Djoni_
Member
Ponekad vam se čini kao "deja vu" ili već viđeno, već viđeno u bezbroj glupih romana i filmova ali je tematika druga. Tematika je ovdje djelovala toliko stvarno i neočekivano za terasu restorana u Opatiji.
Pravac Hamburg
Referent mi je djelovao slinavo. Kao onaj tip državnog službenika koji se trudi da ugodi svome nadređenom ali ujedno i da mu zabije nož u leđa prvom prigodom, samo kako bi sjeo na njegovu izlizanu stolicu i dojučerašnje kolege gledao sa malo više pozicije. Pogledao me je kroz one socijalne naočale sa plastično metalnim okvirima i klimnuo glavom.
"Da rezimiramo diplomirao si prije četiri mjeseca i nisi to prijavio u vojni odsjek dok te nismo pozvali na razgovor?"
Jebi ga mogao me puknuti kamo je htio, što mi uostalom nije niti bilo važno za tih godinu dana ali ugodnije je ne izazivati vraga. Malo sam slegao ramenima i nasmiješio se samo krajevima usana tek toliko da djelujem ljubazno, a da debil preko puta mene ne misli da ga ismijavam. Sa tim nižim facama "u službi" bio sam uvijek oprezan, znali su se dići na zadnje noge za najmanju sitnicu. Još mi je samo falilo da prije JNA dobijem epitet "sumnjivi element u samoupravnom socijalizmu", a debilčić u stolici mi ga je mogao uvaliti u dosje, tek toliko da ga zapamtim. "Žao mi je nisam znao da moram čim diplomiram to prijaviti, mislio sam da će fakultet uraditi isto." Lik me pogleda kroz ona svoja stakla vrlo ozbiljno, što nije bio baš dobar znak. "To je tvoja dužnost kao omladinca, ako si uopće omladinac sa dvadeset i šest godina, meni si prije vječni student kojem je naše društvo to omogućilo." Jebi ga sad sam puko, lik ima kompleks više stručne spreme i mrzi sve iznad toga, sjebat će me sto posto. Malo sam ponovno pokunjeno slegao ramenima i odmahnuo glavom. "Baka i djed su mi bolesni nemamo baš novca pa se ja moram brinuti o njima, normalno ne mogu na predavanja i fakultet pati." Idiote, zasvijetlio mi reklamni natpis u glavi, smisli nešto originalnije, cijelo susjedstvo zna da ti djed drži pčele i svako jutro vozi bicikl 8 kilometara do tih desetak košnica, a baka kuha sve, od zimnice do slatkog, na štednjaku na drva u dvorištu i uz to sa pet metara mazne krumpirom svaku mačku koja pokuša ukrasti nešto mesa sa stola dok ona cijepa drva. Na stolu uvijek uz put priprema nešto za u pećnicu, tek toliko da drva ne gore samo za peći papriku za ajvar ili kuhati šljive za slatko.
Lik me ozbiljno pogleda i klimne glavom. "Je malo je to neugodno kada te muke u obitelji spopadnu. I meni bolesna mama i baka smetale da završim pravo do kraja, pa sam se morao prebaciti na višu upravnu." Pogled upućen nakon te izjave već je djelovao malo mekši. Odmahnuo je glavom. "Ništa pogledat ću gdje da te smjestim ipak si školovan ne mogu te tek tako među ove klince sa zanatom." Kamen mi pade sa srca i razvali koljeno pri padu. "Hvala druže pogotovu na razumijevanju". Lik odmahnu rukom. "Ništa samo radim svoj posao, dobićeš poštom, kada da se javiš i gdje ali ne baš tako brzo, ovi letnja klasa su svi pješadija i brdska pješadija za Tolmin u Sloveniji." Ljubazno se nasmiješio. "Ajd sad pa zdravo". "Zdravo i hvala još jedan put". Malo sam se mrzio radi uvlačenja ali ona stara narodna "sila boga ne moli".
Vani me je čekao Strela. Sjedio je u hladu, na zidiću pored motora, i motao cigaretu. Dok sam mu prilazio namignuo je. "Gdje su te pukli?" Odmahnuh glavom. "Još ne znam ali se nadam nešto normalno." Liznuo je cigaret papir, omotan oko štapića duhana, zaljepio ga u savršenu cigaretu bez filtera i pružio mi, potom se bacio na motanje nove za sebe. Izvadih stari austrijski benzinski upaljač i zapalih. Zatvorio sam poklopac upaljača uz tipično klik i pružio ga Streli. Upravo je završio cigaretu pa smo skupa dimili bez riječi. Nakon par minuta tišine Strela baci cigaretu na zemlju i ugasi je petom tenisice. "Čuj idemo na piće bolje će biti nakon toga." Klimnuh glavom. "Kod Benny Hilla može?" Nsmješio se. "OK".
