Riki
- Thread starter OldBoy
- Start date
OldBoy
New member
...najteže je pisati o sasvim običnim stvarima, kada se ne događa ništa posebno. Nema akcije, nema drame.
Kabrioleti ne služe ničemu, osim da budeš viđen u vožnji. To sam popodne otkrio kako nisu loši ni kada nekom ideš u posjetu sa pizzom ili čevapima. Normalan auto smrdio bi danima nakon toga, ova moja Alfa ništa. Parkirao sam je preko puta Rikijevog haustora da mi bude na oku, uzeo kutiju sa 'slavonkom', četiri kante hladne pive u vrećici i popeo se do njega na prvi kat. Umorna bezimena vrata sa na njima olovkom nažvrljanim 'RIKI' govorila su o čovjeku kome luksuz ne znači ništa. Sa zida je visilo zvono i začudo, ipak radilo kada sam ga pritisnuo. Tek na drugi pokušaj javio se iz dubine stana gazda galamom.
„Daj se makni od tog jebenog zvona, ništa ne kupujem.“
Pritisnuo sam kvaku. Vrata nisu bila zaključana i ušao sam u mračno predsoblje. U jednoj je prostoriji titralo svjetlo ekrana. Riki je sjedio zavaljen u fotelju sa nogama ispruženima na stolić pred sobom. Gledao je pornić, neki klasik sa Ronom Jeremyem i Christy Canyon. Stavio sam pizzu na stolić, sjeo bez riječi u fotelju popucalih opruga do njega i otvorio si pivu. Ničim nije pokazao čuđenje.
„Nešto što vidiš može ti se priviđati, ali miris pizze sa špekom...“
Otvorio je kutiju i uzeo komad. Jeo je i dalje gledajući u ekran, a onda između treće i četvrte kriške načeo limenku. Zapalio sam cigaretu čekajući ga da pojede. Govorio je između zalogaja.
„Dugo mi se ni jedna želja nije ispunila... Jutros sam probao... ponovo. Poželio sam nešto love, ženske... auto... i opet ništa. A onda sam se malo prije zvuka zvona... sjetio dobre pizze, pive... i evo tebe.“
Dovršio je zadnji komad, popio gutljaj sa dna konzerve i podrignuo se.
„Zašto si sakrio cigarete?“
Bez riječi sam izvadio 'Marlboro' iz džepa i bacio ga na stolić pored ambalaže pizze. Zapalio je i sa užitkom povukao par dimova. Na ekranu je Ron ejakulirao po licu i sisama Christy. Čak je i meni na trenutak u tom prljavom polumraku bilo dobro. Riki je načeo i drugu pivu.
„Reci, Gnjus. Čemu dugujem ovu tvoju uglađenu posjetu?
„Nisam znao da si preskočio sezonu. Ni meni nije bilo neko ljeto, ostao sam ovdje u Zagrebu. Posao. Imao sam u planu s tobom na turneju u rujnu, ali znaš...“
„Neka ženska?“
„Da. Jedna koja nije za podijeliti.“
Nije bilo nikakve potrebe lagati ga. Kazeta je došla do kraja i na ekranu se automatski pojavio popodnevni kviz. Neki grmalj tupave face upravo je osvojio par desetaka tisuća kuna.
Kabrioleti ne služe ničemu, osim da budeš viđen u vožnji. To sam popodne otkrio kako nisu loši ni kada nekom ideš u posjetu sa pizzom ili čevapima. Normalan auto smrdio bi danima nakon toga, ova moja Alfa ništa. Parkirao sam je preko puta Rikijevog haustora da mi bude na oku, uzeo kutiju sa 'slavonkom', četiri kante hladne pive u vrećici i popeo se do njega na prvi kat. Umorna bezimena vrata sa na njima olovkom nažvrljanim 'RIKI' govorila su o čovjeku kome luksuz ne znači ništa. Sa zida je visilo zvono i začudo, ipak radilo kada sam ga pritisnuo. Tek na drugi pokušaj javio se iz dubine stana gazda galamom.
