vojo
Well-known member
Pozdrav svima
Ove godine, za razliku od prošle, nije bilo neizvjesnosti u vezi Covida - dali radi rata u Ukrajini ili zato što je stvarno epidemija minula, ne znam - znam samo da smo dovoljno rano počeli razmišljati o jednom većem, već uobičajenom i tradicionalnom (nama 15-tom) điru po Evropi. Iz čisto privatnih razloga (rodbina) odlučili smo se za Grčku - a tome su pogodovala još dva razloga - prošle godine (Crno More) nismo stigli obići Grčku jer je itinerer bio jednostavno prekrcan, a drugo, u Grčkoj nismo supruga i ja bili nikada - i eto ti tri jako dobra razloga za zaletit se do tamo. Da mi malo vidimo kako to oni vode turizam ....
Kako smo, kažem, imali dosta vremena - iako priznajem da sjena ukrajinskog rata baš i nije bila tako daleko pa smo se malo bojali što ako se to nekako 'proširi' nekontorlirano, poput požara sa burom - dakle imali smo dosta vremena pa smo se mogli pripremiti kako treba. Još svježi od prošlogodišnjeg izleta znali smo da je prvo i osnovno - ne raditi previše kilometara - što ukupno, što dnevno. Previše vožnje je možda ugodno za vozača, ali sa suvozača/čicu sigurno nije, a ako se uzmu u obzir ljetne vrućine, onda ni vozači baš ne uživaju.
Prva varijanta je bila da se 'spustimo' do Grčke najbližim putem a to je niz jadransku obaju, preko Crne Gore i Albanije i uđemo u Grčku pa onda 'šaramo' onuda. Kako smo planirali da cijeli put traje dvije sedmice (14 dana) u toj varijanti nam je za razgledavanje Grčke ostajalo svega 6 dana uz napravljenih oko 3.500 km i razgledavanje samo 'kopnenog' dijela Grčke.
No malo po malo nam se nametnula ideja da ipak pokušamo neku varijantu sa trajektom, da bi ubrzali 'dolazak' u Grčku. Idealno bi bilo krenuti iz neke nama najbliže luke (Rijeka, Pula, Trst, Zadar). Nakon njuškanja po netu ispalo je da su polazne luke iz Italije samo Bari, Brindisi, Ancona i Venecija i to uglavnom za Drač (Albanija) te Igumenicu ili Patras u Grčkoj. Birali smo, naravno, najbližu (Venecija) i odlučili se za najudaljeniju luku u Grčkoj (Patras na Pelopnezu). Time smo boravak u Grčkoj uspjeli produžiti na punih 8 dana uz planiranih 2.700 km. To nam se to činila najbolja varijanta i oko te ideje smo planirali cijeli put.
U početku smo planirali da se uputimo u istom sastavu kao prošle godine ali neplanirano su neki otpali iz zdravstvenih razloga, a drugi su uletili, isto tako iznenada. Tako da smo na put krenuli četvero od nas sa dva motora i to u standardno 'bodulsko-istrijanskoj' kombinaciji - ja i supruga sa uvijek istim BMW R1150R, Edo isto tako sa istim BMW K1200GT koji je branio istarske boje ali nam se pridružila i njegova partnerica s namjerom da brani boje 'sjeverne' (zagorsko-zagrebačke) Hrvatske te da malo uravnoteži ovu 'primorsko-istarku' dominaciju.
Dan 1. - 15.6.2022. Rijeka - Venezia, 255 km
Dan 2. - 16.6.2022. Venezia - Patras, 0 km
Ja mrzim vožnju po auto-cestama, bez obzira na vozilo, ali posebno na motoru. To mi je dosadno, besmisleno i djeluje mi opasno, mislim ta vožnja pri velikim brzinama. Svjestan sam naravno da nije ništa opasnije voziti se 120-130 na a-cesti u odnosu na 80-90 po 'običnoj'/dvosmjernoj cesti ali ipak izbjegavam auto-ceste kad god mogu i u životu sam na motoru napravio možda 300 km po takvim cestama.
No ako situacija zahtjeva drugačije, ne mogu odbiti. Naime, karte za trajekt smo kupili unaprijed (preko neta - karta za dve osobe na palubi tj. bez kabine, plus motor je koštala 256 €) i trajekt je kretao iz Venecije u podne, a check-in smo morali obaviti dva sata prije tj. na trajektnom pristaništu smo morali biti u 10 ujutro. Iako od Rijeke do Venecije nema mnogo kilometara (oko 250) s malom rezervom je ispadalo da ipak moramo krenuti dosta rano. A motati se po lokalnim cestama - koliko god ih dobro poznavali - bilo je previše rizično. Iako nije ni auto-cesta bez rizika - ako se nešto desi pa dođe do zastoja, ne možeš ništa napraviti jer se ne možeš okrenuti i vratiti se ....
