina, podliješ vodom i pustiš da krčka. Nakon devedeset minuta to sve baciš mački da ti ne smeta dok jedeš pravu stvar - gotovi gulaš iz konzerve. Mmmmmmmmmm – E209, E512, E318, E391 – svi najbolji E-ovi u jednoj konzervi:
Nastavak docnije… dopizdilo mi petljanje sa slikama, više mi treba za slike nego za natipkati tekst…
Osim trpanja stvari u kofere i kupovine kamping opreme, bio sam prisiljen obaviti još jednu pripremnu radnju – morao sam propederisati tormo. Oprao sam ga(vjerovali ili ne), maknuo muške gume na čepiće i stavio neke pederske cestovne(raspitao sam se što GS-ovci voze), defaultni vizir sam zamijenio (također pederskom) touring varijantom, a Špica je napravio temeljit servis (servis nije bio pederski, čak mi je i novo rikverc ulje ulio, iako ga ja baš ne trošim, jer rikverc do dan danas nisam uspio pronaći).
Nu ga srcati irudova – čist, as gay as it gets, 100% spreman za parkiranje pored rišpektovaca/resičara:
Jasno je k'o dan da nam treba i maskota, pa nam se pridružuje i Wall-E II. Wall-E I je razdužio kašiku na nekoj od planina u Bosni(o tome više ima ovdje: http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,226711.0.html ), glava mu se demontirala od torza i pala u bezdan, valjda će ovaj novi biti bolje sreće. Pomno sam mu odabrao lokaciju i još pomnije ga sapleo u izolirku:
Dolazak do Norveškog tla
Po običaju, noć prije puta nisam baš nešto spavao, uvijek prije puta budem uzbuđen k'o šesnaestogodišnjakinja koja je upravo primila Roccovu alatku u ruke.
Jutro, dan polaska, utovar svih stvari na motor. Asti iruda, nakrcao sam toga dosta, što mi je tormo pretvorilo u lelujavo softi smeće, nestao je onaj ready to race osjećaj. Bar sad znam kako je jamahašima stalno. Ne može to tako, pa odlučujem da ipak neću nositi rezervnu radilicu, aparat za zavarivanje i motorić brisača od renola 4(to sam spremio da naučim norvežane kako se pravi ražanj). Nevoljko i teška srca, broj konzervi goveđeg gulaša smanjujem sa 24 na 12. Ready to race osjećaj se vratio. Jes!!
Do Villacha izbjegavamo vinjete i usput kisnemo. Rek'o, dobro je počelo to s kišom… valjda nas onaj gore želi pripremiti… Next stop – Louis, trebamo obnoviti kišnjake. Usput kupujem i montirače, manje zbog promjena guma jer ja ne bušim gume, već više zbog obrane od onizi' sobova, ili losova, ne znam više kako se zovu. Nikako to zapamtit' kao što nikako zapamtit' piše li se Irak ili Iran.
Terminal gdje nas čeka Autozug je nedaleko Louisa, a do njega nam pomaže doći naš prijatelj Armin, za strance Garmin. Tetka na check-inu nam daje neke četiri trake od gurtna-like materijala. Rek'o, a štaće mi to? Objasnit' će ti to naši konzultanti za utovar, nema ništa da se brineš, tetka će ljubazno. A viđe seljaka, ništa ne zna, tetka će u sebi. Srećom, konzultanti za utovar (jedan spejs-menedžer koji ti upalči gdje da parkiraš i jedan sekjuriti-ofiser koji gurtna motor) su pričali tečan bosanski.
Sekjuriti ofiser: Rođo, di su ti one trake što si dobio na ulazu? Ja: Bacio sam ih. Sekjuriti ofiser: a jesi glup krvi ti issove. Ja: ma zajebajen te, evo ti trake, jebale te trake. Sekjuriti ofiser: oš ti sebi sam gurtnat motor? Ja: 'oću kurac, ispao bi sa vagona u prvih sto metara, de gurtnaj to, neću te zajebavat' više, matere mi. Nedugo zatim motor je bio sigurno upakiran i spreman za polazak. Za Hamburg. To vam je u Njemačkoj.
Osim našeg(to se podrazumijeva), bilo je još pokoje zanimljivo vozilo na vlaku:
Kad kažem zanimljivo, ne mislim na bemveja:
Dolazimo do svog kupea, a unutra je još ljudi. Ostatak vagona je prazan. A jeste nas posložili, pa popizdit' ćemo do Hamburga. Pitam konduktera je li važno da smo na točno onim sjedalima za koja imamo rezervaciju. Kaže on – je, i ode. E rek'o nećeš ti meni sugerirat', pa se ipak selimo u kupe do. Ako nas budu tjerali, neka nas tjeraju, ali moramo pokušati. Navodno ljudi u vlak mogu ući još samo na jednoj stanici i to je to, znači da smo barem do tamo mirni, a za kasnije ćemo vidjeti.