„Daj se makni od tog jebenog zvona, ništa ne kupujem.“
Pritisnuo sam kvaku. Vrata nisu bila zaključana i ušao sam u mračno predsoblje. U jednoj je prostoriji titralo svjetlo ekrana. Riki je sjedio zavaljen u fotelju sa nogama ispruženima na stolić pred sobom. Gledao je pornić, neki klasik sa Ronom Jeremyem i Christy Canyon. Stavio sam pizzu na stolić, sjeo bez riječi u fotelju popucalih opruga do njega i otvorio si pivu. Ničim nije pokazao čuđenje.
„Nešto što vidiš može ti se priviđati, ali miris pizze sa špekom...“
Otvorio je kutiju i uzeo komad. Jeo je i dalje gledajući u ekran, a onda između treće i četvrte kriške načeo limenku. Zapalio sam cigaretu čekajući ga da pojede. Govorio je između zalogaja.
„Dugo mi se ni jedna želja nije ispunila... Jutros sam probao... ponovo. Poželio sam nešto love, ženske... auto... i opet ništa. A onda sam se malo prije zvuka zvona... sjetio dobre pizze, pive... i evo tebe.“
Dovršio je zadnji komad, popio gutljaj sa dna konzerve i podrignuo se.
„Zašto si sakrio cigarete?“
Bez riječi sam izvadio 'Marlboro' iz džepa i bacio ga na stolić pored ambalaže pizze. Zapalio je i sa užitkom povukao par dimova. Na ekranu je Ron ejakulirao po licu i sisama Christy. Čak je i meni na trenutak u tom prljavom polumraku bilo dobro. Riki je načeo i drugu pivu.
„Reci, Gnjus. Čemu dugujem ovu tvoju uglađenu posjetu?
„Nisam znao da si preskočio sezonu. Ni meni nije bilo neko ljeto, ostao sam ovdje u Zagrebu. Posao. Imao sam u planu s tobom na turneju u rujnu, ali znaš...“
„Neka ženska?“
„Da. Jedna koja nije za podijeliti.“
Nije bilo nikakve potrebe lagati ga. Kazeta je došla do kraja i na ekranu se automatski pojavio popodnevni kviz. Neki grmalj tupave face upravo je osvojio par desetaka tisuća kuna.
Baza
New member
Odlicno! Navucen ko dzemper 
Super ti ide pisanje..ovo je tecno i sa tocnom dozom melankolije i onog cvora u zelucu kojeg izaziva gorcina i .... murija.
Svaka cast
iva:
E da, ili znam nekog tko zna Rikija ili je ona prica sa Bugarinom postala urbana legenda.
Novi sam ovdje. Moze link na Odmetnika?
Super ti ide pisanje..ovo je tecno i sa tocnom dozom melankolije i onog cvora u zelucu kojeg izaziva gorcina i .... murija.
Svaka cast
iva:E da, ili znam nekog tko zna Rikija ili je ona prica sa Bugarinom postala urbana legenda.
Novi sam ovdje. Moze link na Odmetnika?
OldBoy
New member
...ponovio sam zadnje dvije rečenice iz prethodnog dijela da olakšam čitanje.
Nije bilo nikakve potrebe lagati ga. Kazeta je došla do kraja i na ekranu se automatski pojavio popodnevni kviz. Neki grmalj tupave face upravo je osvojio par desetaka tisuća kuna i to ga je pokrenulo.
„Čak i kad puno znaš, trebaš imati i sreće za postići nešto. Zadnje dvije godine me ne ide. Jebeno me ne ide. Sve čega se primim postaje problem. Ovo što ti pričam nije cviljenje, nego razgovaramo. Sjebao me je internet, pa svaki kurac zna koliko što vrijedi i gdje ima za kupiti, jebu me banke što daju kredite za nove aute pa je stare sve teže uvaliti, jebe me murja koja sada na ekranu u sekundi vidi sve čime me mogu sjebati. Svijet je postao zajebano mjesto.“
„Možda bi nešto trebao mijenjati?“
„Misliš da nađem neku udovicu sa lokalom?“
Nasmijao sam se. Znao sam da ne misli ozbiljno.