Kao i obično na početku putovanja vlada euforično stanje - to je ranojutarnji polazak iz Rijeke:
No dobro, krenuli smo u 6:30 iz Rijeke gdje smo se prethodnu večer svi našli te zapičili - pravac Venecija. Sama vožnja do tamo nema neke značajke - juriš, gledaš više u zrcala nego naprijed i - to je to. Edo je imao navigaciju i on je vodio ovaj dio puta pa sam se ja sasvim oslonio na njega. Dogovorili smo se da vozimo oko 120 na sat, no Edo je valjda nekako namjestio tempomat tako da je malo po malo išao sve brže (ili možda ja sve sporije - iako mi kilometar-sat nije tako pokazivao) tako da je uskoro nestao na horizontu. Nisam se brinuo jer sam znao da će nas već negdje počekati pa ćemo do terminala skupa. No na izlazu sa auto-ceste njega/njih nema! Eeee, onda sam se zabrinuo. No dobro, uzeo sam moju navigaciju i namjestio 'Ferry terminal' i zalijepio se za to. Uđem u Mestre i sve mi nekako sumnjivo, iako putokazi pokazuju trajektni terminal. Nekako sam ipak shvatio da to nije taj terminal (naš je bio Fusine terminal) i ajde, vraćaj se natrag iz luke. Ali prilikom postavljanja mobitela na držač (nemam pravu navigaciju već koristim onu sa mobitela, HERE) postavim mobitel naopako i prilikom stezanja mobitela da se ne izvuče iz držača pretisnem on/off dugme i mobitel prestane raditi. Ja mislio da je ostao bez struje pa ajde, stani opet i spoji ga na USB .... a bilo je već blizu 10 sati i sunce je počelo peći opasno ....
Da ne duljim, to kruženje po Mestre-u da bih došao na pravi put za terminal Fusine se oteglo - neka raskršća sam prošao po tri puta - što je čak i moja bolja polovica primjetila, ali je mudro šutila jer je shvatila da lutam i da se sve više nerviram. I kad smo konačno našli pravi put (zahvaljujući pomalo i nekim austrijskim motoristima koji su isto tako 'tražili' terminal) i došli do cilja bilo je već 10:45. A kad ono Edo već tamo i čekaju nas, i čude se gdje smo nestali ....
Dolazak na terminal i veselje šro smo se našli sa 'izgubljenim' prijateljima, a još nismo imali pojma što nas čeka:
Eee, sve bi bilo bajno da je na tome ostalo tj. da se priča završila dolaskom na terminal. Ali ne, drama je tek počinjala.
Edo je stao u red za check-in i čeka on (i ostali, naravno, bila su četiri reda sa po 7-8 ljudi, uglavnom bajkera) i kad je došao da šaltera - zastoj .... što je sad? Pao sistem. Ne rade kompjuteri! Nijedan! Ništa, strpljenja, čekamo dalje, čekamo .... Vrijeme prolazi, a niko ništa. Postajemo nestrpljivi pa pitamo službenike na šalteru što ako sistem ne proradi? Ništa, kažu oni, brod odlazi bez vas! Štoooo ....?
Još gore od svega, vani pričamo sa starijim tj. iskusnijim vozačima (uglavnom kamiona) koji vele da se to zna desiti i da su čak koji puta bili preusmjerenu na ukrcaj u - Anconi! Nama mrak na oči ....
Nakon jedno pola sata čekanja, kad je pritisak pare već opasno narasao (ne samo nama) ipak su 'mudrijaši' sa terminala našli nekakovo rješenje i pustili nas na ukrcajnu rampu tj. na brod samo sa nekakvim pečatima .... živjela birokracija. Do broda su bile još dvije kontrole (te carina, te karabinjeri, te ....) i kad su nas ipak prepustili, mi se ukrcamo, uparkiramo (bez da smo vidjeli da su motore vezali uz zidove - što nam baš nije bilo drago) i jurnemo na 'deck' ilitiga palubu za obične smrtnike (stalno smo imali pred očima sretne trenutke na Titaniku!) - a kad ono, u salonu, sva najbolja mjesta (itaj: kauči, dvosjedi, trosjedi ....) naravno već zauzeta. Ništa, našli smo par fotelja (neupotrebljivih za spavanje) i shvatili da ćemo se morati zadovoljiti sa malo tvrđim krevetima - odnosno spavanjem na podu. Moja supruga i ja, kao stari i iskusni bajkeri, smo bili spremni na to pa smo ponijeli minijaturne vreće za spavanje i - što je važnije - male jastuke na napuhavanje, dok su naši prijatelji morali spavati bez ičega ....
