Ubuntu...male priče s juga Majke Afrike
- Thread starter picoda
- Start date
Dr. Flendriks
Member
picoda
Well-known member
Znate sta...kako idem stariji sve mi je teze odlazit na putovanja. Ovo stariji je pod navodnicima kako me ne bi po godinama kojim slucajem vezivali s ovim Africkim gospodinom koji prolazi kroz moje price. Mozda se ne bi reklo ali meni je mjera za put nekih dva...najvise tri tjedna. Nisam bas putnik na duge staze. Prije je to bilo lakse...sada mi fali familija. Kada putujete motorom rizik je nesto veci, a kako godine idu...teze padaju rastanci.
Nisam, kao velika vecina moje generacije lud za Stulicem...volio sam drugu glazbu...ali mi ova pjesma pada na pamet dok pisem o odlasku na put. Dok se rastajem od mojih zvijercica. Sada ce zagrizeni kazat kako je ova verzija upropastila dobru pjesmu. Meni je draza i jebe mi se...
www.youtube.com/watch?v=YAdwegN7B9A#
Ovaj put nisam imao tako gadan osjecaj. Moja i Ivanova familija pridruzit ce nam se za blagdane u ovom dijelu svijeta, odradit cemo par tisuca kilometara zajedno, pa sibamo nazad. To me cini sretnim. Nista ne moze zamijeniti iskustvo putovanja u drugi svijet. Posebno kod djeteta. To je prozor u svijet. A ne jebeni windowsi...
Ima jos vremena do tada, pred nama je nekoliko tisuca kilometara puta. Puta po kakvog smo dosli u Afriku.
Jesam pisao kako imamo plan. Da. E pa nismo ga imali zadugo. Umjesto na put idemo kod Marka, Ivanovog rodjaka, na farmu. Spavat cemo tamo jednu noc. Farma je nekih dva sata od Joburga na poznatom Game Farm podrucju, kako ih oni zovu. Ogromne safari farme s divljim zivotinjama, kako bi mi to nazvali.
Prije nego odemo moramo vratiti motore. Oprane...bio bi red.
Ne moram spominjati koliko smo zahvalni Dirku koji je u dva poziva osigurao Hondu i Yamahu od svojih prijatelja iz ta dva tabora. I mom Afru koji je recenicom, "Treba mi motor za sutra...", izvukao GS-a od svoje veze u njihovom stozeru. Vratili smo pile i objektivno obrazlozili zakljucke koje smo donijeli s voznje ovog vikenda. Necu o tome ovdje, previse bi bilo razbacane žući za jedan pristojan forum.
Posjetio nas je na farmi i drugi Mark, onaj iz narancastog tabora...i doveo pokloncic koji nismo imali vremena testirati...nazalost.
I Jamesa smo vidjeli, vozi s ekipom utrku od 24 sata pa je stavljao na motor nekakve zice kao osigurace. Nista ja to ne kuzim. Onaj...hm...motor je vec zamijenio. Dao je taj...hm...motor i jos jedan bijesni Ducati za svoj novi...hm...motor. Ponovno krasan odabir. Budete vidjeli. James je legenda.
Mozambik, moj pik!
Aj gasite Stulica, dosta je placa...idemo ovako dalje...
www.youtube.com/watch?v=GJtq6OmD-_Y#ws
Malo smo tanki s motorima. U garazi nam ostale dvije Tenere 660, obe s manje od 2000km, i Dirkov Tiger 800. Jedna Tenere od Stevena, Ivanovog prijatelja iz djetinjstva koji nudi i svog GS-a, a druga je od Marka, rodjaka na ciju farmu upravo idemo. Kazu nam obojica kako smo idealni testeri dok su im motori jos pod garancijom. Necemo ih iznevjeriti. Posto Dirk svoj posao vodi s Ivanove farme, u njegovom skladistu imamo jos tri CBR-a 1000, tri CBR-a 600, cetiri male XR125, motore koji se koriste za skole. Tu su jos i dva WR-a 250, jedan Dirkov, jedan moj i Ivanov. Tu je i njegov CR 250. I dvije male Honde od Troya. I Dirkov T-max za po gradu. I dva TT500 u poluvoznom stanju. I jedna XT500 u kutiji. Johan, Jamesov radni partner nudi nam svoju Betu 250 ako odemo na hard, Mark, onaj narandjasti, daje tri KTM-a za De Wildt. Sad znate kako mi je bilo onomad u Trstu...
