Wall-E 2 je razdužio kašiku u Danskoj, ali mi smo se uspjeli provozati Norveškom
- Thread starter lb
- Start date
delbi
Well-known member
Kada stavljate cudne naslove...i, dobro da si je sam zakljucao jer bi je vjerojatno prepustio...nemam rijeci...nego, iskreno sam sretan barem koliko ste i Vi bili na tom djiru...tako da, nemam rijeci nego samo stavim ovo :0648: u nadi...da u nastavku price neces biti bolestan 
lb
Active member
Dosta je zahladilo, prvi puta pijem jutarnju kavu u dugim rukavima, a u FiveFingers tenisicama mi lagano trnu prsti na nogama. Danas je „transfer“ dan po E39 preko Trondheima do Rv17 odnosno „The Coastal Route“, 650 km duge ceste od Steinkjera-a do Bodo-a koja prolazi brojnim otocima i ispresjecana je trajektima.
Opskrba u njihovom Konzumu. Već par dana pokušavm naći najobičniji jogurt, ali nailazim samo na slatkasta voćna sranja. Napokon nađem neki na kojem piše „natural yogurt“, ali ispasti će da je i on zaslađen. Odvratno.
Do Trondheima nešto kiša podjebava, ali ništa strašno, uopće ne oblačimo kišnjake. Asfalt u Norveškoj je većinom grub i jako dobro drži po mokrom.
Razvedrilo se. Kada sam drljao po Google Earthu sklapajući rutu, slučajno sam primjetio malo mjesto znakovitog imena Hell, pa sam morao stati, imaju fora željezničku stanicu:
Čak i poštanski sandučići imaju svoj travnati krov. Ako si ikada budem gradio kuću, imati ću takav krov.
Nagli pad temperature. Do sada smo uglavnom tražili hlad, sad već lagano razmišljamo o zimskim podstavama. Nalazimo kamp lagano promrznuti i gladni pa se bacamo na testiranje hrane koju smo kupili. Nekakav gotovi grah – slatkast, k'o onaj jebeni jogurt. A srca ti irudova… Onda nekakva gotova salata od kozica i povrća, ali u nekom želeu koji ima okus morske vode. Morati ćemo bolje birati…
Opet leđa… ako ne prođe samo od sebe, morati ću si organizirati nekakav session, samo se još ne mogu odlučiti hoću li kod Flendriksa ili kod dr. Ante Pavlovića. Flendriks mi je malo čudan, ima neki luđački pogled. Preventivni Andol C i na spavanje. Čujem hrkanje iz kamp kućice udaljene dvadeset metara od nas. To je to, onaj gore mi poručuje da idem kod Flendriksa. Skužaj Ante.
Sportski doručak – bademi, suhe šljive i smokve, mandarine. Da, znam, gej. Sprejanje lanca, onako na najjače, da ne budem ja jedini sa zaflekanim hlačama:
Vrijeme je opet super – vedro i toplo, sa laganim povjetarcem koji nosi miris mora. The Coastal Route je zaista super – na mjestima je kopno ne puno šire od ceste, a cesta je prepuna odličnih zavoja. Svakako preporučam, samo što za 650 km treba barem dva dana, zbog brojnih trajekata do kojih nećete na svakoga naići točno kada kreće, pa se skupi dosta čekanja.
Mi nemamo dovoljno vremena za proći ju cijelu, pa se na pola rute vraćamo na glavnu cestu. Kako dan odmiče i sunce se spušta nisko, temperatura se poprilično spušta. Skwo oblači zimsku podstavu,a ja se i dalje frajerišem. Prolazimo polarnicu i nedugo potom nalazimo smještaj – danas smo se odlučili na hotel, da se malo zgrijemo. Hotel koji kod nas ne bi dobio dvije zvjezdice – 900 kn. Tip na recepciji nam uzima putovnice i upisuje nas u sustav. Malo tipka po računalu, pa malo značajno pogleda u putovnicu, pa značajno u mene, pa opet nešto tipka. Ne mogu naći Hrvatsku u sustavu, upisujem vas pod Čehe. Ma rek'o upisuj konju pod šta 'oćeš, samo davaj amo ključe odsobe krvi ti issove , gladan sam, moram si ić' podgrijat' tripice.