„Pa i to, ako treba.“
Otišao je pišati, a kada se vratio počeo sam mu objašnjavati onaj deal sa građevinom i koje bi aktivnosti u svemu tome mogao odraditi on (vađenje potvrda, uvjerenja, izvadaka, pisanje zahtjeva, obilazak pismohrana i slično) obzirom na solidnu pismenost i, recimo, količinu slobodnog vremena. Moj će mu stari davati detaljne naputke. Meni bi napravio uslugu i rasteretio me kontakata sa iritantnim uredskim štakorima, a i sebi bi pomogao.
„Za lovu ćemo se dogovoriti. Riješit ćemo onda sve... integranlo.“
„Integralno?“
„Da, integralno. Ne blesiraj se.“
„Lova nije problem, lako ćemo za nju. Samo da se nešto pokrene.“
Slično je rekao i onom prilikom prije Samobora, pa je problema ipak bilo, upravo sa njegovim dijelom dobiti. Da razgovor ne krene u krivom smjeru, jer mi se činilo da je najbitnije dogovoreno, ustao sam i rekao kako moram poći. Već ću mu se javiti kada počinjemo. Izvadio sam bunt iz džepa i stavio petsto kuna pored 'Marlbora' kojeg ću u odlasku zaboraviti na stoliću.
„I znaš, ne bi bilo loše da se ova rupa malo uredi. Mogao bi ti poslati svoju čistaćicu iz lokala, baku Zorku, tu je blizu doma.“
„Spremačica može samo ako ima manje od dvadeset i pet i nosi haltere. Zajebi baku Zorku, nula bodova.“
Nasmijao sam se i krenuo prema izlazu. Ostao je sjediti, valjda da ne primijetim koliko još uvijek šepa. Već sam dohvatio rasklimanu kvaku kada me je pozvao.
„Gnjus.“
Okrenuo sam se.
„Hvala ti što si došao. Ne toliko zbog love ili posla. To se uvijek na kraju nađe, nego što si me se sjetio. Jebote, već sam se počeo pitati ima li me...“
„Ne kenjaj, doći ću opet... budem li besposlen.“
Znao sam da lažem. Zatvorio sam za sobom vrata i krenuo niz sivo, išarano stepenište. Smrdilo je na mokraću.
A napolju, izvan haustora, bilo je sunčano poslijepodne jedne zlatne jeseni sa mojom jarko crvenom Alfom, zelenom tendom obližnje birtije sa logom 'Tuborga', i sa svim pročeljima kuća u svijetlim, pastelnim tonovima. Svijet je imao svoje boje. Puno boja. Ali na drugoj strani ulice, onoj koja nije bila Rikijeva.
Nije bilo nikakve potrebe lagati ga. Kazeta je došla do kraja i na ekranu se automatski pojavio popodnevni kviz. Neki grmalj tupave face upravo je osvojio par desetaka tisuća kuna i to ga je pokrenulo.
„Čak i kad puno znaš, trebaš imati i sreće za postići nešto. Zadnje dvije godine me ne ide. Jebeno me ne ide. Sve čega se primim postaje problem. Ovo što ti pričam nije cviljenje, nego razgovaramo. Sjebao me je internet, pa svaki kurac zna koliko što vrijedi i gdje ima za kupiti, jebu me banke što daju kredite za nove aute pa je stare sve teže uvaliti, jebe me murja koja sada na ekranu u sekundi vidi sve čime me mogu sjebati. Svijet je postao zajebano mjesto.“
„Možda bi nešto trebao mijenjati?“
„Misliš da nađem neku udovicu sa lokalom?“
Nasmijao sam se. Znao sam da ne misli ozbiljno.
