ZoltanBB
Active member
Jasno, odavno sam se pomirio s činjenicom da se, pogotovo na putovanjima kao što su ova, može sve očekivati (pa čak i da ti netko ostavi dijete na motoru) no ovaj put sam uspio samo zbunjeno odzdraviti te se, nakon što nas je Pavel uvjerio da su sobe dobre i da možemo prespavati, srušiti u krevet i zaspati.
Ujutro, uz relativno skroman doručak, stvari su postale kristalno jasne - od danas ćemo se moći pohvaliti da smo prenoćili u hotelu u centralnoj Turskoj s jednonogim recepcionerom koji se, kao bivši katolik, preobratio na islam te se dobrovoljno preselio iz Poljske u Tursku a k tome gaji staroilirsku ideju o jedinstvu svih Slavena. Daljnja pitanja se nisam usudio postavljati no sudeći prema priči našeg recepcionera, možda je tako bilo i bolje.
Hititi su bili ti koji su prvi naselili Kapadokiju još u 19. stoljeću prije Krista. Na tron su zatim zasjeli Perzijanci te Rimsko i Bizantinsko carstvo kada su u Kapadokiju počeli stizati prognanici i štovatelji čudne nove sekte - kršćanstva. Tijekom 500 godina progona (od 4. do 11. stoljeća), kršćani su u kapadokijskim stijenama ostavili neizbrisiv trag svog postojanja. Nastambe uklesane u porozne stijene se mogu naći na svakom koraku a lijep primjer rane kršćanske kulture se može vidjeti u otvorenom muzeju grada Goreme tj. velikom otvorenom području s nebrojenim crkvama i nastambama u stijenama.
Pedesetak kilometara južnije se nalazi još jedan od vrhunaca Kapadokije. Prema nekim arheolozima, podzemni gradovi su nastali još prije 6000 godina. Grčki spisatelj Ksenofon ostavio prvi pisani trag o podzemnim spletovima hodnika i odaja u kojim se okolno stanovništvo skrivalo od učestalih osvajačkih pohoda.
Maleni i neugledan ulaz se uskoro razgranao u divovski i složen labirint. Hodnici, često toliko uski da mimoilaženje nije moguće, javne kuhinje, smočnice s udubljenim mjestima za skladištenje namirnica (ulje, voda, vino), društvene i ine prostorije se međusobno isprepliću osam katova i 60 metara u dubinu dajući uvid kako su ljudi provodili i do 6 mjeseci ispod zemlje u bojazni za svoje živote.
Nakon izlaska iz ovog raja za sve klaustrofobičare, razmilili smo Kapadokijom poput malene djece na novom igralištu. Bila je prava milina bacati KTMove oslobođene teške prtljage iz zavoja u zavoj i diviti se grubom i škrtom krajoliku te malenim rječicama koje bi u malenim kanjonima davali život rijetkim zelenim biljkama. Zavirili smo u svaki kutak doline Ishara, divili se kako ljudi još uvijek žive poput svojih predaka, gubili se i nalazili da bi, nakon cijelog dana, pronašli put u naš životopisni maleni hotelčić koji nam je pripremio još jedno (no ne i zadnje!), iznenađenje.
Goreme i Kapadokija su, na žalost, bile krajnje točke našeg putovanja. Iako su planovi bili daleko ambiciozniji te unatoč mojoj sklonosti taktici “glavom kroz zid”, pokleknuo sam pred Ivanovim argumentima da na istoku i nemamo što više tražiti. Prvi cilj je bio Nemrut Dagi udaljen tričavih 900km što bi, uz uračunati povratak, značilo još dodatnih 2000 kilometara. I dok sam se tješio nad kartom da ćemo se, kad-tad, vratiti i vidjeti istok Turske, ispred hotela se začulo komešanje koje je naglo utihnulo...
Omanji brko je stajao na sredini parkirališta ispred hotela te, držeći pušku jednom rukom, pucao u zrak. Prvi, drugi, treći... meci su letjeli u zrak dok sam neuspješno pokušavao pročitati brkovo lice. Bio je ipak predaleko da bih pročitao da li je ljut ili veseo, ogorčen ili razdragan no, potpuno smiren nakon što je ispucao svoje metke, brko je spustio svoju te ušao u naš maleni životopisni hotelčić. Naši japanski prijatelji koji su bili smješteni u susjednoj sobi se nisu više pojavili na balkonu.