Zakopčao sam traper jaknu i zajahao svoj MZ 250, Strela je već navukao kacigu i startao svoj ČZ 175. Navukoh svoju istočno Njemačku kacigu i bacih start motora. Pet minuta kasnije provlačili smo se kroz promet glavne ulice u Zemunu pazeći da nas pri prelasku pune crte ne vidi koji "milkan", kako smo u lokalnom žargonu zvali tadašnju miliciju. Ne znam zašto ali dok smo sporo vozili kroz gradsku gužvu na pamet mi je stalno padala Goga. Dok smo stigli do kafića "Benny" stvar je legla na svoje mjesto, bilo mi je jasno.
Kafić "Benny" je bio obična rupa u podrumu zgrade, par ulica dalje od dijela u kojem smo stanovali ali je imao specifično uređenje. Stari ručno rađeni drveni stolovi i klupe, kameni pod od sitnih kocki kamena, koji se inače nekada koristio za popločavanje cesti. Uz drveni šank na ručno izrađenoj polici stajala je JVC - HiFi linija i video rekorder koji je bio spojen na veliki Grunding TV. Na zidovima su bili posteri popularnog Benny Hill-a u plastičnim folijama. Četiri velika ručno rađena zvučnika su bila smještena u kutovima prostorije, a dva flipper-a u centru i to je bilo sve. Vlasnik Benny-ja je bio Marko Dileja. Marko je završio primijenjenu matematiku na Elektrotehničkom Fakultetu potom odradio četiri godine u nekom raju od društvene firme kao programer u COBOL-u i pukao. Godinu dana nije radio ništa potom je iznajmio od nekog "kućnog savjeta" podrum sa "higijenskim čvorom" i otvorio kafić. U to doba u Zemunu nije bilo lako držati kafić, uvijek si bio stisnut između onih "malo van zakona" sa jedne strane i milkana koji su ganjali iste sa druge. Marko je imao rješenje. Boca original Johnny Walker-a ispod šanka za druge i čelična cijev i bokser ispod šanka za prve. Znam da je negdje oko 90 te nakon smrti majke otišao u Australiju.
Strela je upao prvi smjestio se za stol u kutu, a uz put dobacio Marku: "Daj nam dvije pive i dva normalna konjaka." Mahnuo je glavom prema meni. "Djoni je bio u vojnom odsjeku".
Mjehur me mučio još od razgovora u vojnom i odmah sam se uputio u wc. Kada sam se vratio na stolu su bile dvije "Nikšićke" i dva konjaka 0,5. Kod Benny-ja se služila samo Nikšićka piva, po nekim pričama zato jer je Markov otac bio Crnogorac ali bliže istini je bilo zato što mu je bratić radio u Nikšićkoj pivovari.
Pogledao sam Strelu u oči i nazdravio konjakom. Ispili smo "na eks". Sada je na redu bilo polako pijuckanje pive i razgovor. Prešao sam direktno na ono što me mučilo.
"Slušaj Strela mene pokupe u JNA do prosinca, a ni ti nisi daleko od toga, čim završiš tu tvoju višu zidarsku ideš na dug svojoj domovini". Strela je klimnuo glavom. "Pa što misliš da opalimo put do Hamburga i malo se provedemo. Goga me ionako zvala više puta da navratim kod nje u posjet i eto .. smještaj i hranu imamo samo put? Iskoristimo ovo ljeto." Strela je bio hladnokrvan dečko. Sve što mu kažeš na kratko bi obradio u svojoj glavi i tek potom progovorio. Čekao sam jedan dugi gutljaj prije nego je odgovorio. "Misliš ti ja i Škot?" Spustio sam bocu na stol. "A tko drugi?" Okrenu je svoju bocu sa dva prsta malo u krug. "Bilo bi dobro, nikada nisam bio u Njemačkoj, a ima se tamo što vidjeti i doživjeti."
Goga
Goga je bila cura iz ulice četiri godine starija od mene. Gordana ili Ćaknuta Goca, kako su je zvale frustrirane "sretno udate" žene iz kvarta. Nije bila neka ljepota ali je bila visoka i zgođušna. Točnije imala je duge noge, pljosnatu zadnjicu i malo veće grudi. Facu joj je krasio specifičan izgled, punije usne na užoj faci i malo veći nos ili ti "kljuka" u žargonu. Imala je specifičan osmjeh i neku čudnu osobnost. Kada je krenula u srednju kemijsku školu, na drugom kraju grada, stari joj je dozvolio da vozi njegov tada već stariji Tomos T12 Kolibri. Moped 49 ccm sa tri brzine i ručnim mjenjačem i to je bilo to. Od početka srednje je nosila vojnu platnenu torbu preko ramena, izlizane traperice i traper jaknu. U školi je nizala samo petake. Kada je bila na trećoj godini spetljala se sa nekim likom sa dugom valovitom kosom. Potomak doseljenika "vlakom bez voznog reda" koji je završio zanat u Novom Sadu i potom prešao raditi u Zemunski Teleoptik. Lik se zvao Dejan i živio je u iznajmljenoj garsonjeri u potkrovlju. Vozio je ČZ Enduro 250, a po kiši starog fiću sa vratima koja su se otvarala sprijeda. Maštao je, u razgovorima, o nečem boljem izuzev rada od osam sati, u tvornici optičkih pomagala, za sitnu lovu. Svirao je gitaru i to uglavnom vesele rock stvari koje je povremeno prekidao sa nešto bluza. Bio je Ok po našim shvaćanjima ali po malograđanskom okruženju, živi promašaj od čovjeka.
