Pravac Hamburg
Polako je prišao drugoj strani auta i otkopčao hlače.
...
Škot je obavio posao temeljito i pedantno posbenu pažnju posvećujući kvaki na vratima i staklu. Bit će zanimljivo kada Čerkez, Pacov i Marko završe "razgovor" sa njima, a oni jedva dočekaju ući u auto. Proći će još dosta vremena dok miris iz auta nestane. Uvijek malo klizne pored stakla u vrata. Znao sam da je Marku vrlo bitno da se Psina "ohladi do daske" od ideje ponovnog dolaska u ovaj kraj. Jednostavno bio je alergičan na siledžije koje mu pokušavaju "lupiti" bilo koji reket. A i mogao si je to priuštiti. Čerkez je bio predsjednik "Zadruge Redara", dečki su pružali uslugu održavanja reda u diskotekama, kavanama, na Rock koncertima i slično. Bili su malo skuplji od ostalih, neki su radili samo vikendom ali su ih svi tražili. Bili su pouzdani i korektni, a uz to držali su se skupa i imali "dežurnu ekipu za ispomoć". Bilo je više od trideset članova zadruge i nisi lako mogao dobiti status člana. Milkani su ih poštivali do one granice koju im je ponos odredio. Jednostavno Čerkez je bio osinjak. Psina je napravio samo jednu pogrešku, nije se detaljno raspitao o Marku, da je netko bi mu već rekao za Čerkeza.
Polako smo zajahali motore. Pogledao sam Škota. Onako sa onim malim ruksakom iz kojeg je virio vrh čelične šipke sličio mi je pomalo na samuraja sa katanom na leđima. Jednog od onih "specifikusa" iz Kobajašijevih filmova. Oni od Kurosave bili su mi previše klasični. Iz kafića se nije čulo ništa. Osjetio sam zadovoljstvo što je Škot došao. Ipak smo prava ekipa još od moje osme godine. Nije oklijevao niti sekunde, to je bilo jasno.
Startali smo motore i zaputili se u "naš privatni prostor" kod Škota u podrumu. Petnaest minuta kasnije pili smo "Gromovaču" uz zvuke "Dire Straits-a" album "Brothers in Arms". Čekali smo Strelu i opuštali se. Strela je došao "nabrijan". Škot mu je preko telefona u par riječi objasnio situaciju, a objasnio mu je i da je pokušao javiti ali da nije imao vremena čekati dok Strelini roditelji otkriju u kom dijelu kuće ili dvorišta im je sin. Zajebano je bilo što je Strela iskoristio malo trave koju je to jutro na rastanku dobio od Tileta pa je bio na krovu sjedeći na rubu tavanskog prozora i promatrajući zbunjene roditelje kako nešto traže po garaži i podrumu. Sada je bio živčan i što se tako ponio, pa je prebacivao Škotu što nije "sačekao još par minuta" obrazlažući da bi "nas trojica lijepo rasturili ta dva govanca i bez Čerkeza". Grickala ga je savjest. Škot je pokušao biti razložan uz put mu gurajući čašu u ruku. Nije baš pomoglo. Ustao sam polako sa starog kauča i prišao Streli. Prebacio sam mu ruku preko ramena.
"Strela cijenim jako da si htio pomoći ali prihvati da je Škot postupio ispravno. Pokušao te je dobiti nije išlo, a znao je da je svaka minuta bitna pa je reagirao brzo."
Strela je konačno uzeo onu čašu od Škota sjeo na kauč i istrusio je "na eks". Zapalio je cigaretu i odmahnuo je glavom.
"U pravu ste obojica i žao mi je što sam pizdio. Jednostavno mi je žao što sam iznevjerio."
Škot ga lagano šutnu nogom u potkoljenicu.
"Strela ti nikada nisi iznevjerio. Nikada. Kada smo već na tome i na ovom planu za Hamburg sjeti se onoga jutra kada smo otpratili Gogu. Ti si ostao na ulazu sam. Čuvao si odtstupnicu za nas."