Kako je u vlaku dosadno, a ne može se pušiti, kratio sam vrijeme baveći se između ostaloga i drljanjem po fotoaparatu, pa sam si napravio i svoj prvi selfie. I to ne bilo kakav, već onaj moderni, u ogledalu. Sutra otvaram account na fejsu i upisujem se na skvoš.
Vani cijelo vrijeme pada kiša i strašno mi je drago što sada nismo na autobahnu. Čim pomislim na četveroznamenkasti broj kilometara po autobahnu po kiši, dođe mi da repetiram tetejca i sprašim si dva komada pod plećku. 22:30, Minhen, jaka kiša, trovremenski taft. Stanica je, napokon prilika za cigaru. Onih pedesetak nikotinskih flastera što sam polijepio po sebi uopće ne funkcioniraju, mislim da sam greškom kupio neke light flastere.
Ono čega smo se oboje pribojavali se ipak nije dogodilo – ostali smo sami u kupeu, pa smo se mogli raskomoditi i normalno spavati. U-ha!! 08:00 – doručak. 08:45 – stanica, pauza za cigaru. Život je dobar. Još par sati i napokon smo u Hamburgu. Iskrcavam se na jedvite jade, nisko je, nekoliko puta sam kvalitetno očešao kacigom o plafon vagona. Rišpektovcima/resičarima je bitno lakše jerbo sjede dosta niže, no ipak se ne bih mijenjao s njima, ne želim si baš toliko sramotiti familiju.
OK, sad još imamo 500-tinjak km do sjevera Danske gdje nas čeka trajekt. Autoput, mjestimice zakrčen i dosta vjetrovit, ali za petljanje po lokalnim cestama jednostavno nemamo vremena. Što je tu je. Vožnja – cigara –vožnja –benzinska/cigara – vožnja – cigara – cigara – vožnja. Voila, eto nas u Hirtshalsu u luci. No, ne lezi vraže, nema Wall-E-ja. Nesretnik je gone with the wind, a pravi put još nije ni počeo. Istina, bolje on nego radilica, ali jebo me pas, sljedećeg ću zavarit' za motor.
Skwo se mršti jer sam joj opet dokusurio Wall-E-ja:
Ovo lijevo nam je sljedeće prijevozno sredstvo, navodno ima čak četiri motora od Golfa 2 dizel:
Ukrcaj i gurtnjanje. Ovaj puta bez konzultanata. Di ono stisnem da oslobodim gurtnu? Kako se ono špana? Ček' malo, prvo si uzmi trake na mjeru, ne možeš dovijeka španati. Panikica. Sve ponovo. Jesi kuku na drugom kraju gurtne zakačio u pod? Ups, njesra. Jesi jazavac, to nema nigdje… Sve ponovo. Nakon nepunih 15 minuta – motor je bio osiguran jednom gurtnom. Tip do nas je u tri minute riješio četiri komada. Na njegovu sreću, bio je dovoljno mudar da ode na palubu umjesto da mi se zlurado smije, jer bi u tom slučaju zasigurno dobio kružni među rogove.
Brod je, usudio bi se reći, za nijansu luksuzniji od posljednjeg „trajekta“ na kojem sam se vozio(više o tome ovdje: http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,243263.0.html). Dućani, birtije, casino, igraonice za djecu, ma svega, k'o u Njemačkoj, jedino što smo na palubi vidjeli znak za zabranu pušenja. A u trokurac, jebeš mi sve ako su ovi normalni. Srećom, skwo je uspjela locirati i jednu palubu gdje se pušiti smije, pa smo bili spašeni. Nakon epizode sa gurtnanjem baš mi je trebala cigara. Smiren i adekvatno doziran, uspio sam nakratko ubiti oko, onako napola:
Osim ubijanja oka i pušenja cigara, ništa značajno se nije dogodilo te se nakon cca 3h plovidbe, oko dva sata ujutro, iskrcavamo u Larviku. To vam je u Norveškoj.
Kako imamo točno nula NOK, ulazimo u grad da nađemo bankomat. U gradu, zamislite, imaju semafore. Kako je gluho doba noći, nema pasa na cesti, pa sami stojimo na križanju na crvenom. Prođe neko vrijeme – ništa. Prođe još vremena – ništa. OK, mislim da sam skužio, semafori imaju senzore koje motor nije okinuo. Odgurnem se malo natrag, pa malo lijevo, pa malo desno, pa opet naprijed – ništa. Dopizdi mi i prođem kroz crveno. Drugi semafor – ista priča. WTF?
