Riki
- Thread starter OldBoy
- Start date
Sepp
Guest
OldBoy
New member
Tog sam dana primio sudsko rješenje kojim me se oslobađalo nečega što mi je crnim slutnjama ujebavalo posljednja tri mjeseca života. Mogu reći da sam se osjećao dobro i prije nego što sam Rikija ugledao u grupi besposličara na terasi ‘Klokana’. Toliko dobro da sam sjedajući za njihov stol bio još sretniji zato što ga nakon dugo vremena ponovo vidim, ne primjećujući u prvi mah kako mu vitka figura i brada nisu puka promjena imagea. Tek sam kasnije, u usputnom razgovoru (u vlastitoj euforiji koja me taj dan držala i nisam mogao drugačije nego usput slušati sugovornike, pogotovu ako bi mi pričali o svojim poteškoćama) saznao da je zadnja tri mjeseca nešto kao preležavao salmonelu i da se, eto, jedva izvukao. I još bi o tome morao čuti mnogo više, jer je Riki sa mnom uvijek bio razgovorljiviji nego s ostalima, uvjeren da ga sa zanimanjem pratim, ali je naišao jedan napuhanac velike glave s pričom o nekom provodu, djevojkama i svi smo slušali njega. Svi osim Rikija.
On je nakon nekog vremena ustao i krenuo prema izlazu. U tom sam trenutku, gledajući ga kako polako odlazi pognute glave, uspio izroniti iz vlastite ugode i primijetiti na njemu umor, samoću i još nešto što sam tada protumačio odustajanjem, ali onim običnim, od kojega se za dan, dva uglavnom oporavimo i krenemo dalje jer nam, valjda, nije suđeno stati. Pošao sam za njim, sustigao ga na izlazu, i prije nego što je išta mogao reći gurnuo mu dvjesto kuna u ruku. Ostao je zatečen i krenuo objašnjavati kako će mi novac vratiti od prve love do koje ikako dođe. I ovaj što je dobio sada i ono što sam mu i prije ponekad davao. A danas mu je, veli, bilo neugodno tražiti me novu pozajmicu jer zna dobro koliko mi je već dužan.
I tko zna kada bi stao u tom svom iskazivanju neprilike iz koje predugo ne uspjeva izići da ga nisam prekinuo govoreći mu kako vjerujem u njega, kako mi je jasno da je on uvijek bio sposoban dečko koji nikada nikoga nije ništa molio i da ovakvim malim pozajmicama samo gledam biti mu pri ruci sada kada mu, evo, loše ide. Ali očekujem da mi se javi čim se sasvim oporavi jer računam na neke njegove usluge.
Usput sam primjetio da je barem njih pet od društva s kojim smo sjedili uočilo debljinu svežnja iz kojeg sam trznuo novčanicu za Rikija što mi je, u tom trenutku, bilo daleko važnije od njegova zahvaljivanja.
Godinu dana kasnije moj deal s autima je otišao u povijest propisivanjem homologacije. Uvoz krampova postao je nemoguć. Usto su se i u prelasku granica pojavili problemi (video nadzor, bolja suradnja slovenske i hrvatske carine), a nesigurna zarada od svega dvadesetak posto na boljim kolima tražila je bitno veća ulaganja na koja nisam bio spreman.
Ubacio sam se u ugostiteljstvo (dobro uhodana pizzerija) tako da sam stupio u partnerstvo sa udovicom pokojnog Ife (poginuo na Yamahi vraćajući se s Grobnika). Zašto opet u partnerstvo? Zato jer sam siguran da ću u svakom teoretskom odnosu od 50:50 uspjeti izvući nešto više od one druge strane. Pogotovo u situaciji kada je ta druga strana ocvala udova krcata ko brod, i koja me rado gleda.
Nisam ga očekivao, kao što čovjek ne očekuje kišu. Ona sama od sebe počne padati kada za to dođe vrijeme i nije iznenađenje nego slijed stvari. Došao je iza ponoći sa putnom torbom janjevačkih 'originala' i odmah na kraju terase počeo nuditi robu skupini dvadesetogodišnjaka. Nekog drugog bi bez razmišljanja izbacio, ali ne i Rikija. Onaj naš na neki način nenamireni dug iz jednog sličnog posla davao mu je imunitet. Osim toga, i inače sam ga doživljavao kao dio svijeta koji nestaje. U tek malo drugačijem razvoju događaja i ja sam mogao biti on. Ili ne primjećujući, to ipak polako postajem.
