Ideja korigiranja rada rasplinjača po mjerenju sadržaja ispušnih plinova ( najčešće O2 ) je realna i
u prošlosti provedena na više tipova automobila ( i u serijskoj proizvodnji ).
Provedba ideje je zahtijevala dorade rasplinjača u smislu dogradnje rasplinjača servomotorom ( servoelementima ! )
koji omogućava promjenu radne karakteristike rasplinjača. Radna karakteristika rasplinjača sastoji se
od nekoliko segmenata koje pokrivaju pojedini podsustavi rasplinjača ( dize , igle, klizne i leptiraste zaklopke, difuzor )
čiji rad se preklapa i rezultantno treba biti "gladak" u cjelokupnom području rada
( 0-100% "gasa", 0-100% opterećenja i cjelokupni raspon brzine vrtnje ).
Potreba paralelnog djelovanja na više podsustava za promjena radne karakteristike rasplinjača rezultirala je složenim,
relativno nepouzdanim i svakako skupim izvedbama rasplinjača. No to je samo jedan problem !
Složeniji problem je dinamika korištenja motornih vozila. Tijekom nestacionarnih aktivnosti
( ubrzavanje , kočenje motorom , mijenjanje "brzina" , ... ), stehiometrijska korekcija ( "lambda" korekcija )
radi sve, samo ne dobro. Pogodna je samo tijekom stacionarnog korištenja ( vožnja istom brzinom i opterećenjem ).
Daljnji problem je i problem korištenja samo O2 sonde za kontrolu izgaranja. O2 sonda ( lambda sonda ) dobro
pokazuje visok pretičak zraka u izgaranju, no zbog nelinearnosti i nereproducibilnosti signala zakazuje pri
približavanju optimalnom izgaranju. Pokazuje se ( a tako i rade svi ECU injektorski sustavi ) da je i tijekom
stacionarnog rada potrebno stalno varirati odnos zrak-gorivo i na sondi pratiti odgovarajuće osciliranje
mjerenja slobodnog kisika. Tako u stvarnosi ispuh postaje na trenutke prebogat, a na trenutke i gotovo bez kisika -
ali u prosjeku super.
Usput rečeno, takav rad odgovara i katalizatorima ( katalizator se brine za dodatnu oksidaciju CO i
preostalih nesagorjelih CH , ali isto tako za redukciju NOx-eva - no to je ipak već druga priča )
Već samo iz prethodno navedenog ( a sve je vrlo pojednostavljeno ), postaje jasno da se pored "usavršavanja"
rasplinjača za potrebe regulacije odnosa gorivo/zrak pojavila i potreba "upravljanja i vođenja" rada rasplinjača.
Naravno, da kada je to postalo jasno, i posljedice su bile predvidive - slom ideje o ekološki naprednom korištenju rasplinjača.
Prelaz na znatno izvedbeno jednostavniju, pouzdaniju, jednostavniju za servisersko održavanje
( nažalost ne i naše "amatersko" prčkanje" ) i što je najbitnije
puno, puno jeftiniju tehnologiju ubrizgavanja
i mikroprocesorsku kontrole istog ( ECU ) je postao neminovnost.
P.S.
Regulirano prigušivanje/otvaranje usisa ( ulaz u rasplinjač ili airbox ) i/ili regulirano dodavanje "falš" zraka definitivno nije put realizacije !
( O tome možemo u nekom drugom postu
)