Riker
Well-known member
OPREZ! Pred vama se nalazi fascinantna kriminalistička priča u nastavcima koja sadrži oveću količinu nezavisno složenih riječenica, netipičnih za barbarsku publiku ovog foruma - preporuča se sporo čitanje (slovkanje) sa maksimalnim mogućim razumjevanjem u adekvatno vrijeme (predvečer + velika grmljavina/pljusak idealno). ZABRANJENO je čitati u hodu ili napreskokce. Pregledavanje ovog sadržaja putem mobilnog uređaja također će se strogo sankcionirati.
Hvala svima na suradnji.
***
DIO PRVI - Via Emilia
Ima već koja šetemana od mog đirića po Italiji, pa kao nekad, objelodanit ću ovdje rezultate svojih velikih istraživanja sa vama, kolegama (braćom) motorašima, siguran sam da je interes za ovakvu vrstu štiva OGROMNA, forum GORI od znatiželje da vidi di sam bio, koja tabla je bila, koja nadmorska visina i koji čevapi! Pa neću duljiti! Također, ovaj je forum zapravo jedino mjesto gdje mogu iskaliti svoj literarni ali i fotografski bjes, pogotovo zato što smetlarski instagram preferira kvadrat fotke koje ionako samo nestanu u beskrajni skrolić, a ovdje mogu čak širkice okačit wow. Sa tim rečeno, vrijeme je da se pozabavimo avanturom - pa pogledajte kako je to bilo.
Prvo pitanje - zašto Italija? Ideja za ovaj đir nastala je već lani, kad sam ženu odveo na romantičko putovanje u San Marino i Rimini, naravno "slučajno" se potrefilo da baš u tom tjednu kad smo mi tamo, na Misanu su vozili Corse Clienti, WOW kakve sam sreće bio nisam mogo vjerovati slučajnosti wow baš znam odabrat vrijeme a daj nemoj mi reć da je to sad tamo a ne seri a dobro ajmo vidit kad smo već ovdje wow itd.
Corse Clienti je Ferrarijev interni program gdje odabrane mušterije dobiju privilegiju ulaska ($$$) i sudjelovanja u nekoliko kategorija zatvorenih tipskih natjecanja - Corso Pilota su tečajevi napredne vožnje, Ferrari Challenge sezonsko natjecanje za posebno pripremljene Challenge verzije 458 i 488 Ferkana, XX Programme gdje već ionako krajnje verzije Ferrari auta dobivaju trkaće prerade, Enzo > FXX, 599 > 599XX i njihov trenutni glavni junak LaFerrari > FXX-K. Za klijentelu i$tančanog ukusa, ako "osnovni" XX modeli nisu adekvatni, postoje Evoluzione verzije koji imaju još dorađenije motore i aero, lako ih je prepoznati, izgledaju još svemirskije od "običnih" XX auta; imaju više spojlerčina po sebi. Također bih spomenuo da ona klasična internet/kafanska špreha o tome kako XX aute kupci ne mogu uzet kući nego ti auti moraju bit u garaži u Maranellu, to je laž, svako može teglit svoj XX kuda mu se sprdne.
Na kraju je i F1 Clienti program, taj nije teško provalit - Ferrari daje svoje F1 bolide na "korištenje" svojim najozbiljnijim klijentima (pod najozbiljniji misli se na koliko dugo možeš slušat Šprajca i listat slike iz neke Dnevne Doze bez smijanja - ylyl). Kad kažem "korištenje" to ne znači da im Ferrari ustupi aute "evo ti na pa vozi", ulazak se plaća astronomski ali nekako mi je riječ "korištenje" adekvatnija, ne znam zašto. Uglavnom, privatna lica tako postanu praktički dio Scuderia ekipe, voze po pistama svuda po svijetu i imaju svoj tim Ferrari mehaničara koji doleti na poziv gdje god oni imaju u planu vozit jer netko te bolide (kao i XX aute) mora upaliti, ne verglaju na ključ. Voze se većinom bolidi od srednine 80ih pa sve do zadnjih 2.4 V8ica iz 2013. Ove nove, hibridne Ferrari formule nisu dostupne za dotične "hobi entuzijaste".
