ODMETNICI
- Thread starter OldBoy
- Start date
loudpipes
Active member
valjda ga mozes 'zaboravit' malo u toj birtiji dok rjesavate racune sa zemljacima kojimaOldBoy said:...i vodio bi na takav dernek semogodišnjeg sina? Nema cuge, nema šore, nema striptizeta. Barem ne u ovom prvom, uvodnom dijelu :wink:
su vasa 2 motora izgledala kao dobre stative za jednu partiju 'na male branke' :misli:
HIGHLANDER
Well-known member
OldBoy said:...i vodio bi na takav dernek semogodišnjeg sina? Nema cuge, nema šore, nema striptizeta. Barem ne u ovom prvom, uvodnom dijelu :wink:
Pa prije derneka i kraja priče ga vrati doma na sigurno
OldBoy
New member
...evo dovršio i današnji nastavak. Laku noć i dobro jutro. Tipfelere i ostale pogreške ispravit ću kad se probudim, odoh spavati...
***
Nisu nas čekali, a mislim da nisu ni primijetili da nas nema koliko su se dobro putem zabavljali. Jurnjavom i vjerojatno, utrkivanjem. Zvončić i ja smo na rijeku stigli negdje iza podneva: obala i nešto drveća za hlad uz nju, pa livada, a s druge strane nje krčma. I u krčmi naša družina, jer je piće bilo u mom autu, a žeđ prevelika da se strpe tih pola sata što su došli prije nas.
Uvukao sam Alfu u hlad, stao vaditi piće iz prtljažnika i odmah ga prenosio na rijeku uroniti u hladnu vodu. Mali je promatrao društvo kako se preko grbave livade sporo valjalo na motorima. Pet jahača raširenih u frontu, a za njima šeću tri ženske. Jedna je imala doslovce grivu od crvene kose.
Novine za potpalu vatre sam zaboravio ponijeti. Bila je varijanta otići u birtiju i tražiti gazdu da mi da nekakav stari papir, ali sam znao koliko mu na živce idemo kampirajući u blizini lokala. A onda sam uočio velike papirnate natpise po drveću: POZOR! ZABRANJENO KAMPIRANJE I PALJENJE VATRE. Žalosno ako je mislio time riješiti nas se, ali hvala mu na papiru. Poskidao sam obližnja tri ili četiri upozorenja. Netko je u međuvremenu montirao roštilj, nakupio grančica i zabava je mogla početi. Zvončić je raširio jedan od papira, pročitao poruku i odmah se javio:
„Tata, ovdje se ne smije paliti vatra.“
„Mali, mi ne znamo čitati, pa zato smijemo“, dobacio je Žac.
Sin mi se nije dao smesti. Okrenuo se prema njemu i odgovorio mu:
„Moj tata zna čitati. Dok je živio s nama, čitao mi je priče prije spavanja“.
„Sada ih zna napamet, i priča ih komadima. Isto prije spavanja.“
Ovo ga je malo zbunilo. Potražio me je pogledom.
„Je li to istina?“
„To nisu iste priče, sine, i nisu prije spavanja.“
Tada je Zvončiću prišla ona crvenokosa, Žacova ženska, čučnula da se spusti na njegovu visinu, pogledala ga u oči i polagano mu rekla:
„Zvončiću, oni su odmetnici. Rade što god hoće i nitko im ništa ne može.“
Mali se zbunio jer je tek sada primijetio velike i njemu nepojmljivo zelene oči Crvene Vještice (to joj je bio nadimak, ili skraćeno: Crvene). Zagledao se u njih, rukom dodirnuo njezine plamene kovrče i provalio.
„Ti si jako lijepa teta. Imaš kosu kao prijateljica od Barbie.“
Komentari praćeni smijehom krenuli su istog trena: to mali, jebote, pravi tatin sin, odmah u glavu, ima ukusa.
„Makni se od malog, Vještice,“ rekao sam joj, uzeo sina u naručje i nastavio.
