Probudio se oko sedam i kratko razmišljao o smiješnom snu koji je sanjao.
Naime, sanjao je kako ga je neki glavati neobrijani mornar, naoružan drvenom palicom, pratio do trgovine u kojoj se prodaju klavijature i prisilio da kreditnom karticom plati punu kutiju plavih majica s natpisom „Jama! Ha-ha-ha!“ nakon čega im je trgovac, koji je na isto takvoj majici imao pločicu s imenom „N-iii-ke“, obojici poklonio po par plavih jelenjih rogova namijenjenih za montažu na kacige.
- Hm, možda bi bilo dobro da pred spavanje ne gledam reklame po moto časopisima! – rekao je sam sebi veselim glasom i žustro ustao.
Dvadesetak minuta kasnije već je lagano vijugao nizbrdo, uskom cestom prema Križišću, pjevajući, odnosno galameći, u vizir svoje kacige: - I am the Nightrider! I am the rocker! I am the roller! I am the out-of-controller! Ou jeah!
Kad je došao do Magistrale, skrenuo je lijevo, prema Crikvenici. Na ekranu navigacijskog uređaja pažljivo je pratio približavanje davno spremljene točke s natpisom „Beton“. Tu je skrenuo desno među kuće i betonskom stazom se kroz kržljavu šumicu spustio nizbrdo, do malog brodskog pristaništa na Kačjaku. Uzeo je bocu s vodom, ručnik, knjigu i još nekoliko stvari, te po stazici oko poluotoka odšetao iznad stijena, na kojima su se sunčale neke gole djevojke. Sišao je po stepenicama do mora i smjestio se podalje njih, u udubinu između velikih kamena. Strateški je čizmama, hlačama i ostalom odjećom zauzeo više metara stijene, da mu se ne može prići preblizu, sjeo, naslonio se leđima o kamen, gledao prema moru i razmišljao:
- Možda se netko doista igra mojim životom pa mi je poslao Lorenu?
Možda je doista sve bilo sasvim slučajno?
Da ona nije popila previše vina na kasnom ručku s dosadnim turistima iz Francuske, ne bi joj se otele hrvatske riječi, ne bih ju primijetio, ne bih joj se obratio.
Da nisam osjetio njezinu tugu, vjerojatno bih otišao nakon par pristojnih rečenica o tome da je lijepo sresti nekog tko govori tvoj jezik, kad si daleko od svog doma.
Da nisam bio pomalo očajan te večeri, možda bih se ubrzo povukao, siguran u to, da jedna tako mlada i privlačna djevojka ne bi htjela sa mnom ništa više od kratkog upoznavanja dvoje Hrvata, zemljaka, koji su se, eto, prepoznali u Egiptu.
Vjerojatno sam u tom trenu bio najusamljeniji čovjek u Africi i nisam se morao brinuti, jer da me i odbila, ionako nisam mogao postati usamljeniji, sa dna se nikud ne može potonuti.
Pozvao sam ju u separe. Ona se osvrnula, vidjela da njezini turisti mogu jedno vrijeme ostati sami i pošla sa mnom. Ponesena vinom, veoma izravno je predložila da bi se sutra predvečer mogli naći, da ima par slobodnih sati prije kasne večere, da bi se i njoj i meni moglo dopasti da se poljubimo. Zamolio sam da mi ostavi broj telefona. Spremno mi je dala svoju posjetnicu. Nakon nekoliko uvodnih rečenica, počeli smo naglo pričati o tami i prošlosti. Vjerojatno su naše samoće željele biti manje same i dotaknuti se što prije, tako da smo zaobišli sve uobičajene protokole upoznavanja.
Prekinula nas je njezina kolegica, koja je došla tražiti pomoć s nekom razmaženom turistkinjom iz Francuske.
Ostao sam sjediti sam, dosta dugo. Vratila se i ponovo sjela preko puta mene. Rekla je kako misli da sad više nije pijana, da mora ići s turistima do hotela, ali da bi se doista mogli sresti sutra u pola šest, u ovome istom lokalu.
Došao sam ranije, zauzeo isti separe, s klupom u obliku potkove, obloženom u crvenu tkaninu i gledao prema ulazu. Dok je prilazila, primijetio sam da je posebna. Sve je na njoj bilo malo veće ili malo manje od uobičajenog, a opet skladno.