I eto, baš ko za kurac, prošle godine u Misanu bio je Corse Clienti Ferrari Challenge događaj, pa samo reko ajde kad smo već sad tu, idemo vidjet ajde nije nam daleko apartman nam je 435 metara od piste wow kakva sreća ja ne mogu vjerovat a možeš li ti itd. Ulaz je bio free / all access, mogao sam šetat bilo kuda po pisti kao da je Grobnik (!), muvat se po zgradama, smucat po boxu, po pit laneu, po tribinama do kojih me je bilo volja pješačit itd.
Simoncellijeva galerija, VIP tribina sa koje smo gledali trke, Curva Misano koju sam išao vidjet, u kojoj je karijeru završio moj klinački bajk-junak Wayne Rainey i tako to. Trke su išle cijeli dan, najbolje je bilo finale navečer jer su se u letećem startu polupali odma na početku prvog kruga. Šalim se to je bilo najgore, ajme katastrofa ko će to popravit jao šteta auta pa nije to samo izvuć lim, ima tu posla, šta kao je krov dobio...
Kasnije taj tjedan otišli smo i u Coriano, tamo je Simoncelli odrastao i tamo je njegov Ogni Domenica spomenik koji se pali svake Nedjelje u sumrak na 58 sekundi. Ja nisam gledao MotoGP u njegovo vrijeme niti znam baš previše o njemu, ali sam nekako osjetio da bi bilo u redu otići do tog mjesta kad sam već tamo blizu. Centar Coriana je i dalje okićen njegovim zastavama i memorabilijom, kafići također. Sviđalo mi se šta kod spomenika nije nigdje bilo navedeno kad se "pali", tako da su ovi lovci na selfije brzo otišli, ja sam čekao malo manje od sat vremena, "sumrak" je bio više "mrak" a tek pomalo "su" ali nebitno, nas desetak šta smo sjedili na livadi i ćaskali, zašutili smo i ustali se kad je počela tinjat vatra, nakon par sekundi započelo je skroz, to je baš bio jedan onako lijep trenutak.
Sad bi netko pronicljivijeg oka mogao dobaciti - "pa čekaj, Tavulja ti je bila blizu, 20km dalje" - na što bih ja odgovorio "molim?". No išao sam do jedne udbice, nisam joj mogao odolit, valjda je to moja vojna pozadina, ostalo mi je od legije stranaca ta navika i ne mogu si pomoći, to je tako, jednom legija uvijek legija tako je kako je.
UGLAVNOM.
Jbt. Dakle, jako mi se smilio taj Corse Clienti đir lani, pa sam ove godine gledao da obvezatno odem na bar jedan, ali ovaj put kako spada, bajkom. Moram priznat ić na takve stvari autom kao turistički leš meni osobno (lično, za forum) ubija 80% doživljaja, šta ću tako je kako je, ne mogu si pomoć, a ni ne želim. Mora bit EXCITE mora bit velika neizvjesnost, nova cesta novi horizonti u dalekoj Italiji, koje vrijeme, oće'l kiša, đeje radar imam 3 uređaja ispred šajbe sa svim aplikacijama koje prijavljuju kamere sve žmiga lampa svijetli moram bit SAFE, zatim pitanja tipa da li ću ostat bez goriva LOL šalim se iksača mi ima točno endurance-spec rezervar i nikad ne može ostat bez goriva.