Da ne zaboravim Bodu, koji uz KTM-a 990 prikolicara ima i KLR 650, koji nudi ako zatreba.
Meni je Tenere dovoljna. Afro je i tako pokupio Tigera jer je znao ako uzme Teneru kako cu biti u prednosti. Sta ces, moras pustat starijima...i tako kad vidi da sam brzi pobjegne kuci...
Ajmo prvo kod Marka na farmu...
Poveli su nas na Safari...
Malo smo se poigrali s malim krokodilom. Koja brzina...
Veliki problem u cijeloj Africi ilegalan je lov na nosoroge. Neki, u glavu bolestan kinez, prodao je pricu kako je njihov rog ljekovit. Isto sranje kao s tigrovima. Kad istrijebe nosoroge naci ce ti kineski manijaci neki novi dizac spolovila. Sto se mene tice, visegodisnji zatvor. Minimalno. Ovdje to ide u toliku krajnost da se helikopterima izvidja teren. Pa po noci dolaze po plijen. Ubiju jadnu zivotinju i macetom otkidaju rog. Ostalo ostave strvinarima. Tada rog prodaju nekom za sitne pare da bi ovaj blentavom kinezu uzeo masnu lovu. Zato ovdje, zbog preventive, uspavaju zivotinju i oprezno odstrane rog. Zalosno.
Jedan od smaknutih...
Bilo je to jedno mirno ljetno poslijepodne dok Markov sin, Chad, nije spomenuo quadove i vecernju voznju. Zar se to moze?, pitao sam. Pa nije bas preporucljivo zbog zivotinja ali...nema sad nikog i tako, kaze Chad.
Ako sam nekada znao nesto voziti, bili su to quadovi. Na njima sam proveo dobrih pet, sest godina, svakodnevno vozajuci grupe turista po brdima mog otocica. Zimi se ludirao okolo. Bilo je to dovoljno da njima dobro upravim. Sada ih ne mogu vidjeti. Vec nekoliko godina nisam sjeo na quad. Isto su mi oci zasjale kada sam u garazi ugledao nekoliko yamahinih top modela. Znao sam sto se sprema.
Krenuli smo lagano. Ivan i njegov drugi rodjak Shawn u pozadini, ja i Chad na celu. Odlicno zasticeni...u majicama i slapama. Jedini sam imao kacigu. Pipkali smo se pomalo dok nisam vidio da malom Chadu nije mrzak gas. Ako je tako, idemo. Sat i po totalne jurnjave po mraku. U jednom trenutku Chada je doslovno preskocio veliki Kudu. To je ona ogromna zivotinja iz porodice antilopa koja kad se prepadne skace ko klokan. Nije nam bilo svejedno pa smo malo zauzdali. Ivan i Shawn nisu pratili nas tempo, sto zbog mraka, sto zbog prasine, sto zbog neiskustva na ovim vozilima.
Rekao mi je da sam manijak. Obicno to bude upuceno njemu. Ostao sam iznenadjen. I uvredjen...
Mark nas je smjestio u male sator kolibice...jako lijepo...
Ujutro smo zahvalili Marku na gostoprimstvu i spicili za Joburg. Dosta je bilo zajebancije...idemo po sto smo dosli. Idemo u Afriku...
Jos jedna lagana promjena plana prije polaska. I Boda ide s nama. Klr je spreman. Znam kako su Boda i Ivan dugogodisnji prijatelji...puno su toga prosli zajedno...ali se svakako veselim vidjeti kako na zajednickom putu funkcionira Njemacka ljuta organizacija i Hrvatsko-Africko-Talijanska slampavost.
Zmaj Boda...
Sastali smo se na benzinskoj pumpi, koju ovdje zovu "garage", malo izvan Joburga. Boda ima cepove, kazem cim ugledam Kawasaki. Samo pickice voze cepove u Africi, na to ce Afro. Dobro. Ali Boda ima alat, vidim po torbi. Alat po Africi nose mamini sinovi, opet ce Afro. Dobro. Ima Boda i gps. Sta ti je to, mi u Africi imamo zvijezde...
