Ugledao sam ga iz daljine. Stajao mi je leđima okrenut s lijeve strane ulice pred tendom nekog jeftinog hotela. Iznošena 'petstojedinica' usklađena sa isto takvim 'indoricama', remen ukrašen metalnim karikama, raskopčani kožni prsluk na preplanulom golom tijelu, jak kao bik. Sliku su dovršavali raspuštena tamna kosa do pola leđa i crni šešir širokog ravnog oboda. Nisam nikada bio u Arizoni ili New Mexicu, ali uvjeren sam da tamo među Indijancima ne bi odudarao. Ovdje u sjevernoj Italiji bio je u najmanju ruku neobičan.
Čuo je da smo stali, i okrenuo se. Facom je prilično ličio na Harvey Keitela. Mislim i da se ufurao na njega iz one svodničke role u 'Taxi Driveru'. Rekao sam pitati prvoga na koga naiđemo, pa sam mu se u tom smislu obratio.
"Ciao bello. Mi sento un po perso. Ce qualche pizzeria qua vicino?"
Umjesto odgovora počeo je teško disati, kolutati očima, kriliti rukama, tražeći okolo pogledom bilo koga da mu pomogne. Okrenuo sam se Frki i glasno komentirao palcem pokazujući na njega.
„Ja sam predplaćen na kretene. Gdje god dođem, naletim na takvog. Jebem ga mutava.“
Indijanac se trznuo, skočio pred Nissana pogledati tablicu, a onda se u trenutku stvorio na prozoru galameći.
„Zemo! Što odmah ne pitaš ko čovjek nego me jebeš s talijanskim.“
I jesam i nisam bio iznenađen. Ovakvog u Italiji možeš pronaći samo ako je iz Bosne potegao.
„Baš si mi izgledao kao digić, morao sam. Gledaj, malo sam se izgubio, a tražim pizzeriju. Znam da ima jedna u blizini.“
„Eno je dvijesto metara niz ulicu s desne strane, odmah kako prođeš benzinsku.“
„Hvala zemara, idemo pravo tamo. Crkli bi od gladi da te nismo sreli.“
Ostao je stajati na suncu gledajući za nama.
Dovršavali smo sa jelom kada sam ga vidio da ulazi u lokal. Izgovorio je 'unabira' konobaru, sačekao piće na šanku, platio ga i pridružio nam se za stol. Zemo je očito nešto trebao.
„Ja sam Mustafa iz Vareša.“
Mi smo mu se predstavili, a on nastavio ispitivati. Kao iz daljine: kojim poslom, kakve aute kupujemo, kako bi ih plaćamo. Ostale je zanemario, samo sam mu ja bio bitan. Kada mu se učinilo da zna dovoljno, postao je konkretan.
„Dosta se motam po gradu i okolici. Zidam, ali ne smijem puno, najebao bi da me uhvate kako radim, izbjeglica sam. Često čujem kako ljudi hoće prodat auto pa bi mogli nekakav posao napraviti. Iz Zagreba si, kažeš? Ajde mi daj broj svog telefona, zapisat ću ga pa ako što bude pozovem te.“
Frka je dao papirić i olovku, a ja mu izdiktirao broj. Uvijek kada nisam siguran što od mene netko hoće, zadnje dvije znamenke preokrenem. Kasnije, ako mislim da bi ipak bilo dobro ponovo se čuti, ispravim uz ispriku. Mustafa je papirić s brojem spremio u prsluk i nastavio.
„Imam daidžu u Splitu. On od rata izbjegao tamo, a mene evo ovdje. Nije dobro, ali ima dana kada se i zaradi. Zdravlje ga nešto ne služi pa ne može raditi i mislio sam mu poslati malo novca. To odavde nije baš jednostavno. Puno pitaju na pošti, nekih formulara treba ispuniti, a ja slabo razumijem.“
Već sam mogao predpostaviti što želi i čestitao samome sebi na dobroj procjeni u vezi onih preokrenutih brojeva telefona. Zamolio je Frku ponovo olovku i papirić, pažljivo napisao ime, prezime i splitsku adresu svoga daidže, još je jednom pogledom sve provjerio i dodao mi napisano preko stola.
„Tebi iz Zagreba neće biti problem poslati mu novac. Ja bi ti ga sada dao. A do kraja tjedna ću ti se svakao javiti za jednog Mercedesa što znam da se prodaje.“
Iz džepa od levisica izvukao je uz muku i zapinjanje podeblji snop novčanica od sto tisuća lira, odbrojio pet komada i gurnuo ih prema meni.
„Evo, za prvu silu ovoliko, a kasnije ćemo vidjeti.“
Dalje smo pričali o problemima koje ima kada god nešto pokuša napraviti, a sve zbog nepoznavanja jezika. Rat, obranu svoje kuće, obitelji, zemlje nije spominjao nikako. Bit će da je bio pacifista pa ga se to nije ticalo. Gec je platio račun. Ustali smo od stola i oprostili se od Mustafe. Sat vremena kasije vozili smo se prema Villa Opicini. Ja i Frka u Patrolu sa zakačenom prikolicom, a dečko iz Mikulića za nama u Golfu.