No najveća inspiracija za ovaj đir bila mi je neki zavoj prijevoj, znak STELVIO di piše nadmorska visina, flip-up selfie, pomfrit, čevapi, šalim se, loša je fora ispričavam se na ovakvom prostačkom ponašanju i obećajem da se ovo više nikada neće ponoviti. Uostalom mogo sam skrenut na Stelvio i poslikat se na tom dragulju gdje svaki someljer ceste i oktana mora ići u hodočašće, da sam imo muda, ali kako pjeva Rađa Dino, "da je bajker biti lako..." Šalim se
>> FAST FORWARD u 2019
Raspored Corse Clienti događaja u periodu nakon smrdljivog kiselog ljeta nije mi nudio prevelik izbor, jbg kraj je sezone. Vallelunga je bila prva na redu nakon povratka Ferrari platiša iz Azije, ali mi je to djelovao kao preveliki tramak točnije kao premaleni EXCITE, jbg ipak u okolici tog sela, osim šta je na toj pisti sjedište moje najdraže igrice i tako to, malo je motor&sport stvari u okolici od mog vitalnog interesa. Oprosti ČungaLunga. Ali!
Slijedeći izbor bio je zapravo, jedini logičan, vrlo očit vrlo EASY kako bi mi boduli rekli. Prvi i drugi dan Listopada mjeseca, mjesto radnje - famozna Imola. Samo jedna od nebrojeno stavki beskrajne motor&sport mitologije koja postoji uzduž te mistične rimske ceste Emilije, na sjevernim obroncima slikovitih Apenina.
No prije svega trebalo se pripremiti za put. Kao čovjek od isključivog povjerenja za marku Bridgestone, stare T31 su bile gotove (skoro 7000km), pa sam odlučio probat S21, nisam htio noviju S22 jer, iskreno, S22 zvuči šugavo i paran broj mi je ružan, probat ću S23 kad dojde. Šjor Ivanov montirao mi gume (usput dok smo ćakulali sam saznao da je vozio Le Mans JEBOTE), u međuvremenu sam napunio 20k Anker bateriju da mogu točit mob na terenu, uzeo wireless hard da mogu iskrcat SD kartice svaki dan, Yi kamerice, fotić, i najvažniju stvar, zapravo jedinu esencijalnu za bilo koje moto putovanje - brdo veša i keša™.
Mišljenja sam i mjenja da je to sve šta normalnom, rimokatoličkom, osvještenom pa čak bi se usudio reći modernom muškarcu na dva kotača treba za putovanje, a ukoliko mu je to "premalo" i/ili ako treba "još par stvari" možda je vrijeme za razmisliti o modelu motocikla naziva "Automobil" gdje je velik broj tih teretno-komfort-logističkih problema već tvornički riješen.
Đir je raspoređen kroz tjedan dana, prvi dan - bauštela od 400km, od Rijeke do okruga Emilia-Romagna. Ne znam da li uopće moram spominjat, niti jedan pedalj autoceste nije bio niti će ikad biti u niti jednom obziru. Na tank je zaljepljen neki krš vakum nosač mobitela, a od svih filozofija, premetačina i elaboracija po forumima širom planete po pitanju "navigacije", navigacija koju sam ja odabrao bio je pomalo opskurni no svakako efikasni app naziva "Google Maps".
Put je krenuo rano uz potjeru policije, ne mene, ali nekog čovjeka, moja je procjena da je bio "nedokumentirani turista izgubljen na odmoru u blizini graničnog prijelaza". Gađao sam ceste isključivo SS i SP oznaka, a moram jednu stvar reći, prvi put sam išo na mali duži đir sa onim čepićima za uši, razlika koju to čini u "smaranju" je jeziva, mogao sam peglat po tim dosadnim, seoskim, uz rijeku kroz selo preko polja cestama do noći.
