Nordkapp 2021. Sa ZZR 1400 u 18 dana
- Thread starter frky-mcf
- Start date
MOONSHIELD
Well-known member
Nero
Well-known member
isto ko i svi koji se ikad igdje slikaju i snimaju pa to objave (ili još gore ne objave), čovjek s zzr-om ide na nordkapp zbog par lajkova, sapskrajbova, šerova
Da.
frky-mcf
Well-known member
DAN 15. Stavenger – Aarhus City, DanHostel
586 km + 4h trajekt Nedjelja, 18.07.2021.
Nedjelja je i nažalost zadnji dan u Norveškoj. Uzbuđenje raste i u 5:00h sam već na nogama i spreman za pakiranje. Svi u hostelu još spavaju pa se u tišini pakiram. Na kraju ostavljam ključ u sandučiću i napuštam Gardenview Room. Prva stavka na današnjem rasporedu je benzinska pumpa. U Stavengeru odmah nakon 2 km pronalazim Shell Madlakrossen Harsfjord. Tankiram za 266,43 NOKa ili 199 kn i nastavljam po cesti E39 prema Sandnesu i Algardu. Cesta je odlična i brza. Promet je rijedak u nedjelju ujutro. Ipak dostižem dva lokalna motorista na GS-ima. Voze dosta brzo i pratim njihov ritam. Danas sam preskočio kavu pa čak i doručak i fokusiram se samo na taj trajekt. Kad se jednom ukrcam, lako ću dalje za hranu. Morao bih još i noćenje rezervirati. Sve to kasnije stignem na brodu. Ipak vozi 4h što će biti dovoljno za sve.
Prolazim Vikesu i dolazim u Helleland. Tu imam mogućnost odabira po glavnoj E39 prema Kristiansandu ili voziti malo još kroz brdsku i šumovitu cestu po unutrašnjosti. Biram cestu 42 i još malo se divim predivnom krajoliku. Podsjeća me na Kanadu i njihove šume, koje sam vidio samo na slikama. Bio je to dobar izbor. Cesta me dalje vodi prema Tonstadu, Kvinlog, Eiken. Nakon odvoženih 210 km u komadu stižem u mjesto Hornnes. U oko mi odmah upada Esso benzinska pumpa. Vrijeme je da dotočim Soma a i usput malo noge protegnem. Ceh na pumpi iznosi 215 NOKa ili 161,54 kn. ZZR ili Som kako ga ja zovem služi besprijekorno i bez jedne greške. Dok odmaram, sjećam se rečenica svog prijatelja i velikog putnika koji je putovao svijetom 5 godina na sportskom R1. Nije važna vrsta ni marka motora da putujete ako vama motor odgovara. Strast je ta koja nas tjera dalje neovisno o x drugih faktora i problema koji se nameću u današnjoj svakodnevnici.
Ta teorija će mi se kasnije danas još jednom potvrditi u trajektnoj luci Langesund.
Cesta 42 me dalje vodi do Myklanda. Tu se priključujem na cestu 413. Njom stižem do mjesta Dolemo. Nakon Dolema se cesta pretvara u cestu 41. Sve prolazi kroz prekrasne šume. Sad opet malo vozim po cesti 415 i tako kilometri prolaze. Dobro da sam prije natočio gorivo jer ovdje stvarno ne znam gdje bih našao benzinsku. Nakon ruralnog norveškog područja, stižem u Myru. To je manje mjestašce dovoljno za osnovnu opskrbu kome zatreba. Meni trenutno nije trebalo ništa pa nastavljam dalje uživati u vožnji. Nakon Myre cesta se zove 416 i prelazi u 417. Dovodi me u Sundebru. Tu lovim priključak na debelu glavnu cestu E18. Vozim još malo prema Sannidalu. Pogledom na sat vidim da je vrijeme jako brzo prošlo. Čak i prebrzo. Imam još 40 km i u 13:00h stižem u trajektno pristanište Langesund. Ispred mene jedan stariji gospodin na još starijem motociklu kojeg vidim prvi put u životu. Barem sam do tada mislio da imam široko znanje o motorima. Radi se o motociklu marke Nimbus i napravljen je prije nekih 65 godina u Danskoj.
Odmah se upoznajem s čovjekom. Pitam ga odakle ide. Veli da je iz Danske i da je sa tim motociklom bio desetak puta na Nordkappu kao i sada. To je još jednom potvrdilo gore spomenutu teoriju o motorima i putovanjima. Dok čekamo na Check Inn vadimo obojica konzerve i razgovaramo uz paštetu. To mi je danas prvi obrok. Ubrzo dolazi još vozila. Zapažam naljepnicu na jednoj kamperici. Prema obojanim državama na karti sigurno ima zavidan broj prijeđenih kilometara.
Konačno otvara kućicu za prijavu. Pokazujem mu račun kupljen preko interneta i dobivam broj za trajekt zajedno sa još nekim nevažnim papirićima vezanim za postojeću situaciju oko virusa. Sve zajedno ubacujem u tank torbu i parkiram bliže za ukrcaj na mjesto gdje su mi pokazali. Tu je i novostečeni prijatelj sa Nimbusom a uskoro nam se pridružuje još jedan sa Goldwingom i prikolicom.
Dok tako čekamo trajekt za Dansku, stiže još par motorista. Sad smo već prava ekipa. U 14:00h stiže grdosija od 8 katova, helikopterskim mjestom za slijetanje, restoranima, igračnicom, bazenom i živom glazbom u tijeku vožnje. E to je već pravi trajekt u odnosu na ove manje kojim sam plovio prijašnjih dana.
Prvo započinje iskrcaj a onda smo mi na redu. Prvo motori a onda svi ostali. Smještaju nas u kut i ovdje je vezivanje motora debelom gurtnom obavezno. Gurtne se nalaze na brodu i vezanje je gotovo u dvije minute.
Naučio sam još kad sam prolazio La Manche da obavezno pogledam oznaku potpalublja na brodu gdje se nalazim prije nego napustim motor. Na tako velikim brodovima, čovjek se može lako dezorijentirati pa čak i izgubiti.
Razgledavam malo i gledam čega sve ima.
Kamera je uključena i tražim udobno mjesto za stacioniranje na 4 sata. Pronalazim ga na pramcu broda. Na tom katu se ujedno nalazi i restoran. Za sada nisam gladan. Pogled s pramca je spektakularan.
586 km + 4h trajekt Nedjelja, 18.07.2021.
Nedjelja je i nažalost zadnji dan u Norveškoj. Uzbuđenje raste i u 5:00h sam već na nogama i spreman za pakiranje. Svi u hostelu još spavaju pa se u tišini pakiram. Na kraju ostavljam ključ u sandučiću i napuštam Gardenview Room. Prva stavka na današnjem rasporedu je benzinska pumpa. U Stavengeru odmah nakon 2 km pronalazim Shell Madlakrossen Harsfjord. Tankiram za 266,43 NOKa ili 199 kn i nastavljam po cesti E39 prema Sandnesu i Algardu. Cesta je odlična i brza. Promet je rijedak u nedjelju ujutro. Ipak dostižem dva lokalna motorista na GS-ima. Voze dosta brzo i pratim njihov ritam. Danas sam preskočio kavu pa čak i doručak i fokusiram se samo na taj trajekt. Kad se jednom ukrcam, lako ću dalje za hranu. Morao bih još i noćenje rezervirati. Sve to kasnije stignem na brodu. Ipak vozi 4h što će biti dovoljno za sve.
