Dan 5 (srijeda 30.05.2012): Budva – stari Bar – Albanija – Drač – Vlore - Sarande Granični prijelaz Qafë Botë - Mavromati– Grčka – Igoumenitsa (cca 500 km)
Budimo se nešto ranije, dogovor za doručak je bio u 8.00.
Dan je predivan, sunce, nemre biti ljepše, pa se nadamo da će tako i ostati.
U 9.00 smo naručili autek da dođe po nas i otpelja nas do recepcije da nemoramo nositi kofere.
Dečki su stigli točno, nema se šta za reći.
Tankamo odmah na pumpi kraj hotela i na kraju tek u 9.30 napuštamo Budvu.
Vozimo se prema Baru magistralom uz more.
Pogled je više nego prekrasan.
Kavicu na Svetom Stefanu ostavljamo za slijedeći puta!
Skrećemo na cestu preko Starog Bara…
Šta reći cesta je koma, uska, loš asfalt imali smo osjećaj da se sto godina vozimo po njoj. Vozači autobusa voze trke posred ceste i teraju ostale aute s ceste…. Totalni Texas, he he….
Nekoliko km prije same granice se obnavlja cesta vozimo se odličnim makadamom do same granice… Uz naravno komentar, sad će nas Ivanka ubiti zbog makadama, he he… Ali čak je I njen komentar bio da je ovo autoput!
I granica!
Na granici stajemo uredno iza auta, ali ljubazni carinik nam odmah maše da s motorima uđemo u uski prolaz, što i činimo. Formalnosti obavljamo, čas posla i eto nas u Albaniji.
Nekoliko puta pitamo carinika za plaćanje dodatnog osiguranja (koje nam je Chala spominjao) ali striko nas uvjerava da nam to više ne treba. Stajemo par metara iza granice gdje je očito bio kiosk za dotično osiguranje, on ne radi. Dolazi i njemac na KTM-u i on traži isto. Čovjek je šteberski pripremljen i ima ime dotičnog isprintano, tako da s tim papirom odlazimo još jednom provjeriti i kažu da najozbiljnije to više NE TREBA…. Ok, uvjerili su nas!
Kompa na KTM-u ide za Ukrajnu, te radi cijeli krug po balkanu, planira dalje na Makedoniju, Bugarsku i Rumunjsku… U Ukrajni se treba naći sa svojom ekipom iz Njemačke, koji isto dolaze, ali još nisu ni auto kupili, ha ha… On nam se pridružuje dio puta.
Albanija
Situacija na cesti zahtijeva maksimalnu koncentraciju vozača. Svi prelaze, skreću, ulijeću kako god im paše. Prometala su vrlo raznolika, vidjeti ćete po slikama… Od brzine kretanja 5 km/h do 150 km/h sve je to super!
Sagradili su novi most pa se ne mora kružiti okolo naokolo…. GPS naravno nema još ucrtan novi most, ali nema veze, pa znamo mi čitati table, he he…
Stajemo na cugu u nekom bircu uz benzinsku. Cugu plaćamo cca 2 eura po osobi (čini nam se da su nas opljačkali, ali šta ćemo sad, plaćamo i idemo dalje.
Na nekim dijelovima autocesta čak ima i ogradu.
Totalno nas oduševljava kreativni nered na albanskim cestama. Npr. raskršća usred auto cesta izgledaju otprilike ovako. Znak za ograničenje brzine 60 prije “raskršća”, rupa u ogradi i samo odjednom skužiš kako ti njuška od mercedesa izlazi s druge strane.
Na dijelu AC niti nema ograde.
Kako su im AC još u izgradnji, prelazi s jedne ceste na drugu su isto pravo uzbuđenje. npr. Vozimo po ravnoj AC 120 km/h i odjednom se pojavljuje znak ograničenja brzine 30 km/h, 20 m nakon toga 20 km/h i više nema ceste, dalje makadam koji skreće recimo u suprotnu traku i tako nekako… Baš uzbudljivo!!!
Moramo priznati da je i dalje najveći postotak auta u albaniji Mercedesa, ali su se počele pojavljivati i druge marke!
Drač (Duras)
Štandovi uz autocestu iza Drača.
Svako malo su štandovi sa prodajom guma i felgi
Nakon Drača, kod skretanja za Elbasan stajemo i pozdravljmo se s našim moto prijateljem koji tu skreće i ide za Ohrid.