Putem sam razmišljao, kako nemam blage veze šta su sve te silne kuće, zgrade, objekti po poljima na tim terenima koje sam prvi put vidio u životu. Prošlogodišnji đir do dole bio je autom i autoputom, znači nisam vidio ništa osim zelenih tabli Tutor. Ovako tramakanje po selima daje uvid u te neke stvari koje stave u kontekst kolika je to ogromna država (wow, pa ja sam Marko "Vespući" Polo) i koliko industrijskog i agrikulturnog pogona tamo ima. Ja sam čovjek iz malog sela i ja nisam vidio svijeta i nisam upoznat sa skalom industrije u Italiji. Svako polje ima načičkane neke zgrade, starinske, jako fotogenične, koje nisam mogo slikat jer je sve bilo tako fotogenično, mogao sam tih par sto, 400km do dole proć u 40 dana. Oprez ako netko ima fotografske afinitete, mislim da na tom potezu (a vjerojatno na bilo kojem drugom) može napravit hrpu originalnih fotki koje su malo atipične od klasičnih.
Ne bi sad prenemagao oko điranja do dole, bio je gušt vozikat, za kamere me prestao bolit kurac jer su sve označene, ako me koja klepila sam sam kriv jbg glup sam, a i ne zamaram se time. Na put sam išo ne zbog kamera, nego zbog čevapa i pomfrita na planini. Šalim se, oprostite. Uglavnom, klik klik kilometar po kilometar, navigacija je pokazivala da sam blizu prve stanice za prvi dan. Dok sam tako pazio da ne fulam neki skretung, vidjeh tablu koja mi je dala do znanja da je akcija blizu. Malo sam bio uzbudžen u tom trenu.
U daljini sam vidio tvornicu Lamborghini i na prvom kružnom brzo se okrenuo. To nije plan i ne smijem kvarit plan. Stao sam u prvoj kafani da pripremim kamerice za prvi punkt.
Spremio sam stvari, Pagani je tu, moji gadžeti spremni, idemo. Nisam do sad imao prilike susresti se sa Paganijevim kreacijama, jednom je u Rijeci smucala turistička Zonda ali to sam vidio u prolazu i to baš ne mogu reć da brojim. Na putu do Horacijevog ateljea, pored puta, stvari su sve više počele dobivat obrise motor&sporta. Tu sam di sam, tako je kako je.
I to je to.
Dolazimo do kraja prvog poglavlja djeco. Vrijeme je za spavanje. Nastavak slijedi narednih dana. (^ ^)/
Hvala svima na suradnji.
***
DIO PRVI - Via Emilia
Ima već koja šetemana od mog đirića po Italiji, pa kao nekad, objelodanit ću ovdje rezultate svojih velikih istraživanja sa vama, kolegama (braćom) motorašima, siguran sam da je interes za ovakvu vrstu štiva OGROMNA, forum GORI od znatiželje da vidi di sam bio, koja tabla je bila, koja nadmorska visina i koji čevapi! Pa neću duljiti! Također, ovaj je forum zapravo jedino mjesto gdje mogu iskaliti svoj literarni ali i fotografski bjes, pogotovo zato što smetlarski instagram preferira kvadrat fotke koje ionako samo nestanu u beskrajni skrolić, a ovdje mogu čak širkice okačit wow. Sa tim rečeno, vrijeme je da se pozabavimo avanturom - pa pogledajte kako je to bilo.
Prvo pitanje - zašto Italija? Ideja za ovaj đir nastala je već lani, kad sam ženu odveo na romantičko putovanje u San Marino i Rimini, naravno "slučajno" se potrefilo da baš u tom tjednu kad smo mi tamo, na Misanu su vozili Corse Clienti, WOW kakve sam sreće bio nisam mogo vjerovati slučajnosti wow baš znam odabrat vrijeme a daj nemoj mi reć da je to sad tamo a ne seri a dobro ajmo vidit kad smo već ovdje wow itd.