Goga je bila ludo zaljubljena u istog od prvog dana. Kako mi je kasnije pričala pasalo joj je kako tiho priča tim dubokim glasom oko toga što bi sve mogli uraditi zajedno. Planirana putovanja, koja nikada nisu ostvarili, zajednički život i pažnja koju ona zaslužuje. Goga je u totalu pukla i prebacila se u garsonjeru u potkrovlju, sa zajedničkim WC-om i kupaonom u hodniku. Loše je bilo što Goga još nije imala 18 godina pa je njen stari napravio strašnu frku kada se prebacila živjeti sa Dejanom. Završilo se na način da je milicija obavila svoj posao, a Gogin stari je odvukao istu doma i remenom joj objasnio koga će slušati. Naravno nakon toga je cijela bliža i daljnja okolica, u predgrađu gdje smo živjeli, imala o čemu pričati barem tri mjeseca. Goga nije izlazila iz kuće dva tjedna. Toliko je trebalo da plavice po licu i ramenima nestanu. Drugog tjedna je prije podne, dok joj je stari bio na poslu, stajala i gledala kroz prozor. U starom predgrađu Zemuna sve kuće su građene tako da dva prozora gledaju direktno na pločnik potom slijedi drvored pa cesta. Tako je počelo naše druženje. Prolazio sam na povratku iz "omladinskog Benny-ja" kamo sam tek počeo zalaziti. Djelovala je izgubljeno pa sam joj dobacio jedno toplo: "Heij Goga". Pogledala me i odvratila: "Hei Bambi." To je bilo sve za prvi put. Slijedeći dan sam vozio Pony bicikl do trgovine sa nardžbom za kućne potrebe. Ponovno je gledala kroz prozor vani. Djelovala mi je jadno. Uz sve naručeno za kuću kupio sam i jednu kokos čokoladicu. Kada sam prolazio pored Gogine kuće ista je još bila na prozoru. Zaustavio sam bicikl i ne silazeći upitao. "Kako je?" Nasmiješila mi se malim osmjehom jedva krajevima usana. "Bolje, dok tata ne dođe koristim malo za udahnuti zraka." Gogin tata je bio vrlo strog, kako prema sebi tako i prema drugima. Bio je šef odjela precizne mehanike u "Insi" – tvornici satova. Uvijek na vrijeme na poslu, nikad kasnio, uvijek uredan i ugledan član radničkog savjeta. Kritizirao je dosta okolicu i "novi moral mladih i te betlise". Skraćeno bio je uzoran član društva po mjerilima malograđanskog predgrađa, a i uživao je veliki ugled. Moja obitelj ga je cijenila jedino djed bi ponekada samo odmahnuo glavom. Nešto mu se nije sviđalo kod njega kao ni meni. Pružih Gogi čokoladicu. "Da lakše provedeš ostatak dana." Pogledala je zbunjeno u šarenu foliju, a potom je uzela sa dva prsta i stavila na rub prozora. "Bambi srce si veliko." Zvučala je iskreno toliko iskreno da sam se osjećao ugodno. Na kraju to mi je i bio cilj, oraspoložiti tužnu curu. Klimnuh joj glavom i produljih dalje doma. Još par sati sam se osjećao ugodno kada bi se sjetio Goge, a potom sam zaboravio, jednostavno na crno bijelom tv prijemniku je bio film "Plavi vojnik", jedan od onih koji su pomakli shvaćanje indijanaca u western filmovima, a za dečka od 14 godina "stvarno genijalno". Četiri godine kasnije sam pomogao Gogi da pobjegne od roditelja u Njemačku. Noć i jutro kojih ću se zauvijek sjećati. Poslije smo se dopisivali.