Prolazim Vikesu i dolazim u Helleland. Tu imam mogućnost odabira po glavnoj E39 prema Kristiansandu ili voziti malo još kroz brdsku i šumovitu cestu po unutrašnjosti. Biram cestu 42 i još malo se divim predivnom krajoliku. Podsjeća me na Kanadu i njihove šume, koje sam vidio samo na slikama. Bio je to dobar izbor. Cesta me dalje vodi prema Tonstadu, Kvinlog, Eiken. Nakon odvoženih 210 km u komadu stižem u mjesto Hornnes. U oko mi odmah upada Esso benzinska pumpa. Vrijeme je da dotočim Soma a i usput malo noge protegnem. Ceh na pumpi iznosi 215 NOKa ili 161,54 kn. ZZR ili Som kako ga ja zovem služi besprijekorno i bez jedne greške. Dok odmaram, sjećam se rečenica svog prijatelja i velikog putnika koji je putovao svijetom 5 godina na sportskom R1. Nije važna vrsta ni marka motora da putujete ako vama motor odgovara. Strast je ta koja nas tjera dalje neovisno o x drugih faktora i problema koji se nameću u današnjoj svakodnevnici.
Ta teorija će mi se kasnije danas još jednom potvrditi u trajektnoj luci Langesund.
Cesta 42 me dalje vodi do Myklanda. Tu se priključujem na cestu 413. Njom stižem do mjesta Dolemo. Nakon Dolema se cesta pretvara u cestu 41. Sve prolazi kroz prekrasne šume. Sad opet malo vozim po cesti 415 i tako kilometri prolaze. Dobro da sam prije natočio gorivo jer ovdje stvarno ne znam gdje bih našao benzinsku. Nakon ruralnog norveškog područja, stižem u Myru. To je manje mjestašce dovoljno za osnovnu opskrbu kome zatreba. Meni trenutno nije trebalo ništa pa nastavljam dalje uživati u vožnji. Nakon Myre cesta se zove 416 i prelazi u 417. Dovodi me u Sundebru. Tu lovim priključak na debelu glavnu cestu E18. Vozim još malo prema Sannidalu. Pogledom na sat vidim da je vrijeme jako brzo prošlo. Čak i prebrzo. Imam još 40 km i u 13:00h stižem u trajektno pristanište Langesund. Ispred mene jedan stariji gospodin na još starijem motociklu kojeg vidim prvi put u životu. Barem sam do tada mislio da imam široko znanje o motorima. Radi se o motociklu marke Nimbus i napravljen je prije nekih 65 godina u Danskoj.
Odmah se upoznajem s čovjekom. Pitam ga odakle ide. Veli da je iz Danske i da je sa tim motociklom bio desetak puta na Nordkappu kao i sada. To je još jednom potvrdilo gore spomenutu teoriju o motorima i putovanjima. Dok čekamo na Check Inn vadimo obojica konzerve i razgovaramo uz paštetu. To mi je danas prvi obrok. Ubrzo dolazi još vozila. Zapažam naljepnicu na jednoj kamperici. Prema obojanim državama na karti sigurno ima zavidan broj prijeđenih kilometara.
Konačno otvara kućicu za prijavu. Pokazujem mu račun kupljen preko interneta i dobivam broj za trajekt zajedno sa još nekim nevažnim papirićima vezanim za postojeću situaciju oko virusa. Sve zajedno ubacujem u tank torbu i parkiram bliže za ukrcaj na mjesto gdje su mi pokazali. Tu je i novostečeni prijatelj sa Nimbusom a uskoro nam se pridružuje još jedan sa Goldwingom i prikolicom.
Dok tako čekamo trajekt za Dansku, stiže još par motorista. Sad smo već prava ekipa. U 14:00h stiže grdosija od 8 katova, helikopterskim mjestom za slijetanje, restoranima, igračnicom, bazenom i živom glazbom u tijeku vožnje. E to je već pravi trajekt u odnosu na ove manje kojim sam plovio prijašnjih dana.
Prvo započinje iskrcaj a onda smo mi na redu. Prvo motori a onda svi ostali. Smještaju nas u kut i ovdje je vezivanje motora debelom gurtnom obavezno. Gurtne se nalaze na brodu i vezanje je gotovo u dvije minute.
Naučio sam još kad sam prolazio La Manche da obavezno pogledam oznaku potpalublja na brodu gdje se nalazim prije nego napustim motor. Na tako velikim brodovima, čovjek se može lako dezorijentirati pa čak i izgubiti.
Razgledavam malo i gledam čega sve ima.
Kamera je uključena i tražim udobno mjesto za stacioniranje na 4 sata. Pronalazim ga na pramcu broda. Na tom katu se ujedno nalazi i restoran. Za sada nisam gladan. Pogled s pramca je spektakularan.
frky-mcf
Well-known member
U 14:30h brod isplovljava. Sad je vrijeme da rezerviram smještaj u Danskoj. Na brodu Wifi radi odlično. Smještaj pronalazim u Aarhus City za 176,54 DKKa ili 183,22 kn. Povratno mi dolazi mail da im moram barem dva do tri dana najaviti prije ako dolazim kasno da mi mogu poslati kod na mail kojim otvaram poštanski sandučić u kojem se nalazi kartica za vrata. Hmm. Ponovno im šaljem mail da nisam bio u mogućnosti prije rezervirati i ovaj put mi šalju kod za karticu. Super. Noćenje je bilo riješeno. Sad se mogu malo baciti na editiranje videa. Palim GPS i vidim da se vozimo oko 37 km/h. Vožnja će biti duga…
Nakon dva sata nalazimo se na otvorenom moru. Na plovnim putima prolaze i ostale čelične grdosije. Nekoliko njih uspijevam i snimiti.
Primjećujem da se brod dosta njiše i nekolicini putnika je zlo. Neki spavaju a djeca plaču. Uskoro i ja počinjem, prvi put u životu, osjećati laganu mučninu. Nisam siguran da li je to zbog premalog unosa hrane danas ili morska bolest. Odlučujem se za ovo prvo i vrijeme je da posjetim brodski restoran. Nešto ću već naći za prigriznuti. Stižem na ulaz restorana i blagajnica me odmah upozorava da moram staviti masku prije ulaska. Masku sam naravno ostavio dolje u motoru. Odmah me pita ako želim kupiti 10 kom?