Corse Clienti je Ferrarijev interni program gdje odabrane mušterije dobiju privilegiju ulaska ($$$) i sudjelovanja u nekoliko kategorija zatvorenih tipskih natjecanja - Corso Pilota su tečajevi napredne vožnje, Ferrari Challenge sezonsko natjecanje za posebno pripremljene Challenge verzije 458 i 488 Ferkana, XX Programme gdje već ionako krajnje verzije Ferrari auta dobivaju trkaće prerade, Enzo > FXX, 599 > 599XX i njihov trenutni glavni junak LaFerrari > FXX-K. Za klijentelu i$tančanog ukusa, ako "osnovni" XX modeli nisu adekvatni, postoje Evoluzione verzije koji imaju još dorađenije motore i aero, lako ih je prepoznati, izgledaju još svemirskije od "običnih" XX auta; imaju više spojlerčina po sebi. Također bih spomenuo da ona klasična internet/kafanska špreha o tome kako XX aute kupci ne mogu uzet kući nego ti auti moraju bit u garaži u Maranellu, to je laž, svako može teglit svoj XX kuda mu se sprdne.
Na kraju je i F1 Clienti program, taj nije teško provalit - Ferrari daje svoje F1 bolide na "korištenje" svojim najozbiljnijim klijentima (pod najozbiljniji misli se na koliko dugo možeš slušat Šprajca i listat slike iz neke Dnevne Doze bez smijanja - ylyl). Kad kažem "korištenje" to ne znači da im Ferrari ustupi aute "evo ti na pa vozi", ulazak se plaća astronomski ali nekako mi je riječ "korištenje" adekvatnija, ne znam zašto. Uglavnom, privatna lica tako postanu praktički dio Scuderia ekipe, voze po pistama svuda po svijetu i imaju svoj tim Ferrari mehaničara koji doleti na poziv gdje god oni imaju u planu vozit jer netko te bolide (kao i XX aute) mora upaliti, ne verglaju na ključ. Voze se većinom bolidi od srednine 80ih pa sve do zadnjih 2.4 V8ica iz 2013. Ove nove, hibridne Ferrari formule nisu dostupne za dotične "hobi entuzijaste".
I eto, baš ko za kurac, prošle godine u Misanu bio je Corse Clienti Ferrari Challenge događaj, pa samo reko ajde kad smo već sad tu, idemo vidjet ajde nije nam daleko apartman nam je 435 metara od piste wow kakva sreća ja ne mogu vjerovat a možeš li ti itd. Ulaz je bio free / all access, mogao sam šetat bilo kuda po pisti kao da je Grobnik (!), muvat se po zgradama, smucat po boxu, po pit laneu, po tribinama do kojih me je bilo volja pješačit itd.
Simoncellijeva galerija, VIP tribina sa koje smo gledali trke, Curva Misano koju sam išao vidjet, u kojoj je karijeru završio moj klinački bajk-junak Wayne Rainey i tako to. Trke su išle cijeli dan, najbolje je bilo finale navečer jer su se u letećem startu polupali odma na početku prvog kruga. Šalim se to je bilo najgore, ajme katastrofa ko će to popravit jao šteta auta pa nije to samo izvuć lim, ima tu posla, šta kao je krov dobio...
Kasnije taj tjedan otišli smo i u Coriano, tamo je Simoncelli odrastao i tamo je njegov Ogni Domenica spomenik koji se pali svake Nedjelje u sumrak na 58 sekundi. Ja nisam gledao MotoGP u njegovo vrijeme niti znam baš previše o njemu, ali sam nekako osjetio da bi bilo u redu otići do tog mjesta kad sam već tamo blizu. Centar Coriana je i dalje okićen njegovim zastavama i memorabilijom, kafići također. Sviđalo mi se šta kod spomenika nije nigdje bilo navedeno kad se "pali", tako da su ovi lovci na selfije brzo otišli, ja sam čekao malo manje od sat vremena, "sumrak" je bio više "mrak" a tek pomalo "su" ali nebitno, nas desetak šta smo sjedili na livadi i ćaskali, zašutili smo i ustali se kad je počela tinjat vatra, nakon par sekundi započelo je skroz, to je baš bio jedan onako lijep trenutak.
