Maroko 2012 ( Severina , Baba i Ali-Baba )

Back
Ponešto o Severini :

Severina je djevojka u najboljim godinama, rođena 2001.g. u Noaleu pokraj Venecije.



Usvojena je u ranoj mladosti u zagrebačku obitelj Babe i Ali-Babe, s kojima je mladost provela
na gotovo 60 000 kilometara putovanja zemljama bliskog istoka
( Turska x 3 , Sirija, Jordan, Armenija, Gruzija, Iran x 2 )
i sjeverne Afrike ( Egipat , Libija , Tunis , Maroko x 2 ).

Voli sve što vole djevojke njenog kova, a ponajviše krajeve i puteve na kojima se danima
ne susreće neka slična, na koju bi možda Ali-baba volio baciti oko.

Podosta je ljubomorna i nikako ne podnosi da "neka krava" ( tako ona kaže ! ) na cesti bude ispred nje.

S lakočom nosi gotovo 200 Ali-babinih i Babinih kila posjednutih na njena leđa,
50 i više kila u koferima kojima nemilosrdno natovare njenu stražnjicu, a uz to
pridodaju još 6-10 kilograma nekakve torbe za koju smatra da kvari liniju njenog prednjeg dijela.
( Često se zna zlobno osmjehnuti kada vidi kako i pod manjim teretom druge djevojke "popuste" ).



Iako je za svoj tip djevojaka izuzetno je živahna i brza, u kritičnim situacijama nema smirenije i pouzdanije cure!

Nije boležljiva i nije liječena ni od jedne ozbiljnije bolesti. Ne voli "liječnike" s kojima je imala loših iskustava
u ranoj mladosti i kod banalnih preventivnih cijepljenja, te je Ali-Baba preuzeo potpunu brigu o njenom zdravlju i kondiciji.

U tome možda leži i tajna zašto i pod punim opterećenjem, s lakoćom dosiže 200 km/h,
a danima održava putnu brzinu 140-160 km/h.
Voli visine i ne pokazuje nikakve znakove vrtoglavice ili nedostatka daha i na visinama znatno iznad 3000 m.

Umjerena je u jelu, i nije prezahtjevna na kvalitetu raspoložive hrane.
Tako je npr. , na putovanju u Maroko 2012 , na 10500 km puta u prosjeku tražila 7.1 l/100km goriva
i potrošila nemjerljivu količinu ulja (  manje od 0.2 l za čitav put ; Motul 300V Factory Line )


( Egipat , 2009.g. )


Kao što često biva kod djevojaka u najboljim godinama, strahuje za svoju budućnost i iskreno se nada
da kada Ali-Baba kaže da ne vidi nijednu drugu djevojku koja bi bolje ispunjavala njegove potrebe,
da zaista tako i misli.
Prisjećajući se nekih slika s putovanja, zvuče joj uvjerljive njegove tvrdnje da su današnje mlade djevojke
previše razmažene, nevjerne i ovisne o uslugama raznih "wellness salona", da bi bile njegov izbor za dulje no jednu noć.
A ako je zaista tako, već se raduje slijedećem putovanju u .....  , na kojem će ju
kao znak zrelosti i putnog iskustva pratiti sretna jedinica u prvom polju putomjera. 

 
Povratak na obalu aktualiziro je neriješenu dilemu o nastavku puta.
Prva opcija za slijedećih 6-7 dana bila je nastavak puta uz priobalje Zapadne Sahare do Dakle
i granice s Mauritanijim, pa gotovo istim putem nazad.
Druga opcija je bila put prema jugoistočnim predjelima Maroka.

Uz doručak i jutarnju kavicu Baba i ja smo jednoglasno odbacili prvu opciju.
Uvjeren sam da je i Severina bila vesela zbog te odluke, jer i ona više voli cestovne izazove unutrašnjosti
no "deranje" kilometara po transafričkoj magistrali primjerenijoj spavanju za volanom nekog od brojnih
kamiona i autobusa na jedinom putu prema zemljama jugozapadne Afrike.


Možda je mjesto u kom smo prenočili ( Taghazout ), danas primorski gradić,
a "do jučer" ribarsko selo, utjecao na našu prethodnu odluku.

Mjesta uz magistralne puteve se izuzetno brzo i temeljito mijenjaju, te gube svoju "turističku egzotiku".









No unatoč tome, dašak egzotike uz malo intenzivniju struju mirisa ribe i ...
još uvijek je prisutan u ribarskom dijelu naselja.