On je nakon nekog vremena ustao i krenuo prema izlazu. U tom sam trenutku, gledajući ga kako polako odlazi pognute glave, uspio izroniti iz vlastite ugode i primijetiti na njemu umor, samoću i još nešto što sam tada protumačio odustajanjem, ali onim običnim, od kojega se za dan, dva uglavnom oporavimo i krenemo dalje jer nam, valjda, nije suđeno stati. Pošao sam za njim, sustigao ga na izlazu, i prije nego što je išta mogao reći gurnuo mu dvjesto kuna u ruku. Ostao je zatečen i krenuo objašnjavati kako će mi novac vratiti od prve love do koje ikako dođe. I ovaj što je dobio sada i ono što sam mu i prije ponekad davao. A danas mu je, veli, bilo neugodno tražiti me novu pozajmicu jer zna dobro koliko mi je već dužan.
I tko zna kada bi stao u tom svom iskazivanju neprilike iz koje predugo ne uspjeva izići da ga nisam prekinuo govoreći mu kako vjerujem u njega, kako mi je jasno da je on uvijek bio sposoban dečko koji nikada nikoga nije ništa molio i da ovakvim malim pozajmicama samo gledam biti mu pri ruci sada kada mu, evo, loše ide. Ali očekujem da mi se javi čim se sasvim oporavi jer računam na neke njegove usluge.
Usput sam primjetio da je barem njih pet od društva s kojim smo sjedili uočilo debljinu svežnja iz kojeg sam trznuo novčanicu za Rikija što mi je, u tom trenutku, bilo daleko važnije od njegova zahvaljivanja.
Godinu dana kasnije moj deal s autima je otišao u povijest propisivanjem homologacije. Uvoz krampova postao je nemoguć. Usto su se i u prelasku granica pojavili problemi (video nadzor, bolja suradnja slovenske i hrvatske carine), a nesigurna zarada od svega dvadesetak posto na boljim kolima tražila je bitno veća ulaganja na koja nisam bio spreman.
Ubacio sam se u ugostiteljstvo (dobro uhodana pizzerija) tako da sam stupio u partnerstvo sa udovicom pokojnog Ife (poginuo na Yamahi vraćajući se s Grobnika). Zašto opet u partnerstvo? Zato jer sam siguran da ću u svakom teoretskom odnosu od 50:50 uspjeti izvući nešto više od one druge strane. Pogotovo u situaciji kada je ta druga strana ocvala udova krcata ko brod, i koja me rado gleda.
Nisam ga očekivao, kao što čovjek ne očekuje kišu. Ona sama od sebe počne padati kada za to dođe vrijeme i nije iznenađenje nego slijed stvari. Došao je iza ponoći sa putnom torbom janjevačkih 'originala' i odmah na kraju terase počeo nuditi robu skupini dvadesetogodišnjaka. Nekog drugog bi bez razmišljanja izbacio, ali ne i Rikija. Onaj naš na neki način nenamireni dug iz jednog sličnog posla davao mu je imunitet. Osim toga, i inače sam ga doživljavao kao dio svijeta koji nestaje. U tek malo drugačijem razvoju događaja i ja sam mogao biti on. Ili ne primjećujući, to ipak polako postajem.
jota
New member
Mali doživljaj s sredine 80ih.
U to doba su neka 2 lika u ZD počeli dovlačit aute iz D, ja pomorac na godišnjem . Jedan od ta 2 ima sestru u Wiesbadenu a nezna beknut njemački i zamoli me bi li išao s njim. Kažem OK ionako bi htio kupit Giuliettu ( san je bila 2.0 ali zbog prevelike carine kupio 1.6).
Uglavnom njega zamoli jedan zadarski kamionđija/bagerista " prika bil ti meni naša zere mercedesa 240d, a ja ću ti kad budeš pravit kuću sve odradit što mogu" lik jedno 180cm i 150kg žive vage, krezub i neobrijan , roba flekana i smrdljiva od janjetine i nafte.
Uglavnom, nađemo tog 240d i pozovemo lika gore. 3-4 godine star vlasnica koka par godina starija od mene, sve se mi nešto gleduckamo i logika govori da će mo se družit kad ispratimo kupca.