Škot je klimnuo glavom i podigao čašu. Strela je isto iz sijedećeg položaja podigao čašu. Sve tri čaše su se spojile, potom smo ispili. Nitko nije rekao ništa, nije niti trebalo. Ja sam se osjećao mali dijelić usrano budući da im nikada do kraja nisam objasnio to jutro sa Gogom. Jednostavno to je bila stvar koju im nisam mogao reći, a oni nikada nisu niti inzistirali na nekom detaljnom obrazloženju. Jednostavno sam ih pozvao te noći prije osam godina i oni su bili tu. Puno puta prije i nakon toga su bili sa mnom kada je trebalo. Danas su ponovno bili sa mnom, do kraja. Škot je spustio čašu na policu pored gramofona i dohvatio cigarete. Kada je ugasio šibicu pogledao je Strelu.
"Dogovor je sutra ujutro, pet sati. Marko nam bude dao večeras kartu Austrije i Njemačke, ostalo već znaš dogovorili smo jutros. Jedno spavanje kod tvoje prijateljice u studentskom domu u Zagrebu, a slijedeća gdje stignemo. Krenemo iz Zagreba oko pet ujutro i kamo stignemo, nadam se negdje iza Minhena."
Strela je klimnu glavom.
"Pustio sam Olgi poruku jutros. Zvala me nakon toga. Nema frke mjesta za spavanje u domu ima. Kraj je ispitnog roka i svi bježe doma, a na ulazu ništa posebno ne kontroliraju dok je mir."
Nasuo sam si još jednu i sjeo na kauč. Zapalio sam cigaretu držeći čašu među koljenima i povukao dubok dim. Potom sam uzeo čašu u ruku i otpio.
"Dečki ja idem po špiritno kuhalo, a i sada mi palo na pamet da bih trebao obići i Jovu pjesnika, ako ga nađem. Ipak je imao muda i postupio na kraju pametno."
Škot odmahnu rukom.
"Lud ne znači i glup, neki nazovi normalni su gori od njega."
Klimnuh glavom.
Sat kasnije sam bio u dvorištu stare ruševne kuće. Iza kuće su bila dva poljska wc-a, a u samoj kući nekoliko vlažnih soba je bilo preuređeno u nužni terenski smještaj za radnike "Građevine Zemun". Jova je od socijalnog i lokalne mjesne zajednice dobio stambeni prostor u vidu "posebnog zidanog objekta " u dvorištu. U biti to je bio niski zidani drvarnik sa zemljanim podom. Kada je po nalazima liječnika bilo jasno da Jova "nije čist" društvena zajednica ga nije mogla pustiti tek tako. Kako je bio neuračunljiv samo po pitanju "odgovornog obavljanja radnih dužnosti", a jedini napadi koje je imao su bili oni da glasno recitira svoje pjesme nije trebao ići u "ludaru". Dodjelili su mu minimalnu invalidsku mirovinu kao sredstva za život i drvarnik u dvorištu kao smještaj. Kasnije je ekipa privremenih stanara kuće iz "Građevine Zemun" malo uredila taj drvarnik. Postavili su pod od slomljenih kamenih ploča za pločnike i uredili zidove materijalom ukradenim iz firme. Prije žbukanja Mile Zubar mu je besplatno uveo struju spajajući se preko one kuće, a uz blagoslov mjesne zajednice koja je i odredila neki minimum potrošnje koji mu plaća. Mile Zubar je bio električar ali je u mladim danima u obračunu klanova u predgrađu "jednim udarcem izbijao par zuba iz vilice". Tako je ostao "Mile Zubar".
