Sunce je već zašlo a mladi Mjesec se već pokazao na nebu kada nas je prvi brzak bez imalo milosti zapljusnuo i upoznao nas s ledenom rijekom Kopru. Sledio sam se i prionuo na veslanje dok nas je Halik, momak koji nam je mahao i koji organizira rafting, upozoravao neka požurimo jer mrak već pao a do našeg večerašnjeg doma ima još sat vremena veslanja. Samo dvadeset minuta kasnije i nešto veći brzak me podsjetio da se u vodi ne snalazim baš najbolje: kajak je propao dok nas je veliki val s lijeve strane poklopio te nas obojicu, zajedno s kajakom, prevrnuo naglavačke.
Poprilično bizarno, no dok su me struje držale u mraku hladne rijeke, nisam mogao i ne nasmijati se potencijalnom naslovu u novinama: “Preživio turski promet no ipak se utopio”. Na sreću, dok sam se potpuno izgubljen i deorijentiran bavio mislima o naslovima i podnaslovima u hrvatskim novinama te plutao negdje ispod prevrnutog kanua, prsluk za spašavanje je bez puno filozofiranja odradio svoju zadaću te me izbacio na površinu. Zrak nikada nije tako dobro prijao, mjesec, pa makar i polovan, nije tako dobro izgledao a obična pečena jaja s gljivama nikada nisu tako dobro prijala. Samo pola sata nakon večere i već sam bezuspješno pokušavao napuhati svoj švicarski sir od karimata. Kako sam tonuo u san, tako je tonula i razina zraka u karimatu, ostavljajući me, opet, da upoznam koliko su turski radnici pedantni pri postavljanju betonskih deka.
PREČICA NA PREČICU
Jutro je i osjećam se poput osamdesetogodišnjeg penzionera o kojem se tijekom cijelog života brinulo hrvatsko zdravstvo. Kukovi, ramena, leđa, kičma i vrat... osjećao sam se poput apstraktne Picasove slika.
No, vremena za odmor nije bilo... kao i sva jutra do sada, dugo sam spavao i pustio Ivana, koji bi se probudio par sati ranije, da čeka. No danas nije bilo vremena za gubljenje. Naime,naša odluka da posjetimo Koprulu Kanyon nacionalni park je imala jednu kvaku: cesta kojom smo došli je slijepa ulica, asfalt završava par kilometara sjevernije. Tako su nam do slijedećeg odredišta, grada Beysehira, ostale dvije opcije:
a) vratiti se istim putem kojom smo i došli, odraditi ružnu dionicu uz obalu te se vraiti na sjever čime bi napravili dodatnih 250km ili...
b) ...“zaboraviti” sav oprez i razum, pouzdati se u par isprekidanih crtica na ionako pregruboj karti koji su naznačavali mogući makadam te jednostavno preko turskih planina i kozjih puteva udariti direktno prema Beysehiru.
Bilo je vrijeme da KTMove povedemo stazama za kakve su i napravljeni.
Malena cestica je slijedila istu rijeku u kojoj smo se do prije par sati utapljali a Sunce je s istoka nagovještavalo još jedan vreo dan. Ionako smrvljen asfalt je polako nestajao, a nakon susreta s djecom koja su veselo pozdravila dva šarena, životopisna momka na motorima, kozja cestica je slijed planine prema jednom od snijegom pokrivenih vrhova koji su se protezali ispred nas.
Makadam već odavno nije dopuštao korištenje treće ili bilo koje više brzine, razbacano kamenje je postalo još veće a kolotrazi dublji dok je KTMov ovjes lagano i sa zadovoljstvom gutao sve neravnine. Dva sata kasnije i sav entuzijazam je poprilično splasnuo: isprekidane crtice na karti nisu nikako koalirale s GPS trackom, sva voda je već odavno bila popijena, Sunce je nesmiljeno pržilo a prve prave ogrebotine su krasile desni bok mog KTMa - samo trenutak nepažnje je bio dovoljan da zaplivam grubim turskim makadamom. Čak i sada, godinu dana nakon prolaska navedenim makadamom, mi nije sve jedno i teško mi je pisati o tom dijelu našeg putovanja. No, drago mi je da smo prošli tom cestom, drago mi je što smo se odvažili sići sa sigurnih i utabanih puteva, draga mi je ta mala ekstremna avantura unatoč teškim trenucima i očaju koji nas je na trenutke pratio.