Malo predugačka vijugava svijetlo smeđa kosa s nekoliko svjetlijih pramenova. Malo previsoko čelo. Malo preuske obrve. Malo prevelike zelene oči i trepavice. Malo premalen nosić. Pune usne, koje su skrivale prekrasne zube. Malo veće grudi. Malo preuzak struk. Malo širi bokovi. Malo niži stas. Malo predugačka tamna suknja. Prelijepi listovi u tamnim čarapama i malena stopala utaknuta u cipelice s malo previsokom petom.
Kad me ugledala, nježno se nasmiješila. Ustao sam, pošao prema njoj, drsko ju poljubio u lice i usne. Htio sam pokazati da i ja znam biti izravan, kao što je ona bila jučer. Široko se nasmijala i pokazala svu raskoš bjeline osmijeha, koju imaju samo rijetke žene. Osjetio sam da taj osmijeh blista jače, jer prekriva tugu. Osjetio sam, da sam nakon mnogo godina, ponovo naletio na nekog svog.
Ušli smo u separe, oboje sjeli na čelo stola, jedno do drugog. Konobarica je došla odmah, naručili smo, progovorili jedva dvije i pol rečenice prije no što sam ju drsko dodirnuo po kosi, a ona se bez ustručavanja spustila na moje rame, tražeći zagrljaj. Pogledala me u oči. Bezobrazno sam ju poljubio, uzvratila mi je, uživao sam u vlazi njezinog poljupca, a ona je pokazala svoju drskost i ispod stola me uhvatila, da provjeri izaziva li njezin poljubac kakav nemir u mojim hlačama. Osvetio sam se i poljubio ju u dio grudi koji nije bio skriven malo raskopčanom žutom košuljom.
Osjećao sam, da postoji neki razlog zbog kojeg se tako ponaša, ali nisam stigao o tome više razmišljati, nastavili smo obrnuto od uobičajenog. Naša tijela su se upoznavala prije naših duša. Dodirivali smo se smjelo. Nakon toga pošli van, u mrak, ljubili se. Poveo sam ju niz ulicu, prema hotelu, u svoju sobu.
Nisam uključivao rasvjetu, soba je ostala u polumraku. Nismo gubili vrijeme na skidanje odjeće. Raskopčala me, zadigao sam joj suknju, oduševio se kad sam otkrio da nosi čarape s držačima i skinuo gaćice. Oduševio sam se još više, kad sam pod prstima osjetio šumicu. Dodirivao ju. Ljubio posvuda. Ona je ljubila mene. Moji prsti bili su u njezinoj vlažnoj brazdi u tren kad se počela uvijati, došavši do vrhunca. Njezin jezik među mojim usnama. Grlio sam, kao da ju čuvam od svijeta. Naslonila je lice na moje. Učinilo mi se da sam osjetio suzu. Šutjeli smo neko vrijeme. Upitala je, je li me smeta što ja nisam baš mnogo uživao. Rekao sam da ionako nisam bio ni sa jednom ženom već dvije godine i da je ovo bilo sasvim lijepo za početak. Gledala me u polumraku i šapnula da sada mora ići odraditi večeru, da će mi se javiti sutra prijepodne, čim bude mogla otići od grupe koju vodi i da bi me ponovo željela sresti u isto vrijeme sutra. Upitao sam ju može li mi ostaviti gaćice. Tiho se nasmijala, klimnula, zakopčala se, poravnala suknju, pogledala na sat i iskrala iz sobe.
Ujutro sam još uvijek mogao osjetiti njezin miris na prstima. Njezine gaćice još uvijek su bile tu. Znao sam da ne sanjam, nikada nisam sanjao mirise.
Razmijenili smo desetine SMS poruka, nakratko se čuli, ponovo proveli u mojoj sobi dva kratka sata. Sve je bilo kao i prošli put, ali ovaj put se ona popela gore i uzela me u sebe.
Sutradan se vratila kući popodnevnim letom, zajedno s turističkom grupom. Nisam ju ispratio, kasnim večernjim letom krenuo sam prema istom gradu i našli smo se već dan kasnije. Ovaj put proveli smo popodne u njezinom stanu. Po prvi put smo imali vremena polako skidati odjeću i uživati satima jedno u drugome. Kad sam ju poslije toga zagrlio i pitao što je zapravo bilo prije, zašto blistavi osmjesi imaju podlogu tame, pogledala me, pitala je li me doista zanima tko je ona. Odgovorio sam joj, da ju ne mogu zavoljeti, ako ju ne upoznam i od tada smo zapravo počeli biti zajedno.