Polako sam krenuo iza kuće gdje je bio Jovin preuređeni drvarnik. Sunce je više nego ugodno grijalo. Jaknu sam prebacio preko ramena držeći je jednom rukom, u drugoj sam nosio plastičnu vrećicu. Zaobišao sam slavinu u dvorištu, a koja je bila jedina tekuća voda za kuću i drvarnik. Ignorirao sam blagi miris vanjskih wc-a i prišao iza kuće. Drvarnik je bio niska građevina ali Jovi to nije smetalo budući da je i sam bio nizak. Ispred drvarnika je stara murva pružala svoje grane. Ispod murve na stolici u hladu Jova je sjedio i nešto pisao na onom papiru iz mesnice naslonjenom na komad daske. Stolica je svojim izgledom jasno davala do znanja da je najbolje dane provela u nekoj firmi, a završila u smeću, odakle je Jova sigurno i pokupio i popravio. Ispred Jove na suncu je počivalo korito puno vode. Imao je stari električni štednjak na kome su samo dvije ploče radile to mu je sredio Zubar. Nije ga koristio za grijanje vode za kupanje. Sjetih se da mu mjesna zajednica plaća samo minimalnu potrošnju struje, a ona mirovina je bila jedva dostatna za kruh i nešto povrća. Jova je pazio na potrošnju struje i koristio "solarnu energiju" za vodu za kupanje. Zamjetih na kamenu uz korito sapun i ručnik. Dok sam prilazio viknuh.
"Hei Jovo."
Trgnuo se i poskočio sa stolice. Kada me prepoznao široko se nasmješio.
"Heeeij Djoni. Bio sam kod Marka kasnije. Častio me pivom i rekao da si u redu, a Čerkez je rekao da se više ne plašim da one budale više nikada neće doći." Popravio je socijalne naočale na nosu. "Dao mi je i pivo za kasnije." Prišao mi je radosnog pogleda. "Drago mi da si tu i da te one budale nisu razbile."
Potapšah ga po ramenu.
"Hvala ti što si javio Škotu."
Slegao je ramenima.
"Pa Đoni ti i tvoja ekipa ste mi prijatelji, rekao si da idem ali sam skužio što si mislio trebala ti je ekipa čim prije da riješiš one pedere." Klimnuo je glavom. "Ma ja mislim da bi ih ti i sam razbio, gledao sam ja tebe već ranije u slično. Ali imao broj samo Škota" Jova je ponekad imao problema sa izražavanjem pogotovu kada se uzbudi. Bilo mi je drago što je javio Škotu ali mi je isto bilo drago i što je imao samo njegov broj u protivnom bi vjerojatno svi moji poznanici bili "pod alarmom". Pružih mu onu vrećicu.
"Jovo sutra vozimo za Hamburg, a ovo mi je ostalo u hladnjaku pa da ne propadne dok se vratim."
Zbunjeno je uzeo vrećicu i pogledao unutrašnjost. Osmijehnuo se široko.
"I ti voliš Tirolsku i Zdenka sir kao i ja." Potom je malo odmahnuo glavom. "Ali zašto ne uzmeš ove mesne nareske trebat će ti uz put, a i "Navipovo crno" možeš popiti."
Znao sam da Jova voli vino ali svi bi ga obično častili pivom niti ne pitajući ga što pije. Odmahnuh glavom.
"Nosimo samo nekoliko limenki gotovih jela da imamo "nešto toplo" na cesti. Salamu i razne mesne nareske želimo probati uz put tamo gdje se nađemo. A od jutros ne pijem, narednih dana puno vozimo"
Nasmijao se.
"Joj Đoni to je super, putovati i kušati iz svakog dijela svijeta ponešto." Nadao sam se da neće dobiti pjesnički napadaj i krenuti sa svojom pjesmom u čast toga.
Pljesnuh ga po ramenu i nasmješih se.
"Jovo žurim samo sam ti želio zahvaliti. Ostaj mi sretno."
Uhvatio me za rukav. Imao je nešto pseće u pogledu. Onaj pogled psa lutalice kojega svi šutaju, a onda naleti na nekoka tko ga samo malo pomazi i potapše po glavi.