Jutro sa engleskim doručkom. Jes! Imamo još samo 130 km do Bodo-a, a trajekt za Lofote je tek u 15h, pa se ne žurimo. Danas imamo pravi norveški kišni dan, prvi na putu, pa nismo nešto nadrkani.
Jebeni trajekt u 15h je otkazan zbog tehničkih problema, a sljedeći je tek u 17:45.
Kratka šetnja po Bodo-u – grad i nije nešto posebno. Norvežani ne obadaju kišu previše, šetaju u kratkim rukavima, vozaju djecu u kolicima, kao da je vani vedro sa ugodnih 25 stupnjeva. Napokon, dočekali trajekt! Lofoten, here we come!!
Dopustili su mi da se parkiram pored bemveja, osjećam se tako posebno:
Nakon tri i kusur sata plovibe, iskrcavamo se i krećemo prema mjestu A tražiti smještaj. Da, mjesto se zove A, ne radi se o pogrešci. Iz tih par kilometara vožnje, unatoč lošem vremenu, imam predosjećaj da će Lofoti biti sjajni. Unajmljujemo super fora ribarsku kolibu, sa sljedećim upozorenjem ispisanim na zidu u kuhinjici: Zabranjeno čišćenje ribe nakon 23:00h. Ostatke od čišćenja ne bacati u smeće u kolibi već ih bacati u more. Pa dobro, nećemo.
U sljedećem nastavku – Lofoti…
Opskrba u njihovom Konzumu. Već par dana pokušavm naći najobičniji jogurt, ali nailazim samo na slatkasta voćna sranja. Napokon nađem neki na kojem piše „natural yogurt“, ali ispasti će da je i on zaslađen. Odvratno.
Do Trondheima nešto kiša podjebava, ali ništa strašno, uopće ne oblačimo kišnjake. Asfalt u Norveškoj je većinom grub i jako dobro drži po mokrom.
Razvedrilo se. Kada sam drljao po Google Earthu sklapajući rutu, slučajno sam primjetio malo mjesto znakovitog imena Hell, pa sam morao stati, imaju fora željezničku stanicu:
Čak i poštanski sandučići imaju svoj travnati krov. Ako si ikada budem gradio kuću, imati ću takav krov.
Nagli pad temperature. Do sada smo uglavnom tražili hlad, sad već lagano razmišljamo o zimskim podstavama. Nalazimo kamp lagano promrznuti i gladni pa se bacamo na testiranje hrane koju smo kupili. Nekakav gotovi grah – slatkast, k'o onaj jebeni jogurt. A srca ti irudova… Onda nekakva gotova salata od kozica i povrća, ali u nekom želeu koji ima okus morske vode. Morati ćemo bolje birati…
Opet leđa… ako ne prođe samo od sebe, morati ću si organizirati nekakav session, samo se još ne mogu odlučiti hoću li kod Flendriksa ili kod dr. Ante Pavlovića. Flendriks mi je malo čudan, ima neki luđački pogled. Preventivni Andol C i na spavanje. Čujem hrkanje iz kamp kućice udaljene dvadeset metara od nas. To je to, onaj gore mi poručuje da idem kod Flendriksa. Skužaj Ante.
Sportski doručak – bademi, suhe šljive i smokve, mandarine. Da, znam, gej. Sprejanje lanca, onako na najjače, da ne budem ja jedini sa zaflekanim hlačama:
Vrijeme je opet super – vedro i toplo, sa laganim povjetarcem koji nosi miris mora. The Coastal Route je zaista super – na mjestima je kopno ne puno šire od ceste, a cesta je prepuna odličnih zavoja. Svakako preporučam, samo što za 650 km treba barem dva dana, zbog brojnih trajekata do kojih nećete na svakoga naići točno kada kreće, pa se skupi dosta čekanja.
