Bleki
New member
Vukovar živi, zauvijek,...
Željka Jurić, simbol Vukovara, rodila je zdravu djevojčicu Maju. Možda joj jednog dana, kaže, obuče kaputić koji za nju ima posebno značenje.
Svi su mi govorili da ću roditi baš na dan kad je Vukovar pao, ali sam se nadala da neću jer ne bih voljela da kći ima rođendan na dan kad je meni jako teško zbog svih mojih prijatelja koje sam izgubila. Rodila sam je lagano, u dvadesetak minuta. Dobila sam trudove i sve je išlo prirodno. Nekoliko dana prije poroda dobila sam gripu i malenu sam rodila pod temperaturom. Srećom, malena je potpuno zdrava, a i meni je gripa brzo prošla, priča Vukovarka Željka Jurić (24), još umorna od poroda. Željka je napustila Vukovar kao šestogodišnja djevojčica. Uplakana djevojčica plave kose u plavom kaputiću držala je majku za ruku i s tužnom grimasom na licu ridala hodajući pokraj vukovarskih ruševina. Hodala je u koloni s mnoštvom Vukovaraca koji su 18. studenoga 1991. godine napuštali grad praćeni naoružanim vojnicima JNA. Plakala je i kad su vojnici iz kolone izvukli gardista, njezinog prijatelja Aleksandra Labu, koji joj je svaki dan u podrum donosio bombone. Pred njezinim očima su mu pucali u glavu i ostavili ga u ruševinama. Taj trenutak užasa na njezinu malom licu snimili su Reutersovi fotografi te je slika obišla svijet i postala simbolom pada grada heroja.
Ponosna majka je kćer nazvala Maja. Dala joj je ime prema najboljoj prijateljici iz Zagreba Maji Kranjec. Složio se i Željkin nevjenčani suprug Luka Mitrović, vukovarski branitelj i 70-postotni invalid rata. - Znala sam da nosim curicu, ali nikome to nisam htjela reći. Da sam rodila sina zvao bi se Ivica - kaže Željka, koja se sa suprugom Lukom planira uskoro i vjenčati. Kod kuće rodbina priprema slavlje za Maju i mamu.
Doma je sve spremno za Maju, kao i moj maleni plavi kaputić u kojemu sam napustila Vukovar, a koji je mama sve ove godine čuvala. Možda ću ga i Maji jednom odjenuti, iako za mene ima posebno značenje, kaže Željka.
Novopečeni roditelji već godinama žive zajedno u kući u Berku nedaleko od Vukovara, u kojoj je tijekom rata bio logor. Ipak, nadaju se da će zajednički uspjeti sagraditi novu kuću u Vukovaru. Željka je do sada napisala dvije zbirke pjesama. Posvetila ih je poginulim braniteljima i strahotama Vukovara. Sad piše treću knjigu.
..., i kada kažem da volim taj Grad, onda govorite i svi Vi,
..., Vi koji ste ga branili, i koji više niste s nama,
..., Vi koji ste ostali i danas živite u njemu,
..., Vi koji ste vozili karavanu i odali počast,
..., Vi koji ne date da se otme zaboravu.
Siguran sam da imamo svi zajedno mudrosti da ovu temu zadržimo u svojim srcima bez virtualnih pisanja koja nas Hrvate znaju razdvojit, na trenutak, ali opet ostajemo zajedno, jer "suđeni" smo jedni na druge, i zato Vas sve poštujem. Poštujmo Vukovar i "ekipu" iz karavane, jer trebalo je do Grada na Dunavu doć s motorom, zapaliti svijeće, položiti cvijeće, osjetit se ponosnim,... a da zatreba, znam da bi opet krenuli,... mnogi iz te iste karavane, ali tada ne bi vozili motore. Jer tko god "prodaje" priče o nama da sami ne znamo tko smo, grdno se vara, znamo mi to jako dobro, a naša povijest to i dokazuje.