Večeras više od trideset godina kasnije dok sjedim na terasi restorana u Opatiji žena koja je upravo ušla izgleda kao Goga. Izgleda kao Goga sa pedeset i šest godina, onakva kakvom bi je mogao uraditi onaj kompjuterski program, u koji uneseš sliku i neke karakteristike kao i broj godina koje prolaze i izbaciti ti kako ćeš izgledati. Boja kose je ista ona koje se sjećam od prije dvadeset i više godina iz Njemačke, kada sam je zadnji put vidio. Vadim cigaretu iz kutije moje nevjenčane žene, odnosno one sa kojom živim već godinama. Začuđeno me gleda već tri mjeseca sam samo na elektroničkoj cigareti. Prati moj pogled i gleda u tu riđokosu ženu koja je upravo stupila nogom, u čipkanoj čarapi i visokoj potpetici, na terasu restorana. Ako je Goga malo se ugojila ali još "drži crtu" i izgleda zgođušno za svoje godine u toj crnoj haljini sa dubokim izrezom sa strane. Isti malo veći nos na uzanom licu, iste punije usne i zelene oči. Mirjana vlasnica restorana je dočekuje kao i sve goste koji mirišu na lovu. Nešto pričaju i odvodi je do stola u kutu gdje sjeda sama. Odvratio sam pogled i zapalio cigaretu. Lidija je očigledno dobro snimila potencijalnu Gogu i utvrdila da je znatno starija i manje zgodna od nje pa ne komentira ništa. Pogledam moju Lidiju i osmjehnem se. "Došlo mi da osjetim i malo katrana u plućima". Klima glavom i ne komentira već uzima čašu plavca i polako ispija gutljaj. Ne znam što raditi. Vuče me da priđem tom stolu i raščistim tko je ta gospođa jednostavnim pitanjem "Oprostite da li ste vi Gordana ...". Sa druge strane što bih rekao Lidiji zašto to radim, a bez veze zvuči ako potencijalna Goga kaže hladno "Žao mi je nisam, pogriješili ste". Još gore djeluje ako kaže "Jesam, a vi ste?". Djeluje najbolje kosture iz ormara ostaviti u ormaru. Osmjehujem se Mirajni dok prolazi i za dvije minute račun je na stolu. Lidija ne pita ništa. Dok idemo zagrljeni prema mojoj staroj škodi pita više polu radoznalo ali ne zainteresirano. "Onu stariju gospođu u crnoj haljini što je upravo došla poznaješ?" Slegnuh ramenima. "Mislim da je znam poslom ali nisam siguran". Lidija odmahnu slobodnom rukom. "Daj malo olabavi, pusti posao i likove koje srećeš tamo. Mislim sada smo nas dvoje i zaboravi te gluposti koje radiš na poslu." Poljubih je i više to nismo spominjali. Dok sam četkao zube u kupaoni ponovno mi je u glavi bila slika žene koja bi mogla biti Goga.
Pravac Hamburg
Strela se već vratio od šanka gdje je razmijenio par riječi sa Markom dok sam ja pokušavao smotati cigaretu ručno. Ono sa cigaretom što je njemu polazilo glatko za rukom za mene je bila "viša matematika". Ipak je na kraju to sličilo na cigaretu. Prilazeći Strela kritički odmjeri cigaretu. "Treba ti još vježbe da to bude cigareta". Iskreno se smiješio. Ubacio se na stolicu preko puta mene i dohvatio bocu sa ostatkom pive. Kada sam uz "klik" zatvorio upaljač prešao je na stvar. "Ima do Hamburga više od dvije tisuće kilometara. Znači najmanje od najmanjeg tri dana puta, računaj četiri." Polako je smotao sebi cigaretu dok je pričao. "Marko kaže da nema spavanja uz cestu policija ne dopušta ali ima umjetnih jezera sa plažom pa od ujutro od negdje 8 sati do navečer nitko te ne pita da li spavaš na plaži ili ne. Problem drugi lova. Koliko nam treba za to?"
Ekipa smo bili Strela, Škot i ja. Sve probleme kako doći do love su uglavnom prepuštali meni. Nitko od nas nije želio "sa one strane zakona" izuzev na nivou prekršaja u stilu "ako te uhvate plati prekršaj i nestani".
Duboko sam udahnuo dim cigarete i polako ga ispuhao van. "Najmanje tisuću i pol maraka, svatko od nas ima nešto sačuvano, za dalje imamo samo dva izbora. Tile, ako treba slike za "Borisa" i Fleka kao zadnja šansa". Strela je klimnuo glavom. "Idem nazvati Škota imaš dva dinara da pustim u staklenku?" Prekopah po džepovima i nađoh dvije kovanice od dinar. Položih sitniš na ispruženi dlan. Strela stisnu šaku i zaputi se prema šanku, gdje je bio stari crni telefon za javnu uporabu, samo si morao ubaciti nešto sitno u staklenku pored istog. Pokupih cigarete i upaljač sa stola i otpih zadnji gutljaj pive. Polako sam došao do šanka i namignuo Marku. Isti opali ko iz topa. "Tri tisuće i šesto", prbacujući u "stare dinare" račun. Pažljivo položih na šank tri puta po deset dinara u papiru i tri kovanice po dva. "Zadrži ostatak". Strela je već završio rzagovor i čekao na kraju šanka. Priđoh mu. "Škot je doma čeka nas." Pet sekundi kasnije bili smo na motorima i prašili tih par ulica do Škota.
