Author said:
šećer na kraju super teksta bi bio kada bi dodavao neke fotografije iz tih dana, naravno sa zamagljenim licima, inače sve super... razmisli o pisanju knjige, super ti sve ide, samo još lektor da to ušminka i eo super štiva
...ne može biti fotografija jer su SVI likovi izmišljeni. Bio je uistinu jedan Klempo na Sigečici, moj vršnjak, stariji ga se dečki sigurno sijećaju, ali taj nikako ne bi mogao biti ovaj koji pripovjeda, samo sam posudio nadimak. Supruga mi je lektor, do sada se angažirala tek po pitanju pravopisa i gramatike. Veli da se ni ona ne želi petljati u stil.
Nisam mu ostavio izbora. Nisam ostavio izbora ni sebi, da je ostao tukli bismo se. Batine koje bih mu uvalio boljele bi mene više nego njega jer je četrdeset godina puno i inače, a u našem slučaju cijeli život: znam ga otkad znam za sebe. Četiri godine stariji od njega, bio sam mu velik uzor u odrastanju i utoliko teže mi je padalo gledati da je odabrao pogrešan način. Koliko sam za to i sam bio kriv, pitat ću se kasnije. Sutra. Ili neki drugi dan, kad se počastim trenutkom suosjećanja i sažalijevanja.
Ostalima iz društva rekao sam kako Šokre više neće dolaziti jer meni to ne odgovara zbog murje koju vuče za sobom, a oni su šutnjom izrazili suglasnost. Nikada prije nismo direktno pričali o tim stvarima, jer nije bilo potrebe. Svatko je znao do koje mjere smije uvući drugoga u svoje probleme. Šokre se na putu do Velike Love malo pogubio, i nastavak odnosa uključio bi sve nas u njegovu unaprijed izgubljenu igru.
Možda je samo Nikša bio nijansu zabrinutiji. I za njim je išla neka tama, iz Bosne, od ratnih godina. Možda je zbog nje otišao u mirovinu, i prihvatio niotkuda doći u kvart ne bi li joj izmakao. Ja sam tu sjenu naslućivao. Čekao da sam počne o njoj razgovarati, valjda kada se bolje upoznamo, jer Nikša jedini iz društva nije bio kvartovski Aboridžin. Pojavio se, kako sam već rekao, niotkuda prije četiri godine i vrlo lako uklopio u društvo. Kao da je u jednom sličnom odrastao.
Pola godine kasnije, za kišnog jesenjeg jutra, u birtiji me dočekao komentar jednoga od onih zavidnih glodavaca kojemu su naši motori išli na živce.
„Pao Šokre.“
Znao sam na što misli, ali sam htio da shvati kako me razgovor s njim ne zanima.
„Pao s Honde? Prebrz je to motor za njega. A i tko ga je tjerao da se vozi po kiši,“ pravio sam se da ne shvaćam.
„Pao u murju. Ima na dvije strane u novinama. Evo ti pa čitaj.“
„Ne zanima me. A ni ti me ne zanimaš. Pazi da ne bi na kišu.“
Novine su ga raskomadale. Kao anonimus uhićen sa solidnom količinom heroina, nije bio pošteđen ničega. Čak su mu i sliku s uhićenja stavili, što mi se nije činilo da je u redu. I još jednu, u dnu stranice: malu, na kojoj Šokre gologlav jaše svoju staru Yamahu. U pozadini svi motori prepoznatljivi, kacige nam sačuvale anonimnost. A popratni tekst kretenski, ali nimalo bezopasan 'volio je motore i družio se s motoristima'. Moj ga sin pamti kao dobroćudnog debeljka koji zna loviti ribu i doma ima blizanace. Sva sreća da još ne čita novine.
Izborom jebeno skupog odvjetnika shvatio sam da je Šokre zbuksao lovu. Puno love, tako da nije bilo potrebe ići do njegove supruge i nuditi pomoć. Osim toga, vjerojatno je njoj rekao za naš razgovor, a ona je (možda) nepojmljivom ženskom logikom zaključila da smo mi ustvari krivi za čitavu njegovu nevolju. I naši motori.
Dobio je samo tri godine. Prema odvjetnikovu se savjetu nagodio s tužilaštvom. Jezikom ulice propjevao sve što zna, druknuo svakog koga se sjetio. Odležao jednu i pol i izišao. Još za boravka u zatvoru žena mu prodala kuću i odselili se. Nismo saznali gdje, a nije nas ni zanimalo. Više ga nikada nismo vidjeli.