„Pa i to, ako treba.“
Otišao je pišati, a kada se vratio počeo sam mu objašnjavati onaj deal sa građevinom i koje bi aktivnosti u svemu tome mogao odraditi on (vađenje potvrda, uvjerenja, izvadaka, pisanje zahtjeva, obilazak pismohrana i slično) obzirom na solidnu pismenost i, recimo, količinu slobodnog vremena. Moj će mu stari davati detaljne naputke. Meni bi napravio uslugu i rasteretio me kontakata sa iritantnim uredskim štakorima, a i sebi bi pomogao.
„Za lovu ćemo se dogovoriti. Riješit ćemo onda sve... integranlo.“
„Integralno?“
„Da, integralno. Ne blesiraj se.“
„Lova nije problem, lako ćemo za nju. Samo da se nešto pokrene.“
Slično je rekao i onom prilikom prije Samobora, pa je problema ipak bilo, upravo sa njegovim dijelom dobiti. Da razgovor ne krene u krivom smjeru, jer mi se činilo da je najbitnije dogovoreno, ustao sam i rekao kako moram poći. Već ću mu se javiti kada počinjemo. Izvadio sam bunt iz džepa i stavio petsto kuna pored 'Marlbora' kojeg ću u odlasku zaboraviti na stoliću.
„I znaš, ne bi bilo loše da se ova rupa malo uredi. Mogao bi ti poslati svoju čistaćicu iz lokala, baku Zorku, tu je blizu doma.“
„Spremačica može samo ako ima manje od dvadeset i pet i nosi haltere. Zajebi baku Zorku, nula bodova.“
Nasmijao sam se i krenuo prema izlazu. Ostao je sjediti, valjda da ne primijetim koliko još uvijek šepa. Već sam dohvatio rasklimanu kvaku kada me je pozvao.
„Gnjus.“
Okrenuo sam se.
„Hvala ti što si došao. Ne toliko zbog love ili posla. To se uvijek na kraju nađe, nego što si me se sjetio. Jebote, već sam se počeo pitati ima li me...“
„Ne kenjaj, doći ću opet... budem li besposlen.“
Znao sam da lažem. Zatvorio sam za sobom vrata i krenuo niz sivo, išarano stepenište. Smrdilo je na mokraću.
A napolju, izvan haustora, bilo je sunčano poslijepodne jedne zlatne jeseni sa mojom jarko crvenom Alfom, zelenom tendom obližnje birtije sa logom 'Tuborga', i sa svim pročeljima kuća u svijetlim, pastelnim tonovima. Svijet je imao svoje boje. Puno boja. Ali na drugoj strani ulice, onoj koja nije bila Rikijeva.
OldBoy
New member
...slijedećih će par 'nastavaka' onima koji nisu nikada kockali jer ih kocka ne zanima biti dosadni, naporni i nerazumljivi. Ali radnja ide u tom smjeru. Hazard je definitivno bitan faktor u životu na asfaltu. Blesavo mi je tumačiti pravila igre, jer poanta nije u njoj, nego u reakciji ljudi na gubitak ili dobitak. Ipak, bude li potrebno, pojasnit ću.
Ponekad kockam. Ostao je to običaj, ružna navika iz osamdesetih. Kartalo se tada najčešće četvrtkom (petak i subota bili su dani 'izlazaka') u stanu nekog iz društva, jer je hazard bio protuzakonit. Ako bi nas bilo previše za poker, bacili bi barbut ili 'poklape' dok nam se broj ne svede na razumnih četiri do pet igrača. Oni koji bi izgubili mogli su ostati kao kibici ali bez ikakvog prava glasa, naročito komentiranja tokom igre ili sudjelovanja u raspravi oko dvojbenih situacija.
Ne vidiš nekoga s kime te povezuju ružna sjećanja desetak godina, a onda ti se isti naslika pred očima sa boljim autom od tvoga, super zgodnom ženskom u društvu, prepun neke lako stečene love pa se razbacuje i kurči. S njime nešto uvlakača i onih koji bi pokupili mrvice padne li što.
Takav je u pizzeriju pred zatvaranje došao Safet, cigan sa Livadarskog puta, a pratnja mu bili mlađi romi, čija imena nisam znao, ali face jesam jer su onih osamdesetih, kao stariji pubertetlije, tek počeli izlaziti i praviti probleme.