Pitam ju koliko? Cijena za 10 maski je iznosila 37,88 kn. Ok, idemo dalje. Pogledom lutam po restoranu gotovih jela i sve mi se čini ekstremno skupim. Igram na najjeftiniju varijantu. Uzet ću hot dog sa senfom za 56 DKKa u protuvrijednosti 58,12 kn. Polako žvačem taj hot dog a mučnina ni malo ne prolazi. Ma samo da ja natrag sjednem na Soma i siguran sam da će biti ponovo sve uredu. Izlazim malo na zrak i situacija se poboljšava.
More se smiruje i nakon 4 sata plovidbe stižemo u Dansku, Hirtshals. Na zvučniku se čuje da se pripremimo zajedno sa vozilima za iskrcaj i ja sam u rekordnom vremenu natrag kod Soma. Brzo ga oslobađam ali vidim da kolega sa Goldwingom i prikolicom ima manjih poteškoća oko okretanja motora. Pomažem mu zanašanjem prikolice i ubrzo smo ponovo na kopnu, na cesti.
Sad vozim po cesti E39 i stižem prema Aalborgu. Do Aarhusa imam oko 120 km pa ću tu još jednom natankirati Soma. Kod za karticu imam i ne bi trebalo biti daljnjih problema oko noćenja bez obzira na vrijeme u koje dođem. Oko 21h stižem u Aarhus. To je grad drugi po veličini u Danskoj i ima oko 300 000 stanovnika. Zumo me brzo dovodi do DanHostela.
Pogledom tražim parkiralište za Soma no sve po suda stoje zabrane parkiranja. Postoji bočno parkiralište za automobile ali sve je puno. Iza hostela nalazi se privatno parkiralište od nekakve firme i natpisi da će sva ostala vozila biti uklonjena o vlasnikovom trošku.
Prolaze neki mladi ljudi i pitam ih za savjet. Vele mi da su vidjeli 500 metara niže slobodno bočno mjesto na parkingu ali da ga moram maknuti prije 8h ujutro prije parking službe. To mi nije nikako odgovaralo. Htio sam ostaviti bisage na motoru i imati ga na oku. Iza hostela nalazilo se i područje koje nije bilo označeno kao parkiralište a bilo je i mjesta za bicikle. Tu ću ga ostaviti, dobro zaključati, uključiti alarm i pokriti ceradom. Ako se aktivira dobro će se čuti između zgrada.
Danhostel se nalazio na četvrtom katu i imao sam na krovu izlaz na terasu na kojem sam mogao dolje vidjeti Soma pod ceradom. Sobe su bile sa vojničkim drvenim krevetima na kat i zastorom da te susjed ne gleda koji pored tebe spava. Prije nego sam otišao na spavanje skuhao sam još jednu tjesteninu i istuširao se. Bila je nedjelja i kroz poluotvoreni prozor čuo sam pjevanje pijanih Danaca i razbijanje pivskih boca. Nije mi bilo svejedno i morao sam još par puta pogledati na terasi ako je sve u redu sa motorom. Teško sam zaspao.
Video 15. dana i kompletnog putovanja možete pogledati i na mom yt kanalu na sljedećim linkovima:
DAN 15:
Mr Knight ZZR 1400 Adventure:
Nakon dva sata nalazimo se na otvorenom moru. Na plovnim putima prolaze i ostale čelične grdosije. Nekoliko njih uspijevam i snimiti.
Primjećujem da se brod dosta njiše i nekolicini putnika je zlo. Neki spavaju a djeca plaču. Uskoro i ja počinjem, prvi put u životu, osjećati laganu mučninu. Nisam siguran da li je to zbog premalog unosa hrane danas ili morska bolest. Odlučujem se za ovo prvo i vrijeme je da posjetim brodski restoran. Nešto ću već naći za prigriznuti. Stižem na ulaz restorana i blagajnica me odmah upozorava da moram staviti masku prije ulaska. Masku sam naravno ostavio dolje u motoru. Odmah me pita ako želim kupiti 10 kom?
Pitam ju koliko? Cijena za 10 maski je iznosila 37,88 kn. Ok, idemo dalje. Pogledom lutam po restoranu gotovih jela i sve mi se čini ekstremno skupim. Igram na najjeftiniju varijantu. Uzet ću hot dog sa senfom za 56 DKKa u protuvrijednosti 58,12 kn. Polako žvačem taj hot dog a mučnina ni malo ne prolazi. Ma samo da ja natrag sjednem na Soma i siguran sam da će biti ponovo sve uredu. Izlazim malo na zrak i situacija se poboljšava.
More se smiruje i nakon 4 sata plovidbe stižemo u Dansku, Hirtshals. Na zvučniku se čuje da se pripremimo zajedno sa vozilima za iskrcaj i ja sam u rekordnom vremenu natrag kod Soma. Brzo ga oslobađam ali vidim da kolega sa Goldwingom i prikolicom ima manjih poteškoća oko okretanja motora. Pomažem mu zanašanjem prikolice i ubrzo smo ponovo na kopnu, na cesti.
Sad vozim po cesti E39 i stižem prema Aalborgu. Do Aarhusa imam oko 120 km pa ću tu još jednom natankirati Soma. Kod za karticu imam i ne bi trebalo biti daljnjih problema oko noćenja bez obzira na vrijeme u koje dođem. Oko 21h stižem u Aarhus. To je grad drugi po veličini u Danskoj i ima oko 300 000 stanovnika. Zumo me brzo dovodi do DanHostela.
Pogledom tražim parkiralište za Soma no sve po suda stoje zabrane parkiranja. Postoji bočno parkiralište za automobile ali sve je puno. Iza hostela nalazi se privatno parkiralište od nekakve firme i natpisi da će sva ostala vozila biti uklonjena o vlasnikovom trošku.
Prolaze neki mladi ljudi i pitam ih za savjet. Vele mi da su vidjeli 500 metara niže slobodno bočno mjesto na parkingu ali da ga moram maknuti prije 8h ujutro prije parking službe. To mi nije nikako odgovaralo. Htio sam ostaviti bisage na motoru i imati ga na oku. Iza hostela nalazilo se i područje koje nije bilo označeno kao parkiralište a bilo je i mjesta za bicikle. Tu ću ga ostaviti, dobro zaključati, uključiti alarm i pokriti ceradom. Ako se aktivira dobro će se čuti između zgrada.
Danhostel se nalazio na četvrtom katu i imao sam na krovu izlaz na terasu na kojem sam mogao dolje vidjeti Soma pod ceradom. Sobe su bile sa vojničkim drvenim krevetima na kat i zastorom da te susjed ne gleda koji pored tebe spava. Prije nego sam otišao na spavanje skuhao sam još jednu tjesteninu i istuširao se. Bila je nedjelja i kroz poluotvoreni prozor čuo sam pjevanje pijanih Danaca i razbijanje pivskih boca. Nije mi bilo svejedno i morao sam još par puta pogledati na terasi ako je sve u redu sa motorom. Teško sam zaspao.