ž
Bila je to postena voznja. Przili smo muski terenom kako bi odradili sto vise kilometara danas. Pratio sam Ivana i Bodu na pristojnoj udaljenosti kako bi izbjegao njihovu prasinu. Boda je, kao i vecina Ivanovih manijaka, odlican vozac. Vozio je utrke neko vrijeme. Mislim da jos uvijek zna nastupiti na nekoj od utrka starih trkacih motora koje ima u garazi. I on je upoznavsi jednog Hrvata, poceo prasiti teren. Jedino sto jos ne posudjuje njegove popularne majice. Bar nesto dobro.
U jednom trenu usli smo u mokro podrucje. Usporili nismo. Kada ste na cesti nije to neki problem ali je africka zemlja zajebana. Interesantno je kako ljudi kad im spomenes Afriku odmah pomisle na pustinju i suhu zemlju. Afro se uvijek tome nasmije. Ima ovdje vise blata nego u mnogim zemljama na koje pomislite kad kazete blato...
Sta se desilo? Vozio sam normalno i odjednom se nasao na podu. Je, klizavo je kao na ledu ali nesto ne stima. Ko da sam izgubio pogon, a zadnji kraj me pretekao. Nista mi nije bilo jasno. Vec sam Ivana poceo napadati za ono kako nam u Africi ne trebaju cepovi kad sam ugledao bocnu nogaru kako visi bez opruge. Netom prije pada ispala mi opruga pa se nogara otvorila i ugasila mi motor. Zato me pretekao zadnji kraj. Nismo je nasli pa je pala improvizacija...Boda ima sve.
Morao sam se snalaziti na razne nacine...
Sjecate se Jana iz proslog putopisa...njegove prekrasne off road akademije i farme usred nicega. Nije ga bilo doma. Vodio je Juznoafricku ekipu na GS chellenge u Juznu Ameriku. Njegova zena spremila nam je kavicu i napojila nas zedne...
Nismo se dugo zadrzali...dug je put pred nama...
Prasili smo uz samu granicu Swazilanda, jos jedne Kraljevine u koju sam, ovaj put na nekih par minuta, usao ilegalno.
Juznoafricka patrola na samoj granici...
Cilj nam je bila Sodwana Bay, na obali Indijskog oceana. Dio Juzne Afrike poznat po koraljnim grebenima. Uz obliznju je obalu Mozambika jedno od najljepsih pozicija za ronjenje, mozda i na svijetu. Tamo svoju skolu ronjenja ima nas sljedeci domacin, Andre. Ivanov stari prijatelj, jedini je jednooki pilot i master instruktor ronjenja u Africi. Oko je izgubio tijekom rata u Angoli. Afro kaze kako ga je on prvi put odveo na ronjenje, a ovaj se odmah izgubio. Andre se iz ludila Joburga preselio u mirniji kraj na obali, a imanje, sve kolibe i ostalo, napravio je svojim rukama. Dok je bio jos novi u Sudwana Bayu imao je prvu provalu. Uhvatio je provalnika, objesio ga na drvo, pustio pse i otisao na spavanje. Svakih par sati obisao bi lika koji je bespomocno visio na stablu. Ujutro ga je pustio kazavsi mu kako je to samo upozorenje. Nikada vise nije imao problema, a od tada ga dobro poznaje cijela Sodwana.
Ne zovu ga zaludu, Ludi Andre...
Nitko mi nije rekao kako do Sodwane ima sto kilometara dubokog pijeska. Ko da je to bitan podatak. I sta ce ti cepovi u Africi. Kako bi ja sada volio biti pickica...
Pitate se kako nemam vise slika s ovog dijela. Nemojte, molim vas...
Kada sam se dokopao Andreovih koliba osjecao sam se poput brodolomca kad ugleda kopno.
Afro je vec raspakiran...nije mu to bio neki problem...
Ako nista, bar je njoj bilo komodnije...
Andre nas je ugostio ko kraljeve...
Vodja kaze kako ujutro idemo za Mozambik. Ja kazem kako mi treba viza. Andre kaze kako on zna rupu u zici. Boda kaze kako do tamo ima sto kilometara cesta, a onda 60 kilometara najfinijeg pijeska Afrike. Meni nesto nije dobro.
Jebe mi se, jurit cu ko manijak, lebdit cu na pijesku i doci prvi. Ko prvi dodje kaze, Mozambik, moj pik!
...slijedi nastavak...Mozambik, moj pik!...
Sta nije to danas trebalo bit? Ups...nema veze bit ce sutra. Dodat cu i malo "Zemlje tisucu brezuljaka" da se iskupim.
Znaci...ide nastavak...Mozambik i Zemlja tisucu brezuljaka...
Nisam, kao velika vecina moje generacije lud za Stulicem...volio sam drugu glazbu...ali mi ova pjesma pada na pamet dok pisem o odlasku na put. Dok se rastajem od mojih zvijercica. Sada ce zagrizeni kazat kako je ova verzija upropastila dobru pjesmu. Meni je draza i jebe mi se...
www.youtube.com/watch?v=YAdwegN7B9A#
Ovaj put nisam imao tako gadan osjecaj. Moja i Ivanova familija pridruzit ce nam se za blagdane u ovom dijelu svijeta, odradit cemo par tisuca kilometara zajedno, pa sibamo nazad. To me cini sretnim. Nista ne moze zamijeniti iskustvo putovanja u drugi svijet. Posebno kod djeteta. To je prozor u svijet. A ne jebeni windowsi...
Ima jos vremena do tada, pred nama je nekoliko tisuca kilometara puta. Puta po kakvog smo dosli u Afriku.
Jesam pisao kako imamo plan. Da. E pa nismo ga imali zadugo. Umjesto na put idemo kod Marka, Ivanovog rodjaka, na farmu. Spavat cemo tamo jednu noc. Farma je nekih dva sata od Joburga na poznatom Game Farm podrucju, kako ih oni zovu. Ogromne safari farme s divljim zivotinjama, kako bi mi to nazvali.
Prije nego odemo moramo vratiti motore. Oprane...bio bi red.
Ne moram spominjati koliko smo zahvalni Dirku koji je u dva poziva osigurao Hondu i Yamahu od svojih prijatelja iz ta dva tabora. I mom Afru koji je recenicom, "Treba mi motor za sutra...", izvukao GS-a od svoje veze u njihovom stozeru. Vratili smo pile i objektivno obrazlozili zakljucke koje smo donijeli s voznje ovog vikenda. Necu o tome ovdje, previse bi bilo razbacane žući za jedan pristojan forum.
Posjetio nas je na farmi i drugi Mark, onaj iz narancastog tabora...i doveo pokloncic koji nismo imali vremena testirati...nazalost.
I Jamesa smo vidjeli, vozi s ekipom utrku od 24 sata pa je stavljao na motor nekakve zice kao osigurace. Nista ja to ne kuzim. Onaj...hm...motor je vec zamijenio. Dao je taj...hm...motor i jos jedan bijesni Ducati za svoj novi...hm...motor. Ponovno krasan odabir. Budete vidjeli. James je legenda.
Mozambik, moj pik!
Aj gasite Stulica, dosta je placa...idemo ovako dalje...
www.youtube.com/watch?v=GJtq6OmD-_Y#ws
Malo smo tanki s motorima. U garazi nam ostale dvije Tenere 660, obe s manje od 2000km, i Dirkov Tiger 800. Jedna Tenere od Stevena, Ivanovog prijatelja iz djetinjstva koji nudi i svog GS-a, a druga je od Marka, rodjaka na ciju farmu upravo idemo. Kazu nam obojica kako smo idealni testeri dok su im motori jos pod garancijom. Necemo ih iznevjeriti. Posto Dirk svoj posao vodi s Ivanove farme, u njegovom skladistu imamo jos tri CBR-a 1000, tri CBR-a 600, cetiri male XR125, motore koji se koriste za skole. Tu su jos i dva WR-a 250, jedan Dirkov, jedan moj i Ivanov. Tu je i njegov CR 250. I dvije male Honde od Troya. I Dirkov T-max za po gradu. I dva TT500 u poluvoznom stanju. I jedna XT500 u kutiji. Johan, Jamesov radni partner nudi nam svoju Betu 250 ako odemo na hard, Mark, onaj narandjasti, daje tri KTM-a za De Wildt. Sad znate kako mi je bilo onomad u Trstu...
Da ne zaboravim Bodu, koji uz KTM-a 990 prikolicara ima i KLR 650, koji nudi ako zatreba.
