Dakle, sa elektornskim ubrizgavanjem, možeš podesiti motor da radi kako god hoćeš. I radit će upravo onako kako ga podesiš.
To znači, ako hoćeš da bude bogato u visokima, tako će i biti. Za razliku od karburatora. Ovisno o dizajnu, mogu se podešavati, al iznimno ograničeno. I to podešavanje nije ''šarafcigerom'' već sa hrpom različitih dizni (glavnih i ler), emulzija i difuzora.
Najčešći problem s karburatorima je da su prebogati u niskim okretajima, a siromašni gore (kad ti je najpotrebnije da ne budu siromašni). Zato većina motora na karburatore pali bez ćoka. I zato je lako zalit svjećice. Zato su i ''fluidniji'' nego na nekim injectionima (jer su išli zbog ekologije smanjit gorivo u svim režimima).
I opet, volim tu romansu koju si stvorim u glavi s karburatorima. Meni je nekako ''stvarnije'' dok mijenjam dizne, difuzore i tako korigiram smjesu, nego kad podešavam mapu putem laptopa. To si mogu dopustiti na vozilu koje mi je nebitno za svakodnevno funkcioniranje, koje je zapravo lego kocke za odrasle. To i imam na svom e21 sa 2 dupla karburatora. Da li bi bio brži i pouzdaniji sa nekakvim elektronskim ubrizgavanjem? Naravno da bi. Da li ću se ikad prebaciti na elektronsko ubrizgavanje? Ne, jer je to dio čari posjedovanja takvog vozila.
Čok nije ni spojen!
Isto tako, CBR koji mi služi samo za vozikanciju po stazi, mora uvijek upaliti i voziti (zamisli da dođem na grobnik, a on iz nekog razloga zaliva svićice, 500 eur troška na dolazak zakurac). Ili X11, probudim se, idem na kavu, a moram misliti koliko čoka treba i kad ga moram spustiti.