motoklasik
Member
U temi "stari motori" na nekoj od 400 stranica, stavio sam slike ovog mog motora, ali sada kada je otvorena i posebna namenska tema o starim motorima u nasim garazama, napisacu i nesto teksta, tj. pisao sam vec na "mom" forumu pa cu malo prepraviti za ovaj forum.
HONDA CB 750 Four
O ovom motoru napisano je vec sve. Razni clanci po casopisima, i citave knjige, i snimljene mnoge emisije.
Ali, ja je dozivljavam uvek na nov, svoj, neponovljiv nacin.
Pojavila se krajem 60-ih godina prethodnog veka i u moto svetu vise nista nije bilo isto. Do ruku su mi slucajno dopali neki moto casopisi, video sam je i nisam mogao da verujem. Cetiri cilindra u liniji, 67 KS, brzina oko 200 km. Iznad svega, vanvremenski klasicni dizajn. Ovo sada deluje pomalo i smesno, ali oni koji su ziveli u to vreme, shvatice i te kako.
Sto se mene tice, ja sam pocetkom 70-ih godina isao na more (sa roditeljima) samo da bih video te Honde, na kojima su zapadno-evropski turisti vec poceli da se dovoze. Samo more me nije toliko interesovalo, ali "forka" me je fascinirala. Posebno ona u nezaboravnoj zlatnoj metalik boji, sa crnim linijama po gornjem delu rezervoara.
Znao sam iz popodneva u popodne da u splitskoj luci docekujem trajekte iz Italije da gledam kad iskrcavaju vozila, i svaki put je bila bar po neka. Oni uvek tu malo sacekaju, da se dogovore za nastavak puta, nekad odu da nesto pojedu ili popiju preko puta na zeleznickoj stanici, a ja se ne odvajam od njihovih motora. Ljude koji su je vozili dozivljavao sam nestvarno. Bilo mi je neverovatno da postoje ljudi koji tu Hondu imaju u garazi, mogu da je voze kad hoce, da je gledaju, glancaju, i da ih uvek ceka. Sebi sam postavljao pitanje: da li cu ikada biti u mogucnosti da i ja tako nesto imam.
Posle sam, cele godine, bezbroj puta vracao u masti te slike i ziveo za sledece leto kada cu ih opet videti i cuti uzivo. Nije tad bilo interneta, nije bilo kablovske televizije ni bezbroj stranih kanala, cak su i strani moto casopisi bili retkost, tako da nam je masta tada bila sve.
U medjuvremenu, upisao sam srednju skolu, od oca iskukao prvi tomos, promenuo ih nekoliko, ali ta Honda CB 750 Four, mi se uvek nocu javljala kao nedosanjani san. Zaposlio sam se, uporedo upisao i fakultet i zavrsio ga, dosao do svog novca, poceo da kupujem motore koji su mi se svidjali uz sve peripetije sa uvoznim dozvolama koje su tada bile na snazi.
Dosli su novi modeli (sto se tice Honde, popularni bol d'or modeli sa dve bregaste i cetiri ventila), i kod ostalih proizvodaca tehnologija je napredovala, ja sam ih mnoge imao, ali uvek bi mi srce na neki poseban nacin zaigralo kad god bih uzivo video da neko vozi "forku". Sticajem okolnosti ili slucajnosti, taj motor nikako nisam dosao u priliku da kupim.
Redjale su se godine, garaze su se punile motorima, sto aktuelnim modelima za svakodnevnu voznju, sto nekim starijim primercima koji su bili deo moje maste tokom odrastanja. Uzivam u svima, zimi mi je dovoljno da odem u garazu, sednem. ocistim prasinu sa njh, gledam ih, neke davne uspomene ponovo na najlepsi nacin ozive. Ali, nesto je nedostajalo.
I onda, posle bezmalo cetiri decenije od kada sam prvi put, kao decak, na moru video "forku" 750, ukazala mi se prilika da je se dokopam. Znao sam da je to karika koja nedostaje. Dovezena je iz Austrije u Smederevo, covek je prodavao tri motora, pa koji prvi proda. Zovnuo sam ga, pitao za mesto gde zivi i adresu i odmah zakacio prikolicu na auto, da se ne vracam.
I nisam kupio motor. Kupio sam nesto sto retko kad u zivotu uspe da se kupi - decacke snove.
(kliknuti na sliku za povecanje):
I sada, kada je gledam, siguran sam da nikad nista lepse na svetu nije napravljeno (jedino se malo pokolebam kada vidim Kawasaki 900 ). To je, naravno, krajnje subjektivno misljenje, ali sam ja duboko ubedjen da je tacno.
Ovo je model K7, poslednji iz te legendarne serije, sa zicanim tockovima i dobosem pozadi. Poslednjih godina proizvodnje (pre bol d'or-a) proizvodile su se sa livenim tockovima i diskom pozadi, kao serija F. Ali, time vec pocinje sledeca epoha, tehnologija ubrzano napreduje, a ja sam uspeo da otrgnem deo istorije i deo svojih mastanja.
Prica duga gotovo cetiri decenije je najzad dopricana.
Honda je ubrzo dovedena u zeljeno stanje. Sa estetske strane nadjen je i montiran zadnji blatobran, nosac stop lampe i sama lampa, lancobran i jos neke sitnice. Od mehanike su samo ocisceni i precizno nastelovani karburatori.
Pocele su i prve voznje. Lepo radi, kontinuirano prima gas po celom rasponu obrtaja, sa danasnje tacke gledista ram i kocnice u nekim granicnim situacijama pokazuju znake slabosti, ali to je motor od pre 35 godina i takva je tehnologija tada bila.
Nisam mogao da verujem da vozim motor iz potajnih decackih snova.
Kako sam samo molio oca da mi kupi takvu Hondu, on nije hteo ni da cuje, govorio je da je skola na prvom mestu. Obecavao sam da cu 3. i 4. razred gimnazije zavrsiti ako treba za samo godinu dana (moglo je vanredno) i to bih i uradio sigurno, da je on pristao da mi kupi.
Obecavao sam i da cu kasnije fakultet zavrsiti u roku, za 4 godine (sto sam i uradio, iako mi nije kupio Hondu).
Epilog je bio da sam nekako iskukao da mi kupi APN-a, 1973. godine, u drugom razredu gimnazije.
Jednoga dana motor stoji na platou ispred kuce, moj otac prolazi i posto ga do tada nije video pita: -Jel to jos jedan, sta ce ti vise toliki motori?
I onda sam mu rekao: -Vidis, bas ovakav motor sam te preklinjao da mi kupis, ne secas se, pre 35 godina. Zeleo sam ga vise nego ista na svetu.
I sasvim sam sada siguran, da sam ga onda dobio, sada bih imao jedan ili mozda ni jedan motor. Kao dete kad dobije ono sto trazi, zadovolji se pa posle vise i ne trazi. Ovako, sad me stiglo, poslednjih desetak godina – skupljam sve ono sto nisam mogao da imam i o cemu sam samo mastao kao decak. Mozda je i bolje ovako, zivot bi bio dosadan da smo sve snove ranije ispunili - sada nista ne bi ostalo da se ispunjava.
HONDA CB 750 Four
O ovom motoru napisano je vec sve. Razni clanci po casopisima, i citave knjige, i snimljene mnoge emisije.
Ali, ja je dozivljavam uvek na nov, svoj, neponovljiv nacin.
Pojavila se krajem 60-ih godina prethodnog veka i u moto svetu vise nista nije bilo isto. Do ruku su mi slucajno dopali neki moto casopisi, video sam je i nisam mogao da verujem. Cetiri cilindra u liniji, 67 KS, brzina oko 200 km. Iznad svega, vanvremenski klasicni dizajn. Ovo sada deluje pomalo i smesno, ali oni koji su ziveli u to vreme, shvatice i te kako.
Sto se mene tice, ja sam pocetkom 70-ih godina isao na more (sa roditeljima) samo da bih video te Honde, na kojima su zapadno-evropski turisti vec poceli da se dovoze. Samo more me nije toliko interesovalo, ali "forka" me je fascinirala. Posebno ona u nezaboravnoj zlatnoj metalik boji, sa crnim linijama po gornjem delu rezervoara.
Znao sam iz popodneva u popodne da u splitskoj luci docekujem trajekte iz Italije da gledam kad iskrcavaju vozila, i svaki put je bila bar po neka. Oni uvek tu malo sacekaju, da se dogovore za nastavak puta, nekad odu da nesto pojedu ili popiju preko puta na zeleznickoj stanici, a ja se ne odvajam od njihovih motora. Ljude koji su je vozili dozivljavao sam nestvarno. Bilo mi je neverovatno da postoje ljudi koji tu Hondu imaju u garazi, mogu da je voze kad hoce, da je gledaju, glancaju, i da ih uvek ceka. Sebi sam postavljao pitanje: da li cu ikada biti u mogucnosti da i ja tako nesto imam.
Posle sam, cele godine, bezbroj puta vracao u masti te slike i ziveo za sledece leto kada cu ih opet videti i cuti uzivo. Nije tad bilo interneta, nije bilo kablovske televizije ni bezbroj stranih kanala, cak su i strani moto casopisi bili retkost, tako da nam je masta tada bila sve.
U medjuvremenu, upisao sam srednju skolu, od oca iskukao prvi tomos, promenuo ih nekoliko, ali ta Honda CB 750 Four, mi se uvek nocu javljala kao nedosanjani san. Zaposlio sam se, uporedo upisao i fakultet i zavrsio ga, dosao do svog novca, poceo da kupujem motore koji su mi se svidjali uz sve peripetije sa uvoznim dozvolama koje su tada bile na snazi.
Dosli su novi modeli (sto se tice Honde, popularni bol d'or modeli sa dve bregaste i cetiri ventila), i kod ostalih proizvodaca tehnologija je napredovala, ja sam ih mnoge imao, ali uvek bi mi srce na neki poseban nacin zaigralo kad god bih uzivo video da neko vozi "forku". Sticajem okolnosti ili slucajnosti, taj motor nikako nisam dosao u priliku da kupim.
Redjale su se godine, garaze su se punile motorima, sto aktuelnim modelima za svakodnevnu voznju, sto nekim starijim primercima koji su bili deo moje maste tokom odrastanja. Uzivam u svima, zimi mi je dovoljno da odem u garazu, sednem. ocistim prasinu sa njh, gledam ih, neke davne uspomene ponovo na najlepsi nacin ozive. Ali, nesto je nedostajalo.
I onda, posle bezmalo cetiri decenije od kada sam prvi put, kao decak, na moru video "forku" 750, ukazala mi se prilika da je se dokopam. Znao sam da je to karika koja nedostaje. Dovezena je iz Austrije u Smederevo, covek je prodavao tri motora, pa koji prvi proda. Zovnuo sam ga, pitao za mesto gde zivi i adresu i odmah zakacio prikolicu na auto, da se ne vracam.
I nisam kupio motor. Kupio sam nesto sto retko kad u zivotu uspe da se kupi - decacke snove.
(kliknuti na sliku za povecanje):
I sada, kada je gledam, siguran sam da nikad nista lepse na svetu nije napravljeno (jedino se malo pokolebam kada vidim Kawasaki 900 ). To je, naravno, krajnje subjektivno misljenje, ali sam ja duboko ubedjen da je tacno.
Ovo je model K7, poslednji iz te legendarne serije, sa zicanim tockovima i dobosem pozadi. Poslednjih godina proizvodnje (pre bol d'or-a) proizvodile su se sa livenim tockovima i diskom pozadi, kao serija F. Ali, time vec pocinje sledeca epoha, tehnologija ubrzano napreduje, a ja sam uspeo da otrgnem deo istorije i deo svojih mastanja.
Prica duga gotovo cetiri decenije je najzad dopricana.
Honda je ubrzo dovedena u zeljeno stanje. Sa estetske strane nadjen je i montiran zadnji blatobran, nosac stop lampe i sama lampa, lancobran i jos neke sitnice. Od mehanike su samo ocisceni i precizno nastelovani karburatori.
Pocele su i prve voznje. Lepo radi, kontinuirano prima gas po celom rasponu obrtaja, sa danasnje tacke gledista ram i kocnice u nekim granicnim situacijama pokazuju znake slabosti, ali to je motor od pre 35 godina i takva je tehnologija tada bila.
Nisam mogao da verujem da vozim motor iz potajnih decackih snova.
Kako sam samo molio oca da mi kupi takvu Hondu, on nije hteo ni da cuje, govorio je da je skola na prvom mestu. Obecavao sam da cu 3. i 4. razred gimnazije zavrsiti ako treba za samo godinu dana (moglo je vanredno) i to bih i uradio sigurno, da je on pristao da mi kupi.
Obecavao sam i da cu kasnije fakultet zavrsiti u roku, za 4 godine (sto sam i uradio, iako mi nije kupio Hondu).
Epilog je bio da sam nekako iskukao da mi kupi APN-a, 1973. godine, u drugom razredu gimnazije.
Jednoga dana motor stoji na platou ispred kuce, moj otac prolazi i posto ga do tada nije video pita: -Jel to jos jedan, sta ce ti vise toliki motori?
I onda sam mu rekao: -Vidis, bas ovakav motor sam te preklinjao da mi kupis, ne secas se, pre 35 godina. Zeleo sam ga vise nego ista na svetu.
I sasvim sam sada siguran, da sam ga onda dobio, sada bih imao jedan ili mozda ni jedan motor. Kao dete kad dobije ono sto trazi, zadovolji se pa posle vise i ne trazi. Ovako, sad me stiglo, poslednjih desetak godina – skupljam sve ono sto nisam mogao da imam i o cemu sam samo mastao kao decak. Mozda je i bolje ovako, zivot bi bio dosadan da smo sve snove ranije ispunili - sada nista ne bi ostalo da se ispunjava.