„Gledaj, ispeći ćemo roštilj, zabaviti se, i prije odlaska sve ostaviti kako smo našli. I nitko se neće ljutiti na nas.“
U nastavku dana, nakon obilate količine mesa i malo odmora, Nikša je s malim otišao u obližnju šumu. Vratili su se s njegovom velikom naprtnjačom punom gljiva. Mali je oduševljeno pričao kako Nikša zna sve njihove nazive. Sada će ih i on naučiti, pa čak i one na drugom jeziku za koji je zaboravio kako se zove.
Ovim posljednjim riječima podsjetio me je da sam mu obećao nešto pokazati. Pozvao sam ga k sebi, i otišli smo zajedno do prtljažnika od Alfe. Tamo sam bučno premetao po njemu, kao tražeći nešto i usput pogledavajući iza sebe promatrao naivnu napetost na licu djeteta. Shvaćajući da se nešto događa, prišli su Žac i Sova. Tada sam se, zaključujući da je drame dovoljno, okrenuo držeći ga u rukama: malenog, skoro potpuno crnog, tek malo većeg od dječje igračke, ali znaš da to nije jer osjećaš opasnost.
„Onda“, zapitam ga „znaš li što je ovo?“
Vidio sam da se prenerazio, trenutak-dva ostao zatečen, a onda prošaptao:
„Crossbow...“
„Kakav krosbou mali, to je samostrel“, umješao se Sova, očito ne znajući engleski naziv za tu stvar.
„Pojma ti nemaš, Sova. Mali je u pravu. Reci, sine, kako znaš da je crossbow, a ne znaš da je samostrel?“
„U igrici koja se zove 'Medieval' na PlayStationu osvajaš ga na trećem nivou. I njime gađaš protivnike. Mislio sam da to ne postoji, da su ga odrasli izmislili za nas djecu.“
Opet me je uhvatio na krivoj nozi. Ustvari, premalo sam se s njime družio i on je, ne čekajući da mu ja to objasnim jer me ni na telefon nije mogao dobiti, sam krenuo u otkrivanje svijeta. Na svoj način, i vidio sam da mu ide dobro.
***
Nisu nas čekali, a mislim da nisu ni primijetili da nas nema koliko su se dobro putem zabavljali. Jurnjavom i vjerojatno, utrkivanjem. Zvončić i ja smo na rijeku stigli negdje iza podneva: obala i nešto drveća za hlad uz nju, pa livada, a s druge strane nje krčma. I u krčmi naša družina, jer je piće bilo u mom autu, a žeđ prevelika da se strpe tih pola sata što su došli prije nas.
Uvukao sam Alfu u hlad, stao vaditi piće iz prtljažnika i odmah ga prenosio na rijeku uroniti u hladnu vodu. Mali je promatrao društvo kako se preko grbave livade sporo valjalo na motorima. Pet jahača raširenih u frontu, a za njima šeću tri ženske. Jedna je imala doslovce grivu od crvene kose.
Novine za potpalu vatre sam zaboravio ponijeti. Bila je varijanta otići u birtiju i tražiti gazdu da mi da nekakav stari papir, ali sam znao koliko mu na živce idemo kampirajući u blizini lokala. A onda sam uočio velike papirnate natpise po drveću: POZOR! ZABRANJENO KAMPIRANJE I PALJENJE VATRE. Žalosno ako je mislio time riješiti nas se, ali hvala mu na papiru. Poskidao sam obližnja tri ili četiri upozorenja. Netko je u međuvremenu montirao roštilj, nakupio grančica i zabava je mogla početi. Zvončić je raširio jedan od papira, pročitao poruku i odmah se javio:
„Tata, ovdje se ne smije paliti vatra.“
„Mali, mi ne znamo čitati, pa zato smijemo“, dobacio je Žac.
Sin mi se nije dao smesti. Okrenuo se prema njemu i odgovorio mu:
„Moj tata zna čitati. Dok je živio s nama, čitao mi je priče prije spavanja“.
„Sada ih zna napamet, i priča ih komadima. Isto prije spavanja.“
Ovo ga je malo zbunilo. Potražio me je pogledom.