Video 15. dana i kompletnog putovanja možete pogledati i na mom yt kanalu na sljedećim linkovima:
DAN 15:
Mr Knight ZZR 1400 Adventure:
frky-mcf
Well-known member
frky-mcf
Well-known member
DAN 16. Aarhus City – Ebergotzen, Wilhelm Bush Stube
606 km Ponedjeljak, 19.07.2021.
Nakon prilično slabo prospavane noći, lansiram se iz kreveta prvi u hostelu i jurim na terasu pogledati Soma ako je u komadu, na mjestu gdje sam ga ostavio i bez kazne za parking. Sve je bilo u najboljem redu. Jučer kad sam stigao nije bilo nikog na recepciji a mailom sam dogovorio da kad stignem mi ostave čiste plahte i ručnike na krevetu koje se posebno plaćaju. Cijena je iznosila 70 DKK ili 72,75 kn i rečeno mi je da ću platiti sljedeći dan ujutro. Striktno mi je bilo u mailu navedeno da korištenje spavaće vreće i spavanje bez plahte nije dozvoljeno ni uračunato u cijenu noćenja.
Do 7:00h sam bio spakiran i preparkiran kod glavnog ulaza hostela.
Tek oko 7:15h je stigla djevojka na posao. Očito nije bila upućena u jučerašnje dopisivanje. Ja joj kažem da bih platio za ručnike i plahtu. Ona naplati i da mi još jedan set misleći da mi se jako dopalo i da ostajem još neko vrijeme.
Srećom, sve je dobro prošlo i vrijeme je za odlazak iz Danske, države u kojoj je nešto trulo kako bi rekao Hamlet.
Izlazim iz grada Aarhus i priključujem se na E45.
Ona me vodi kroz Kolding prema njemačkoj granici. Ubrzo mi se uključuje rezerva. Sad treba još malo izdržati da ne opterećujem dodatno karticu. Granicu prelazim bezbolno i bez ikakvih kontrola. Čisti tranzit i bez zaustavljanja. Sad se ponovo nalazim u Flensburgu i tražim najbližu benzinsku. Spas pronalazim opet na Shellu. U blizini je i restoran brze hrane. Sad je vrijeme za one eure koje sam planirao razmijeniti a nisam. Nakon obilnog doručka za Soma i mene, veselo nastavljam po A7 prema Hamburgu. Sve bolje i bolje se promet počinje gužvati i odlazak prema stadionu ne izgleda kao najbolja ideja.
Ako odem u centar izgubit ću najmanje par sati ako ne i više. Prijatelj s posla, me je još prije puta zamolio ako mu mogu kupiti kod nogometnog stadiona majicu od HSVa.
Odluku donosim momentalno i zovem ga u vožnji da mu kažem loše vijesti. Tu opciju poziva u kacigi sam često koristio na ovom putovanju i kasnije dok je došao mjesečni račun nije bilo nikakvih dodatnih troškova. Sve je ostalo unutar tarife.
Nakon Hamburga i guranja kroz more automobila, konačno mi se raščišćava „autoban“ i „sviram“ Soma oko 180 km/h. Nije to ništa za njega ali s obzirom na teret koji vozim na njemu, prilično je brzo. Moram priznati da je to prvi puta da se vozim tom brzinom zajedno sa kamping stolicom.
Stojim na odmorištu i provjeravam zategnutost bisaga i camp-stolice. Zadnja guma se još uvijek dobro drži, uzevši u obzir da sam prije puta napravio još dodatnih 2000 km.
Čujem se sa školskim frendom, koji radi u Njemačkoj. Zove me k sebi ali i cesta vuče prema doma tako da susret odgađam za neku drugu priliku. Prolazim pokraj Hannovera i stižem u malo mjesto Herzberg am Harz. Odatle me cesta 27 vodi skroz do Ebergotzena.
Današnju rutu „gazio“ sam po odličnoj njemačkoj autocesti i u 16:10h stižem na unaprijed rezerviranu ali ne i plaćenu lokaciju za noćenje. S gazdom se odmah dogovaram za večeru i doručak a za Soma garažu. Sve zajedno 37 eura. U odnosu na Norvešku, prava bagatela.
Prvo raspremanje i tuširanje a onda na fini Bečki odrezak sa krumpirom. Nakon svakodnevnih konzervi, dobro dođe malo konkretne hrane. Sad imam ekstra vremena kojeg ću potrošiti na dobar odmor i pregledavanje videa. Krevet je super udoban i nije mi problem čvrsto zaspati. Kako tonem u san osjećam da se ovo putovanje počinje polako približavati svojem kraju. Sutra još spavam u Njemačkoj i nakon toga sam doma.
DAN 17. Ebergotzen – Regenstauf, Wald pension
467 km, Utorak 20.07.2021.
Nakon jučerašnjeg ugodnog razgovora sa starim gazdom objekta i ljubazne ponude garaže za soma, budi me, pretpostavljam njegov sin vrlo rano vičući po hodniku: HALLO! Motorrad entfernen! Valjda njemu nije odgovaralo što mu je stari iznajmio garažu. Brzinskim potezima se oblačim i parkiram Soma momentalno na cestu. Spavati više nema smisla pa nastavljam sa jutarnjom rutinom. Nadam se da ću sa doručkom imati više sreće. Ulazim u blagovaonu i na stolu me već čeka tipični doručak. Od svega po malo i nije ničega nedostajalo. Zahvaljujem se gazdarici, vraćam ključ od sobe i vrijeme je za polazak. U 8:00h napuštam Ebergotzen.
Priključujem se na cestu 38 i prolazim kroz Duderstadt. Kod Wiesenfelsa skrećem na cestu broj 9. Ona me vodi pokraj parka prirode Turinger Schiefergebirge. Dolazim na cestu 72. Vozim još neko vrijeme i spajam se na cestu 93 koja vodi uz češku granicu.
Prolazim pokraj Schonwalda i Selba. Ovaj put ostajem u Njemačkoj i ne prelazim granicu. Držim se smjera prema Regensburgu. U 14:46h stižem u Regenstauf koji se nalazi vrlo blizu većeg grada Regensburga. Sad mi više nije cilj ulaziti u velike gradove. Predzadnji dan je i bitno je sigurno i odmoreno vratiti se kući.
Vrijeme je za ručak. Odabir hrane opet pada kebab. Omiljena hrana sa svime što mi treba. Salata (vitamini), meso (proteini) i ostalo ugljikohidrati. Na uglu sam vidio malu terasu i natpis Bei Khalil. Kebab je bio i više nego odličan. Dok sam jeo, usput sam malo i pregledavao mobitel. Poruke dolaze od prijatelja iz Njemačke. Na žalost svi su mi van rute za dodatne obilaske. Držim se plana. U Waldpension stižem u 16:00h. Cijena noćenja iznosi 22,56 eur ili 170 kn sa doručkom. Za te novce dobivam sobu sa pogledom na dvorište i vlastitom kupaonicom. U dvorište parkiram Soma i pokrivam ga ceradom. U dvorištu se igraju djeca i cerada ih odbija od motora. Dok sam bio u Parizu, turskoj djeci je bilo zabavno treskati po motoru i uključivati alarm. Nakon toga sam kupio ceradu i problemi oko toga su nestali.