Meni je Tenere dovoljna. Afro je i tako pokupio Tigera jer je znao ako uzme Teneru kako cu biti u prednosti. Sta ces, moras pustat starijima...i tako kad vidi da sam brzi pobjegne kuci...
Ajmo prvo kod Marka na farmu...
Poveli su nas na Safari...
Malo smo se poigrali s malim krokodilom. Koja brzina...
Veliki problem u cijeloj Africi ilegalan je lov na nosoroge. Neki, u glavu bolestan kinez, prodao je pricu kako je njihov rog ljekovit. Isto sranje kao s tigrovima. Kad istrijebe nosoroge naci ce ti kineski manijaci neki novi dizac spolovila. Sto se mene tice, visegodisnji zatvor. Minimalno. Ovdje to ide u toliku krajnost da se helikopterima izvidja teren. Pa po noci dolaze po plijen. Ubiju jadnu zivotinju i macetom otkidaju rog. Ostalo ostave strvinarima. Tada rog prodaju nekom za sitne pare da bi ovaj blentavom kinezu uzeo masnu lovu. Zato ovdje, zbog preventive, uspavaju zivotinju i oprezno odstrane rog. Zalosno.
Jedan od smaknutih...
Bilo je to jedno mirno ljetno poslijepodne dok Markov sin, Chad, nije spomenuo quadove i vecernju voznju. Zar se to moze?, pitao sam. Pa nije bas preporucljivo zbog zivotinja ali...nema sad nikog i tako, kaze Chad.
Ako sam nekada znao nesto voziti, bili su to quadovi. Na njima sam proveo dobrih pet, sest godina, svakodnevno vozajuci grupe turista po brdima mog otocica. Zimi se ludirao okolo. Bilo je to dovoljno da njima dobro upravim. Sada ih ne mogu vidjeti. Vec nekoliko godina nisam sjeo na quad. Isto su mi oci zasjale kada sam u garazi ugledao nekoliko yamahinih top modela. Znao sam sto se sprema.
Krenuli smo lagano. Ivan i njegov drugi rodjak Shawn u pozadini, ja i Chad na celu. Odlicno zasticeni...u majicama i slapama. Jedini sam imao kacigu. Pipkali smo se pomalo dok nisam vidio da malom Chadu nije mrzak gas. Ako je tako, idemo. Sat i po totalne jurnjave po mraku. U jednom trenutku Chada je doslovno preskocio veliki Kudu. To je ona ogromna zivotinja iz porodice antilopa koja kad se prepadne skace ko klokan. Nije nam bilo svejedno pa smo malo zauzdali. Ivan i Shawn nisu pratili nas tempo, sto zbog mraka, sto zbog prasine, sto zbog neiskustva na ovim vozilima.
Rekao mi je da sam manijak. Obicno to bude upuceno njemu. Ostao sam iznenadjen. I uvredjen...
Mark nas je smjestio u male sator kolibice...jako lijepo...
Ujutro smo zahvalili Marku na gostoprimstvu i spicili za Joburg. Dosta je bilo zajebancije...idemo po sto smo dosli. Idemo u Afriku...
Jos jedna lagana promjena plana prije polaska. I Boda ide s nama. Klr je spreman. Znam kako su Boda i Ivan dugogodisnji prijatelji...puno su toga prosli zajedno...ali se svakako veselim vidjeti kako na zajednickom putu funkcionira Njemacka ljuta organizacija i Hrvatsko-Africko-Talijanska slampavost.
Zmaj Boda...
Sastali smo se na benzinskoj pumpi, koju ovdje zovu "garage", malo izvan Joburga. Boda ima cepove, kazem cim ugledam Kawasaki. Samo pickice voze cepove u Africi, na to ce Afro. Dobro. Ali Boda ima alat, vidim po torbi. Alat po Africi nose mamini sinovi, opet ce Afro. Dobro. Ima Boda i gps. Sta ti je to, mi u Africi imamo zvijezde...
Bila je to postena voznja. Przili smo muski terenom kako bi odradili sto vise kilometara danas. Pratio sam Ivana i Bodu na pristojnoj udaljenosti kako bi izbjegao njihovu prasinu. Boda je, kao i vecina Ivanovih manijaka, odlican vozac. Vozio je utrke neko vrijeme. Mislim da jos uvijek zna nastupiti na nekoj od utrka starih trkacih motora koje ima u garazi. I on je upoznavsi jednog Hrvata, poceo prasiti teren. Jedino sto jos ne posudjuje njegove popularne majice. Bar nesto dobro.