Prolazak ulicama Agadira, "bijelog grada" u kojem prizori sa danih slika nisu iznimka, već pravilo,
također je potvrdio naše slutnje da oku i duši izazovniji okoliš
i još preostalu egzotiku treba tražiti u unutrašnjosti Maroka.


Preostale slike su pokušaj ilustracije dana s cca 470 km pređenog puta od Agadira do Zagore
( Agadir - Taroudant - Taliouine - Tazenakht - Tasla - Agdz - Zagora ).
Dakle - malo gore, malo dolje, pa opet malo gore ( ne viže od 1850m ), pa podosta po planinsko-pustinjskim visoravnima
( 800 - 1300 m ), pa .......  , i naravno, dolazak u Zagoru u kasni, kasni sumrak.







Vjerojatno više ne čudi, da je odluka da idemo do Zagore, prevorja Sahare i početne točke
slavnog transaharskog karavanskog puta prema Tombouctou, donesena uz put.
( Prvo potaknuta razgovorom s "lokalcima" pri usputnom ručku pri "restoranu" u mjestašcu Arazaneu,
a konačno presječena razgovorom s lokalnim apotekarom na križanju u Tazenakhtu )










( nastavak slijedi  ;  P.S. nadam se da ne davim s previše slika ! ) 
 
Super slikano i napisano, ali imam neka pitanja. Zašto u Afriku u crnoj odjeći i zašto u 8. mj. kad su temp. priko 50 st.? :misli: Da li je ugodnije u 10. ili 11. mj.? :wink: I zašto Motul 300V? Znam da se puno razumiš u motore i koja je preporuka za mog Tuona 2006., jer ja stavljam Motul 5100 ester 15W50. Hvala.
 
Marijane...... svaka čast (y) (y)

Da li se smije znati na koliko je severina sad km?

Mislim da kad smo zadnji puta pričali, da je imala cca 105000 km.



@Sinna
Factory line je vjerovatno bolje ulje za ovako ekstremne uvjete vožnje i ovako visoke temperature pa mi se čini logičan odabir.

U našim uvjetima i ja u svog tuona točim 5100 motul.
 

Ujutro se budimo u egzotičnom ambijentu Hotela Kazbah.




Uz rani doručak ( 9:00 ) na otvorenom pripremamo plan današnjeg lutanja.

Slijedi 200 km lutanja kameno-pješčanom pustinjom ( Mhamid i okolica ) u "pravim uvjetima" da bi se pustinja
doživjela i osjetitila kao stvarna pustinja sa barem dijelom svojih opasnosti, a ne samo kao kulisa za fotografije
( ljeto, zvizdan, 50 C zrak u najdubljem hladu i baš ništa neživo oko vas hladnije od 50 C ! ).















Bez previše objašnjavanja i pozivanja na "nauku o toplini", smo ću reći ( objasniti bi išlo teže! )
da je takvim uvjetima najbolje biti potpuno obučen i zatvoren u ne pretanku odječu, dobro je imati
vuneni šal oko vrata, rukavice na rukama i integralnu, zatvorenu kacigu koja nema propuh ispod brade.
Nije jako bitno da li ste u bijelom ili crnom, ali je vrlo korisno da motor ima dobar vjetrobran i štitnike za ruke. 

Odječa za temperature zraka 10-15 C više od temperature tijela ( 37-38C ) treba biti barem jednak toplinski izolator
kao odjeća za temperature 10-15 C ispod temperature tijela. Kratko rečeno, za pustinju ljeti, toplinski se
štitite kao i za vožnju na temperaturi 20-25 C.
Ako niste toplinski izolirani od struje okolnog zraka, disanje i znojenje kao jedini raspoloživi načini hlađenje vašeg organizma
nisu dovoljni i relativno brzo nastupa pregrijavanje organizma, pad tlaka, nesvjestica, ....













4 - 5 sati vožnje na temperaturi 48 - 50 C nas podjednako iscrpljuje kao i 8 - 10 sati vožnje na 42 - 46 C.
( do 42 C , a ponekad i 44 C , nema osjeta nesnosne vručine ), te se već oko 14 h vraćamo u naše utočište,
Hotel Kazbah u Zagori.











Teško je vjerovati, ali u hotel se vračamo po kišici, koja po dolasku u hotel, prelazi u kratkotrajni ljetni pljusak !