Waldpension je lovačka kuća i trofeji su izloženi po zidovima. Kratkim razgovorom sa gazdaricom saznajem da je mađarskog porijekla. Malo se šalimo pa joj govorim da znam i ja nekoliko riječi na tom jeziku. Svejedno razgovaramo na njemačkom. Sutra je zadnji dan i ovo predivno putovanje se nažalost približilo kraju. Doma me već svi čekaju tako da dodatna skretanja sa puta nisu u planu. Sada je na redu odmor a sutra veliko finale i dolazak kući.
Video 16. i 17. dana te kompletnog putovanja možete pogledati i na mom yt kanalu na sljedećim linkovima:
DAN 16,17:
Mr Knight ZZR 1400 Adventure:
606 km Ponedjeljak, 19.07.2021.
Nakon prilično slabo prospavane noći, lansiram se iz kreveta prvi u hostelu i jurim na terasu pogledati Soma ako je u komadu, na mjestu gdje sam ga ostavio i bez kazne za parking. Sve je bilo u najboljem redu. Jučer kad sam stigao nije bilo nikog na recepciji a mailom sam dogovorio da kad stignem mi ostave čiste plahte i ručnike na krevetu koje se posebno plaćaju. Cijena je iznosila 70 DKK ili 72,75 kn i rečeno mi je da ću platiti sljedeći dan ujutro. Striktno mi je bilo u mailu navedeno da korištenje spavaće vreće i spavanje bez plahte nije dozvoljeno ni uračunato u cijenu noćenja.
Do 7:00h sam bio spakiran i preparkiran kod glavnog ulaza hostela.
Tek oko 7:15h je stigla djevojka na posao. Očito nije bila upućena u jučerašnje dopisivanje. Ja joj kažem da bih platio za ručnike i plahtu. Ona naplati i da mi još jedan set misleći da mi se jako dopalo i da ostajem još neko vrijeme.
Srećom, sve je dobro prošlo i vrijeme je za odlazak iz Danske, države u kojoj je nešto trulo kako bi rekao Hamlet.
Izlazim iz grada Aarhus i priključujem se na E45.
Ona me vodi kroz Kolding prema njemačkoj granici. Ubrzo mi se uključuje rezerva. Sad treba još malo izdržati da ne opterećujem dodatno karticu. Granicu prelazim bezbolno i bez ikakvih kontrola. Čisti tranzit i bez zaustavljanja. Sad se ponovo nalazim u Flensburgu i tražim najbližu benzinsku. Spas pronalazim opet na Shellu. U blizini je i restoran brze hrane. Sad je vrijeme za one eure koje sam planirao razmijeniti a nisam. Nakon obilnog doručka za Soma i mene, veselo nastavljam po A7 prema Hamburgu. Sve bolje i bolje se promet počinje gužvati i odlazak prema stadionu ne izgleda kao najbolja ideja.
Ako odem u centar izgubit ću najmanje par sati ako ne i više. Prijatelj s posla, me je još prije puta zamolio ako mu mogu kupiti kod nogometnog stadiona majicu od HSVa.
Odluku donosim momentalno i zovem ga u vožnji da mu kažem loše vijesti. Tu opciju poziva u kacigi sam često koristio na ovom putovanju i kasnije dok je došao mjesečni račun nije bilo nikakvih dodatnih troškova. Sve je ostalo unutar tarife.
Nakon Hamburga i guranja kroz more automobila, konačno mi se raščišćava „autoban“ i „sviram“ Soma oko 180 km/h. Nije to ništa za njega ali s obzirom na teret koji vozim na njemu, prilično je brzo. Moram priznati da je to prvi puta da se vozim tom brzinom zajedno sa kamping stolicom.
Stojim na odmorištu i provjeravam zategnutost bisaga i camp-stolice. Zadnja guma se još uvijek dobro drži, uzevši u obzir da sam prije puta napravio još dodatnih 2000 km.
Čujem se sa školskim frendom, koji radi u Njemačkoj. Zove me k sebi ali i cesta vuče prema doma tako da susret odgađam za neku drugu priliku. Prolazim pokraj Hannovera i stižem u malo mjesto Herzberg am Harz. Odatle me cesta 27 vodi skroz do Ebergotzena.
Današnju rutu „gazio“ sam po odličnoj njemačkoj autocesti i u 16:10h stižem na unaprijed rezerviranu ali ne i plaćenu lokaciju za noćenje. S gazdom se odmah dogovaram za večeru i doručak a za Soma garažu. Sve zajedno 37 eura. U odnosu na Norvešku, prava bagatela.
Prvo raspremanje i tuširanje a onda na fini Bečki odrezak sa krumpirom. Nakon svakodnevnih konzervi, dobro dođe malo konkretne hrane. Sad imam ekstra vremena kojeg ću potrošiti na dobar odmor i pregledavanje videa. Krevet je super udoban i nije mi problem čvrsto zaspati. Kako tonem u san osjećam da se ovo putovanje počinje polako približavati svojem kraju. Sutra još spavam u Njemačkoj i nakon toga sam doma.
DAN 17. Ebergotzen – Regenstauf, Wald pension
467 km, Utorak 20.07.2021.
Nakon jučerašnjeg ugodnog razgovora sa starim gazdom objekta i ljubazne ponude garaže za soma, budi me, pretpostavljam njegov sin vrlo rano vičući po hodniku: HALLO! Motorrad entfernen! Valjda njemu nije odgovaralo što mu je stari iznajmio garažu. Brzinskim potezima se oblačim i parkiram Soma momentalno na cestu. Spavati više nema smisla pa nastavljam sa jutarnjom rutinom. Nadam se da ću sa doručkom imati više sreće. Ulazim u blagovaonu i na stolu me već čeka tipični doručak. Od svega po malo i nije ničega nedostajalo. Zahvaljujem se gazdarici, vraćam ključ od sobe i vrijeme je za polazak. U 8:00h napuštam Ebergotzen.
Priključujem se na cestu 38 i prolazim kroz Duderstadt. Kod Wiesenfelsa skrećem na cestu broj 9. Ona me vodi pokraj parka prirode Turinger Schiefergebirge. Dolazim na cestu 72. Vozim još neko vrijeme i spajam se na cestu 93 koja vodi uz češku granicu.
Prolazim pokraj Schonwalda i Selba. Ovaj put ostajem u Njemačkoj i ne prelazim granicu. Držim se smjera prema Regensburgu. U 14:46h stižem u Regenstauf koji se nalazi vrlo blizu većeg grada Regensburga. Sad mi više nije cilj ulaziti u velike gradove. Predzadnji dan je i bitno je sigurno i odmoreno vratiti se kući.