Pravac Hamburg
Referent mi je djelovao slinavo. Kao onaj tip državnog službenika koji se trudi da ugodi svome nadređenom ali ujedno i da mu zabije nož u leđa prvom prigodom, samo kako bi sjeo na njegovu izlizanu stolicu i dojučerašnje kolege gledao sa malo više pozicije. Pogledao me je kroz one socijalne naočale sa plastično metalnim okvirima i klimnuo glavom.
"Da rezimiramo diplomirao si prije četiri mjeseca i nisi to prijavio u vojni odsjek dok te nismo pozvali na razgovor?"
Jebi ga mogao me puknuti kamo je htio, što mi uostalom nije niti bilo važno za tih godinu dana ali ugodnije je ne izazivati vraga. Malo sam slegao ramenima i nasmiješio se samo krajevima usana tek toliko da djelujem ljubazno, a da debil preko puta mene ne misli da ga ismijavam. Sa tim nižim facama "u službi" bio sam uvijek oprezan, znali su se dići na zadnje noge za najmanju sitnicu. Još mi je samo falilo da prije JNA dobijem epitet "sumnjivi element u samoupravnom socijalizmu", a debilčić u stolici mi ga je mogao uvaliti u dosje, tek toliko da ga zapamtim. "Žao mi je nisam znao da moram čim diplomiram to prijaviti, mislio sam da će fakultet uraditi isto." Lik me pogleda kroz ona svoja stakla vrlo ozbiljno, što nije bio baš dobar znak. "To je tvoja dužnost kao omladinca, ako si uopće omladinac sa dvadeset i šest godina, meni si prije vječni student kojem je naše društvo to omogućilo." Jebi ga sad sam puko, lik ima kompleks više stručne spreme i mrzi sve iznad toga, sjebat će me sto posto. Malo sam ponovno pokunjeno slegao ramenima i odmahnuo glavom. "Baka i djed su mi bolesni nemamo baš novca pa se ja moram brinuti o njima, normalno ne mogu na predavanja i fakultet pati." Idiote, zasvijetlio mi reklamni natpis u glavi, smisli nešto originalnije, cijelo susjedstvo zna da ti djed drži pčele i svako jutro vozi bicikl 8 kilometara do tih desetak košnica, a baka kuha sve, od zimnice do slatkog, na štednjaku na drva u dvorištu i uz to sa pet metara mazne krumpirom svaku mačku koja pokuša ukrasti nešto mesa sa stola dok ona cijepa drva. Na stolu uvijek uz put priprema nešto za u pećnicu, tek toliko da drva ne gore samo za peći papriku za ajvar ili kuhati šljive za slatko.
Lik me ozbiljno pogleda i klimne glavom. "Je malo je to neugodno kada te muke u obitelji spopadnu. I meni bolesna mama i baka smetale da završim pravo do kraja, pa sam se morao prebaciti na višu upravnu." Pogled upućen nakon te izjave već je djelovao malo mekši. Odmahnuo je glavom. "Ništa pogledat ću gdje da te smjestim ipak si školovan ne mogu te tek tako među ove klince sa zanatom." Kamen mi pade sa srca i razvali koljeno pri padu. "Hvala druže pogotovu na razumijevanju". Lik odmahnu rukom. "Ništa samo radim svoj posao, dobićeš poštom, kada da se javiš i gdje ali ne baš tako brzo, ovi letnja klasa su svi pješadija i brdska pješadija za Tolmin u Sloveniji." Ljubazno se nasmiješio. "Ajd sad pa zdravo". "Zdravo i hvala još jedan put". Malo sam se mrzio radi uvlačenja ali ona stara narodna "sila boga ne moli".
Vani me je čekao Strela. Sjedio je u hladu, na zidiću pored motora, i motao cigaretu. Dok sam mu prilazio namignuo je. "Gdje su te pukli?" Odmahnuh glavom. "Još ne znam ali se nadam nešto normalno." Liznuo je cigaret papir, omotan oko štapića duhana, zaljepio ga u savršenu cigaretu bez filtera i pružio mi, potom se bacio na motanje nove za sebe. Izvadih stari austrijski benzinski upaljač i zapalih. Zatvorio sam poklopac upaljača uz tipično klik i pružio ga Streli. Upravo je završio cigaretu pa smo skupa dimili bez riječi. Nakon par minuta tišine Strela baci cigaretu na zemlju i ugasi je petom tenisice. "Čuj idemo na piće bolje će biti nakon toga." Klimnuh glavom. "Kod Benny Hilla može?" Nsmješio se. "OK".