Dođe ovaj a žena bloka kad ga je vidila kakav je u istoj robi koju nije valjda mjesecima presvukao. Obavimo sve i zadnje ovjera ugovora kod notara, izlazimo van tip potegne na sab glas slinu iz nosa, promulja u ustima i pljune u šake te stisne curi ruku ( to je način na koji on potpisuje ugovore za svoje radove). Ženska pozelenila i panično me gleda, u pogledu SPASI ME OD OVOG MAJMUNA.
I meni došlo da neznam di ću od srama, pobjego ko oparen i od srama ju više nisam nazvao.
Krenem ja ovom mom spominjat familiju zbog događaja a i ovaj se čudi kao što je meni, nako toga sam po aute išao bez to lika.
jota
New member
MENAĐER u BAOTIĆU
Negdje 95-6 preko nekog tipa zove me menađer iz baotića ( u to doba sam između ostalog prodavao puno Renaulta iz jedne velike Renault kuće). Frajer se na telefonu hvali ( hercegovac) ja ovo ja ono, mislim si ja ajd samo ti laprdaj.
Uglavnom dogovor je pokupiće on mene i ženu u ZG kod staraca.
I dođe lola merc 200d s preširokim felgama a naprid ima kvadratnu tablicu koja inače dođe na R4 ili bubu iza. Dođe on i još jedan menađer iz baotića s njim ( faca obrijana glava i debel šupalj lanac oko vrata). Blene u kuću i pita "čija ti je ovo kuća" kažem ćaćina , " a imaš li braće" kažem nemam , " pa onda je tvoja" kažem valjda jedno dana.
Uglavnom na austrijskoj granici ga carinik ili policajac pita što mu je to naprid , kaže on "koje" kaže ovaj " jel vam to ralica za snjeg ili tablica", uglavnom pustio nas jedva.
Sad ovaj vozi i svaki put kad promjeni brzinu nešto lupa na kardanu, kažem mu da bi bilo dobro da promjeni selen blok dok nije puko , odgovor je " to umene teška noga na kvačilu". Putna brzina 100kmh po D autoputu i švrlja po svim trakama ko pijan i divi se sam sebi kako vozi mene ko TITU, nema šanse da ga nagovorim bar na 140kmh, ja samo molim boga da ne naleti koji pilot od iza s 250-300kmh.
Nakon cjele noći vožnje došli u taj Renault salon , vani par stotina auta . Šef prodaje kad ga je vidio samo me bljedo pogleda, ovaj mu uvali viztku i predamnom mu govori u stilu kao sam ja eto budala koja ih je dovela a oni su velika auto kuća baotić i sad će oni od njih kupovat aute na hrpe.
Odgovor mu je bio, ne zniama nas tko ste mi poslujemo s Jotom a kome će on prodat aute nas se netiče. Ovaj bez srama dođe opet meni i počne nešto pizdit, uzmem lagunu po koju sam došao i odem, ova dva ostali ko pizde usred njemačke i vratili se u ZG , 3000km za k... .
Švabo me zamolio da mu više ni u ludilu ne dovodim takve likove ( pitao me ko je taj kriminalac) i nikako mu objasnit da je to u velikoj HR auto kući šef prodaje.
Nakon par godina čujem da je lola menađer u Eurolineu, jebiga zvizda je zvizda a pizda je pizda.
Imam toga na tone, ali nebi bilo dobro da userem oldu temu, a i neke stvari ću pričat tek za jedno 10-20 godina
.
Negdje 95-6 preko nekog tipa zove me menađer iz baotića ( u to doba sam između ostalog prodavao puno Renaulta iz jedne velike Renault kuće). Frajer se na telefonu hvali ( hercegovac) ja ovo ja ono, mislim si ja ajd samo ti laprdaj.
Uglavnom dogovor je pokupiće on mene i ženu u ZG kod staraca.
I dođe lola merc 200d s preširokim felgama a naprid ima kvadratnu tablicu koja inače dođe na R4 ili bubu iza. Dođe on i još jedan menađer iz baotića s njim ( faca obrijana glava i debel šupalj lanac oko vrata). Blene u kuću i pita "čija ti je ovo kuća" kažem ćaćina , " a imaš li braće" kažem nemam , " pa onda je tvoja" kažem valjda jedno dana.
Uglavnom na austrijskoj granici ga carinik ili policajac pita što mu je to naprid , kaže on "koje" kaže ovaj " jel vam to ralica za snjeg ili tablica", uglavnom pustio nas jedva.
Sad ovaj vozi i svaki put kad promjeni brzinu nešto lupa na kardanu, kažem mu da bi bilo dobro da promjeni selen blok dok nije puko , odgovor je " to umene teška noga na kvačilu". Putna brzina 100kmh po D autoputu i švrlja po svim trakama ko pijan i divi se sam sebi kako vozi mene ko TITU, nema šanse da ga nagovorim bar na 140kmh, ja samo molim boga da ne naleti koji pilot od iza s 250-300kmh.
Nakon cjele noći vožnje došli u taj Renault salon , vani par stotina auta . Šef prodaje kad ga je vidio samo me bljedo pogleda, ovaj mu uvali viztku i predamnom mu govori u stilu kao sam ja eto budala koja ih je dovela a oni su velika auto kuća baotić i sad će oni od njih kupovat aute na hrpe.
Odgovor mu je bio, ne zniama nas tko ste mi poslujemo s Jotom a kome će on prodat aute nas se netiče. Ovaj bez srama dođe opet meni i počne nešto pizdit, uzmem lagunu po koju sam došao i odem, ova dva ostali ko pizde usred njemačke i vratili se u ZG , 3000km za k... .
Švabo me zamolio da mu više ni u ludilu ne dovodim takve likove ( pitao me ko je taj kriminalac) i nikako mu objasnit da je to u velikoj HR auto kući šef prodaje.
Nakon par godina čujem da je lola menađer u Eurolineu, jebiga zvizda je zvizda a pizda je pizda.
Imam toga na tone, ali nebi bilo dobro da userem oldu temu, a i neke stvari ću pričat tek za jedno 10-20 godina
.OldBoy
New member
...ja ću samo jednu iz Njemačke . Moj partner velik, obrijne glave, bijel ko sir u majici siledžijki. Stranka nam još viša, isto izbrijane glave sav nabildan, u crnom, na nogama Marte. Svi nabili crne naočale. Kupujemo BMW E36 coupe. Hodamo među autima dvorištem i odjednom pred nas gazda sa dva sina, svaki vodi po par rotvajlera zapjenjena od laveža i režanja, potežu povodnike i grebu asfalt u želji da nas zgrabe. U rukama im toljage. Viče na nas čovjek 'AUS, AUS...'
Ušli smo u turskog hendlera, a on mislio da smo nacisti reketari ili provokatori. I nikakvih pregovora samo AUS. Dobar je strah kome ga je bog dao :wink:. Vrijedi i za nas, i za njih
. Moj partner velik, obrijne glave, bijel ko sir u majici siledžijki. Stranka nam još viša, isto izbrijane glave sav nabildan, u crnom, na nogama Marte. Svi nabili crne naočale. Kupujemo BMW E36 coupe. Hodamo među autima dvorištem i odjednom pred nas gazda sa dva sina, svaki vodi po par rotvajlera zapjenjena od laveža i režanja, potežu povodnike i grebu asfalt u želji da nas zgrabe. U rukama im toljage. Viče na nas čovjek 'AUS, AUS...'Ušli smo u turskog hendlera, a on mislio da smo nacisti reketari ili provokatori. I nikakvih pregovora samo AUS. Dobar je strah kome ga je bog dao :wink:. Vrijedi i za nas, i za njih
jota
New member
OldBoy said:...ja ću samo jednu iz Njemačke
Ušli smo u turskog hendlera, a on mislio da smo nacisti reketari ili provokatori. I nikakvih pregovora samo AUS. Dobar je strah kome ga je bog dao :wink:. Vrijedi i za nas, i za njih
U takvih se ne kupuju auti.
dannyghost
Motorator
OldBoy said:...ova priča sa Rikijem neće imati sretan kraj. Realna je (onoliko koliko je ja realnu mogu izmisliti :wink
ajde budi čoek pa pošalji Rikija na farmu...zaslužio je, siroče nepismeno :wink:
dannyghost
Motorator
podsjetio me na jednog poznanika iz kasnih 90.tih, iz Dubrave, nikad naučio čitat i pisat, al je znao točno u cent koliko para ima ili je zaslužio
OldBoy
New member
Promatrajući sa šanka, vidio sam da Rikiju razgovor ne ide glatko. Učinilo mi se da sam kroz žamor i muziku čuo 'smećeaneroba'. Odmah nakon toga mu je onaj najodrasliji iz grupe oko otvorene torbe bacio u lice majicu koju je razgledavao. Da stvar ne ode predaleko, odlučio sam umješati se.
Inače ne trpim bahatost koja je neutemeljena. Bahat može biti, a ne mora i možda čak i nije, Mike Tyson, recimo, jer je naprosto fizički jači od većine ljudi sa kojima kontaktira. Bahato se ponašati može netko tko je sam zaradio dovoljno da kupi (i plati!) punu torbu lažnjaka i tek se onda njima ismijava. Ovaj dečko obrijane glave sa debelim zlatnim lancem koji sada gnjavi Rikija nije taj kalibar. Bez obzira što mu je otac poznatiji 'mafijaš' a on ga pokušava slijediti izgledom i ponašanjem, bez obzira na teretanu iz koje vjerojatno ne izlazi i poznatog instruktora kick-boxinga (nisam nikoga pitao, ali tako mi jednom rekli). I što se ja imam opravdavati. U mom je lokalu, ljigav je i mislim da Riki nije ničim zaslužio ponižavanje.
Prišao sam dečku s leđa, uhvatio ga za nadlakticu i tiho mu rekao.
„Dođi pred lokal da ti nešto kažem.“
Da li zato jer sam ga iznenadio pitanjem, ili iz znatiželje? Nebitno. Izišao je za mnom ne praveći probleme. Stali smo kod velikih betonskih žardinjera na ulazu.
„Ono je moj čovjek i ono je moja roba.“
„Da?“
U glasu sam osjetio podsmjeh.
„Idi na šank, plati što si dužan i odlazi.“
Gledao je u mene ocjenjujući svoje izglede ne postupi li kako mu je rečeno. Pokušao sam mu usmjeriti razmišljanje.
„Razbit ću rub ove žardinjere s tvojom glavom.“
I već sam se pomirio da ću ostati bez solidne betonske tegle kada se bez riječi okrenuo, otišao do šanka, platio račun i izjurio iz lokala, a njegovi kompići za njim. Riki je vraćao robu u torbu. Pozdravio me je namigivanjem u prolazu. Kada je završio, pridružio mi se za šankom.
„Nisi se trebao miješati, možda će mu se stari sada ljutiti na tebe.“
„Ko ga jebe. Pojedi pizzu.“
„Imam još par mjesta za obići, pa dođem.“
„Kako hoćeš, radimo do jedan.“
Nije došao.
Inače ne trpim bahatost koja je neutemeljena. Bahat može biti, a ne mora i možda čak i nije, Mike Tyson, recimo, jer je naprosto fizički jači od većine ljudi sa kojima kontaktira. Bahato se ponašati može netko tko je sam zaradio dovoljno da kupi (i plati!) punu torbu lažnjaka i tek se onda njima ismijava. Ovaj dečko obrijane glave sa debelim zlatnim lancem koji sada gnjavi Rikija nije taj kalibar. Bez obzira što mu je otac poznatiji 'mafijaš' a on ga pokušava slijediti izgledom i ponašanjem, bez obzira na teretanu iz koje vjerojatno ne izlazi i poznatog instruktora kick-boxinga (nisam nikoga pitao, ali tako mi jednom rekli). I što se ja imam opravdavati. U mom je lokalu, ljigav je i mislim da Riki nije ničim zaslužio ponižavanje.
Prišao sam dečku s leđa, uhvatio ga za nadlakticu i tiho mu rekao.
„Dođi pred lokal da ti nešto kažem.“
Da li zato jer sam ga iznenadio pitanjem, ili iz znatiželje? Nebitno. Izišao je za mnom ne praveći probleme. Stali smo kod velikih betonskih žardinjera na ulazu.
„Ono je moj čovjek i ono je moja roba.“
„Da?“
U glasu sam osjetio podsmjeh.
„Idi na šank, plati što si dužan i odlazi.“
Gledao je u mene ocjenjujući svoje izglede ne postupi li kako mu je rečeno. Pokušao sam mu usmjeriti razmišljanje.
„Razbit ću rub ove žardinjere s tvojom glavom.“
I već sam se pomirio da ću ostati bez solidne betonske tegle kada se bez riječi okrenuo, otišao do šanka, platio račun i izjurio iz lokala, a njegovi kompići za njim. Riki je vraćao robu u torbu. Pozdravio me je namigivanjem u prolazu. Kada je završio, pridružio mi se za šankom.
„Nisi se trebao miješati, možda će mu se stari sada ljutiti na tebe.“
„Ko ga jebe. Pojedi pizzu.“
„Imam još par mjesta za obići, pa dođem.“
„Kako hoćeš, radimo do jedan.“
Nije došao.