Mi nastavljamo via Vlore.
Već smo ogladnili pa stajemo na klopu u dobro izgledajućem restoranu. Moramo priznati da smo bili jako ugodno izneneađeni albanskom ljubaznosti.
Kako smo ušli i sjeli, konobar je odmah dotrčao, nekoga nazvao na mobitel i dao nam mobitel da razgovaramo s dotičnim. Muški glas sa druge strane je rekao na tečnom engleskom šta ima u ponudi, mi rekli što bi i časkom smo se sve dogovorili.
Klopa je bila odlična. Usluga vrhunska. Čak smo bili uvjereni (i još uvijek smo) da se čovjek zeznuo i previše nam izvratio jer ceh je bio 36 eura, klopu smo platili s 50 eura, čovjek nam je izvratio u albanskim lekima dvije tisuće i nešto, više se ne sjećamo.
Pitali smo glas s telefona koliko košta benzin, rekao je oko 1,4 eura, a Toni je napunio puni tank platio sa kusurom što smo dobili (dakle cca 14 eura) i ostalo nam je još nešto sitnih (za sokić kasnije). Mi svoju kravicu naravno nismo trebali tankati!
Ubrzo dolazimo do Vlore
Nakon Vlore nastavljamo lokalnom cestom.
Dolazimo do mjesta Orikum
Mjesna plaža
Nastavljamo vožnju preko prevoja Logorajt (1055 m), asfalt je odličan.,
Gore stajemo i malo naslikavanje… pa nastavljamo dalje.
Nismo ni znali da je Albanska obala tako lijepa.
Pejzaži uz cestu su predivni.
Naravno iznenađenja na cesti ne fail… he he…
Zanimljive "stijene"
Iako je između Vlore i Sarandea 130 km imamo osjećaj da se vozimo cijelu vječnost…. Nikako stići do tog Sarandea, a sunce je već počelo lagno zalaziti.
Jedan od vojnih tunela skriven u zalijevu
Zalazak sunca na albanski način
Ponovo društvo na cesti
I konačno stižemo… GPS nas šalje na neki ultra lokalni makadam, za granicu, ma ne pada nam na pamet… konzultiramo se s kartom, GPS-om i konobaricom u bircu uz cestu i odlučujemo da prođemo kroz Sarande i nastavimo tom cestom za granicu.
Predivni prizori uz cestu u već debeli zalazak sunca, sva sreća da dan traje do 21.30h
Cesta je bila skroz ok iako smo bili upozoreni na nekih 15 km makadama, koji nikako da stigne… i asfalt nestaje, počinje makadam, sumrak je već naveliko i mislimo si koma sada još 15 km ovog makadama će nas ubiti (a kaj će nam tek Ivanka reći, bolje da ne mislimo, he he),
ali za cca 1 km dolazimo do nekog sela i u trenutku kad smo bili uvjereni da smo totalno fulali i da cesta završava u dvorištu punom ovaca, skužimo lijevo uz brdo znak stop. Odvezemo se do znaka i nevjerujemo svojim očima. Cesta širine stare za Split sa fenomenalnim asfaltom.
Skrećemo na nju i za koji km eto nas na granici. Prije granice ogromna željenza vrata, hm, hm, nadam se da se granica ne zatvara u neko skorije vrijeme… Zadnji pogled na Albaniju!
Granicu prelazimo bez problema. Grčki carinik u civilu u podrapanim trapericama, očito već sperman za odlazak kući je baš bio jako razgovorljiv i jako ga je zanimala Tonijeva tenerka. BMWi valjda prolaze svaki dan.
Već duboko u noći ulazimo u Grčku i vozimo se prema Igoumenitsi gdje planiramo naći neki smještaj.
Prvi hotel (El Greco) na koji nailazimo, uz obalu nije neka premija, ali nismo izbirljivi već je prilično kasno, a u Grčkoj je i sat više nego smo računali (oko 22,30 h) Slikano sutra ujutro
Soba imaju cijena više nego ok (30-tak eura za sobu), dakle uzimamo. Sobe nisu nešto, ali koga briga, preumorni smo za razmišljanje.
Iako je dogovor bio da se na brzaka presvučemo i odemo nešto prigristi, Ivanka je samim dodirom kreveta zaspala, pa smo nas troje otišli i čalabrcnuli odličnu Grčku klopu i onesvjestili se u našim hotelskim sobama.
Današnja ruta: