Bili, vratili se, pa da napišem riječ - dvije, ako ništa drugo onda kao zahvalu onima čije sam savjete iskoristio. 
Možda i moje slike i dojmovi pomognu nekome drugome (sumnjam, ali ajde... 
). Nekako sam se prisilio odmah ovo pisati, dok je sve svježe i dok detalji ne padnu u zaborav.
Do sada sam uglavnom putovao bez navigacije, destinacije su bile malo jednostavnije, bliže, a i sama konfiguracija cesta i rute nisu bile toliko zahtjevne (preko Alpa obično vodi samo jedna cesta - najšira ), međutim došlo je vrijeme da i ja uplovim u 21. stoljeće, tako da smo par dana prije puta testirali navigaciju i pripadajući nosač.
Zaključak je da sve funkcionira idealno, navigacija vidljiva, uparena sa mobitelom i headsetom, headset uparen sa suvozačem, nosač se nije odvidao nakon probne plominke, pa je avantura mogla početi.
Po prvotnoj ideji trebalo nas je biti par motora, međutim na kraju samo ja i opasnija polovica...
...a prometalo isto kao i na zadnjoj vožnji na Gross...
Uglavnom, došlo je i to jutro. 05.00h pokret iz Pule. Ypsilonom do Slovenije, onda preko sela i zaseoka do Muggie da izbjegnemo kupnju slovenske vinjete i onda pičimo dalje autocestom.
Prvi dan je u biti bila čista teleportacija, pred nama je bilo 650+ km puta. Stajanje br. 1 negdje oko Padove. Benzin i pokušaj ispijanja kave. U kafiću strašna gužva, preko 20 ljudi čeka u redu. Točimo benzin i idemo dalje.
Stajanje br.2 negdje oko Bologne. Popunjavamo zalihe goriva i ispijamo kavu s nogu, jednu od najgorih na putu doduše, ali bar nije bila gužva (tko zna zašto ).
Nakon Bologne prema jugu vode dvije gotovo usporedne autoceste. Direktna i ona sa boljim pogledom. Odlučujemo se na ovu drugu. Ako vam se žuri nemojte jer je u dosta lošem stanju. Ograničenje je 100 km/h ali ako niste sa službenim i stalo vam je do onoga čega vozite i tih 100 km/h je puno.
Mi smo ciljano odabrali tu opciju jer vrlo brzo silazimo na lokalnu cestu preko Apenina.
Vozimo po SP59 prema prijevoju Passo della Futa.
Konačno normalna kava. I cijenovno ništa skuplja od one u lokalnom bircu. Inače ovuda prolazi utrka Mille Miglia.
Nakon kave skočili smo na obližnje spomen-groblje iz WW2.
Vrijeme je za krenuti dalje. Sada se već prilično oblači međutim kabanice oblačimo iz jednog drugog razloga. Naime vani je 6, 7*C i puše prilično neugodan vjetar. Vjerujem da je osjet ugode bio oko nule. Spuštamo se preko Santa Lucije (SR65) i hvatamo autocestu. Ove oznake cesta pišem jer čemo se kasnije u povratku doma ovdje vratiti i voziti malo drukčiju konfiguraciju, a šteta je ne proći sve opcije...
Autocesta negdje oko Firence. U kontra smjeru 5 traka komplet zaustavljeno. Gužve neopisive. Počinje kiša ali bar su temperature opet normalne za doba godine. Imamo još nekih cca. 200 km do cilja. Inače ovih kamera koje mjere prosjek brzine ima more tako da treba biti oprezan, mada su tolerancije velike i ne treba se sekirati previše, samo pratiti lokalce. Putem točimo gorivo još jednom i kasno uvečer stižemo u gradić Lucignano gdje imamo smještaj. Kiša neumorno pada.
DAN 2
- kiša je uvelike krojila ovo putovanje, tako da je veći dio toga improviziran. Imali smo dobro razrađene rute za slučaj idealnih vremenskih prilika, međutim na kraju smo dosta toga slagali u hodu. Šteta, jer sam prije puta prilično dobro savladao BaseCamp. Bilo kako bilo, uspjeli smo realizirati jedno 90% plana, tj. posjetiti gotovo sve što je bilo u planu.
Kako sam predvidio ovakvu situaciju u travnju, sva smo noćenja imali na istom mjestu da si malo olakšamo sa prtljagom i sa svime. Usput rečeno početni plan je bio da se ovo putovanje odradi u svibnju, te da se ode još malo južnije (ili na Korziku/Sardiniju) i da sve zajedno traje oko dva do tri tjedna, međutim kako su obaveze stisle sa svih strana zahvalni smo i za ovo, unatoč promjenjivom vremenu.
Rutu drugog dana ostavili smo za kasnije u tjednu kada su davali bolju prognozu, a ovaj 2. dan smo vozili ovo, u nešto modificiranoj izvedbi:
Međutim prije svega toga, kako je od jutra padala jaka kiša, i dan nije obečavao, odlučili smo se pješke zaputiti u stari grad Lucignano koji nam je bio na 5 minuta hoda. Domaćini nam posuđuju kišobrane, oblačimo se u normalnu odjeću i krečemo... Ovo i jest bio neki plan B tj. ciljali smo smještaj u nekakvom gradiću da imamo kakav sadržaj za slučaj fijaska sa vremenom.
Ovih Piaggio Ape i onih većih Piaggio Porter ima u nerealnim količinama. Ako nije Fiat Panda onda je ovo, druge aute i ne voze.
Ovdje kupujemo neke sitnice, manje preklopne kišobrane koji nam stanu u kufere i drugo... popričali sa djelatnicom, dobili korisne savjete za istražiti okolicu. Ako sam dobro shvatio ona i dečko/muž se taman vratili iz Maroka motorom...
Putem "pada" još jedan passo, Passo Carrabile...
Kafić, pizzeria i benzinska, sve u jednom. Šta još bajkeru treba...
Ručamo u nekakvom restoranu unutar vinskog podruma, dobro i jeftino (jeftinije nego da ovdje u Istri jedemo vani)...
Izlazimo van a ono začudo prestala padati kiša...
Ceste su još mokre ali puše vjetar i suše se...
Drugim riječima, vrijeme je za motor. Oko 14 sati krečemo prema dvorcu Rocca d'Orcia, imamo oko 70 km vožnje do tamo. Putem smo stigli i jedan photo session odraditi.
Napuštamo dvorac. Do glavne ceste vodi utabani makadamski put. Povremeno opet pada kiša.
Vozimo u zalazak sunca, pejzaži oduzimaju dah...
Stižemo odraditi još jedan photo session prije kiše i zalaska sunca. Time završava dan br.2! 8)
Možda i moje slike i dojmovi pomognu nekome drugome (sumnjam, ali ajde... ). Nekako sam se prisilio odmah ovo pisati, dok je sve svježe i dok detalji ne padnu u zaborav. Do sada sam uglavnom putovao bez navigacije, destinacije su bile malo jednostavnije, bliže, a i sama konfiguracija cesta i rute nisu bile toliko zahtjevne (preko Alpa obično vodi samo jedna cesta - najšira
), međutim došlo je vrijeme da i ja uplovim u 21. stoljeće, tako da smo par dana prije puta testirali navigaciju i pripadajući nosač.
Zaključak je da sve funkcionira idealno, navigacija vidljiva, uparena sa mobitelom i headsetom, headset uparen sa suvozačem, nosač se nije odvidao nakon probne plominke, pa je avantura mogla početi.
Po prvotnoj ideji trebalo nas je biti par motora, međutim na kraju samo ja i opasnija polovica...
...a prometalo isto kao i na zadnjoj vožnji na Gross...
Uglavnom, došlo je i to jutro. 05.00h pokret iz Pule. Ypsilonom do Slovenije, onda preko sela i zaseoka do Muggie da izbjegnemo kupnju slovenske vinjete i onda pičimo dalje autocestom.
Prvi dan je u biti bila čista teleportacija, pred nama je bilo 650+ km puta. Stajanje br. 1 negdje oko Padove. Benzin i pokušaj ispijanja kave. U kafiću strašna gužva, preko 20 ljudi čeka u redu. Točimo benzin i idemo dalje.
Stajanje br.2 negdje oko Bologne. Popunjavamo zalihe goriva i ispijamo kavu s nogu, jednu od najgorih na putu doduše, ali bar nije bila gužva (tko zna zašto
).
Nakon Bologne prema jugu vode dvije gotovo usporedne autoceste. Direktna i ona sa boljim pogledom. Odlučujemo se na ovu drugu. Ako vam se žuri nemojte jer je u dosta lošem stanju. Ograničenje je 100 km/h ali ako niste sa službenim i stalo vam je do onoga čega vozite i tih 100 km/h je puno.