„Je li to istina?“
„To nisu iste priče, sine, i nisu prije spavanja.“
Tada je Zvončiću prišla ona crvenokosa, Žacova ženska, čučnula da se spusti na njegovu visinu, pogledala ga u oči i polagano mu rekla:
„Zvončiću, oni su odmetnici. Rade što god hoće i nitko im ništa ne može.“
Mali se zbunio jer je tek sada primijetio velike i njemu nepojmljivo zelene oči Crvene Vještice (to joj je bio nadimak, ili skraćeno: Crvene). Zagledao se u njih, rukom dodirnuo njezine plamene kovrče i provalio.
„Ti si jako lijepa teta. Imaš kosu kao prijateljica od Barbie.“
Komentari praćeni smijehom krenuli su istog trena: to mali, jebote, pravi tatin sin, odmah u glavu, ima ukusa.
„Makni se od malog, Vještice,“ rekao sam joj, uzeo sina u naručje i nastavio.
„Gledaj, ispeći ćemo roštilj, zabaviti se, i prije odlaska sve ostaviti kako smo našli. I nitko se neće ljutiti na nas.“
U nastavku dana, nakon obilate količine mesa i malo odmora, Nikša je s malim otišao u obližnju šumu. Vratili su se s njegovom velikom naprtnjačom punom gljiva. Mali je oduševljeno pričao kako Nikša zna sve njihove nazive. Sada će ih i on naučiti, pa čak i one na drugom jeziku za koji je zaboravio kako se zove.
Ovim posljednjim riječima podsjetio me je da sam mu obećao nešto pokazati. Pozvao sam ga k sebi, i otišli smo zajedno do prtljažnika od Alfe. Tamo sam bučno premetao po njemu, kao tražeći nešto i usput pogledavajući iza sebe promatrao naivnu napetost na licu djeteta. Shvaćajući da se nešto događa, prišli su Žac i Sova. Tada sam se, zaključujući da je drame dovoljno, okrenuo držeći ga u rukama: malenog, skoro potpuno crnog, tek malo većeg od dječje igračke, ali znaš da to nije jer osjećaš opasnost.
„Onda“, zapitam ga „znaš li što je ovo?“
Vidio sam da se prenerazio, trenutak-dva ostao zatečen, a onda prošaptao:
„Crossbow...“
„Kakav krosbou mali, to je samostrel“, umješao se Sova, očito ne znajući engleski naziv za tu stvar.
„Pojma ti nemaš, Sova. Mali je u pravu. Reci, sine, kako znaš da je crossbow, a ne znaš da je samostrel?“
„U igrici koja se zove 'Medieval' na PlayStationu osvajaš ga na trećem nivou. I njime gađaš protivnike. Mislio sam da to ne postoji, da su ga odrasli izmislili za nas djecu.“
Opet me je uhvatio na krivoj nozi. Ustvari, premalo sam se s njime družio i on je, ne čekajući da mu ja to objasnim jer me ni na telefon nije mogao dobiti, sam krenuo u otkrivanje svijeta. Na svoj način, i vidio sam da mu ide dobro.
Zdenek_Orao
Member
OldBoy said:...mogu me samo u guzicu poljubit. Sve sam zmislil :wink:
Sam ti nastavi misliti
aper:OldBoy
New member
...sorry, malo kasnim danas
Opet me je uhvatio na krivoj nozi. Ustvari, premalo sam se s njime družio i on je, ne čekajući da mu ja to objasnim, jer me ni na telefon nije mogao dobiti, sam krenuo u otkrivanje svijeta. Na svoj način, i vidio sam da mu ide dobro.
„Ti si, Klempo, sretan čovjek“, rekao je Žac. „imaš lijepog i pametnog sina. A i on ima sreće.“
„Je li?“
„Da. Sretan je što sliči na mater, a ne na tebe. S tvojom njuškom život bi mu bio pakao.“
Nasmijali smo se sva trojica, mali ne, jer opet nije razumio šalu, ali je na spominjanje matere ipak načulio uši.
A ja sam se sjetio Žacovog starog. Bio je svega par mjeseci u kvartu, i mnogi su ga dobro zapamtili. Naročito Žacova mama. Žac nije. Nije ga nikada vidio, jer je i prije njegova rođenja otišao. Pobjegao, ustvari, i više se nije javio. Kažu, u Ameriku.