Napisala mi je mnoga pisma. Pričala o prošlosti. O željama. O boli. O svemu. Nakon nekoliko tjedana, rekla mi je, da me možda ne poznaje sasvim, ali da osjeća tko sam i da bi željela zauvijek biti sa mnom i da o tome promislim, da imam dovoljno vremena. Sretali smo se kad god smo mogli, kad god ona nije bila na putu. Nakon nekoliko mjeseci došla je i rekla da više neće putovati s turistima uokolo, da je dobila ugovor za posao koji može raditi bilo gdje te da odmah odlazi započeti s prevođenjem prve knjige u miru kućice koju je naslijedila na Pagu. Rekla je da joj se mogu pridružiti čim dobijem godišnji, a nakon toga ćemo promisliti što dalje. Da bi željela da živimo zajedno. I neka se prestanem izmotavati da sam stariji i da nema veze što imam nekoliko sijedih vlasi.
Uživam tu, u sjenci, pored mora. Mnogo sretniji nego velika većina ljudi. Imao sam u životu mnogo sreće, mnogo više nego ostali. Neizmjerno više nego prijatelj iz djetinjstva, čiju spomen ploču vojnički pozdravim, svaki put kad prođem tom cestom.
Prije mene su na ovome svijetu živjeli mnogi i ne bi se ništa promijenilo da sam poginuo već sa 20 godina, kad sam gostovao u prvom ratu, dok sam još bio veoma naivan. Dok nisam poznavao one koji upravljaju mnogim životima i sudbinama. Dok nisam bio svjestan koliko je sebičnosti i slabosti u ljudima. Iznajmljivao sam svoj život Legiji, ona se brinula za mene, brinut će se i dalje, jer sve svoje sam ugovore odradio. I eto, sad sam doista slobodan. Ne moram više ništa. Ne moram na posao. Ne moram se nikome klanjati i nikoga slušati. Nikoga na ovom svijetu nemam. Dva prijatelja, koji bi možda nakon pola godine primijetili da me ovaj put nema dulje nego inače. Mogao bih otići na put oko svijeta. Ali, nekako, mislim da ne bih mogao od svijeta naučiti nešto novo. Poznajem metode manipulacije raznih politika, religija i sustava. Rijetke poštujem, rijetkima se divim. Malo je pravih fajtera. Svijet je takav. Novac, demagogija, ratovi. Mogao bih se do kraja života švercati. Ljenčariti na raznim obalama, kao što radim sada. Ali, kakvog to ima smisla. Ne razumijem Svemir. Ni tajnu života. I davno sam se pomirio da nikad i neću. Ima li smisla ljenčariti do kraja života i truditi se da nikog ne zavolim, jer možda će otići i povrijediti me. Ili nestati u nekom ratu, kao Tigrica s Maglaja, osvetnica s prekrasnom grivom, kojoj se ni za grob ne zna. Možda je ljenčarenje i hedonizam zapravo odustajanje od pravog života?
Očekuje me Lorena. Klinka koja se sama iskopala iz gliba. Prava fajterica. A zbog prošlosti ipak negdje u dubini sebe nije sigurna, je li možda doista tako malo vrijedna, kao što su joj sebičnim postupcima pokazivali oni koji su trebali biti njezini najbliži. Kaže da me voli. Da bi htjela biti sa mnom za stalno. Možda je samo zaljubljena. Možda se predomisli. Možda me preraste. Možda me ostavi jednom. Možda sam previše star. Žensko je. Dosjetit će se da bi željela biti mama. I onda više nema ljenčarenja do kraja života. Nešto pametnije ionako ne znam. Možda ona ipak nije kao druge. No, kako ću znati, ako ne probam. Uostalom, već će nekako biti. Sutra ću misliti o prekosutra. A danas znam da ju volim, da želim da se smije što više i sutra ću otići da ju poljubim i reći ću joj da više ne moram ići na posao i da joj mogu pomagati oko tih knjiga. Ako bude par dobrih godina, dobro, a ako bude „za zauvijek“, tim bolje. Uostalom, zašto uopće mudrujem i pokušavam vidjeti nevidljivo, kad u prsima osjećam da ju želim što prije u zagrljaju.
