Proslo vec vise od godinu dana od kad sam pisao ovde....
Ima jos nekoliko nastavaka ove price i zanimljivih starih slika, prenecu delove sto sam pisao na jednom nasem forumu, mozda neznatno izmenjene, pa ko nema sta pametnije da radi moze da procita...
Ovo bi onda bio 3.deo price:
Ruski gen.
Vidim na telefonu propusten poziv. Nista neobicno, imao sam neke oglase, stvari prodao ali jos po neko zove, racunam nebitno je.
Uvece stize poruka sa istog broja, tak tad obratim paznju i vidim... kao poznati redosled brojeva 6336... Brojevi ne znace nista ali znace slova koja pripadaju tim brojevima na tastaturi (vec sam pisao o tome)...
Na prvom semaforu otvorim poruku da procitam, pise: "Pa gde si ti...zvala sam te danas, lose se osecam, idem u Rusiju."
Zaustavim auto na prvom slobodnom mestu, u stvari ispred hotela Palas na Toplicinom vencu i zovnem je odmah. Iz prvih nekoliko recenica shvatim da je u dubokoj depresiji u koju je tonula izgleda od kako smo se poslednji put videli u restoranu Usce, na savskom keju.
Bilo je tada raznih prica, ja sam u postu preneo samo deo toga da ne smaram ovde sa svim detaljima. Pricala mi je da je i ranije u Engleskoj tonula u depresije i melanholicna raspolozenja, nisu pomagali nikakvi lekovi ni klinike, jedino sto je moglo da je vrati u normalan zivot bilo je da ode na nekoliko nedelja u Rusiju.
- Da se nadjemo negde da porricamo? - pokusao sam iako sam znao da ce biti bezuspesno.
- Ne, ne treba, izvini sto sam te zvala, nisam imala koga drugog.
- Dobro onda sutra, ili za vikend? Kad putujes?
- Sad. Veceras.
- Zasto tako odmah, sacekaj malo, sredi se...
- Moram...
- Doci cu da te odvezem na aerodrom, tu sam u gradu...
- Nemoj, doci ce taksi, napisacu ti mail kad stignem...neke stvari sto nisam stigla da ti kazem tamo...
Neverovatno je koliko Rusi vole tu svoju Rusiju. Pri tome, ona nije bila Ruskinja, otac joj je bio Srbin, rodila se u Beogradu ali je izgleda od majke nasledila taj fatalni gen svojstven samo njima koji dovodi do preterane osetljivosti na neke emocije tako da tuga i melanholija mogu bukvalno da im razore dusu.
I stvarno, posle nekoliko dana stize mail. Otvorim s nestrpljenjem, vidim poduzi je tekst i odmah sok - sve na ruskom.
Znala je ona da razumem ruski, ucio sam ga i u osnovnoj skoli i u gimnaziji i na fakultetu. Nekada smo onako iz zezanja pricali na ruskom. Nju je uveseljavalo da me ispravlja...
Bilo je u tom pismu svega. I onoga sto sam vec znao i kojekakvih secanja na dogadjaje koje sam ja smatrao nevaznim a koji su njoj, sad vidim, bili jako bitni kad ih pamti tolike decenije.
U sustini, pismo je bilo anatomijajednog promasenog zivota, ocaja, bola... pisala je da su joj jedini srecni trenuci u zivotu, nakon njegovog odlaska, bili tokom godina dok joj je sin biojos mali i dok se igrao po dvoristu kuce u Engleskoj a ona ga glasno zvala po imenu, da pazi, da ne pravi nered, da dodje... Uzivala je izgovarajuci to ime. Iako je nikada nisam pitao, potpuno sam bio siguran koje ime mu je dala.
Koliko je u tom pismu detalja bilo, nevaznih svima osim noj. U stvari, zivela je beznadezno zatvorena u kavezu sa trostrukim resetkama - ljubavi, bola i uspomena. Ni Hudini se odatle ne bi izvukao.
Doslo mi je da zovnem onog bilmeza u Australiji, da mu kazem koliki je kreten u stvari - on i njegov inat, njegovo dokazivanje roditeljima, njegova potreba da pokaze svima da sve moze sam... budala jedna obicna...
Sta da joj odgovorim? Nesto moram, jer pisalo je na kraju, uz pozdrav, da ocekuje odgovor.
Nisam hteo nicim da dolivam ulje na vatru i onako mi se cinilo da sam u stvari ja izazvao te ponovne udare depresije kod nje onim razgovorom u starom restoranu Usce. Ko je mogao da zna da je toliko osetljiva i da njom u stvari vladaju emocije a ne razum.
Napisem odgovor onako uopsteno u smislu - eto, sta ces, takav je zivot, dogadja se, ima i gorih stvari... i sve u tom stilu. Pisem, a sramota me samog sebe sto nemam petlju da joj napisem ono sto stvarno mislim i osecam... I jos, da budem pi.ka do kraja, napisem da iako znam donekle ruski, ipak to nije moj maternji jezik i da mi se cini da neke delove mozda nisam razumeo potpuno.