Rek'o dobro, nije nas nitko vidio, sve je OK, idemo van grada naći pogodno mjesto za spavanje. Nedugo zatim, u daljini iza nas – rotirke. A u trokurac… Norveška i njihove kazne, a ja odmah k'o prstom u govno kroz dva crvena… ode motor u zapljenu, ja u zatvor, a skwo će avionom natrag(skwo i avioni, to je drama za sebe, ali nećemo sada o tome). I jebiga, krenem usporavati, kad prije rotirki proleti neki auto pored mene, kojeg do tada uopće nisam zapazio, a rotirke za njim. Jao, koje olakšanje.
Sat vremena poslije, sasvim slučajno, nalazimo super lokaciju uz jezero i dovoljno ravnog prostora za razapeti šator, što inače u Norveškoj i nije toliko jednostavno – ravne površine su vrlo rijetke, a kad poneka i naiđe – kultivirana je. Par sati sna, i eto ti sunca koje je pretvorilo šator u saunu, pa nam nema druge nego ustati se. Slažemo kavu, malo pričamo sa lokalcem koji se sprema isploviti čamcem na jezero, i sad zapravo krećemo.
Pogled iz šatora:
Oću ovakvu vikendicu:
Pa nešto random iz vožnje:
Rek'o ovo mora da je neka zajebancija, u doba kad trogodišnjaci već drljaju po tabletima, vajberima, tviterima i instagramima, ovi još održavaju telefonske govornice:
Penjemo se prema nacionalnom parku Hardangervidda – planine, visoravni, jezera, vodopadi – točno ono po što smo i došli. Za prvi pravi dan u Norveškoj – pun pogodak – brk mi se već lagano smije, a tek smo krenuli. Uskoro doživljavamo i jedan klasik oko kojeg se više, iskusan u tome kakav već jesam, uopće ne uzbuđujem. Uglavnom, stao sam na (asfaltirano!) ugibalište da snimim pokoju fotografiju. Minutu poslije, čujem zvuk lomljave. Okrenem se i imam što vidjeti - tormo je odlučio da nam je dan previše miran, pa si je bočnom nogarom probušio rupu u asfaltu i prekobacio se pored ceste. Sljedeća slika može dobro poslužiti moto-početnicima i onima koji će to tek postati. Znači, dragi početnici i oni koji ćete to tek postati – ovako se NE parkira motor. Gumena strana motora ide DOLJE:
Kasnije, ako budem imao volje, možemo usput obraditi i neke naprednije teme, npr. zašto je antihopping spojka za curice, a međugas za dečke, kako upaliti velikog 4T singla na kurblu bez da si polomite nogu, zašto Touratech maglenke, ADV naljepnica i dodatni spremnik za gorivo ne mogu učiniti vašu jamahu ili bemveja muškim motociklom, znači sve redom krucijalne stvari.
Kako nismo imali nikakve šanse iz ove pozicije podignuti motor, upoznali smo ljubaznost Norvežana. Ekipa iz prvog auta koji je prošao je vidjela da se mučimo i polukružno se okrenula da nam pohita pomoći. Šteta na motoru je bila naravno nikakva, ekipa nam je zaželjela lijepo vrijeme i sretan put, a ja sam si imao sliku zbog koje sam i stao:
Nastavljamo dalje prema mjestu Lysebotn, do kojeg se osim brodom kroz Lysefyord može doći jednom jedinom planinskom cesticom, sa hrpom serpentina te uskim, mračnim i zavojitim tunelom, koja je po zimi naravno neprohodna, ali je za vrijeme ljeta to područje nestvarno lijepo i svakako ga preporučam obići. Nekim Japancima neće ostati u lijepom sjećanju jer su zakucali skoro novog Minija u zid tunela, valjda nespremni na situaciju da je za Norvežane sasvim normalno da u tunelu imaju serpentinu.
Dan je bio dugačak, malo smo spavali, pa se umorni i zadovoljni smještamo u kampu. Mir i tišina, a za uspavljivanje zvuk vodopada:
E da, prije nego se skroz uspavamo, valja pripremiti i domaću večeru. Prvo malo dinstaš luk, narežeš meso na male kockice, pržiš dok ne dobije zlatnu boju, dodaš malo pomidore, vlasca i ostalih začina, podliješ vodom i pustiš da krčka. Nakon devedeset minuta to sve baciš mački da ti ne smeta dok jedeš pravu stvar - gotovi gulaš iz konzerve. Mmmmmmmmmm – E209, E512, E318, E391 – svi najbolji E-ovi u jednoj konzervi:
Nastavak docnije… dopizdilo mi petljanje sa slikama, više mi treba za slike nego za natipkati tekst…