Ove godine, za razliku od prošle, nije bilo neizvjesnosti u vezi Covida - dali radi rata u Ukrajini ili zato što je stvarno epidemija minula, ne znam - znam samo da smo dovoljno rano počeli razmišljati o jednom većem, već uobičajenom i tradicionalnom (nama 15-tom) điru po Evropi. Iz čisto privatnih razloga (rodbina) odlučili smo se za Grčku - a tome su pogodovala još dva razloga - prošle godine (Crno More) nismo stigli obići Grčku jer je itinerer bio jednostavno prekrcan, a drugo, u Grčkoj nismo supruga i ja bili nikada - i eto ti tri jako dobra razloga za zaletit se do tamo. Da mi malo vidimo kako to oni vode turizam ....
Kako smo, kažem, imali dosta vremena - iako priznajem da sjena ukrajinskog rata baš i nije bila tako daleko pa smo se malo bojali što ako se to nekako 'proširi' nekontorlirano, poput požara sa burom - dakle imali smo dosta vremena pa smo se mogli pripremiti kako treba. Još svježi od prošlogodišnjeg izleta znali smo da je prvo i osnovno - ne raditi previše kilometara - što ukupno, što dnevno. Previše vožnje je možda ugodno za vozača, ali sa suvozača/čicu sigurno nije, a ako se uzmu u obzir ljetne vrućine, onda ni vozači baš ne uživaju.
Prva varijanta je bila da se 'spustimo' do Grčke najbližim putem a to je niz jadransku obaju, preko Crne Gore i Albanije i uđemo u Grčku pa onda 'šaramo' onuda. Kako smo planirali da cijeli put traje dvije sedmice (14 dana) u toj varijanti nam je za razgledavanje Grčke ostajalo svega 6 dana uz napravljenih oko 3.500 km i razgledavanje samo 'kopnenog' dijela Grčke.
No malo po malo nam se nametnula ideja da ipak pokušamo neku varijantu sa trajektom, da bi ubrzali 'dolazak' u Grčku. Idealno bi bilo krenuti iz neke nama najbliže luke (Rijeka, Pula, Trst, Zadar). Nakon njuškanja po netu ispalo je da su polazne luke iz Italije samo Bari, Brindisi, Ancona i Venecija i to uglavnom za Drač (Albanija) te Igumenicu ili Patras u Grčkoj. Birali smo, naravno, najbližu (Venecija) i odlučili se za najudaljeniju luku u Grčkoj (Patras na Pelopnezu). Time smo boravak u Grčkoj uspjeli produžiti na punih 8 dana uz planiranih 2.700 km. To nam se to činila najbolja varijanta i oko te ideje smo planirali cijeli put.
U početku smo planirali da se uputimo u istom sastavu kao prošle godine ali neplanirano su neki otpali iz zdravstvenih razloga, a drugi su uletili, isto tako iznenada. Tako da smo na put krenuli četvero od nas sa dva motora i to u standardno 'bodulsko-istrijanskoj' kombinaciji - ja i supruga sa uvijek istim BMW R1150R, Edo isto tako sa istim BMW K1200GT koji je branio istarske boje ali nam se pridružila i njegova partnerica s namjerom da brani boje 'sjeverne' (zagorsko-zagrebačke) Hrvatske te da malo uravnoteži ovu 'primorsko-istarku' dominaciju.
Dan 1. - 15.6.2022. Rijeka - Venezia, 255 km
Dan 2. - 16.6.2022. Venezia - Patras, 0 km
Ja mrzim vožnju po auto-cestama, bez obzira na vozilo, ali posebno na motoru. To mi je dosadno, besmisleno i djeluje mi opasno, mislim ta vožnja pri velikim brzinama. Svjestan sam naravno da nije ništa opasnije voziti se 120-130 na a-cesti u odnosu na 80-90 po 'običnoj'/dvosmjernoj cesti ali ipak izbjegavam auto-ceste kad god mogu i u životu sam na motoru napravio možda 300 km po takvim cestama.
No ako situacija zahtjeva drugačije, ne mogu odbiti. Naime, karte za trajekt smo kupili unaprijed (preko neta - karta za dve osobe na palubi tj. bez kabine, plus motor je koštala 256 €) i trajekt je kretao iz Venecije u podne, a check-in smo morali obaviti dva sata prije tj. na trajektnom pristaništu smo morali biti u 10 ujutro. Iako od Rijeke do Venecije nema mnogo kilometara (oko 250) s malom rezervom je ispadalo da ipak moramo krenuti dosta rano. A motati se po lokalnim cestama - koliko god ih dobro poznavali - bilo je previše rizično. Iako nije ni auto-cesta bez rizika - ako se nešto desi pa dođe do zastoja, ne možeš ništa napraviti jer se ne možeš okrenuti i vratiti se ....