U jednom trenu usli smo u mokro podrucje. Usporili nismo. Kada ste na cesti nije to neki problem ali je africka zemlja zajebana. Interesantno je kako ljudi kad im spomenes Afriku odmah pomisle na pustinju i suhu zemlju. Afro se uvijek tome nasmije. Ima ovdje vise blata nego u mnogim zemljama na koje pomislite kad kazete blato...
Sta se desilo? Vozio sam normalno i odjednom se nasao na podu. Je, klizavo je kao na ledu ali nesto ne stima. Ko da sam izgubio pogon, a zadnji kraj me pretekao. Nista mi nije bilo jasno. Vec sam Ivana poceo napadati za ono kako nam u Africi ne trebaju cepovi kad sam ugledao bocnu nogaru kako visi bez opruge. Netom prije pada ispala mi opruga pa se nogara otvorila i ugasila mi motor. Zato me pretekao zadnji kraj. Nismo je nasli pa je pala improvizacija...Boda ima sve.
Morao sam se snalaziti na razne nacine...
Sjecate se Jana iz proslog putopisa...njegove prekrasne off road akademije i farme usred nicega. Nije ga bilo doma. Vodio je Juznoafricku ekipu na GS chellenge u Juznu Ameriku. Njegova zena spremila nam je kavicu i napojila nas zedne...
Nismo se dugo zadrzali...dug je put pred nama...
Prasili smo uz samu granicu Swazilanda, jos jedne Kraljevine u koju sam, ovaj put na nekih par minuta, usao ilegalno.
Juznoafricka patrola na samoj granici...
Cilj nam je bila Sodwana Bay, na obali Indijskog oceana. Dio Juzne Afrike poznat po koraljnim grebenima. Uz obliznju je obalu Mozambika jedno od najljepsih pozicija za ronjenje, mozda i na svijetu. Tamo svoju skolu ronjenja ima nas sljedeci domacin, Andre. Ivanov stari prijatelj, jedini je jednooki pilot i master instruktor ronjenja u Africi. Oko je izgubio tijekom rata u Angoli. Afro kaze kako ga je on prvi put odveo na ronjenje, a ovaj se odmah izgubio. Andre se iz ludila Joburga preselio u mirniji kraj na obali, a imanje, sve kolibe i ostalo, napravio je svojim rukama. Dok je bio jos novi u Sudwana Bayu imao je prvu provalu. Uhvatio je provalnika, objesio ga na drvo, pustio pse i otisao na spavanje. Svakih par sati obisao bi lika koji je bespomocno visio na stablu. Ujutro ga je pustio kazavsi mu kako je to samo upozorenje. Nikada vise nije imao problema, a od tada ga dobro poznaje cijela Sodwana.
Ne zovu ga zaludu, Ludi Andre...
Nitko mi nije rekao kako do Sodwane ima sto kilometara dubokog pijeska. Ko da je to bitan podatak. I sta ce ti cepovi u Africi. Kako bi ja sada volio biti pickica...
Pitate se kako nemam vise slika s ovog dijela. Nemojte, molim vas...
Kada sam se dokopao Andreovih koliba osjecao sam se poput brodolomca kad ugleda kopno.
Afro je vec raspakiran...nije mu to bio neki problem...
Ako nista, bar je njoj bilo komodnije...
Andre nas je ugostio ko kraljeve...
Vodja kaze kako ujutro idemo za Mozambik. Ja kazem kako mi treba viza. Andre kaze kako on zna rupu u zici. Boda kaze kako do tamo ima sto kilometara cesta, a onda 60 kilometara najfinijeg pijeska Afrike. Meni nesto nije dobro.
Jebe mi se, jurit cu ko manijak, lebdit cu na pijesku i doci prvi. Ko prvi dodje kaze, Mozambik, moj pik!
...slijedi nastavak...Mozambik, moj pik!...
Sta nije to danas trebalo bit? Ups...nema veze bit ce sutra. Dodat cu i malo "Zemlje tisucu brezuljaka" da se iskupim.
Znaci...ide nastavak...Mozambik i Zemlja tisucu brezuljaka...