"Stani Đoni, moramo popiti malo pive za tvoj sretan put. Imam onu od Marka u hladnjaku. Sjećaš se da mi je Škot poklonio hladnjak. Hvala mu."
Sjetih se da smo prastari hladnjak, veličine pola današnjeg, pokupili sa Škotovog tavana i po nalogu njegovog starog utovarili u Ladu Karavan. Dobili smo dvijesto dinara da platimo trošak odlagališta i popijemo po sok uz put. Dok je vozio Škot je snimio Jovu kako sjedi na rubu pločnika. Zaustavio je auto i kroz spušteni prozor viknuo.
"Jovo tebe tražimo, da li ti treba hladnjak?"
Jovo je poskočio iz svog sanjarenja i prišao autu.
"Joj Škot to bi bilo super, imao bih gdje spremiti ribu sa Dunava."
Jovo je nedostatak mesa u prehrani naknađivao loveći sitne ribice na Dunavu. Zvali smo ih "Bjelice" i "Kederi". Bilo ih je jednostavno loviti trebalo je samo umijesiti vrlo malo kruha u čvrstu kuglu istu nataći na vrh štapa, a ovaj zabosti u vodu tako da kugla od kruha bude oko 20 cm ispod površine. Kederi bi se brzo okupili oko kruha privučeni mirisom ali bi im kugla bila pretvrda da je jedu. Zato su svaku udicu sa ješkom koju bi bacio pored kugle kruha napadali u jatima. Jovo bi ih znao naloviti po kilo dvije. Reš pečene su bile ukusne i jele se sa kostima. Jovo je pogledao hladnjak u prtljažniku i upitao."
"Radi li?"
Škot je klimnuo glavom.
"Radi ali prije uporabe pozovi Zubara da ti ga pregleda, dugo je ležao ma tavanu." Potom je otvorio zadnja vrata i mahnuo mu. "Upadaj."
Jovo je kasnije oduševljeno pričao kako mu je Mile Zubar rekao da je hladnjak u odličnom stanju i da se takve stvari više ne rade. Mi smo onih dvjesto dinara popili kod Benny-ja i nismo više mislili na to. Nisam želio oduzeti Jovi nešto od jedinog piva koje je imao ali nešto u njegovom pogledu mi je govorilo da bih ga jako povrijedio ako bih odbio. Klimnuh glavom i sjedoh na onaj kamen pored ručnika i sapuna. Jova je nestao u drvarniku sa dva vrlo mala prozora i zidovima obraslim mahovinom. Minutu kasnije se vratio sa hladnom "Nikšićkom" jednom normalnom čašom i staklenkom od senfa. Meni je natočio u čašu sebi u onu staklenku od senfa.
"Znaš Đoni, to sam ti mislio uvijek reći. vi ste super dečki. Uvijek me saslušate i ne dopuštate da se drugi iživljavaju na meni tako se malo tko ponaša. Samo je Zubar isti, sjećaš se kako je nalupao one što su mi skinuli gaće?"
Nasmijao se iskreno. Sjetih se neka dva kretena koje smo zvali "Dupe i Šupak". Fora im je bila da uhvate sitnog Jovu i skinu mu hlače i gaće te ih umotaju u kuglu. Potom bi se dobacivali sa istim dok je jadni Jovo samo u košulji trčao od jednog do drugog i vrištao "Vrati mi, vrati mi". Jednom je naišao Zubar sa posla kad su izvodili isti šou. Zastao je i pogledao predstavu potom im vrlo ozbiljnim glasom rekao.
"Žurim doma na ručak ali imam vremena za par zahvata."
Nazočni pričaju da je trajalo tridesetak sekundi i tri zuba. Stari Zubar je još uvijek bio u dobroj formi. Potom je pomogao Jovi da se obuče uzeo svoju električarsku torbu i otišao doma kao da se ništa nije dogodilo. Jova ustade sa stolice i držeći onu staklenku u ruci blago me udari po ramenu.