Kao i obično na početku putovanja vlada euforično stanje - to je ranojutarnji polazak iz Rijeke:
No dobro, krenuli smo u 6:30 iz Rijeke gdje smo se prethodnu večer svi našli te zapičili - pravac Venecija. Sama vožnja do tamo nema neke značajke - juriš, gledaš više u zrcala nego naprijed i - to je to. Edo je imao navigaciju i on je vodio ovaj dio puta pa sam se ja sasvim oslonio na njega. Dogovorili smo se da vozimo oko 120 na sat, no Edo je valjda nekako namjestio tempomat tako da je malo po malo išao sve brže (ili možda ja sve sporije - iako mi kilometar-sat nije tako pokazivao) tako da je uskoro nestao na horizontu. Nisam se brinuo jer sam znao da će nas već negdje počekati pa ćemo do terminala skupa. No na izlazu sa auto-ceste njega/njih nema! Eeee, onda sam se zabrinuo. No dobro, uzeo sam moju navigaciju i namjestio 'Ferry terminal' i zalijepio se za to. Uđem u Mestre i sve mi nekako sumnjivo, iako putokazi pokazuju trajektni terminal. Nekako sam ipak shvatio da to nije taj terminal (naš je bio Fusine terminal) i ajde, vraćaj se natrag iz luke. Ali prilikom postavljanja mobitela na držač (nemam pravu navigaciju već koristim onu sa mobitela, HERE) postavim mobitel naopako i prilikom stezanja mobitela da se ne izvuče iz držača pretisnem on/off dugme i mobitel prestane raditi. Ja mislio da je ostao bez struje pa ajde, stani opet i spoji ga na USB .... a bilo je već blizu 10 sati i sunce je počelo peći opasno ....
Da ne duljim, to kruženje po Mestre-u da bih došao na pravi put za terminal Fusine se oteglo - neka raskršća sam prošao po tri puta - što je čak i moja bolja polovica primjetila, ali je mudro šutila jer je shvatila da lutam i da se sve više nerviram. I kad smo konačno našli pravi put (zahvaljujući pomalo i nekim austrijskim motoristima koji su isto tako 'tražili' terminal) i došli do cilja bilo je već 10:45. A kad ono Edo već tamo i čekaju nas, i čude se gdje smo nestali ....
Dolazak na terminal i veselje šro smo se našli sa 'izgubljenim' prijateljima, a još nismo imali pojma što nas čeka:
Eee, sve bi bilo bajno da je na tome ostalo tj. da se priča završila dolaskom na terminal. Ali ne, drama je tek počinjala.
Edo je stao u red za check-in i čeka on (i ostali, naravno, bila su četiri reda sa po 7-8 ljudi, uglavnom bajkera) i kad je došao da šaltera - zastoj .... što je sad? Pao sistem. Ne rade kompjuteri! Nijedan! Ništa, strpljenja, čekamo dalje, čekamo .... Vrijeme prolazi, a niko ništa. Postajemo nestrpljivi pa pitamo službenike na šalteru što ako sistem ne proradi? Ništa, kažu oni, brod odlazi bez vas! Štoooo ....?
Još gore od svega, vani pričamo sa starijim tj. iskusnijim vozačima (uglavnom kamiona) koji vele da se to zna desiti i da su čak koji puta bili preusmjerenu na ukrcaj u - Anconi! Nama mrak na oči ....
Nakon jedno pola sata čekanja, kad je pritisak pare već opasno narasao (ne samo nama) ipak su 'mudrijaši' sa terminala našli nekakovo rješenje i pustili nas na ukrcajnu rampu tj. na brod samo sa nekakvim pečatima .... živjela birokracija. Do broda su bile još dvije kontrole (te carina, te karabinjeri, te ....) i kad su nas ipak prepustili, mi se ukrcamo, uparkiramo (bez da smo vidjeli da su motore vezali uz zidove - što nam baš nije bilo drago) i jurnemo na 'deck' ilitiga palubu za obične smrtnike (stalno smo imali pred očima sretne trenutke na Titaniku!) - a kad ono, u salonu, sva najbolja mjesta (itaj: kauči, dvosjedi, trosjedi ....) naravno već zauzeta. Ništa, našli smo par fotelja (neupotrebljivih za spavanje) i shvatili da ćemo se morati zadovoljiti sa malo tvrđim krevetima - odnosno spavanjem na podu. Moja supruga i ja, kao stari i iskusni bajkeri, smo bili spremni na to pa smo ponijeli minijaturne vreće za spavanje i - što je važnije - male jastuke na napuhavanje, dok su naši prijatelji morali spavati bez ičega ....