Osjetio je da ga je sunce malo previše ugrijalo, ustao i s najbliže stijene skočio u vodu. Uživao je lagano klizeći u dubinu, bez pokreta. Kad je osjetio da je došlo vrijeme za udah, zaplivao je prema površini, iskočio iz vode skoro do pojasa i pohlepo udahnuo. Još neko vrijeme plivao je i ronio, nakon toga otišao na ručak u restorančić pored pristaništa, odakle je telefonirao Bokiju, starom poznaniku, koji je mnogo puta ljetovao u odmaralištu „Jakih Snaga Mupa“ u Dramlju, pa se tu priženio i došao živjeti nakon ranog umirovljenja.
- Bok Danijel! Gdje si?
- Bok! Kupam se na Kačjaku. Prespavao bih tu negdje noćas, imaš li kakvu ideju gdje bi bilo mjesta?
- Ako ti se dopada, pođi na recepciju Kačjaka, reci da sam te ja poslao i prespavaj u apartmanu.
- Hvala! Imaš li večeras vremena, mogli bi nešto prigristi i popričati?
- Ne pitaj nepotrebno. U devet sati te čekam u konobi „Barba Picoda“ u Crikvenici. Javit ću Dadi i Pišti, ionako smo se danas trebali naći, došli su na ljetovanje.
Vratio se ponovo među stijene i uzeo u ruke knjigu „Thesen über Feuerbach“. Kao i svaki put kad bi to učinio, nasmijao se, jer tu knjigu mu je s posvetom „Jebač, a ne teoretičar!“ poklonila njegova draga, desetak dana nakon što su se upoznali. U skladu s tezom da svijet ne mijenjaju ideje, već stvarna aktivnost, knjigu je stavio ispod ručnika, kako bi mu poslužila kao jastuk, ispružio se i zadrijemao. Probudio se nakon nešto više od pola sata, još jednom zaplivao, a nakon toga se vratio do motora, odvezao stotinjak metara do recepcije po ključ i smjestio se u obližnjem apartmanu. Tamo se presvukao u crne platnene hlače, obukao crnu majicu i tenisice, te odlučio da je tih par kilometara do Crikvenice najbolje prepješačiti cestom uz obalu.
Kad je stigao do lokala, Boki, Dado i Pišta već su bili za stolom. Sjeo je k njima, započeli su razgovor, kao da od prošlog ovakvog susreta nisu prošle već dvije godine. Uz raspravu o Masonima i Bilderberg grupi, pojeli su večeru, a potom započeli ispijati crno vino, prisjećajući se zgoda i nezgoda iz prošlosti, uz nezaobilazno podbadanje Danijela.
- Čuj, Danijel, tebe nije strah da će ti naškoditi tolika mineralna voda, ovo ti je već druga litra?
- Načuo sam da ima neku malu, možda mu ona brani?
- Dolijao bih ti malo crnjaka u čašu, al' vjera mi brani da točim crno vino u mineralnu!
U taj tren, nekoliko stolova dalje, počela je galama. Tipovi, koji su bili ondje za stolom, naguravali su konobaricu. Boki je ustao prvi i otišao do stola. Danijel mu se pridružio.
- Gospodo! Izvolite napustiti lokal! Ne morate platiti! – rekao je odlučno Boki.
Tipovi su zaključili da Boki osim Danijela ima i zaleđe za svojim stolom, možda i za susjednim, pa su se uz mrmljanje pokupili.
- Boki, ti znaš ovu ekipu?
- Nisam ih nikad prije vidio. Imam dojam da su na sintetici, a ne na mineralnom kao Danijel.
- I meni se čine malo previše agresivni za svoje godine, al' tko ih šiša. Sigurno im ta kemija ne čini dobro. – zaključio je Pišta i naručio još jednu litru crnog.
Bližila se ponoć, Danijel je ustao i rekao: - Dečki, idem se naspavati, sutra rano ustajem, idem na Pag.
- Ideš kod te male koja ti brani da piješ vino?
- Ne brani mi, ali da, idem kod nje.
- To je nešto ozbiljno? Da počnemo štedjeti za svadbene poklone?
- Ne morate, možete dići kredite. – smijao se – Nemojte još dugo, da ne bi bilo troskoka preko ženine metle kad se vratite doma. Laku noć dečki!