Sada mi je teško da li se radilo o gladi (cijeli dan nismo gotovo ništa jeli) ili smo tijekom ovog putovanja jednostavno otupjeli na slične podražaje no 20tak minuta nakon cijele predstave smo se spustili do recepcije. Naš poljski momak se ponašao kao da se ništa nije dogodilo, no u očima mu se vidio strah. Niti sam se želio uplitati u priču niti sam želio znati što se tu stvarno događa. Ostavili smo ga za recepcijom te smo se pokupili na još jedan kapadokijski kebap te, nakon hladnog piva, utonuli u zasluženi san.
Iz dubokog sna me prenuo urlik. Trgnuo sam se i pogledao Ivana koji je već bio budan. Nijemo smo ležali u krevetu dok je netko ispred hotela na izrazito lošem engleskom podastirao svoju dušu. Unatoč nastojanjima, nisam razumio niti jednu riječ no nije bilo za prečuti: bijes, tuga, agonija i gorčina parali su tihu goremsku noć. Na tren je sve utihnulo, grobna tišina je zamijeniila vrisak sve dok se nije začuo potpuno razgovjetan i smiren glas s čistim britanskim naglaskom:
- Dakle, sada bih trebao pozvati policiju i reći im da me želiš ubiti?
Zavladala je mrtvačka tišina, ništa nije dalo naslutiti što će se slijedeće dogoditi. Vrisak je ovaj put zamijenio tišinu, bol je opet parala goremsku noć sve dok, brzo kao što je i došla, nije utihmula i prepustila nas nijemim mislima i besanoj noći.
Otvoreni muzej u Goeremeu
Ruku pod ruku - suvremene nastambe i stare pecine koje su se nekad koristile za zivot
Tipica, toliko slikan, kapadokijski krajolik
Najveca prostorija u podzemnom gradu Derinkuyu - ucionica za 20tak osoba
60 metara duboko i 7 nivoa - ljudi bi ovdje provodili i do 6 mjeseci no prolazi su toliko uski da odrasla osoba jedva prolazi
Push the button in case of danger - alarmni uredjaj u podzemnom gradu
Baloni iznad Goeremea
Ujutro, uz relativno skroman doručak, stvari su postale kristalno jasne - od danas ćemo se moći pohvaliti da smo prenoćili u hotelu u centralnoj Turskoj s jednonogim recepcionerom koji se, kao bivši katolik, preobratio na islam te se dobrovoljno preselio iz Poljske u Tursku a k tome gaji staroilirsku ideju o jedinstvu svih Slavena. Daljnja pitanja se nisam usudio postavljati no sudeći prema priči našeg recepcionera, možda je tako bilo i bolje.
Hititi su bili ti koji su prvi naselili Kapadokiju još u 19. stoljeću prije Krista. Na tron su zatim zasjeli Perzijanci te Rimsko i Bizantinsko carstvo kada su u Kapadokiju počeli stizati prognanici i štovatelji čudne nove sekte - kršćanstva. Tijekom 500 godina progona (od 4. do 11. stoljeća), kršćani su u kapadokijskim stijenama ostavili neizbrisiv trag svog postojanja. Nastambe uklesane u porozne stijene se mogu naći na svakom koraku a lijep primjer rane kršćanske kulture se može vidjeti u otvorenom muzeju grada Goreme tj. velikom otvorenom području s nebrojenim crkvama i nastambama u stijenama.
Pedesetak kilometara južnije se nalazi još jedan od vrhunaca Kapadokije. Prema nekim arheolozima, podzemni gradovi su nastali još prije 6000 godina. Grčki spisatelj Ksenofon ostavio prvi pisani trag o podzemnim spletovima hodnika i odaja u kojim se okolno stanovništvo skrivalo od učestalih osvajačkih pohoda.
Maleni i neugledan ulaz se uskoro razgranao u divovski i složen labirint. Hodnici, često toliko uski da mimoilaženje nije moguće, javne kuhinje, smočnice s udubljenim mjestima za skladištenje namirnica (ulje, voda, vino), društvene i ine prostorije se međusobno isprepliću osam katova i 60 metara u dubinu dajući uvid kako su ljudi provodili i do 6 mjeseci ispod zemlje u bojazni za svoje živote.