Sjetio se Safet dok su jeli naručeno kako mi je u dva navrata tih godina uzeo dobru lovu na anjcu i sa velikim zadovoljstvom to stao na sav glas prepričavati. Publika se neumjereno glasno i usiljeno smijala. To me je sve skupa iritiralo, ali nisam mu ničim dao do znanja da me je uspio razjebati. A onda je cigan, tumačeći moju ravnodušnost kao tjeskobu i podređenost, prešao u otvoreni napad.
„Jel hoćemo po ovo što imam za platiti u duplo ili ništa?“
Već su me okarakterizirali kao preplašenog retarda i nisam imao druge mogućnosti. Prišao sam njihovom stolu, stavio stoticu eura na njega i pokrio je dlanom.
„Pucaj ganci.“
Osmjenuo se. Nametnuo je igru, a ja sam prihvatio. Bio je uvjeren da kontrolira situaciju. Naprosto, jači je igrač. Uvjek bio. I ima puno više love od mene. I odličnu priliku da me pred ovakvim društvom ponizi. I sigurno je neće propustiti.
Izbacio je kombinaciju.
„Meni zadnja dva, tebi svi neparni.“
Pogledali smo brojke na novčanici. Ja mršava jedinica, ali on debela nula. Tako je tu večer počelo.
Ponekad kockam. Ostao je to običaj, ružna navika iz osamdesetih. Kartalo se tada najčešće četvrtkom (petak i subota bili su dani 'izlazaka') u stanu nekog iz društva, jer je hazard bio protuzakonit. Ako bi nas bilo previše za poker, bacili bi barbut ili 'poklape' dok nam se broj ne svede na razumnih četiri do pet igrača. Oni koji bi izgubili mogli su ostati kao kibici ali bez ikakvog prava glasa, naročito komentiranja tokom igre ili sudjelovanja u raspravi oko dvojbenih situacija.
Ne vidiš nekoga s kime te povezuju ružna sjećanja desetak godina, a onda ti se isti naslika pred očima sa boljim autom od tvoga, super zgodnom ženskom u društvu, prepun neke lako stečene love pa se razbacuje i kurči. S njime nešto uvlakača i onih koji bi pokupili mrvice padne li što.
Takav je u pizzeriju pred zatvaranje došao Safet, cigan sa Livadarskog puta, a pratnja mu bili mlađi romi, čija imena nisam znao, ali face jesam jer su onih osamdesetih, kao stariji pubertetlije, tek počeli izlaziti i praviti probleme.
Sjetio se Safet dok su jeli naručeno kako mi je u dva navrata tih godina uzeo dobru lovu na anjcu i sa velikim zadovoljstvom to stao na sav glas prepričavati. Publika se neumjereno glasno i usiljeno smijala. To me je sve skupa iritiralo, ali nisam mu ničim dao do znanja da me je uspio razjebati. A onda je cigan, tumačeći moju ravnodušnost kao tjeskobu i podređenost, prešao u otvoreni napad.
„Jel hoćemo po ovo što imam za platiti u duplo ili ništa?“
Već su me okarakterizirali kao preplašenog retarda i nisam imao druge mogućnosti. Prišao sam njihovom stolu, stavio stoticu eura na njega i pokrio je dlanom.
„Pucaj ganci.“
Osmjenuo se. Nametnuo je igru, a ja sam prihvatio. Bio je uvjeren da kontrolira situaciju. Naprosto, jači je igrač. Uvjek bio. I ima puno više love od mene. I odličnu priliku da me pred ovakvim društvom ponizi. I sigurno je neće propustiti.
Izbacio je kombinaciju.
„Meni zadnja dva, tebi svi neparni.“
Pogledali smo brojke na novčanici. Ja mršava jedinica, ali on debela nula. Tako je tu večer počelo.