Zaputio se uskom cestom uz obalu prema Kačjaku. Tek što je prošao iza velikog gradskog kupališta, na mjestu gdje se susret nije mogao izbjeći, jer cesta je s jedne strane bila visoko iznad mora, a s druge strane omeđena ograđenim dvorištima, ugledao je četiri tipa kako sjede na kamenoj ogradi. Kad im je prišao na petnaestak metara, hitro su ustali i krenuli prema njemu. Bila je to ekipa koju su izbacili iz lokala. Trojica su krenula na njega, četvrti je zaostao.
- Amateri. – zaključio je, jer su se kretali zbijeni i smetali jedan drugom.
Danijel je prošao sito i rešeto. Dobro je znao da stvarne tuče ne traju dugo i da nikad ne izgledaju onako kao u filmovima. Prije nego je ušao u „zonu“, prisjetio se kako ga je u osnovnoj školi trenirao tada glasoviti Nikola Putnik i rekao: - Danijele, vježbam „mae geri“ devet godina i još ga ne znam najbolje. Očekujem od tebe da osnove znaš savršeno, nemoj gubiti vrijeme na nepotrebno mahanje, osim ako ne misliš snimati filmove.
Mnogo godina od tog razgovora, Danijelu je istekao petogodišnji ugovor, nekoliko mjeseci bio je slobodan i trenirao osnovnoškolce, te je tada s velikim veseljem po prvi put izgovorio: - Dečki, vježbam „mae geri“ već deset godina i još ga ne znam dobro. Ljepota je u jednostavnosti. Uvježbajte osnove do savršenstva.
Kad je do sraza ostalo tek nekoliko koraka, vidio je da srednji tip, koji je bio pola koraka ispred druge dvojice, ima bokser na desnoj ruci i to mu se neobično dopalo, jer nije bilo potrebe za razmišljanje o njihovim namjerama.
Danijel se malo spustio i udario ravno naprijed, srednji je na tren zastao, a nakon toga pao unazad, jer se ljepota pokreta nogom, uvježbavana i više od deset godina, srela s njegovim rebrima. Lijevi je bio u boljem položaju od desnog, ali svejedno nije stigao shvatiti da je bljesak u njegovoj glavi izazvalo povlačenje rukama prema dolje i susret koljena i nosne kosti. Desni je odskočio unazad i zamahnuo u prazno, nakon čega je ostao bez zraka od udarca šakom u pleksus, primio snažan udarac nogom u prepone i sklupčao se na tlu uz bolan urlik. Danijel je zakoračio prema četvrtom. Ovaj je podigao pištolj, koji je od prije držao u ruci. Danijel je podigao dlanove do visine ušiju, kao da se predaje, naglo zaokrenuo tijelo u desno, bridom lijevog dlana udario protivnika po podlaktici ispružene ruke, da ju izbaci iz smjera, desnom šakom uhvatio pištolj odozgo i zaokrenuo ga zajedno s šakom. Pištolj je ispao, a vlasnik pištolja je s iščašenim ramenom otišao na kratko putovanje prema cesti, gdje se njegovo ružno lice upoznalo s hrvatskim asfaltom.
Danijel je pokupio pištolj s tla, pogledao uokolo, zadovoljno utvrdio da nema svjedoka, te u skladu s preporukom „izbjegavajte nasilje“, lagano otrčao stotinjak metara, dok nije zamaknuo iza prvog zavoja.
Stao je ispod ulične svjetiljke uz zidić i pregledao pištolj. Udarač je bio spušten, pa se široko osmjehnuo, zakočio mehanizam i promrmljao:
- Češki 75 B. Lijep suvenir. Pogledat ću kasnije je li frajer uopće imao metak u cijevi. – zataknuo je pištolj u hlače sa stražnje strane, prekrio ga majicom, te se užurbano zaputio prema svome apartmanu.
Kratko je sjedio na terasi, čekajući da se organizam vrati u normalu, jer obično bi se nakon nekog veoma intenzivnog doživljaja dogodilo da mu se nakratko tresu ruke. Ovaj put toga nije bilo. Ipak je to bilo samo kratko upoznavanje amatera sa činjenicom da je "God didn't make men equal. Smith and Wesson did.“ samo jedna od mnogih marketinških podvala opakih trgovaca.
Prije nego je mirno usnuo, razmijenili su poruke:
- Malecka, kad se namjeravaš vratiti doma?
- Ej, Veliki, došla sam pred sat vremena i upravo idem spavati.
- Vidimo se sutra. Cmok!
- Veselim se! Pusa i lijepo sanjaj!
samo nastavite u tandemu .