Odgovor, sada vec na srpskom, je bio porazavajuci...
- Znam, izvini, ali nisam mogla drugacije. Jedino ruski jezik je mogao da opise kako sam se osecala tih dana. Ostale jezike razumes kada procitas ono sto pise. A kada je napisano na ruskom, onda osetis vise od onoga sto samo pise.
To je taj fatalni ruski gen koji sam pomenuo a koji je na svoju nesrecu nasledila od majke. Kada on proradi, emocije mogu da ubiju. Drugog objasnjenja nema...
To me podsetilo na jedan dogadjaj... kada bi smo krenuli da se negde vozimo motorima uvek je pitala jesmo li zvali i jednog drugara koga smo mi u principu izbegavali. Bio je dobar tip ali se njegova Jawa stalno kvarila pa se svaka voznja pretvarala u problem kako transpotrovati motor kuci. U stvari, nije ona to pitala zbog njega nego zbog njegove devojke koja je studirala ruski jezik i knjizevnost.
Jednom prilikom sedimo na klupama na Fruskoj gori, jedemo neke sendvice sto smo poneli, kod ove se na fakultetu obradjuje Dostojevski, njih dve pricaju o liku Raskoljnikova ( Zlocin i kazna ) a ja vidim da ga potpuno razlicito shvataju. O tom liku je napisano vec sve, milion knjizevnih analiza iz svih mogucih i nemogucih uglova. Pitam se kako je sad moguce da ima jos nesto neotkriveno... Da se napravim pametan kazem da je verovatno to zbog toga sto mozda prevod malo promeni roman, one se smeju, kakav prevod, pa naravno da su obe citale na ruskom... racunam, bolje da cutim.
Uglavnom, Lidija joj prica neke stvari, ne secam se vise tacno sta, a ova druga tvrdi da toga u romanu nema, da nije napisano...
- Da, nije napisano, koliko bi tek strana imao roman da je sve napisano...
- Pa kako onda znas?
- Oseca se... ne mora sve da pise...
Tada sam saznao da oni romane i pesme svojih klasika - osecaju. Tako i ovo njeno pismo... zato je jedino i mogla da ga napise na ruskom.
Ona je taj jezik ucila od majke i sa njom uvek razgovarala na ruskom. Srpski je ucila od oca, od njegove porodice, od dece sa kojom se igrala, u skoli, svuda.
U pocetku nismo ni znali da joj je majka Ruskinja, nije se u govoru nista naslucivalo, jedino neki tuzni ali simpaticni prizvuk. Samo retko kada je nesto jako rastuzi nesvesno bi rekla po neku recenicu na ruskom.
Pricala mi je svojevremeno kada smo jedne zime svi zajedno sedeli u restoranu Resava u ondasnjoj ulici Generala Zdanova (sada Resavska), koliko je samo ruskih emigranata jos od Oktobarske revolucije ( preko Lenjinove komunisticke diktature, Staljinove surove vladavine, 20 miliona zrtava u ratu koji oni ne zovu II svetski nego Otadzbinski, preko posleratne bede, oskudice i ogranicenja) pa na ovamo - zivot okoncalo samoubistvom samo zbog saznanja da vise ne mogu da se vrate u Rusiju. A mnogi su se i vracali, bilo im je lakse da ostatak zivota provedu u Sibiru nego da udobno zive na zapadu.
- Pa zasto su se vracali, kad su znali sta ih ceka? - pitam logicno.
Pogledala me iznenadjeno onim velikim ocima kao da sam pitao nesto jako glupo i na moje iznenadjenje odgovorila na ruskom:
- Kак почему? Сибирь также русская земля! (Kako, zasto? Pa i Sibir je isto Rusija.)
Koliko je samo receno u toj jednoj kratkoj recenici... Jos onda sam video da mi njih ne mozemo da razumemo...
*
Pitala me u tom pismu za prijatelje sa kojima smo se nekad druzili i vozili, polovinu sam ja vec zaboravio, ostale retko i vidjam a neki nisu vise ni zivi. Sve ih ona pamti.
- Jel se secas kad smo od onih tvojih iz kraja dobili kacige?
Uh, to sa kacigama je bila posebna prica... Jos to pa da ne smaram vise, i ovako je post vec predugacak i dosadan...
Bila je tada u bloku 21. na Novom Beogradu (tzv. 6 kaplara, preko puta sadasnjeg hotela Hajat i trznog centra Usce) gde sam ja tada ziveo, jedna ekipa momaka nesto starijih od mene - Roda, Glavac, Bata Sekula, Kris... koji je jednom prilikom pokazao sliku na kojoj je on sa Alenom i Natali Delon, koju je navodno slikao Stevica Markovic i od tada smo bezrezervno verovali u sve njegove lazi, pa Cikago... koji je imao rodbinu u Americi i pricao kako je bio veliki prijatelj sa mafijasem Polom Kasteljanom - uglavnom, plejada neverovatnih likova.