Sad bi netko pronicljivijeg oka mogao dobaciti - "pa čekaj, Tavulja ti je bila blizu, 20km dalje" - na što bih ja odgovorio "molim?". No išao sam do jedne udbice, nisam joj mogao odolit, valjda je to moja vojna pozadina, ostalo mi je od legije stranaca ta navika i ne mogu si pomoći, to je tako, jednom legija uvijek legija tako je kako je.
UGLAVNOM.
Jbt. Dakle, jako mi se smilio taj Corse Clienti đir lani, pa sam ove godine gledao da obvezatno odem na bar jedan, ali ovaj put kako spada, bajkom. Moram priznat ić na takve stvari autom kao turistički leš meni osobno (lično, za forum) ubija 80% doživljaja, šta ću tako je kako je, ne mogu si pomoć, a ni ne želim. Mora bit EXCITE mora bit velika neizvjesnost, nova cesta novi horizonti u dalekoj Italiji, koje vrijeme, oće'l kiša, đeje radar imam 3 uređaja ispred šajbe sa svim aplikacijama koje prijavljuju kamere sve žmiga lampa svijetli moram bit SAFE, zatim pitanja tipa da li ću ostat bez goriva LOL šalim se iksača mi ima točno endurance-spec rezervar i nikad ne može ostat bez goriva.
No najveća inspiracija za ovaj đir bila mi je neki zavoj prijevoj, znak STELVIO di piše nadmorska visina, flip-up selfie, pomfrit, čevapi, šalim se, loša je fora ispričavam se na ovakvom prostačkom ponašanju i obećajem da se ovo više nikada neće ponoviti. Uostalom mogo sam skrenut na Stelvio i poslikat se na tom dragulju gdje svaki someljer ceste i oktana mora ići u hodočašće, da sam imo muda, ali kako pjeva Rađa Dino, "da je bajker biti lako..." Šalim se
>> FAST FORWARD u 2019
Raspored Corse Clienti događaja u periodu nakon smrdljivog kiselog ljeta nije mi nudio prevelik izbor, jbg kraj je sezone. Vallelunga je bila prva na redu nakon povratka Ferrari platiša iz Azije, ali mi je to djelovao kao preveliki tramak točnije kao premaleni EXCITE, jbg ipak u okolici tog sela, osim šta je na toj pisti sjedište moje najdraže igrice i tako to, malo je motor&sport stvari u okolici od mog vitalnog interesa. Oprosti ČungaLunga. Ali!
Slijedeći izbor bio je zapravo, jedini logičan, vrlo očit vrlo EASY kako bi mi boduli rekli. Prvi i drugi dan Listopada mjeseca, mjesto radnje - famozna Imola. Samo jedna od nebrojeno stavki beskrajne motor&sport mitologije koja postoji uzduž te mistične rimske ceste Emilije, na sjevernim obroncima slikovitih Apenina.
No prije svega trebalo se pripremiti za put. Kao čovjek od isključivog povjerenja za marku Bridgestone, stare T31 su bile gotove (skoro 7000km), pa sam odlučio probat S21, nisam htio noviju S22 jer, iskreno, S22 zvuči šugavo i paran broj mi je ružan, probat ću S23 kad dojde. Šjor Ivanov montirao mi gume (usput dok smo ćakulali sam saznao da je vozio Le Mans JEBOTE), u međuvremenu sam napunio 20k Anker bateriju da mogu točit mob na terenu, uzeo wireless hard da mogu iskrcat SD kartice svaki dan, Yi kamerice, fotić, i najvažniju stvar, zapravo jedinu esencijalnu za bilo koje moto putovanje - brdo veša i keša™.