OldBoy
New member
Bez posebnog dogovaranja, jer se nakon Safetovih dvjesto eura u mom džepu to podrazumjevalo, Romi su sa ženskama ostali sjediti poslije jela, a ja sačekao da se lokal iza jedan isprazni. Nakon što je osoblje otišlo zaključao sam ulazna vrata, spustio venecijanere, gurnuo masivni stol u od ulice udaljeniji kut, i pogasio sva svjetla osim onog nad njime. Iza šanka sam iz jedne ladice izvadio dvije kocke, bijelu i crvenu. Prevrćući ih među prstima došao sam do stola u uglu i bacio ih na tesanu hrastovu površinu. Odbile su se od nje, udarile u oba zida, vratile se nepredvidivo prevrćući se, i stale na dvije šestice. Namjerno sam ih tako ostavio da mi vide sretnu ruku i dodatno provocirao.
„Ajmo Cigani. Vrag mi je osobno sinoć rekao da vam uzmem sve iz džepova. I popišam vam se u njih.“
Nije ih se naročito dojmilo jer su se od iščekivanja već dovoljno napalili. Nastavio sam u tišini taktički raspoređivati novce po džepovima. Strategija je ne dati protivniku uvida u sumu kojom raspolažeš. Cigani su svukli sakoe i šuškajući novčanicama tokom brojanja prilazili stolu, a njihove cure, sve tri 'naše', premjestile se pred ekran. Pustio sam im sa videa onaj preglupi nastavak 'Prohujalo s vihorom', Timothy Dalton kao Rett.
Barbut je zajebana igra. Tobogan smrti ako ne pripaziš nego se opustiš. Pola sata trajalo je ispipavanje, bez pravih uloga, tijekom kojeg se naizmjence svaki od nas penjao na nekih soma eura plusa. Tada sam prvi puta bacio tri dobre u nizu, a nedugo zatim još jednom, i izdvojio se od ostalih za skoro četiri tisuće. Počeli su se nervirati i među sobom razgovarati na svom jeziku. Onda je Safet primjetio da se jedan od Roma povremeno kladi protiv njega i uzeo galamiti i psovati ga, opet na ciganskom. Tada sam, da ga do kraja iznerviram i posvadim ih, dok je taj bacao, predložio Safetu okladu:
„Neću protiv njega jer on više nema novaca, nego protiv tebe. Što god ti meni rekao kako će baciti, ja sa petsto eura kažem suprotno.“
Dvaput za redom sam ga tako dobio. Čovjeku koji gubi je svatko kriv, osim vlastitog nedostatka sreće i u svemu traži uroke, pronalazi izdaju, peh. Ovaj puta je žrtva bio mlađi Rom i to na najgori mogući način: kada je Safetu trebalo da ovaj baci dobre, bacio je loše kocke, pa odmah zatim obrnuto. Usput je i sam izgubio sve. Približnim računanjem došao sam do cifre od skoro osam tisuća plusa sakrivenog po džepovima, a iz smanjene visine oklada zaključio da su protivnici na izmaku snaga. Tada je Safet poslao ovog koji više nije bio u igri po novac, bit će kod sebe doma na Peščenicu. Nije mu padalo na pamet samo tako pustiti me da odšećem sa dobitkom. Po nekoj logici, morali su doći i njegovih pet minuta. Usput je curama pozvao taksi i potjerao ih. Vjerojatno mu je od nekuda u ciganjsku glavu došlo da platinaste, a takva je bila ona njegova, donose nesreću. Ja sam u toj pauzi popio kavu i nazvao u jednu diskoteku na Jarunu onog gladijatora kome sam prodao Kawasakija. Rekao sam mu da sjedne na motor pa pravo ovamo do pizzerije. Nagađajući zašto ga trebam, tražio je soma za tu uslugu. Ja pristao, da mi bude pri ruci ako stvari izmaknu kontroli, a i inače ne valja štediti na osiguranju.