Mi nemamo dovoljno vremena za proći ju cijelu, pa se na pola rute vraćamo na glavnu cestu. Kako dan odmiče i sunce se spušta nisko, temperatura se poprilično spušta. Skwo oblači zimsku podstavu,a ja se i dalje frajerišem. Prolazimo polarnicu i nedugo potom nalazimo smještaj – danas smo se odlučili na hotel, da se malo zgrijemo. Hotel koji kod nas ne bi dobio dvije zvjezdice – 900 kn. Tip na recepciji nam uzima putovnice i upisuje nas u sustav. Malo tipka po računalu, pa malo značajno pogleda u putovnicu, pa značajno u mene, pa opet nešto tipka. Ne mogu naći Hrvatsku u sustavu, upisujem vas pod Čehe. Ma rek'o upisuj konju pod šta 'oćeš, samo davaj amo ključe odsobe krvi ti issove , gladan sam, moram si ić' podgrijat' tripice.
Jutro sa engleskim doručkom. Jes! Imamo još samo 130 km do Bodo-a, a trajekt za Lofote je tek u 15h, pa se ne žurimo. Danas imamo pravi norveški kišni dan, prvi na putu, pa nismo nešto nadrkani.
Jebeni trajekt u 15h je otkazan zbog tehničkih problema, a sljedeći je tek u 17:45.
Kratka šetnja po Bodo-u – grad i nije nešto posebno. Norvežani ne obadaju kišu previše, šetaju u kratkim rukavima, vozaju djecu u kolicima, kao da je vani vedro sa ugodnih 25 stupnjeva. Napokon, dočekali trajekt! Lofoten, here we come!!
Dopustili su mi da se parkiram pored bemveja, osjećam se tako posebno:
Nakon tri i kusur sata plovibe, iskrcavamo se i krećemo prema mjestu A tražiti smještaj. Da, mjesto se zove A, ne radi se o pogrešci. Iz tih par kilometara vožnje, unatoč lošem vremenu, imam predosjećaj da će Lofoti biti sjajni. Unajmljujemo super fora ribarsku kolibu, sa sljedećim upozorenjem ispisanim na zidu u kuhinjici: Zabranjeno čišćenje ribe nakon 23:00h. Ostatke od čišćenja ne bacati u smeće u kolibi već ih bacati u more. Pa dobro, nećemo.
U sljedećem nastavku – Lofoti…
rocky6
Active member
lb,odlično kao i uvijek
jesi li znao da Triumph forumi speed-tripla zovu "Wall-e" :misli:, naročito kad dolazi ususret po mraku
a i XC serija ima nešto sličnosti sa "kantom" , (ako budeš mijenjao bugara uzmi to u obzir :wink:, i naravno-ima lanac.. )
http://www.motorcycle-usa.com/68730/Motorcycle-Photo-Gallery-Photo/2011-Triumph-Tiger-800-XC-First-Ride.aspx
jesi li znao da Triumph forumi speed-tripla zovu "Wall-e" :misli:, naročito kad dolazi ususret po mraku
a i XC serija ima nešto sličnosti
sa "kantom" , (ako budeš mijenjao bugara uzmi to u obzir :wink:, i naravno-ima lanac.. )http://www.motorcycle-usa.com/68730/Motorcycle-Photo-Gallery-Photo/2011-Triumph-Tiger-800-XC-First-Ride.aspx
Dr. Flendriks
Member
lb
Active member
Prošla je polovica puta, a osjećam se kao da sam oduvijek ovdje. Sunce se probija kroz oblake koji se polako razmiču, čini se da ćemo imati lijepo vrijeme danas. Ribarsko selo A je zaista nešto posebno, točno se vidim kako penziju provodim ovdje, barem ljetne mjesece.
Prenoćili smo u jednoj od ovakvih kućica:
Malo širi kut:
O Lofotima zaista ne znam što da vam napišem, njih jednostavno treba vidjeti uživo. Ako bi imali vremena da vidite samo jedan dio Norveške, ne mora to nužno biti motorom, Lofoti bi trebali biti to mjesto. Planine koje se strmo uzdižu iz mora, oblaci koji zapinju u njihovim vrhovima, a ispod male uvale sa pješčanim plažama i sela kao iz slikovnice. Sve to bez masovnog turizma. Nevjerojatno mjesto.