Radili su uglavnom po Italiji i Nemackoj skupu garderobu, bunde i slicno. Nas nekoliko iz kraja je vec vozilo motore i stalno smo ih molili da donesu neke dobre kacige, platicemo koliko kazu, ovde nije bilo da se kupi, jedino Nava da se donese iz Trsta ali ta nabavka bi nam bila i komplikovana i skupa. Oni su to ignorisali, bilo im valjda kabasto i nezgodno.
Jednom prilikom tokom boravka u Frankfurtu, sticajem nesrecnih okolnosti (posle se ispostavilo - iz svoje gluposti, vracao se po jos nesto) padne Glavac i odvedu ga direktno u pritvor. Roda se nekako neprimecen izvuce ali nije smeo da se vraca u hotel gde je odmah dosla policija i pokupila sve stvarikoje su vec bili popakovali za povratak u Beograd. Jedino su ostale kacige koje nisu bile trenutno tu a koje su bas zbog nas pokupili iz nekog moto-salona ne znajuci nista o modelima ali vodeci se proverenim principom da su najskuplje sigurno i najbolje.
Bilo kako bilo, vrati se Roda nazad samo sa tih nekoliko kaciga, a treba skupiti pare da se plati kaucija za Glavca da se odnese tamo i uplati da moze da izidje. Cini mi se negde oko 1.700 maraka. Pojuri on neke duznike da odmah daju to sto duguju, hitno je, sakupi nesto ali fali jos dosta...
Po Rodinoj prici, jedina svetla tacka u tom "nemilom dogadjaju" sa Glavcem bila je sto je nahvatan i odvezen u novom policijskom zeleno-belom BMW-u serije 5 i to 528i nove, druge generacije koja se tak pojavila te godine (valjda E28) - kao gospodin covek... a ne u nekoj Jetti ili Askoni...
Dodjemo mi da pogledamo i da kupimo kacige ali smo samo ona i ja nasli odgovarajuci broj. Ona crnu Nolan N-31, prvu Nolanovu integralna kacigu iz 1979.g, a ja Arai - crnu sa zlatnim tankim trakicama, dizajniranu po ugledu na bolid Formule 1, Lotos - John Player Specijal sa Ford Cosworth-om V8 koji je na trkama tih godina vozio Mario Andretti.
Ona vadi pare da plati obe, Roda nece da uzme - poklanja joj. Mi insistiramo, znamo kakva je situacija, Roda ne popusta - po cenu da Glavac produzi boravak u pritvoru.
- A da ti pozajmim ja pare, koliko jos fali, pa da ides po njega? - predlozi ona na kraju.
Roda je malo razmisljao i pristao, to moze. Falilo je jos oko pola novca, vratice cim stanu malo na noge... Naravno, nisu vratili nikad...
Doduse, Glavac joj je krajem te godine u znak zahvalnosti poslao na poklon ogrlicu sa brilijantima cija je vrednost nebrojeno puta prevazilazila to sto im je onda dala. Ona nije htela da uzme. Na kraju su dosli obojica zajedno da se zakunu da ne potice ni iz cije kuce nego iz radnje i to na foru, da vlasnik naplati od osiguranja i sto je odneto i sto nije. Nikad je nije nosila osim par puta u kuci kad smo je mi naterali, samo da vidimo kako brilijanti na njoj sijaju jos duplo intenzivnijim sjajem... Cini mi se da je posle njegovog odlaska to poklonila svojoj drugarici kada joj je bila kuma na vencanju...
Da se vratim na pricu, pitala me je da li se secam kad smo dobili te kacige... Kako se ne bih secao, pa stoje i danas na polici na spratu od garaze - i jedna i druga. Pojma nemam kako je ta njena ostala kod mene. Verovatno posle neke voznje, a kada je magarac otisao u Australiju, nije joj na pamet padalo da je trazi. Sidjem dole, prebrisem prasinu sa njih, uslikam ih obe i napisem joj: "Da, secam se, tu su obe..." i posaljem i sliku.
Odmah je stigla poruka na viber, da ne gubi vreme sa mailom:
- Pa ti si fenomenalan, sacuvao si, ne mogu da verujem, hoces da mi poklonis kad se vratim?
- Ne mogu da ti poklonim.
- Zasto?
- Kako da ti poklonim nesto sto je tvoje, mogu samo da ti je vratim.
- Теперь я так счастливa! (Sada sam tako srecna!)
Jos jedna moja glupost... djavola je srecna. Mozda samo sada, kako je i napisala. Ali kad uzme tu kacigu u ruke i ode, ko zna kako ce se osecati... cega ce se sve setiti.
Bolje da se ni ja ne podsecam previse. Kako je lepo kad covek moze sve zaboravi, bar je miran.