Slikama hotela ( nočenje + doručak za dvije osobe = 45 eur, doplata za ručak ili večeru za dvoje cca 10 Eur ;
velika soba s 3 ili 4 ležaja , naravno klimatizirana i s kupaonicom , uređena kao da ste u etnografskom muzeju , ... )
pokušti ću u slijedećem nastavku odgovoriti na pitanja o kvaliteti smještaja za 45 Eur.
 
2006.g. usred ljeta smo pokisli u Rissaniju
( nakon čega nas je izvana dobro prosušila, a ispod odjeće hladnim znojem oblila prava pješčana oluja ),
a 2012.g. u Zagori nas je dočeao ljetni pljusak - kolika je vjerojatnost da Vam se to desi ?

Po povratku u hotel prvo sklanjamo Severinu "na suho", te odbacujemo "moto-oklop" i sjedamo na stolce u
nenatkrivenom dijelu dvorišta uživajući u krajnje neočekivanoj pojavi - ljetnom pljusku.



Ne treba naglašavati da je iz desetak pari očiju hotelskog osoblja pažljivo sklonjenog "na suho",
gledalo vrlo zabrinuto za naše zdravlje ( dakako - psihičko, ne fizičko ! ).

Kiša je ubrzo prestala, no temperatura je i dalje ostala dobrano iznad 40C.
Visoka vlaga u zraku izazvana isparavanjem učinila je boravak vani neugodnim.







Ako je vani bilo neugodno, unutra zasigurno nije.
Ne samo zbog toga što nas je čekao izuzetno dobar ručak,
već i zbog zaista posebnog ugođaja restorana u kojem smo objedovali.

Nakon objeda vani je već bilo sve potpuno suho ( uključujući i brojne ćilime prostrte po dvorištu ! ).
Ne treba ni spominjati da se i vanjska temperatura potpuno oporavila !
Sve u svemu, vrijeme za bazen !





Vjerovli ili ne - voda u bazenima, jezerima, i otvorenim vodotocima Sahare ni ljeti na suncu ne prelazi 27-28 C.
Vjerovli ili ne - u bazen s 27C vodom, kad je vani 48C, ulazi se kao da je studeni gorski potok. 
( al' kad jednom konačno uđete, zaista godi ! )



Hotel Kasbah ( neposredno na izlazu iz Zagore prema Mhamidu ) je uređena
utvrda - dvorac ( kasbah ! ) smješten u "maloj oazi".





Izgrađen je od blata pomiješanog sa sječkanom slamom,
a opremljen  .... ( no bolje neka slike govore !!!! )





Uvijek me oduševljava koliko se korisnih stvari sazna kad s nekim "domaćim" porazgovarate nad kartom.
( Baba bi rekla - kad mašete nad kartom ).


Uvjeren sam da 10 minuta razgovora nad kartom više koristi no 10 sati "čuđenja" nad GPS-om & GoogleEarthom.

Turistički minimum koji nastupa tijekom ljeta ima svoje prednosti - nema gužve i vjerojatno je lakše
"dogovoriti" povoljnije cijene smještaja i ostalog.

U hotelu smo, uz Marokansko-Francuski bračni par s petero djece, kojeg je zamijenio par
u kombinaciji ocvala Evropljanka 60-tih godina i "iznamljeni" 30-godišnji jebac-Marokanac,
bili jedini gosti.





S obzirom da su čitavo vrijeme našeg boravka u Maroku trajali Ramazanski praznici,
večernji izlasci do duboko u noć i kasni početak dana bili su gotovo obvezni.
Prvo i nije loše, no nije zgodno kada na put prema slijedećem odredišti krenete tek u 10 ili 11 sati.
 
..pravi je uzitak citati i gledati ovaj putopis.. i hvala sto nas 'davite' s ovoliko fotki :)
 
Od Zagore se opraštamo "rano" dopodne, oko 10 h po lokalnom vremenu ( podne u Zagrebu ! ).
Djelomićno opravdanje za tako "rani" polazak predstavlja činjenica da do 9 vlada opće mrtvilo.
S obzirom da nastavljamo putovanje prema istoku, tješim se i činjenicom "bolje sunce nad glavom, nego pred očima".



Prije odlaska iz Zagore Severinu pojimo gorivom, a boce za napitke ( 4 x 1.5 l ) punimo svježom mješavinom.