Do kraja dana Zvončić je s Bobom, Šokreom i njihovim suprugama otišao uz obalu loviti ribe. Dijelom zbog ribolova o kome je imao samo televizijslih saznanja, dijelom i zbog ženskog društva, jer je nenaviknut na toliko odraslih muškaraca (bit će) počeo osjećati nelagodu. A i Crvene se pomalo plašio.
I dok su oni lovili, mi smo se kupali u rijeci, gađali samostrelom, igrali badmington (Crvena s reketom u ruci i majicom bez grudnjaka je nešto što uvijek vrijedi pogledati). Potkraj smo ja i Nikša navukli rukavice i sparirali. Dobro me je natukao jer je u treningu, ali udarao sam i ja njega, puno jače, da nadoknadim podređenost u vještini.
U sumrak smo podigli šatore, zapalili veliku vatru i pekli na štapove nataknutu ribu. Videći ga iscrpljenog od napora i utisaka, rekao sam Zvončiću da ćemo ubrzo na spavanje. Pristao je bez opiranja. Uvlačeći se u vreću, pomislio sam na jednu plavušu koja bi danas bila tu u šatoru da nije 'moj' vikend.
Mali je u tišini čekao prvi san, a ja da on zaspe i odem još malo popričati s društvom.
„Tata, je li ona zaista vještica?“
Osmjehnuo sam se u mraku.
„Nije, sine. To je samo nadimak. Onako, bezveze. Kao što mene zovu Klempo.“
„Ali ti jesi klempav.“
„Bit ćeš i ti ako te nategnem za uši. Ajde spavaj.“
Umirio se, ali sam znao da ima još pitanja.
„Je li Nikša odmetnik?“
Sada sam počeo povezivati stvari i sjetio sam se da nas je Crvena danas tako opisala njemu. Dakle, razmišlja o njoj, njezinim riječima, a sada pita mene da bude siguran.
„Je. I to zato jer je spretan. Vidio si kako točno zna ime svake gljive i gdje je pronaći? On bi mogao preživjeti šumi od onoga što nađe i ulovi. To mogu samo pravi odmetnici.“
„Bobo i Šokre znaju loviti ribe.“
„I oni su odmetnici.“
„A je li Žac odmetnik?“
Uvukao sam se sasvim u taj film i zabavljao se odgovarajući i pretpostavljajući sljedeća pitanja.
„On više od svih njih. Iz odmetničke je obitelji. I njegov je stari odmetnik, otišao je prije puno godina u Californiju. Tamo su najveći od svih te vrste. Žac će jednoga dana otići pridružiti mu se.“
Uslijedila je tišina. Očekivao sam da će pitati jesam li ja odmetnik i unaprijed smišljao kako mu doskočiti da brzinom odgovaranja pridonesem istinitosti odgovora. A onda je ispalio:
„I ja ću biti odmetnik kad odrastem“.
Šala je otišla predaleko.
Bit će teško popraviti štetu, navesti ga da sam zaključi o tome kako je različitost vrlo često najkraći put u samoću, sukob s okolinom, i nesporazume, a ovo nabrojeno težak teret u postizanju svakog uspjeha. A kaže li to doma materi, ne ginu mi dugi razgovori sa socijalnim radnicima, psiholozima i psihijatrima, dokazivanje da sam normalan. Nimalo lak zadatak s obzirom da u zadnjih par godina nisam učinio ništa 'normalno'.
Za početak ću u ponedjeljak ošišati rep, obrijati se i staviti tablicu na motor.
...ovim bi završio priču o odmetnicima, barem onaj prvi dio, kada se upoznajemo s njima. Za nastavak moram razmisliti. Ne zato što ga neznam, nego zato jer nema šanse da on bude "kamilica" ko ovo do sad napisano...
ADAM
Active member
Author said:Super, čitao sam puno sličnih knjiga i mislim da moraš nastaviti jer ti to odlično ide
Slično pišeš kao Hunter S. Thompson o Sonnyju Bargeru, divljem hellsu...
Hoćemo nastavak!
Mene više podsjeća na Huckleberryja Finna od Marka Twaina
NHF,super je,zanimljivo,vidi se da je i autobiografski...samo nastavi