Mi smo ciljano odabrali tu opciju jer vrlo brzo silazimo na lokalnu cestu preko Apenina.
Vozimo po SP59 prema prijevoju Passo della Futa.
Konačno normalna kava. I cijenovno ništa skuplja od one u lokalnom bircu.
Inače ovuda prolazi utrka Mille Miglia.
Nakon kave skočili smo na obližnje spomen-groblje iz WW2.
Vrijeme je za krenuti dalje. Sada se već prilično oblači međutim kabanice oblačimo iz jednog drugog razloga. Naime vani je 6, 7*C i puše prilično neugodan vjetar. Vjerujem da je osjet ugode bio oko nule. Spuštamo se preko Santa Lucije (SR65) i hvatamo autocestu. Ove oznake cesta pišem jer čemo se kasnije u povratku doma ovdje vratiti i voziti malo drukčiju konfiguraciju, a šteta je ne proći sve opcije...
Autocesta negdje oko Firence. U kontra smjeru 5 traka komplet zaustavljeno. Gužve neopisive. Počinje kiša ali bar su temperature opet normalne za doba godine. Imamo još nekih cca. 200 km do cilja.
Inače ovih kamera koje mjere prosjek brzine ima more tako da treba biti oprezan, mada su tolerancije velike i ne treba se sekirati previše, samo pratiti lokalce. Putem točimo gorivo još jednom i kasno uvečer stižemo u gradić Lucignano gdje imamo smještaj. Kiša neumorno pada.
---
DAN 2
- kiša je uvelike krojila ovo putovanje, tako da je veći dio toga improviziran. Imali smo dobro razrađene rute za slučaj idealnih vremenskih prilika, međutim na kraju smo dosta toga slagali u hodu. Šteta, jer sam prije puta prilično dobro savladao BaseCamp.
Bilo kako bilo, uspjeli smo realizirati jedno 90% plana, tj. posjetiti gotovo sve što je bilo u planu.Kako sam predvidio ovakvu situaciju u travnju, sva smo noćenja imali na istom mjestu da si malo olakšamo sa prtljagom i sa svime. Usput rečeno početni plan je bio da se ovo putovanje odradi u svibnju, te da se ode još malo južnije (ili na Korziku/Sardiniju) i da sve zajedno traje oko dva do tri tjedna, međutim kako su obaveze stisle sa svih strana zahvalni smo i za ovo, unatoč promjenjivom vremenu.
Rutu drugog dana ostavili smo za kasnije u tjednu kada su davali bolju prognozu, a ovaj 2. dan smo vozili ovo, u nešto modificiranoj izvedbi:
Međutim prije svega toga, kako je od jutra padala jaka kiša, i dan nije obečavao, odlučili smo se pješke zaputiti u stari grad Lucignano koji nam je bio na 5 minuta hoda. Domaćini nam posuđuju kišobrane, oblačimo se u normalnu odjeću i krečemo...
Ovo i jest bio neki plan B tj. ciljali smo smještaj u nekakvom gradiću da imamo kakav sadržaj za slučaj fijaska sa vremenom.
Ovih Piaggio Ape i onih većih Piaggio Porter ima u nerealnim količinama. Ako nije Fiat Panda onda je ovo, druge aute i ne voze.
Ovdje kupujemo neke sitnice, manje preklopne kišobrane koji nam stanu u kufere i drugo... popričali sa djelatnicom, dobili korisne savjete za istražiti okolicu. Ako sam dobro shvatio ona i dečko/muž se taman vratili iz Maroka motorom...
Putem "pada" još jedan passo, Passo Carrabile...
Kafić, pizzeria i benzinska, sve u jednom. Šta još bajkeru treba...
Ručamo u nekakvom restoranu unutar vinskog podruma, dobro i jeftino (jeftinije nego da ovdje u Istri jedemo vani)...
Izlazimo van a ono začudo prestala padati kiša...
Ceste su još mokre ali puše vjetar i suše se...
Drugim riječima, vrijeme je za motor. Oko 14 sati krečemo prema dvorcu Rocca d'Orcia, imamo oko 70 km vožnje do tamo. Putem smo stigli i jedan photo session odraditi.
Napuštamo dvorac. Do glavne ceste vodi utabani makadamski put. Povremeno opet pada kiša.
Vozimo u zalazak sunca, pejzaži oduzimaju dah...
Stižemo odraditi još jedan photo session prije kiše i zalaska sunca. Time završava dan br.2! 8)
---