Nitko nikada nije uspio 'razbiti' cigansku kasu. Kada jedan izgubi, mijenja ga u igri drugi. Ili se donose svježi novci, ako treba i posuđeni u obitelji, pa i šire, tada su solidarni. Podižu uloge, i u kraćem razdoblju dok ih ide obično potpuno preokrenu situaciju. Ima samo jedan način za to izbjeći. Njega oni koji dobivaju vrlo rijetko koriste jer su u žaru dobivanja slijepi, gluhi, a vrlo često i počaščenim prahom stimulirani, pa od te dodatne euforije ne vide dalje od našmrkanog nosa.
„Ajmo Cigani. Vrag mi je osobno sinoć rekao da vam uzmem sve iz džepova. I popišam vam se u njih.“
Nije ih se naročito dojmilo jer su se od iščekivanja već dovoljno napalili. Nastavio sam u tišini taktički raspoređivati novce po džepovima. Strategija je ne dati protivniku uvida u sumu kojom raspolažeš. Cigani su svukli sakoe i šuškajući novčanicama tokom brojanja prilazili stolu, a njihove cure, sve tri 'naše', premjestile se pred ekran. Pustio sam im sa videa onaj preglupi nastavak 'Prohujalo s vihorom', Timothy Dalton kao Rett.
Barbut je zajebana igra. Tobogan smrti ako ne pripaziš nego se opustiš. Pola sata trajalo je ispipavanje, bez pravih uloga, tijekom kojeg se naizmjence svaki od nas penjao na nekih soma eura plusa. Tada sam prvi puta bacio tri dobre u nizu, a nedugo zatim još jednom, i izdvojio se od ostalih za skoro četiri tisuće. Počeli su se nervirati i među sobom razgovarati na svom jeziku. Onda je Safet primjetio da se jedan od Roma povremeno kladi protiv njega i uzeo galamiti i psovati ga, opet na ciganskom. Tada sam, da ga do kraja iznerviram i posvadim ih, dok je taj bacao, predložio Safetu okladu:
„Neću protiv njega jer on više nema novaca, nego protiv tebe. Što god ti meni rekao kako će baciti, ja sa petsto eura kažem suprotno.“
Dvaput za redom sam ga tako dobio. Čovjeku koji gubi je svatko kriv, osim vlastitog nedostatka sreće i u svemu traži uroke, pronalazi izdaju, peh. Ovaj puta je žrtva bio mlađi Rom i to na najgori mogući način: kada je Safetu trebalo da ovaj baci dobre, bacio je loše kocke, pa odmah zatim obrnuto. Usput je i sam izgubio sve. Približnim računanjem došao sam do cifre od skoro osam tisuća plusa sakrivenog po džepovima, a iz smanjene visine oklada zaključio da su protivnici na izmaku snaga. Tada je Safet poslao ovog koji više nije bio u igri po novac, bit će kod sebe doma na Peščenicu. Nije mu padalo na pamet samo tako pustiti me da odšećem sa dobitkom. Po nekoj logici, morali su doći i njegovih pet minuta. Usput je curama pozvao taksi i potjerao ih. Vjerojatno mu je od nekuda u ciganjsku glavu došlo da platinaste, a takva je bila ona njegova, donose nesreću. Ja sam u toj pauzi popio kavu i nazvao u jednu diskoteku na Jarunu onog gladijatora kome sam prodao Kawasakija. Rekao sam mu da sjedne na motor pa pravo ovamo do pizzerije. Nagađajući zašto ga trebam, tražio je soma za tu uslugu. Ja pristao, da mi bude pri ruci ako stvari izmaknu kontroli, a i inače ne valja štediti na osiguranju.
Nitko nikada nije uspio 'razbiti' cigansku kasu. Kada jedan izgubi, mijenja ga u igri drugi. Ili se donose svježi novci, ako treba i posuđeni u obitelji, pa i šire, tada su solidarni. Podižu uloge, i u kraćem razdoblju dok ih ide obično potpuno preokrenu situaciju. Ima samo jedan način za to izbjeći. Njega oni koji dobivaju vrlo rijetko koriste jer su u žaru dobivanja slijepi, gluhi, a vrlo često i počaščenim prahom stimulirani, pa od te dodatne euforije ne vide dalje od našmrkanog nosa.
