Največu ulogu u propadanju šindre na našim prostorima igra nedostatak ventilacije ispod oplate. Večina krovova pokrivenih šindrom napravljena je prije 15 -20 god. kad je to bilo popularno. Rijetki investitori su tada bili voljni uložiti lovu u ventilirani krov jer je to u to vrijeme značilo duplu daščanu oplatu sa ventilacijskim prostorom. Sada je situacija malo bolja jer imamo razne folije na tržištu koje mogu zamijeniti donji sloj daščane oplate. Krovovi bez ventilacije se pojačano griju, a nema odvođenja topline. Zbog toga šindra duže traje na vrtnim kučicama, ili sjenicama, nadstrešnicama , ili kako tko voli. One su uglavnom otvorene i sa donje strane je daska prozračivana. Postoje i razlike između materijala od kojih su pojedine šindre napravljene. Osnovna je u nosivom sloju koji može biti od impregniranog papira (ljepenka) ili staklene koprene. Ostali slojevi su uglavnom isti kod svih proizvođača. Za naše uvjete velikih temperaturnih razlika se je šindra na staklenoj kopreni pokazala boljom. Šindra na impregniranom papiru s vremenom lagano popuca, pa se zimi za nešto viših temperatura papir napije vode. Padom temperature se ta voda smrzne i raširi, a to se manifestira otpočetka podizanjem rubova pera u zrak, a kasnije njihovim pucanjem. Kanadski proizvođači uglavnom rade na papiru, a talijani na kopreni, iako ima i belgijskih, njemačkih .. ali su slabije zastupljeni. Drvo nebi trebalo igrati preveliku ulogu ako se poštuju naputci proizvođača. Daske ne bi smjele biti uže od 8 cm, niti šire od 15cm, tako da se njihovo širenje i sakupljanje svede na najmanju moguću mjeru. Ako je netko stavljao npr. dasku širine 30 cm i još k tome sirovu, onda je to več problem. NJenim skupljanjem kod sušenja čavao koji za zabijen kroz šindru u dasku radi rupu u šindri i otvara prolaz vodi.. itd, itd.....