Vrijeme je za ručak. Odabir hrane opet pada kebab. Omiljena hrana sa svime što mi treba. Salata (vitamini), meso (proteini) i ostalo ugljikohidrati. Na uglu sam vidio malu terasu i natpis Bei Khalil. Kebab je bio i više nego odličan. Dok sam jeo, usput sam malo i pregledavao mobitel. Poruke dolaze od prijatelja iz Njemačke. Na žalost svi su mi van rute za dodatne obilaske. Držim se plana. U Waldpension stižem u 16:00h. Cijena noćenja iznosi 22,56 eur ili 170 kn sa doručkom. Za te novce dobivam sobu sa pogledom na dvorište i vlastitom kupaonicom. U dvorište parkiram Soma i pokrivam ga ceradom. U dvorištu se igraju djeca i cerada ih odbija od motora. Dok sam bio u Parizu, turskoj djeci je bilo zabavno treskati po motoru i uključivati alarm. Nakon toga sam kupio ceradu i problemi oko toga su nestali.
Waldpension je lovačka kuća i trofeji su izloženi po zidovima. Kratkim razgovorom sa gazdaricom saznajem da je mađarskog porijekla. Malo se šalimo pa joj govorim da znam i ja nekoliko riječi na tom jeziku. Svejedno razgovaramo na njemačkom. Sutra je zadnji dan i ovo predivno putovanje se nažalost približilo kraju. Doma me već svi čekaju tako da dodatna skretanja sa puta nisu u planu. Sada je na redu odmor a sutra veliko finale i dolazak kući.
Video 16. i 17. dana te kompletnog putovanja možete pogledati i na mom yt kanalu na sljedećim linkovima:
DAN 16,17:
Mr Knight ZZR 1400 Adventure:
frky-mcf
Well-known member
DAN 18. Regenstauf – Čakovec
605 km, Srijeda 21.07.2021.
Zadnji dan putovanja započinjem jako lagano u 6:00h. Prvo snimam kratak video za novu epizodu, zatim pakiranje. Doručak je već spreman u 7:00h i ovaj put nisam prvi.
Uz doručak razmišljam o povratku i cjelokupnom putovanju. Osjećaji su podijeljeni i jedna strana mene želi nastaviti dalje, dok druga prisilno prihvaća realnost i nastavak svakodnevnog života, obaveza i surove stvarnosti.
Osamnaesti dan ovog putovanja, rastegnut ću do kraja i završiti ovaj predivan put kako i spada. Samo opušteno i bez presinga.
Regenstauf napuštam u 7:30h. Cesta 93 me vodi pored Regensburga. Sad je vrijeme za Ultimate 102 na Aralovoj benzinskoj pumpi. Točim Soma do „ibera“ ne gledajući odavno za cijenu benzina.
Novaca ima još dovoljno za siguran povratak. Dalje vozim po cesti 3 koja me vodi pored Deggendorfa i prema Passau. Cesta je to koju sam prošao puno puta i sada opet vozim po njoj prema Austriji. U Subenu prolazim granicu „bezbolno“ . Bez kontrole, bez zaustavljanja, čist prolaz „ko suza“. Nakon otprilike dvjestotinjak kilometara, vrijeme je za malu pauzu. Parkiram na Rastplatzu Murau West.
Dan je lijep, sunčani i stvarno ne žurim. Smišljam novi plan da stanem usput malo u Grazu i kupim neke sitnice u Louisu. Do tamo mi je preostalo 245 km tako da planiram doći taman u vrijeme ručka. Nešto ću smisliti, što ću jesti,kad obavim šoping. Vozim se dalje po A8 prema Welsu. Sad sam na A9 i prolazim pored Leobena. Dalje bih mogao žmireći do doma. U 13:30h stižem u Graz. Gužve nema u dućanu i vrlo brzo sam gotov sa kupovinom.
Soma ću nagraditi novim svjećicama. Naime, to je bila jedina stavka koju nisam zamijenio prije puta. Iridijske su se pokazale stvarno zahvalne i nisam imao uopće problema sa ničim pa ni sa njima. Svejedno ću ih zamijeniti preventivno po povratku kući i napraviti mali servis.
Došlo je i vrijeme za ručak. Blizu Louisa se nalazi B-King. U 14:05h stižem tamo. Gužve nema. Svoj meni tamanim u klimatiziranom prostoru. Prilično je vruće i to mi je još jedan podsjetnik da nisam više na sjeveru. Još se nisam ni vratio kući a već me lovi nostalgija za tim krajevima. U glavi mi se već stvaraju nove ideje za odlazak u zimskom razdoblju na sjever. To bi bila još jedna fantastična avantura.
Sad mi je ostalo još oko 150 km do doma. Obično idem doma cestom 69 koja je fantastična za motoriste i za svaku je preporuku. Fini brzi zavoji bez kamera sa odličnim bajkerskim bircom u sredini. No ovaj put sam se odlučio za brzi preskok preko dosadne auto-ceste. Puno je ljepše po zavojima bez dodatnog tereta. Cilj je danas doći kući u komadu a ne izazivati sudbinu zadnji dan. Za zavoje će biti još prilika i to vrlo brzo. Dva mjeseca kasnije otišao sam na Passo delo Stelvio u Italiji i utažio glad za zavojima.
U Sloveniji me dočekuje manja gužva koju uspješno realiziram sistemom guranja kroz automobile. Svako malo nekakvi radovi po toj autocesti i besmislena ograničenja brzine. Polako počinjem žaliti za ovaj odabir ceste. Strpljenje mi je najveća vrlina, pa tako opušteno dolazim do Lendave i granice sa Hrvatskom u Murskom Središću. Na granici me policajac začuđeno gleda i pita: Sigurno si daleko bio s obzirom koliko si natovaren? Moj odgovor:
Čitajte u novom broju lista Međimurje.
Link još uvijek vrijedi, pa ću ga i ovdje zaljepiti.
emedjimurje.net.hr
Nakon 9948 kilometara, 18 dana i cca oko 25 000 krznenih životinjica manje stižem u Čakovec u 19:00h. Stojim na ulazu u grad kod table sa natpisom grada. Nisam vam rekao na početku putopisa i namjerno sam čuvao ovo za kraj. Cijelim putem u novčaniku sam imao samo 10 papirnatih kuna. To sam čuvao za povratak. Kad sam parkirao kod table, prolazila je jedna djevojčica na biciklu i zamolio sam ju da me poslika za kraj ovog uspješnog i prekrasnog putovanja.
Za nagradu je dobila tih 10 kn za sladoled. Znam da nije puno ali to mi je još jedino ostalo u novčaniku. Javljam se prijateljima, poznanicima. Putovanje je bilo fenomenalno ali sada slijedi povratak u stvarnost.
Nadam se da ste uživali u ovom putopisu koji mi je ujedno bio i prvi. Svoje avanture nastavljam dalje snimati i objavljivati na svojem yt kanalu:
Puno hvala svima koji ste komentirali, lajkali a posebno novim pretplatnicima. Kao i sve video uratke do sad, zadnji s ovog putovanja možete pogledati ovdje:
605 km, Srijeda 21.07.2021.