Nakon istraživanja uvalica, svratili smo pogledati tuljane. Tuljan je supercool riječ, skoro kao jazavac, pa to nismo smjeli propustiti. Tuljan. Jazavac.
Zapravo, postoji jedna riječ koja je još više cool, a to je puffin. Puffini su inače najcool ptice na svijetu, i žao mi je što nismo odvojili ekstra dan za otići na izlet brodom na jedan od otočića na kojem se nalaze kolonije istih. Puffin.
Kako odmičemo prema kopnu, radim početničku pogrešku i propuštam jednu benzinsku, iako sam već blizu rezerve. Kao, ima benzinskih dosta. To je istina, uglavnom ih ima, ali ovaj puta sam se jedva dovukao do sljedeće – 333,5km sa tankom, s tim da sam zadnjih 50-ak km morao provesti mučeći motor na njemu neprirodno niskih 3.000 rpm. Utočio sam nekoliko dl manje od 21l, što je puni kapacitet rezervara. Bilo bi baš krasno da mi je motor krepao u nekom tunelu, pogotovo uzevši u obzir činjenicu da su mi leđa već u takvom stanju da nisam siguran da bi mogao gurati motor više od 50 metara… Razmišljam da se tetoviram, treba mi neki kvarljivi/lomljivi motiv na lijevoj lopatici, recimo kardan od GS-a.
Jedemo snikersen, pijemo kokakolen i gledamo trajekten kao pristaju u havn. Dan se bliži kraju i valja nam potražiti kamp. Vrijeme nas je odlično poslužilo i nije nam pokvarilo doživljaj Lofota, a taman kada smo podigli šator, počela je kiša. Neka, sad smije padati cijelu noć.
U sljedećem nastavku – Nordkapp, ali moram prvo srediti slike…
Prenoćili smo u jednoj od ovakvih kućica:
Malo širi kut:
O Lofotima zaista ne znam što da vam napišem, njih jednostavno treba vidjeti uživo. Ako bi imali vremena da vidite samo jedan dio Norveške, ne mora to nužno biti motorom, Lofoti bi trebali biti to mjesto. Planine koje se strmo uzdižu iz mora, oblaci koji zapinju u njihovim vrhovima, a ispod male uvale sa pješčanim plažama i sela kao iz slikovnice. Sve to bez masovnog turizma. Nevjerojatno mjesto.
Nakon istraživanja uvalica, svratili smo pogledati tuljane. Tuljan je supercool riječ, skoro kao jazavac, pa to nismo smjeli propustiti. Tuljan. Jazavac.
Zapravo, postoji jedna riječ koja je još više cool, a to je puffin. Puffini su inače najcool ptice na svijetu, i žao mi je što nismo odvojili ekstra dan za otići na izlet brodom na jedan od otočića na kojem se nalaze kolonije istih. Puffin.
Kako odmičemo prema kopnu, radim početničku pogrešku i propuštam jednu benzinsku, iako sam već blizu rezerve. Kao, ima benzinskih dosta. To je istina, uglavnom ih ima, ali ovaj puta sam se jedva dovukao do sljedeće – 333,5km sa tankom, s tim da sam zadnjih 50-ak km morao provesti mučeći motor na njemu neprirodno niskih 3.000 rpm. Utočio sam nekoliko dl manje od 21l, što je puni kapacitet rezervara. Bilo bi baš krasno da mi je motor krepao u nekom tunelu, pogotovo uzevši u obzir činjenicu da su mi leđa već u takvom stanju da nisam siguran da bi mogao gurati motor više od 50 metara… Razmišljam da se tetoviram, treba mi neki kvarljivi/lomljivi motiv na lijevoj lopatici, recimo kardan od GS-a.
Jedemo snikersen, pijemo kokakolen i gledamo trajekten kao pristaju u havn. Dan se bliži kraju i valja nam potražiti kamp. Vrijeme nas je odlično poslužilo i nije nam pokvarilo doživljaj Lofota, a taman kada smo podigli šator, počela je kiša. Neka, sad smije padati cijelu noć.
U sljedećem nastavku – Nordkapp, ali moram prvo srediti slike…