Također svraćamo do spomenika posljednjoj velikoj transaharskoj karavani organiziranoj 2006.g.
( Karavana Zagora - Timbuktu / Mali, kojom je udaljenost od gotovo 2000 km između
sjevernog i južnog rubnog pojasa Sahare svladana u 52 dana, okupila je posljednje
deve i beduine, tada još sposobne i dostupne za posljednju provedbu takvog pothvata,
na slavu i u spomen na nevjerojatnu izdržljivost, upornost i hrabrost njihovih predaka )



Zagora je posljednje naselje u neprekidnom nizu naselja i oaza u dolini rijele Draa,
rijeke koja se razvija na južnim padinama Atlasa i vrlo brzo gubi u Saharskoj pustinji.





Već pri dolasku u Zagoru, unatoć sumraku, bilo je jasno da je dolina rijeke Draa mjesto kroz koje
"treba proći manjom brzinom". Stoga pri povratku "ponavljamo i utvrđujemo propušteno"

Na žalost, priložene slike su samo blijeda i nepotpuna slika onoga što tamo treba vidjeti i doživjeti.







Svako putovanje ima par događaja, slika, ... , koji nezaboravno ostaju urezani u sječanju.



Moram spomenuti, ali neću pokušavati ni objasniti ni opisivati jedan uistinu nezaboravni detalj - glasanje magaraca doline Draa. 



Nakon doline Draa, preko Tazzarinea i Alnifa upućujemo se prema Rissaniju i Merzougi.

Raznolikost pustinjskih profila koje susrećete već i na samo par stotina kilometara putovanja saharskim rubom
prevelika je za moje "literalne dosege". Stoga neka govori slijedeći "rafal slika" !
















( klik na sliku za povećanje panoramske slike !!! )








( klik na sliku za povećanje panoramske slike !!! )



U Merzougu, cilj današnjeg putovanja dolazimo neuobičajeno rano - dobrano prije zalaska sunca.
Valjda je jasno je da to ne može donijeti ništa dobroga !

 
stvarno ti svaka čast kako si sve lijepo napisao ali još lijepše slikom dočarao  (y)
 
Merzouga je jedna od nekoliko nezaobilaznih obveznih turističkih znamenitosti Maroka.
Poznatom je čini Erg Chebi, područje visokih pješčanih dina u najneposrednijoj blizini.

vidi :  http://en.wikipedia.org/wiki/Erg_Chebbi

Erg Chebi je neveliko područje od cca 25 x 10 km, na kojem se sticajem okolnosti,
formiralo  polje dina od kojih neke dosižu i 150 m visine.
Prema nekim izvorima, to su i najviše saharske dine.

Deseci hotela u okolini Merzouge u sezoni ugošćavaju dovoljno velik broj turista da preplave okolne dine.
Jahanje na devama u karavani na "avanturističkom putovanju" do prenočišta organiziranog "dvije dine iza",
"luda" avantura vožnje "pravim pustinjskim four-wheelerom" i slične "nezaboravne avanture" su tipična ponuda.

Većina turistima dolazi, prolazi i odlazi dobro organiziranom i uhodanom "avio-autobusnom" kombinacijom ili
"karavanama" vozila ( terenski automobili i motocikli ) iznajmljenih ( ali i vođenih ) od odgovarajućih
"rent a ... and take an adventure" poduzeća specijaliziranih za taj oblik turističke djelatnosti.

Znatno manji broj turista "cirkulira" vlastitim vozilima.

I jedni i drugi su rijetkost u ljetnom periodu.

Od turista smo u Merzougi prepoznali jedino dvije dame iz Švicarske,
u za pustinjska putovanja izuzetno kompletno opremljenom Land Roveru.
One su bile i jedini prepoznatljivi turisti koje smo susreli na tih cca 1000 km "blizusaharskih" vožnji.
Nije nas toliko čudilo što u bile jedine, več nas je začudilo to što smo se tijekom
nekoliko posljednih dana, na različitim mjestima s njima sreli 4 puta !
Očito smo tih dana, dvije nepoznate dame iz Švicarske i nas dvoje iz Hrvatistana, plovili
svojim snovima nošeni zajedničkim vjetrom.

Iz prethodnog je već jasno da smo u pustinjskoj utvrdi - hotelu "Le portes du desert" bili jedini gosti.

U hotelu "Le portes du desert" bili smo noćili i 2006.g.
Ponovo smo ga odabrali za smještaj, unatoć prethodnom obilasku nekoliko drugih hotela i
čvrstoj namjeri da se "nećemo ponavljati".