Kratka pauza nas je izvukla iz nezgodne situacije a dašak logike nas je usmjerio u pravom smjeru, prema lokalnom selu i restoranu koji sam uzgaja svoje pastrve! Četiri pastrve kasnije i već smo bili na putu prema Beysehiru. Iako i dalje dosta gruba, ova dionica makadama je bila daleko šira a samim time je i vožnja bila daleko ugodnija. Za tren smo zaboravili sve preživljene nevolje, jednostavno smo pojurili makadamom prema prijevoju na 1800 metara nadmorske visine.
Spust prema Beysehiru je prošao glatko poput toplog noža kroz puter. Nakon četverosatnog gubljenja i vožnje makadamima, ionako grozno loš turski asfalt nam se učinio poput grobničke piste - nije potrajalo dugo i već smo bili među ljudima i civilizacijom usred Beysehira no ovaj put nam nije bilo do priče i razgovora. Umorni od naporne dionice kroz brda, zasjeli smo na motore i krenuli put istoka, prema Konyi, jednom od prijestolnica konzervativnog tumačenja Islama.
Antalijska visoravan se naglo ispružila ispred nas nakon izlaska iz napućene Konye, grada u kojem se prema riječima našeg jučerašnjeg domaćina alkohol može naći samo uz dobro poznavanje lokalnog folklora i crnog tržišta. Unatoč velikoj nadmorskoj visini na cca. 1100 metara nadmorske visine (više od Sljemena ili Ivančice), Antalijska visoravan je potpuno isušena. Žuta, crvena i bež boja su zamijenile crnogorično drveće i zelenilo koje nas je pratilo do Konye a škrti pustinjski krajolik nas je po prvi put na ovom putovanju podsjetila da se nalazimo daleko od kuće.
Cesta, ravna poput ispaljenog metka, se protezala u nedogled do točke gdje se spajala s plavim nebom i crvenom antalijskom zemljom te izazivala i pozivala sve putnike da joj se pridruže na kraju horizonta. U trenu su bile zaboravljene sve jutarnje muke, sve nevolje i peripetije kroz turska brda... potpuno hipnotizirani prizorom ispred nas, zaboravili smo na sve drakonske kazne za brzu vožnju, sva upozorenja o turskom prometu te jednostavno zalegli na gas. Bez imalo srama smo preticale kičaste oslikane kamione nakrcane teretom koji je samo čekao da se raspe cestom i pojurili prema horizontu ostavljajući rijetkim selima i njenim žiteljima ovog siromašnog dijela samo sličice iz našeg putovanja.
Nisam vjerovao da ćemo taj dan stići na zadani cilj, Kapadokije, smještene u srcu Turske. Tek su nas pitomi kapadokijski brežuljci prenuli iz brzinskog transa i dopratili nas do Goremea, turističke prijestolnice ove predivne regije.
RECEPCIONER, UMJETNA NOGA I PUŠKA
Mrak je već pao kad smo premoreni ušli u Goreme a izmučena leđa su odahnula kad smo zaključili da je najbolje odsjesti u prvi pristojan hotel na koji naiđemo. Veselilo me da ću provesti jednu noć u mekom krevetu a ne na ispuhanom karimatu. Istina, vjerojatno bih dva puta razmislio da sam znao gdje ćemo spavati no sada mi, nakon što smo preživjeli, cijela priča zvuči poprilično smiješno.
Smješten uz glavnu cestu, s velikim parkiralištem, Hotel Onyx se, na prvi pogled, cinio kao udoban maleni hotel. Za drugi pogled nije bilo vremena jer motori gotovo da i nisu bili ugašeni a već je iz hotela izšepesao mršav momak i na sav glas zaurlao:
- POZDRAV BRAĆO SLAVENI.
Ovdje smo prosli
Hladovina je uvijek dobrodosla
Kako se pronaci na karti...
Strminu je tesko docarati na slici - nakon pada
Duo faktastikus - nakon sto smo nasli put u obliznje selo
Otvoreni makadam - gustali smo poput prasaca u blatu
Idilican krajolik pred kapadokijom
:jesus:
