paranoid
Active member
Zagreb, u hladu +32 celzijanera, nedjelja, meni dosadno u ugodno rashlađenom stanu. Što da radim, što da radim? I tako razbijajući glavu o tome kako da se zabavim misli mi same odlutaju na sada već tako davno odrađeni ovogodišnji godišnji odmor. Kako su mi te misli odmah izmamile samodopadni osmijeh na lice odlučim ubiti vrijeme i iste zabilježiti na "papir".
18.07.2011. god. prvi dan zasluženog godišnjeg odmora. Jutro 10.00 sati, opremu navlačim na sebe, prtljagu postavljam po motoru i gasss. Doviđenja Zagrebe, Dalmacijo mati vračam se u zagrljaj tebi! Kako sam milion puta prošao našom državnom cestom D1 što autom, što motorom na pamet mi sine ideja kako bi bilo zanimljivo ići kroz Bosnu. I tako se nakon tankiranja u Grabovcu odvajam od dobre stare D1 skrečući lijevo za Ličko Petrovo Selo i u istom ponovo lijevo za Bihać. Na granici nema gužve i bez problema ulazim u Bosnu. Čim sam prešao granicu odmah kulturološki šok
uz cestu štandovi na kojima vise kože, prodaju se đezve i sl. svakih nekoliko km đamije, vozni park me posjetio na početak 90-tih. Kako sam bio u Tunisu i Egiptu odmah vučem poveznicu sa istim zemljama, i ugodno se iznenađujem. Na samo par kilometara od Hrvatskog bisera Plitvičkih jezera nalazi se drastična kurturološka, arhitektonska i populacijska razlika. Da se razumijemo, proputovao sam svijeta ali zadnji puta sam bio u ovom dijelu Bosne 1989. god. kada takve stvare dijetetu od 9. god. nisu bile bitne, tako da sam se ugodno iznenadio i sljedeći put dolazim na izlet i istraživanje isključivo Bihaća i okolice. U Bihaću se nisam zaustavljao ali modernizacija se vidi u vidu novo izgrađenih kupovnih centara uz glavnu cestu. Nastavljam dalje prema Bosanskom Petrovcu i u istom se odvajam prema Drvaru. Cesta do Drvara je zavojita kroz brdovitu šumu i u njoj sam istinski uživao.
Dolaskom u Drvar ponovo šok
, ali ovaj put negativnog predznaka. Kako sam već rekao u Drvaru sam bio daleke 1989 god. i od tada ga pamtim kao ljepi gradić uz rjeku Unu sa prekrasnim zalenim parkićem punim razigrane i rastrčane djece na koju sa brda iznad gleda Titova pečina. Kad ono tamo ni prekrasnog zelenog parkića a ni djece, zapravo nema žive duše, a od parka je ostalo p. Vidjevši to izgubio sam volju za ponovni susret sa Titovom pećinom iako sam vidio da na ulazu u parkić i pećinu ima kućica u kojoj neka gospođa pretpostavljam prodaje ulaznice. Nisam provjeravao nego sam udario po gasu i nastavio dalje prema Bosanskom Grahovu.
Nakon što sam prošao Bosansko Grahovo pravac Livno. Asvalt je ok a cesta pusta i ravna, susreo sam samo par vozila i u glavi konstantno molim Suzu da me ne izda u toj pustopoljini. Uz cestu par porušenih kuća, u daljini porušena napuštena sela a meni u glavi scena kako mi Suza staje a iz šumarka izlaze Medo i Vuk spremni da me siluju.
Nadomak Livnu polako se ukazuju renovirane ali prazne kuće i sve više automobila. Gledam registracije istih kad ono više od polovine imaju registracije ZG, naši Bosanci otišli kući u Livno na more...
Kroz Livno sam također protutnjao i produžio prema Buškom jezeru i graničnom prijelazu Aržano. Buško jezero je dojmljivo, malo lošijem poznavatelju zemljopisa učinilo bi se da je već došao na more zbog njegove nepregledne veličine, mogu samo zamisliti koliko je zimi. Na graničnom prjelazu ponovo nema gužve i novo asvaltiranom cestom vozim prema Cisti Velikoj kako bi natoćio gorivo jer rezerva me prati još od Buškog jezera.
U Bosni nisam toćio, zadnje tankiranje imao sam u Grabovcu netom prije sam napustio D1. Nakon tankiranja i kave jašem Suzu i pravac prema Vrulji i Marušićima. Nakon Gornjih Brela i prolaska kroz klanac ugledam more i Vrulju, smješak se širi kao i mirisi borovine i mora specifičnih za taj dio Hrvatske obale. Dolazim u Marušiće pozdravljam se sa starcima i godišnji odmor zvanično počinje!
Slika za ovaj dio godišnjeg nemam, kako sam putovao sam nemam običaj puno stajati i na žalost jako sam lijen sve popratiti fotografijom.
18.07.2011. god. prvi dan zasluženog godišnjeg odmora. Jutro 10.00 sati, opremu navlačim na sebe, prtljagu postavljam po motoru i gasss. Doviđenja Zagrebe, Dalmacijo mati vračam se u zagrljaj tebi! Kako sam milion puta prošao našom državnom cestom D1 što autom, što motorom na pamet mi sine ideja kako bi bilo zanimljivo ići kroz Bosnu. I tako se nakon tankiranja u Grabovcu odvajam od dobre stare D1 skrečući lijevo za Ličko Petrovo Selo i u istom ponovo lijevo za Bihać. Na granici nema gužve i bez problema ulazim u Bosnu. Čim sam prešao granicu odmah kulturološki šok
Dolaskom u Drvar ponovo šok
Nakon što sam prošao Bosansko Grahovo pravac Livno. Asvalt je ok a cesta pusta i ravna, susreo sam samo par vozila i u glavi konstantno molim Suzu da me ne izda u toj pustopoljini. Uz cestu par porušenih kuća, u daljini porušena napuštena sela a meni u glavi scena kako mi Suza staje a iz šumarka izlaze Medo i Vuk spremni da me siluju.
Slika za ovaj dio godišnjeg nemam, kako sam putovao sam nemam običaj puno stajati i na žalost jako sam lijen sve popratiti fotografijom.