Nakon izlaska iz ovog raja za sve klaustrofobičare, razmilili smo Kapadokijom poput malene djece na novom igralištu. Bila je prava milina bacati KTMove oslobođene teške prtljage iz zavoja u zavoj i diviti se grubom i škrtom krajoliku te malenim rječicama koje bi u malenim kanjonima davali život rijetkim zelenim biljkama. Zavirili smo u svaki kutak doline Ishara, divili se kako ljudi još uvijek žive poput svojih predaka, gubili se i nalazili da bi, nakon cijelog dana, pronašli put u naš životopisni maleni hotelčić koji nam je pripremio još jedno (no ne i zadnje!), iznenađenje.
Goreme i Kapadokija su, na žalost, bile krajnje točke našeg putovanja. Iako su planovi bili daleko ambiciozniji te unatoč mojoj sklonosti taktici “glavom kroz zid”, pokleknuo sam pred Ivanovim argumentima da na istoku i nemamo što više tražiti. Prvi cilj je bio Nemrut Dagi udaljen tričavih 900km što bi, uz uračunati povratak, značilo još dodatnih 2000 kilometara. I dok sam se tješio nad kartom da ćemo se, kad-tad, vratiti i vidjeti istok Turske, ispred hotela se začulo komešanje koje je naglo utihnulo...
Omanji brko je stajao na sredini parkirališta ispred hotela te, držeći pušku jednom rukom, pucao u zrak. Prvi, drugi, treći... meci su letjeli u zrak dok sam neuspješno pokušavao pročitati brkovo lice. Bio je ipak predaleko da bih pročitao da li je ljut ili veseo, ogorčen ili razdragan no, potpuno smiren nakon što je ispucao svoje metke, brko je spustio svoju te ušao u naš maleni životopisni hotelčić. Naši japanski prijatelji koji su bili smješteni u susjednoj sobi se nisu više pojavili na balkonu.
Sada mi je teško da li se radilo o gladi (cijeli dan nismo gotovo ništa jeli) ili smo tijekom ovog putovanja jednostavno otupjeli na slične podražaje no 20tak minuta nakon cijele predstave smo se spustili do recepcije. Naš poljski momak se ponašao kao da se ništa nije dogodilo, no u očima mu se vidio strah. Niti sam se želio uplitati u priču niti sam želio znati što se tu stvarno događa. Ostavili smo ga za recepcijom te smo se pokupili na još jedan kapadokijski kebap te, nakon hladnog piva, utonuli u zasluženi san.
Iz dubokog sna me prenuo urlik. Trgnuo sam se i pogledao Ivana koji je već bio budan. Nijemo smo ležali u krevetu dok je netko ispred hotela na izrazito lošem engleskom podastirao svoju dušu. Unatoč nastojanjima, nisam razumio niti jednu riječ no nije bilo za prečuti: bijes, tuga, agonija i gorčina parali su tihu goremsku noć. Na tren je sve utihnulo, grobna tišina je zamijeniila vrisak sve dok se nije začuo potpuno razgovjetan i smiren glas s čistim britanskim naglaskom:
- Dakle, sada bih trebao pozvati policiju i reći im da me želiš ubiti?
Zavladala je mrtvačka tišina, ništa nije dalo naslutiti što će se slijedeće dogoditi. Vrisak je ovaj put zamijenio tišinu, bol je opet parala goremsku noć sve dok, brzo kao što je i došla, nije utihmula i prepustila nas nijemim mislima i besanoj noći.
Otvoreni muzej u Goeremeu
Ruku pod ruku - suvremene nastambe i stare pecine koje su se nekad koristile za zivot
Tipica, toliko slikan, kapadokijski krajolik
Najveca prostorija u podzemnom gradu Derinkuyu - ucionica za 20tak osoba
60 metara duboko i 7 nivoa - ljudi bi ovdje provodili i do 6 mjeseci no prolazi su toliko uski da odrasla osoba jedva prolazi
Push the button in case of danger - alarmni uredjaj u podzemnom gradu
Baloni iznad Goeremea
