...i opet, zbog lakšeg praćenja, ponavljam rečenicu, dvije iz predhodnog 'nastavka'...
„Reci.“
„Onaj tvoj kompa Riki.“
„Baš mi i nije neki kompa. Što je s njim?“
„Objesio se.“
Trebala mi je sekunda, dvije za pribrati se. Potrudio sam ostati ravnodušan.
„Auuu... nije dobro. A baš sam imao kombinaciju za njega, ali uvijek nešto iskrsne.“
„Da, ugazio si na ciganske novce kao slijepac u govno.“
„Događa se.“
„I potegao sa mojom najdražom nedosuđenom Dijanom i njenom guzom u pustinju.“
„Drkaj na mene, luzeru.“
„Jebi se.“
Prekinuo je vezu.
Ostatak odmora proveo sam koncentrirajući se na uredno plaćenu prezentaciju egzotike, Dijanu, i najvedrije nebo svijeta. Ovo sa Rikijem, kišnim ukopom i ljudima koji na njega nisu došli bio je paralelni svemir. Ugurao sam ga čitavog u jednu ladicu u glavi, onu privremenog Zaborava. Otvorit ću je kada se vratim u Zagreb.
Našao ga je Šep, autoprevoznik u 'biznisu' sa ogrijevom. Kasnije je prepričavao kako ga dugo nije vidio pa se, onako prijateljski, zabrinuo i odlučio obići ga. Usput bi ga, predpostavljam, isto tako prijateljski podsjetio da mu ovaj duguje neku malu lovicu i poveo sa sobom utovariti kamion, dva drva ili ugljena. Za tanjur graha i možda kobasicu u njemu. I za smanjenje duga. Ali nema se što zamjeriti čovjeku, i ja sam Rikija tražio samo kada bi mi zatrebao.
Kako mu na zvonjavu, lupanje i dozivanje nitko nije odgovarao, Šep je probao kvaku na ulaznim vratima i, videći da nisu zaključana, ušao u stan. Smrad je tumačio neredom i nedostatkom ženske ruke. I sam je živio bez žene otkako mu je ova zadnja pobjegla prošlog ljeta s nekom novom ljubavi, il bolje reći izdašnijim stanodavcem.
Riki je bio u kupaonici. Ne u kadi, zbog neispravnih slavina ona je odavno služila samo za odlaganje prljavog rublja i koječega drugoga. Visio je iza vrata na remenu od hlaća zavezanom za cijev plinske instalacije. Gol s licem prema zidu. Danima.
Murja je sve pretražila. Nije bilo poruke, nije bilo pisma. A zašto i bi, kome? Svima koji su ga zaboravili? Onima koji su rekli doći pa nisu? Sjeo je na Jebeni Crni Vlak i otišao u neku bolju Noć. O svom trošku, za nikada vratiti se, njegov život kao karta.
Mogu uvijek reći da je Riki imao brata, sestru, majku i da je njihova briga bila povremeno ga obići, popričati s njim, vidjeti da tone i ne dati mu da onako duboko odustane. Isto tako znam pouzdano kako je neke velike face spasio gadnih neprilika na sudu lažno svjedočeći u njihovu korist, pa stoji da je i njima u obavezi bilo pomoći mu.
A ja sam, ako bi se pokušao opravdati a ne opravdavam se, ostao dužan tek malu proviziju. Točnije, polovicu iste a drugu polovicu Toni, moj tadašnji partner. I ponavljam, nije opravdavanje, ali nešto smo mu po dovršenju onog posla ipak ponudili, a on je tada otišao bez jasnog odgovora prihvaća li ili odbija. Kasnije sam mu u nekoliko navrata 'posuđivao' lovu da ga ne uvrijedim milodarima znajući da mi je, najvjerojatnije, nikada neće vratiti. Po pitanju Samobora bio je, uzmemo li u račun te pozajmice, više nego namiren. Toliko o novcem mjerljivom dugu.
Po pitanju onog drugog lovom neiskazivog duga, mogao sam a nisam, u neko poslijepodne, kao onda, obići ga. Tokom tih pola sata što bi proveo s njim, u sobi namještenoj polumrakom, neredom i depresijom, reći mu da imamo problem. Ustvari da ga ima on. Dobio sam na kocki. Puno, bolje da mu ne kažem koliko. A loše po njega je što mi se sada ne radi ništa, onaj deal sa gradnjom odlazi na čekanje do daljnjega. Odgođeno. Neka se još malo strpi. Naklapali bi o starim vremenima, ponovo mu ostavio nešto love i požurio natrag niz upišano stubište.
Mogao sam još i bolje od toga, do jaja dobro: doći sa dva komada, cugom, travom, i u finišu mahnite zabave ševili bi ih, sve to stavili na traku, snimili jebeni pornić za najljepši spomenar. Za sjećanje na dan kada su on i Gnjus slavili 'majmunovo'.
Riki je, uvrtio sam to sebi u glavu, sjedio duge sate u mraku zbrajajući pušione. Možda je na mene i obećanje da ću doći zaboravio. U jednom je trenutku podvukao crtu, ustao iz one fotelje i otišao u kupaonu.
možda da je dobio bistru ideju otići prodavat končareve štednjake u Irak, pa ga pustinja uzela... 