Zakopčao sam traper jaknu i zajahao svoj MZ 250, Strela je već navukao kacigu i startao svoj ČZ 175. Navukoh svoju istočno Njemačku kacigu i bacih start motora. Pet minuta kasnije provlačili smo se kroz promet glavne ulice u Zemunu pazeći da nas pri prelasku pune crte ne vidi koji "milkan", kako smo u lokalnom žargonu zvali tadašnju miliciju. Ne znam zašto ali dok smo sporo vozili kroz gradsku gužvu na pamet mi je stalno padala Goga. Dok smo stigli do kafića "Benny" stvar je legla na svoje mjesto, bilo mi je jasno.
Kafić "Benny" je bio obična rupa u podrumu zgrade, par ulica dalje od dijela u kojem smo stanovali ali je imao specifično uređenje. Stari ručno rađeni drveni stolovi i klupe, kameni pod od sitnih kocki kamena, koji se inače nekada koristio za popločavanje cesti. Uz drveni šank na ručno izrađenoj polici stajala je JVC - HiFi linija i video rekorder koji je bio spojen na veliki Grunding TV. Na zidovima su bili posteri popularnog Benny Hill-a u plastičnim folijama. Četiri velika ručno rađena zvučnika su bila smještena u kutovima prostorije, a dva flipper-a u centru i to je bilo sve. Vlasnik Benny-ja je bio Marko Dileja. Marko je završio primijenjenu matematiku na Elektrotehničkom Fakultetu potom odradio četiri godine u nekom raju od društvene firme kao programer u COBOL-u i pukao. Godinu dana nije radio ništa potom je iznajmio od nekog "kućnog savjeta" podrum sa "higijenskim čvorom" i otvorio kafić. U to doba u Zemunu nije bilo lako držati kafić, uvijek si bio stisnut između onih "malo van zakona" sa jedne strane i milkana koji su ganjali iste sa druge. Marko je imao rješenje. Boca original Johnny Walker-a ispod šanka za druge i čelična cijev i bokser ispod šanka za prve. Znam da je negdje oko 90 te nakon smrti majke otišao u Australiju.
Strela je upao prvi smjestio se za stol u kutu, a uz put dobacio Marku: "Daj nam dvije pive i dva normalna konjaka." Mahnuo je glavom prema meni. "Djoni je bio u vojnom odsjeku".
Mjehur me mučio još od razgovora u vojnom i odmah sam se uputio u wc. Kada sam se vratio na stolu su bile dvije "Nikšićke" i dva konjaka 0,5. Kod Benny-ja se služila samo Nikšićka piva, po nekim pričama zato jer je Markov otac bio Crnogorac ali bliže istini je bilo zato što mu je bratić radio u Nikšićkoj pivovari.
Pogledao sam Strelu u oči i nazdravio konjakom. Ispili smo "na eks". Sada je na redu bilo polako pijuckanje pive i razgovor. Prešao sam direktno na ono što me mučilo.
"Slušaj Strela mene pokupe u JNA do prosinca, a ni ti nisi daleko od toga, čim završiš tu tvoju višu zidarsku ideš na dug svojoj domovini". Strela je klimnuo glavom. "Pa što misliš da opalimo put do Hamburga i malo se provedemo. Goga me ionako zvala više puta da navratim kod nje u posjet i eto .. smještaj i hranu imamo samo put? Iskoristimo ovo ljeto." Strela je bio hladnokrvan dečko. Sve što mu kažeš na kratko bi obradio u svojoj glavi i tek potom progovorio. Čekao sam jedan dugi gutljaj prije nego je odgovorio. "Misliš ti ja i Škot?" Spustio sam bocu na stol. "A tko drugi?" Okrenu je svoju bocu sa dva prsta malo u krug. "Bilo bi dobro, nikada nisam bio u Njemačkoj, a ima se tamo što vidjeti i doživjeti."
Goga
Goga je bila cura iz ulice četiri godine starija od mene. Gordana ili Ćaknuta Goca, kako su je zvale frustrirane "sretno udate" žene iz kvarta. Nije bila neka ljepota ali je bila visoka i zgođušna. Točnije imala je duge noge, pljosnatu zadnjicu i malo veće grudi. Facu joj je krasio specifičan izgled, punije usne na užoj faci i malo veći nos ili ti "kljuka" u žargonu. Imala je specifičan osmjeh i neku čudnu osobnost. Kada je krenula u srednju kemijsku školu, na drugom kraju grada, stari joj je dozvolio da vozi njegov tada već stariji Tomos T12 Kolibri. Moped 49 ccm sa tri brzine i ručnim mjenjačem i to je bilo to. Od početka srednje je nosila vojnu platnenu torbu preko ramena, izlizane traperice i traper jaknu. U školi je nizala samo petake. Kada je bila na trećoj godini spetljala se sa nekim likom sa dugom valovitom kosom. Potomak doseljenika "vlakom bez voznog reda" koji je završio zanat u Novom Sadu i potom prešao raditi u Zemunski Teleoptik. Lik se zvao Dejan i živio je u iznajmljenoj garsonjeri u potkrovlju. Vozio je ČZ Enduro 250, a po kiši starog fiću sa vratima koja su se otvarala sprijeda. Maštao je, u razgovorima, o nečem boljem izuzev rada od osam sati, u tvornici optičkih pomagala, za sitnu lovu. Svirao je gitaru i to uglavnom vesele rock stvari koje je povremeno prekidao sa nešto bluza. Bio je Ok po našim shvaćanjima ali po malograđanskom okruženju, živi promašaj od čovjeka.