Zadnji dan putovanja započinjem jako lagano u 6:00h. Prvo snimam kratak video za novu epizodu, zatim pakiranje. Doručak je već spreman u 7:00h i ovaj put nisam prvi.
Uz doručak razmišljam o povratku i cjelokupnom putovanju. Osjećaji su podijeljeni i jedna strana mene želi nastaviti dalje, dok druga prisilno prihvaća realnost i nastavak svakodnevnog života, obaveza i surove stvarnosti.
Osamnaesti dan ovog putovanja, rastegnut ću do kraja i završiti ovaj predivan put kako i spada. Samo opušteno i bez presinga.
Regenstauf napuštam u 7:30h. Cesta 93 me vodi pored Regensburga. Sad je vrijeme za Ultimate 102 na Aralovoj benzinskoj pumpi. Točim Soma do „ibera“ ne gledajući odavno za cijenu benzina.
Novaca ima još dovoljno za siguran povratak. Dalje vozim po cesti 3 koja me vodi pored Deggendorfa i prema Passau. Cesta je to koju sam prošao puno puta i sada opet vozim po njoj prema Austriji. U Subenu prolazim granicu „bezbolno“ . Bez kontrole, bez zaustavljanja, čist prolaz „ko suza“. Nakon otprilike dvjestotinjak kilometara, vrijeme je za malu pauzu. Parkiram na Rastplatzu Murau West.
Dan je lijep, sunčani i stvarno ne žurim. Smišljam novi plan da stanem usput malo u Grazu i kupim neke sitnice u Louisu. Do tamo mi je preostalo 245 km tako da planiram doći taman u vrijeme ručka. Nešto ću smisliti, što ću jesti,kad obavim šoping. Vozim se dalje po A8 prema Welsu. Sad sam na A9 i prolazim pored Leobena. Dalje bih mogao žmireći do doma. U 13:30h stižem u Graz. Gužve nema u dućanu i vrlo brzo sam gotov sa kupovinom.
Soma ću nagraditi novim svjećicama. Naime, to je bila jedina stavka koju nisam zamijenio prije puta. Iridijske su se pokazale stvarno zahvalne i nisam imao uopće problema sa ničim pa ni sa njima. Svejedno ću ih zamijeniti preventivno po povratku kući i napraviti mali servis.
Došlo je i vrijeme za ručak. Blizu Louisa se nalazi B-King. U 14:05h stižem tamo. Gužve nema. Svoj meni tamanim u klimatiziranom prostoru. Prilično je vruće i to mi je još jedan podsjetnik da nisam više na sjeveru. Još se nisam ni vratio kući a već me lovi nostalgija za tim krajevima. U glavi mi se već stvaraju nove ideje za odlazak u zimskom razdoblju na sjever. To bi bila još jedna fantastična avantura.
Sad mi je ostalo još oko 150 km do doma. Obično idem doma cestom 69 koja je fantastična za motoriste i za svaku je preporuku. Fini brzi zavoji bez kamera sa odličnim bajkerskim bircom u sredini. No ovaj put sam se odlučio za brzi preskok preko dosadne auto-ceste. Puno je ljepše po zavojima bez dodatnog tereta. Cilj je danas doći kući u komadu a ne izazivati sudbinu zadnji dan. Za zavoje će biti još prilika i to vrlo brzo. Dva mjeseca kasnije otišao sam na Passo delo Stelvio u Italiji i utažio glad za zavojima.
U Sloveniji me dočekuje manja gužva koju uspješno realiziram sistemom guranja kroz automobile. Svako malo nekakvi radovi po toj autocesti i besmislena ograničenja brzine. Polako počinjem žaliti za ovaj odabir ceste. Strpljenje mi je najveća vrlina, pa tako opušteno dolazim do Lendave i granice sa Hrvatskom u Murskom Središću. Na granici me policajac začuđeno gleda i pita: Sigurno si daleko bio s obzirom koliko si natovaren? Moj odgovor:
Čitajte u novom broju lista Međimurje.
Link još uvijek vrijedi, pa ću ga i ovdje zaljepiti.
NAKON 9948 KILOMETARA Mario Črnjak iz Čakovca motorom se sretno vratio kući iz Norveške - eMedjimurje.hr
12. srpnja smo pisali kako je u našu redakciju stiglo pismo Međimurca koji se koji se odlučio na veliki korak u životu - motorom se otisnuo na dalek put do najudaljenije sjeverne kopnene točke u Norveškoj, Nordkapp. Sada nam šalje poruku kako je sretno stigao kući
emedjimurje.net.hr
Nakon 9948 kilometara, 18 dana i cca oko 25 000 krznenih životinjica manje stižem u Čakovec u 19:00h. Stojim na ulazu u grad kod table sa natpisom grada. Nisam vam rekao na početku putopisa i namjerno sam čuvao ovo za kraj. Cijelim putem u novčaniku sam imao samo 10 papirnatih kuna. To sam čuvao za povratak. Kad sam parkirao kod table, prolazila je jedna djevojčica na biciklu i zamolio sam ju da me poslika za kraj ovog uspješnog i prekrasnog putovanja.
Za nagradu je dobila tih 10 kn za sladoled. Znam da nije puno ali to mi je još jedino ostalo u novčaniku. Javljam se prijateljima, poznanicima. Putovanje je bilo fenomenalno ali sada slijedi povratak u stvarnost.
Nadam se da ste uživali u ovom putopisu koji mi je ujedno bio i prvi. Svoje avanture nastavljam dalje snimati i objavljivati na svojem yt kanalu:
Puno hvala svima koji ste komentirali, lajkali a posebno novim pretplatnicima. Kao i sve video uratke do sad, zadnji s ovog putovanja možete pogledati ovdje:
buena vista
Member
DuroDu
Well-known member
Svaka ćast na odrađenom putopisu. Meni puno bolji od Youtube snimka.
Jedno pitanje. Koliko sam vidio 18 dana si živio na konzervama. Jesi igdje pošteno pojeo i popio?
Ja bi umro bez poštene hrane i resetiranju u kafani sa par pivica nakon odvožene ture.
Nikad nebi mogao to izvesti što si ti uradio, na takav spartanski način. Skidam kapu.
Jedno pitanje. Koliko sam vidio 18 dana si živio na konzervama. Jesi igdje pošteno pojeo i popio?
Ja bi umro bez poštene hrane i resetiranju u kafani sa par pivica nakon odvožene ture.
Nikad nebi mogao to izvesti što si ti uradio, na takav spartanski način. Skidam kapu.
Author
Well-known member
također, bez piva nakon vožnje ili prije spavanja, za klopu juhe i dobrog komada mesa i salate teško bi 2 dana izdržao, no sigurno se radi o troškovima jer osrednje dobar ručak od austrije na gore nije ispod 20 eura, što je skoro pun tank, ovisno o motoru
neki dan sam nakon đira sa frendom naišao na ručak, neka miješana plata za dvoje, par piva dok nije klopa došla... i ode 60 eura.