Mišljenja sam i mjenja da je to sve šta normalnom, rimokatoličkom, osvještenom pa čak bi se usudio reći modernom muškarcu na dva kotača treba za putovanje, a ukoliko mu je to "premalo" i/ili ako treba "još par stvari" možda je vrijeme za razmisliti o modelu motocikla naziva "Automobil" gdje je velik broj tih teretno-komfort-logističkih problema već tvornički riješen.
Đir je raspoređen kroz tjedan dana, prvi dan - bauštela od 400km, od Rijeke do okruga Emilia-Romagna. Ne znam da li uopće moram spominjat, niti jedan pedalj autoceste nije bio niti će ikad biti u niti jednom obziru. Na tank je zaljepljen neki krš vakum nosač mobitela, a od svih filozofija, premetačina i elaboracija po forumima širom planete po pitanju "navigacije", navigacija koju sam ja odabrao bio je pomalo opskurni no svakako efikasni app naziva "Google Maps".
Put je krenuo rano uz potjeru policije, ne mene, ali nekog čovjeka, moja je procjena da je bio "nedokumentirani turista izgubljen na odmoru u blizini graničnog prijelaza". Gađao sam ceste isključivo SS i SP oznaka, a moram jednu stvar reći, prvi put sam išo na mali duži đir sa onim čepićima za uši, razlika koju to čini u "smaranju" je jeziva, mogao sam peglat po tim dosadnim, seoskim, uz rijeku kroz selo preko polja cestama do noći.
Putem sam razmišljao, kako nemam blage veze šta su sve te silne kuće, zgrade, objekti po poljima na tim terenima koje sam prvi put vidio u životu. Prošlogodišnji đir do dole bio je autom i autoputom, znači nisam vidio ništa osim zelenih tabli Tutor. Ovako tramakanje po selima daje uvid u te neke stvari koje stave u kontekst kolika je to ogromna država (wow, pa ja sam Marko "Vespući" Polo) i koliko industrijskog i agrikulturnog pogona tamo ima. Ja sam čovjek iz malog sela i ja nisam vidio svijeta i nisam upoznat sa skalom industrije u Italiji. Svako polje ima načičkane neke zgrade, starinske, jako fotogenične, koje nisam mogo slikat jer je sve bilo tako fotogenično, mogao sam tih par sto, 400km do dole proć u 40 dana. Oprez ako netko ima fotografske afinitete, mislim da na tom potezu (a vjerojatno na bilo kojem drugom) može napravit hrpu originalnih fotki koje su malo atipične od klasičnih.
Ne bi sad prenemagao oko điranja do dole, bio je gušt vozikat, za kamere me prestao bolit kurac jer su sve označene, ako me koja klepila sam sam kriv jbg glup sam, a i ne zamaram se time. Na put sam išo ne zbog kamera, nego zbog čevapa i pomfrita na planini. Šalim se, oprostite. Uglavnom, klik klik kilometar po kilometar, navigacija je pokazivala da sam blizu prve stanice za prvi dan. Dok sam tako pazio da ne fulam neki skretung, vidjeh tablu koja mi je dala do znanja da je akcija blizu. Malo sam bio uzbudžen u tom trenu.
U daljini sam vidio tvornicu Lamborghini i na prvom kružnom brzo se okrenuo. To nije plan i ne smijem kvarit plan. Stao sam u prvoj kafani da pripremim kamerice za prvi punkt.
Spremio sam stvari, Pagani je tu, moji gadžeti spremni, idemo. Nisam do sad imao prilike susresti se sa Paganijevim kreacijama, jednom je u Rijeci smucala turistička Zonda ali to sam vidio u prolazu i to baš ne mogu reć da brojim. Na putu do Horacijevog ateljea, pored puta, stvari su sve više počele dobivat obrise motor&sporta. Tu sam di sam, tako je kako je.
I to je to.
Dolazimo do kraja prvog poglavlja djeco. Vrijeme je za spavanje. Nastavak slijedi narednih dana. (^ ^)/