Željka Jurić, simbol Vukovara, rodila je zdravu djevojčicu Maju. Možda joj jednog dana, kaže, obuče kaputić koji za nju ima posebno značenje.
Svi su mi govorili da ću roditi baš na dan kad je Vukovar pao, ali sam se nadala da neću jer ne bih voljela da kći ima rođendan na dan kad je meni jako teško zbog svih mojih prijatelja koje sam izgubila. Rodila sam je lagano, u dvadesetak minuta. Dobila sam trudove i sve je išlo prirodno. Nekoliko dana prije poroda dobila sam gripu i malenu sam rodila pod temperaturom. Srećom, malena je potpuno zdrava, a i meni je gripa brzo prošla, priča Vukovarka Željka Jurić (24), još umorna od poroda. Željka je napustila Vukovar kao šestogodišnja djevojčica. Uplakana djevojčica plave kose u plavom kaputiću držala je majku za ruku i s tužnom grimasom na licu ridala hodajući pokraj vukovarskih ruševina. Hodala je u koloni s mnoštvom Vukovaraca koji su 18. studenoga 1991. godine napuštali grad praćeni naoružanim vojnicima JNA. Plakala je i kad su vojnici iz kolone izvukli gardista, njezinog prijatelja Aleksandra Labu, koji joj je svaki dan u podrum donosio bombone. Pred njezinim očima su mu pucali u glavu i ostavili ga u ruševinama. Taj trenutak užasa na njezinu malom licu snimili su Reutersovi fotografi te je slika obišla svijet i postala simbolom pada grada heroja.
Ponosna majka je kćer nazvala Maja. Dala joj je ime prema najboljoj prijateljici iz Zagreba Maji Kranjec. Složio se i Željkin nevjenčani suprug Luka Mitrović, vukovarski branitelj i 70-postotni invalid rata. - Znala sam da nosim curicu, ali nikome to nisam htjela reći. Da sam rodila sina zvao bi se Ivica - kaže Željka, koja se sa suprugom Lukom planira uskoro i vjenčati. Kod kuće rodbina priprema slavlje za Maju i mamu.
Doma je sve spremno za Maju, kao i moj maleni plavi kaputić u kojemu sam napustila Vukovar, a koji je mama sve ove godine čuvala. Možda ću ga i Maji jednom odjenuti, iako za mene ima posebno značenje, kaže Željka.
Novopečeni roditelji već godinama žive zajedno u kući u Berku nedaleko od Vukovara, u kojoj je tijekom rata bio logor. Ipak, nadaju se da će zajednički uspjeti sagraditi novu kuću u Vukovaru. Željka je do sada napisala dvije zbirke pjesama. Posvetila ih je poginulim braniteljima i strahotama Vukovara. Sad piše treću knjigu.
..., i kada kažem da volim taj Grad, onda govorite i svi Vi,
..., Vi koji ste ga branili, i koji više niste s nama,
..., Vi koji ste ostali i danas živite u njemu,
..., Vi koji ste vozili karavanu i odali počast,
..., Vi koji ne date da se otme zaboravu.
Siguran sam da imamo svi zajedno mudrosti da ovu temu zadržimo u svojim srcima bez virtualnih pisanja koja nas Hrvate znaju razdvojit, na trenutak, ali opet ostajemo zajedno, jer "suđeni" smo jedni na druge, i zato Vas sve poštujem. Poštujmo Vukovar i "ekipu" iz karavane, jer trebalo je do Grada na Dunavu doć s motorom, zapaliti svijeće, položiti cvijeće, osjetit se ponosnim,... a da zatreba, znam da bi opet krenuli,... mnogi iz te iste karavane, ali tada ne bi vozili motore. Jer tko god "prodaje" priče o nama da sami ne znamo tko smo, grdno se vara, znamo mi to jako dobro, a naša povijest to i dokazuje.