Goga je bila ludo zaljubljena u istog od prvog dana. Kako mi je kasnije pričala pasalo joj je kako tiho priča tim dubokim glasom oko toga što bi sve mogli uraditi zajedno. Planirana putovanja, koja nikada nisu ostvarili, zajednički život i pažnja koju ona zaslužuje. Goga je u totalu pukla i prebacila se u garsonjeru u potkrovlju, sa zajedničkim WC-om i kupaonom u hodniku. Loše je bilo što Goga još nije imala 18 godina pa je njen stari napravio strašnu frku kada se prebacila živjeti sa Dejanom. Završilo se na način da je milicija obavila svoj posao, a Gogin stari je odvukao istu doma i remenom joj objasnio koga će slušati. Naravno nakon toga je cijela bliža i daljnja okolica, u predgrađu gdje smo živjeli, imala o čemu pričati barem tri mjeseca. Goga nije izlazila iz kuće dva tjedna. Toliko je trebalo da plavice po licu i ramenima nestanu. Drugog tjedna je prije podne, dok joj je stari bio na poslu, stajala i gledala kroz prozor. U starom predgrađu Zemuna sve kuće su građene tako da dva prozora gledaju direktno na pločnik potom slijedi drvored pa cesta. Tako je počelo naše druženje. Prolazio sam na povratku iz "omladinskog Benny-ja" kamo sam tek počeo zalaziti. Djelovala je izgubljeno pa sam joj dobacio jedno toplo: "Heij Goga". Pogledala me i odvratila: "Hei Bambi." To je bilo sve za prvi put. Slijedeći dan sam vozio Pony bicikl do trgovine sa nardžbom za kućne potrebe. Ponovno je gledala kroz prozor vani. Djelovala mi je jadno. Uz sve naručeno za kuću kupio sam i jednu kokos čokoladicu. Kada sam prolazio pored Gogine kuće ista je još bila na prozoru. Zaustavio sam bicikl i ne silazeći upitao. "Kako je?" Nasmiješila mi se malim osmjehom jedva krajevima usana. "Bolje, dok tata ne dođe koristim malo za udahnuti zraka." Gogin tata je bio vrlo strog, kako prema sebi tako i prema drugima. Bio je šef odjela precizne mehanike u "Insi" – tvornici satova. Uvijek na vrijeme na poslu, nikad kasnio, uvijek uredan i ugledan član radničkog savjeta. Kritizirao je dosta okolicu i "novi moral mladih i te betlise". Skraćeno bio je uzoran član društva po mjerilima malograđanskog predgrađa, a i uživao je veliki ugled. Moja obitelj ga je cijenila jedino djed bi ponekada samo odmahnuo glavom. Nešto mu se nije sviđalo kod njega kao ni meni. Pružih Gogi čokoladicu. "Da lakše provedeš ostatak dana." Pogledala je zbunjeno u šarenu foliju, a potom je uzela sa dva prsta i stavila na rub prozora. "Bambi srce si veliko." Zvučala je iskreno toliko iskreno da sam se osjećao ugodno. Na kraju to mi je i bio cilj, oraspoložiti tužnu curu. Klimnuh joj glavom i produljih dalje doma. Još par sati sam se osjećao ugodno kada bi se sjetio Goge, a potom sam zaboravio, jednostavno na crno bijelom tv prijemniku je bio film "Plavi vojnik", jedan od onih koji su pomakli shvaćanje indijanaca u western filmovima, a za dečka od 14 godina "stvarno genijalno". Četiri godine kasnije sam pomogao Gogi da pobjegne od roditelja u Njemačku. Noć i jutro kojih ću se zauvijek sjećati. Poslije smo se dopisivali.