"Djoni, a ti i Strela ste razbili Kuglu kada mi je oteo novac."
To sam već zaboravio. Kugla je bio sitni džepar ali je trenirao boks u "pero lakoj". Povremeno bi sjedio na gajbi od pive ispred trgovine i pio "bombice", odnosno male boce od jedan deci konjaka. Snimio je Jovu da izlazi iz trgovine i uz ono malo stvari u vrećici ima i bocu crnog vina. Svi su znali da se Jova časti crnim vinom samo kada podigne onu crkavicu od mirovine na socijalnom. Kugli je to bio znak. Pogledao je uz i niz ulicu, bila je pusta, ustao je prišao Jovi i zavukao mu udarac šakom u trbuh. Dok je Jova još ležao na zemlji izvukao mu je ofucani novčanik iz hlača i bocu vina iz vrećice, okrenuo se i lagano potračao. Znao je da Jovi nitko neće lako vjerovati. Jova je tvrdio da su mu slamnati šešir dok je pecao na Dunavu oteli vanzemaljci, a da je ispod Savskog mosta vidio morskog psa. Bez svjedoka nema šanse da ga optuži. Dok je vadio Jovi novčanik iza ugla ulice smo naišli Strela i ja. Nije nas vidio. Stali smo iza velike murve, a on je trčao u našem pravcu sa bocom Jovinog vina u ruci. Trebalo nam je par udaraca. Potom mu je Strela "uručio" još dva udarca nogom i poruku da ne dolazi više u naš kraj. Polako smo prišli Jovi, koji se jedva digao na noge. Strela mu je dobacio novčanik, a ja sam mu pružio bocu sa vinom. Zamjetio sam da su mu ionako stare hlače bile poderane na koljenu od pada nakon udarca. Samo je rekao "Hvala" još nije imao daha. Mi smo produljili kao da se ništa nije dogodilo. Djelovali smo sebi jako veliki kao iz filmova. Jova me gledao otvorenih očiju i vesela pogleda.
"Znaš Đoni i vi uvijek popijete piće sa mnom. Kada me neki zajebavaju ja kažem da pijem sa vama, a poznato je da "Piksiji" ne piju sa svakim. I skoro uvijek mi donesete neki poklon kada idete po robu u Mađarsku ili Rumunjsku."
Strela se prezivao Pijuk. Prije nego je dobio nadimak Strela svi su ga zvali Piksi. Mi smo bili "Piksijeva ekipa". Kasnije je netko to skratio na Piksiji. Istina je da nismo pili sa svakim. Što se tiče poklona za Jovu malo sam se osjećao jadno. Uvijek bi kupili nekoliko najjeftinijih salama u Mađarskoj ili Rumunjskoj, "da pokrijemo robu" kako bi djelovalo da "nosimo iz nužde". Carinici bi obično pogledali samo ono na vrhu, a ostalo "prepipali" rukama, da se uvjere da je samo hrana. Ispod su bile kvalitetne salame i sirevi za prodaju. Jednu od tih salama koja se nije mogla prodati bi obično dali Jovi. Preostalih par komada su nam bile "za Škotovog psa i naše mačke". Bile su jeftinije od hrane za pse u našim trgovinama. Grickala me savjest. Nama je to bila fora. Imamo salamu i za Jovu. Jebi ga, zabilježih si da slijedeći put rezerviram kvalitetnu salamu za Jovu. Razmišljao sam kako je oklijevao da ode dok mu se nisam obratio i kako je gledao onu bocu od pive sa namjerom da je upotrebi u tuči na mojoj strani. Čaša mi je bila prazna. Mahnuh Jovi da mi ne dosipa ostatak pive. Polako sam ustao i pružio mu ruku.
"Sretno Đoni, gdje spavate u Hamburgu, imate nekoga?"
"Bez brige idemo kod Goge iz ulice znaš je."