O hotelu će vjerojatno najbolje i dovoljno govoriti dalje priložene slike.
Cijena noćenja, doručka i večere za dvije osobe iznosila je 45 Eur.
Vjerujem da ne treba naglašavati da su sobe bile klimatitirane, "kupaonizirane",
"etnografirane" i ugodne i za dnevni odmor i za noćenje.



Dolaskom u hotel, došlo je i vrijeme za prvu "glupost i problem" na putu.
Pri skidanju lijevog bočnog kofera odlomio sam stražnji donji "čep" kojim se povezuje
nosač kofera s koferom preko odgovarajućeg utora. Posljedica nepažljivog povlačenja
kofera i 60-tak tisuća km "intenzivne radne povijesti" nosača, vijka i kofera.
Sitnica, ali dovoljno neugodna da može zagorčavati ostatak putovanja.

Mogućnost popravka - luk i voda, jednostavno treba izvaditi ostatak M5 vijka iz nosača,
nabaviti novi M5 vijak zadovoljavajučeg oblika glave i čvrstoče - i to je to ! 

No, da ne duljim, kao što to inače najčešće biva, naizgled lukovodični problem ubrzo postaje teško rješiv
raspoloživim resursima ponesenog alata, hotelske priručne radionice i auto servisa u Merzougi.
Ostaje nada da će sutradan biti rješiv u nekoj boljoj "kovinotokarskoj radionici" u Rissaniju,
u kojoj sigurno mora biti postojati zadovoljavajuća stupna bušilica, glodalica ili tokarski stroj,
te komplet ljevokretnih koničnih svrdala za vađenje vijaka.

Dakle - sutra umjesto na planirano razgledavanje okolice, natrag u Rissani rješavati puknuti vijak nosača!
Do tada, najbolje problem zaboraviti i ne kvariti ostatak dana, odnosno večeri jer sunce već zašlo i
počeo se spuštati sumrak.

U međuvremenu, Baba je "otkrila bazen" i samo prezrivo "frknula nosom" na moju ideju o "malo vožnje okolicom".
Dan nije bio prenaporan, još mi je nekako malo "falilo vožnje",
Severina, rasterečena bočnih kofera, torbe i Babe,
i ja, samo traperice i majica, rukavice i čizme ( one se gotove ni za krevet ne skidaju !!! ) krenusmo "nekud".
Doživljaj te vožnje po "neznam kuda", osobno mi je vrijedio čitavog puta.



Najprije je to bilo malo "kušanja vožnje" po relativno stabilnoj pustinjskoj podlozi
( pjesak prekriven tankim slojem svojevrsne "kamene sipine"),
a nestankom danjeg svijela, nastavak vožnje cestom nekud prema jugu.
Doživljaj te vožnje - neopisiv ( al' ću ipak pokušati ! ).

Postojite samo Motor, Cesta i Pustinja okolo i baš ništa, ništa drugo.
Sve u mraku a opet se vidi ( bez paljenja svjetala ).
Vjetar u kosi, na licu i na tijelu osjećate i ne osjećate,
Vjetar niti hladi, niti grije, već jednostavno - miluje.
I kroz šum vjetra na ušima, i šum guma po cesti, i buku motora, čujete apsolutnu tišinu okolo. 
Opijenost prostorom bez granica, brzinom koju više čujete no vidite i vremenom koje je stalo.
Tek rupe na cesti bude iz tog sna! Shvaćam da sam 20-30 km "negdje" i da dalje "baš i nije pametno".
Srce bi željelo dalje al' pamet određuje povratak. 
Opet pamet prepušta inicijativu srcu i doživljaj se ponavlja.

Dva nezaboravna sata vožnje ne pustinjom, već svemirom !

Svakom "iskusnom mužu" već je jasno da je moj "svemirski doživljaj", a za Babu "prekasni povratak"
završio "jezikovom juhom" i prodikom o nepromišljenom i neodgovornom ponašanju za sijedu glavu sasvim ozbiljnih godina ! 

Al nema toga što dobra večera ne ispravlja. Tajin, bolje spravljen no ikoji kušan prije i kasnije,





A poslje večere, savršen mir prekrasne pustinske večeri sa zvijezdama na nebu i nepojmljivom tišinom.
Nije teško shvatiti zašto mnogi odlazak u pustinju smatraju duhovnim doživljajem i svojevrsnim "čišćenjem duše".
 
You must log in or register to reply here.
Top Bottom