DuroDu
Well-known member
Znam. Bio sam u svim tim Skandinavskim zemljama i znam jako dobro kakve su papar cjene. Ali bez obzira večera i piva idu u troškove putovanja u mojim karkulacijam, jednako kao i benzina i smještaj, barem u mom slučaju. Čak ni šator nije opcija. Vjerovatno sam prekomodan.
Za doručak i ručak nema veze, ali nakon cca 500 km vožnje, ne sjest na večeru i popit pivu prije spavanja?
Mislim svaka čast čovjeku, ali ja 18 dana nebi mogao putovati na taj način. To je za mene Spartanski.
frky-mcf
Well-known member
Hvala na pozitivnom komentaru.
Što se tiče prehrane, unaprijed sam se pripremio na takav način ishrane. Znao sam da je Norveška po tom pitanju abnormalno skupa za moje prilike i nisam ni pokušavao pojesti nešto konkretno. Još kod kuće sam prema danima isplanirao raspored konzerva prema danima no ostavio sam i malo manevarskog prostora ako nešto dobro i jeftino uleti npr. u Njemačkoj. To je ujedno bilo i najbolje jelo na
frky-mcf
Well-known member
Znači bečki sa krumpirom mi je bio najjači obrok i to u Njemačkoj. Tu i tamo neki hambi iz Mcdonaldsa i kebab a ostalo ono što sam ponio od kuće. Što se tiče piva, ne konzumiram ništa od alkohola i godinama sam na 0.0. Tako sam naučeni i više mi odgovara zbog trčanja kojim se bavim a i svakodnevnog posla. Radim u bolnici kao vozač. Vožnje nikad dosta...🤣
Dylan
Well-known member
Sretan Božić svima a posebno mom imenjaku!
Jedan od najboljih putopisa koji sam pročitao u zadnje vrijeme, prepun informacija.
Savršeno shvaćam Frkyjevo razmišljanje jer i sam tako razmišljam, ako je to jedini način da odvezem takvu turu onda sam spreman odreći se određenog komfora da bi novac uložio u pređene kilometre.
Kaj je na kraju bilo s trajektima? Da li su ti stigli ti računi?
Jedan od najboljih putopisa koji sam pročitao u zadnje vrijeme, prepun informacija.
Savršeno shvaćam Frkyjevo razmišljanje jer i sam tako razmišljam, ako je to jedini način da odvezem takvu turu onda sam spreman odreći se određenog komfora da bi novac uložio u pređene kilometre.
Kaj je na kraju bilo s trajektima? Da li su ti stigli ti računi?
Village
Well-known member
Takvo razmišljanje je u redu ako si ga možeš priuštiti, iako je - po meni - svojevrsno odricanje u određenim stvarima i stanoviti faktor koji pojačava ukupni dojam puta, sjećanja i. uspomene itd. Razlika je i u stavu otpočetka zbog čega se ide na put, pa ja time spadam u one koji bi se bez problema uklopili sa Mariom, jer unatoč mojim godinama, ni šatori, ni uskraćivanje sebi ičega, ni spartanske navike mi ne čine nikakav problem.
Kada rekoh "zbog čega se ide na put", mislio sam da mi je cilj vidjeti druge zemlje, nacije, kulture, znamenitosti, a ne od puta raditi prilagodbu na dom iz kojeg odoh na put, ili robovati nekakvim bedastoćama koje imam i doma, kao što je npr. shopping. Hoću reći da je cilj onaj koji u troškovima, ovisno o našem stavu, može koštati u jako širokom rasponu. Ako je čovjek spreman odreći se nečega za viši cilj, a pritom mu je određena štednja i imperativ (jer nemamo svi love da putujemo okolo kao filmske zvijezde), zadovoljstvo će biti i veće jer put neće ometati te hedonističke potrebe i stalna potreba za ugađanjem tih - za put i doživljaj - nebitnih potreba.
Drugim riječima, ako pred očima imam nekakav most, dionicu, spomenik, znamenitost koju želim doseći umjesto stalnog traženja gdje se nažderati, nalokati i stati svakih 20 minuta zbog pljuge (a vozio sam se sa više takovih likova koji put od 75 km voze 2,5 sati jer "moraju" stati u svakoj birtiji, popiti pivu i zapaliti tri pljuge pritom, i odjebao to jer na vožnju idem radi vožnje, ne serendanja pritom), onda cijeli put i doživljaj puta mogu izgledati puno kvalitetnije i sadržajnije.
@Mario, podatak koji nekako "slučajno" ispuste svi putopisci je nekakav rezime (ali si se ti potrudio, hvalaaaa!), osobito u smislu troškova, hvala što si rekao koliko je cca novaca otišlo total, tako da bi netko tko bi bio stimuliran ovakovim tekstom znao na što računati, onako cca težinu jednog takvog pothvata...? Glede samog putopisa, pohvaljujem ga jer ne vrvi bezveznim i neinteresantnim, već kratkim i važnim informacijama koje si svatko zainteresiram može uzeti kao relevantne i sam se ravnati po njima.
Da ne ostaneš uskraćen za kritiku, osobno mi je komentiranje na (osrednjem) engleskom promašaj, ne znam za koga si kao ciljanu publiku radio taj putni vlog, no osobno bih radije da si komentirao na hrvatskom, prvenstveno bi puno više toga mogao i znao reći (ovako je očito da ti je znanje jezika ograničavajući faktor u nuđenju interesantnih fakta, zapažanja i informacija u realnom vremenu snimke), a onda je i lakše naknadno prevesti i ponuditi dodatni jezik (pisano ili ako dodatni audio) za evtl. inozemne "obožavatelje".
Čestit i blagoslovljen Božić želim Tebi tvojoj obitelji! LP
Last edited:
Author
Well-known member
Ja sam imao bliski susret sa vukovima i od tada spavam samo po krevetima
Na dva đira sam nosio vreću za spavanje i nikad je nisam otvorio haha. Uglavnom gdje ima vukova i medvjeda ja ne sklapam oči. Tko god je probao zna o čemu pričam, to nije spavanje, osim ako se napiješ kao letva pa te boli kiki.
Na dva đira sam nosio vreću za spavanje i nikad je nisam otvorio haha. Uglavnom gdje ima vukova i medvjeda ja ne sklapam oči. Tko god je probao zna o čemu pričam, to nije spavanje, osim ako se napiješ kao letva pa te boli kiki.
hondimir
Well-known member
Wow, pa reci gdje je to bilo ?Ja sam imao bliski susret sa vukovima i od tada spavam samo po krevetima
Na dva đira sam nosio vreću za spavanje i nikad je nisam otvorio haha. Uglavnom gdje ima vukova i medvjeda ja ne sklapam oči. Tko god je probao zna o čemu pričam, to nije spavanje, osim ako se napiješ kao letva pa te boli kiki.
Sigurno neće nitko u nekoj divljini, pogotovo bajkeri, stati u nekoj divljini, uvijek je to pokraj ceste !