Večeras više od trideset godina kasnije dok sjedim na terasi restorana u Opatiji žena koja je upravo ušla izgleda kao Goga. Izgleda kao Goga sa pedeset i šest godina, onakva kakvom bi je mogao uraditi onaj kompjuterski program, u koji uneseš sliku i neke karakteristike kao i broj godina koje prolaze i izbaciti ti kako ćeš izgledati. Boja kose je ista ona koje se sjećam od prije dvadeset i više godina iz Njemačke, kada sam je zadnji put vidio. Vadim cigaretu iz kutije moje nevjenčane žene, odnosno one sa kojom živim već godinama. Začuđeno me gleda već tri mjeseca sam samo na elektroničkoj cigareti. Prati moj pogled i gleda u tu riđokosu ženu koja je upravo stupila nogom, u čipkanoj čarapi i visokoj potpetici, na terasu restorana. Ako je Goga malo se ugojila ali još "drži crtu" i izgleda zgođušno za svoje godine u toj crnoj haljini sa dubokim izrezom sa strane. Isti malo veći nos na uzanom licu, iste punije usne i zelene oči. Mirjana vlasnica restorana je dočekuje kao i sve goste koji mirišu na lovu. Nešto pričaju i odvodi je do stola u kutu gdje sjeda sama. Odvratio sam pogled i zapalio cigaretu. Lidija je očigledno dobro snimila potencijalnu Gogu i utvrdila da je znatno starija i manje zgodna od nje pa ne komentira ništa. Pogledam moju Lidiju i osmjehnem se. "Došlo mi da osjetim i malo katrana u plućima". Klima glavom i ne komentira već uzima čašu plavca i polako ispija gutljaj. Ne znam što raditi. Vuče me da priđem tom stolu i raščistim tko je ta gospođa jednostavnim pitanjem "Oprostite da li ste vi Gordana ...". Sa druge strane što bih rekao Lidiji zašto to radim, a bez veze zvuči ako potencijalna Goga kaže hladno "Žao mi je nisam, pogriješili ste". Još gore djeluje ako kaže "Jesam, a vi ste?". Djeluje najbolje kosture iz ormara ostaviti u ormaru. Osmjehujem se Mirajni dok prolazi i za dvije minute račun je na stolu. Lidija ne pita ništa. Dok idemo zagrljeni prema mojoj staroj škodi pita više polu radoznalo ali ne zainteresirano. "Onu stariju gospođu u crnoj haljini što je upravo došla poznaješ?" Slegnuh ramenima. "Mislim da je znam poslom ali nisam siguran". Lidija odmahnu slobodnom rukom. "Daj malo olabavi, pusti posao i likove koje srećeš tamo. Mislim sada smo nas dvoje i zaboravi te gluposti koje radiš na poslu." Poljubih je i više to nismo spominjali. Dok sam četkao zube u kupaoni ponovno mi je u glavi bila slika žene koja bi mogla biti Goga.
Pravac Hamburg
Strela se već vratio od šanka gdje je razmijenio par riječi sa Markom dok sam ja pokušavao smotati cigaretu ručno. Ono sa cigaretom što je njemu polazilo glatko za rukom za mene je bila "viša matematika". Ipak je na kraju to sličilo na cigaretu. Prilazeći Strela kritički odmjeri cigaretu. "Treba ti još vježbe da to bude cigareta". Iskreno se smiješio. Ubacio se na stolicu preko puta mene i dohvatio bocu sa ostatkom pive. Kada sam uz "klik" zatvorio upaljač prešao je na stvar. "Ima do Hamburga više od dvije tisuće kilometara. Znači najmanje od najmanjeg tri dana puta, računaj četiri." Polako je smotao sebi cigaretu dok je pričao. "Marko kaže da nema spavanja uz cestu policija ne dopušta ali ima umjetnih jezera sa plažom pa od ujutro od negdje 8 sati do navečer nitko te ne pita da li spavaš na plaži ili ne. Problem drugi lova. Koliko nam treba za to?"
Ekipa smo bili Strela, Škot i ja. Sve probleme kako doći do love su uglavnom prepuštali meni. Nitko od nas nije želio "sa one strane zakona" izuzev na nivou prekršaja u stilu "ako te uhvate plati prekršaj i nestani".
Duboko sam udahnuo dim cigarete i polako ga ispuhao van. "Najmanje tisuću i pol maraka, svatko od nas ima nešto sačuvano, za dalje imamo samo dva izbora. Tile, ako treba slike za "Borisa" i Fleka kao zadnja šansa". Strela je klimnuo glavom. "Idem nazvati Škota imaš dva dinara da pustim u staklenku?" Prekopah po džepovima i nađoh dvije kovanice od dinar. Položih sitniš na ispruženi dlan. Strela stisnu šaku i zaputi se prema šanku, gdje je bio stari crni telefon za javnu uporabu, samo si morao ubaciti nešto sitno u staklenku pored istog. Pokupih cigarete i upaljač sa stola i otpih zadnji gutljaj pive. Polako sam došao do šanka i namignuo Marku. Isti opali ko iz topa. "Tri tisuće i šesto", prbacujući u "stare dinare" račun. Pažljivo položih na šank tri puta po deset dinara u papiru i tri kovanice po dva. "Zadrži ostatak". Strela je već završio rzagovor i čekao na kraju šanka. Priđoh mu. "Škot je doma čeka nas." Pet sekundi kasnije bili smo na motorima i prašili tih par ulica do Škota.