Ubuntu...male priče s juga Majke Afrike
- Thread starter picoda
- Start date
Dr. Flendriks
Member
Montalbano
New member
Pa ti mi više vučeš na one tapkaroše u kaputima kojih se sjećam iz moje mladosti :jesus:mate said:Ak si ti kao u kinu onda ja kao prodajem te karte. A nisi ih platio.
Nego, nema nam tovara, da ga nisu izili crmci? :jesus:
Kako vam se čini ovaj vid najave putopisa: http://www.motori.hr/
Pa gle ne vjerujem, crnci ga neće, prežgoljav je i pun nikotina, ali moguće da je pao iz katamarana, al s druge strane ne bojim se ja za njega plitko je tamo more...samo da mu se da plivati do obale.
Aj nećemo vise čovjeku kvariti ovu super temu :wink:
forgas
Member
pa3q said:Ajmo mi Strua sutra na vožnju pa ćeš nam uživo to prepričat. Ko more
više čekat da sve istipkaš :jesus:
Bravo Patrik, odlična ideja!
Lipo mu izvrnite gležanj ili ga potapšajte po onim rebrima da nemože par dana iz kuće izać pa da završi ovo do kraja, a ne da nas ovako prca u nastavcima.
picoda
Well-known member
Sjecam se svog prvog odlaska u Trst. Bilo je to davno, u doba masovnijeg napada na njihove ducane od strane nas, balkanskih željača svega. Bio sam jos dijete...povele me mater i teta koje su, zajedno s pola svog poduzeca, odlazile u Trst na redovnu sezonsku turu. Sve je to meni bilo prilicno dosadno i naporno dok me tete pred kraj svog pustosenja polica nisu odvele u nekakav mali ducancic prepun slatkisa i svega sarenog, kako bi se zajedno iskupile za maltretiranje djeteta soping groznicom. I kazali mi da biram tri stvari. Koje god hocu. Gledao sam u cudu ne znajuci sta da napravim. Od velikog ludila i neodlucnosti skoro sam briznuo u plac. Na kraju sam izabrao brooklyn zvake, limenku cole i onaj privjesak sta se javi kad zvizdis. Bio je to ultimativni hit osamdesetih. Prvih sat dva sve je bilo u redu dok nismo usli u autobus i krenuli prema granici na uobicajenu carinsku predstavu. Prije granice zazvizdao sam privjesku. On nista. Probao sam ponovo, privjesak ne jebe. Mislim da je do Karlobaga, ako ne i Zadra, cijeli autobus zajedno sa soferom pokusavao vratiti zivot mom privjesku. Nije islo. A u mene tuga pregolema.
Danas, tridesetak godina poslije, na jednom od semafora Joburga rodjak mi hoce prodati isti takav privjesak. Bar mislim da je isti. Necu ga kupit. Iz principa. Na ulicama ovog grada, posebno na semaforima, koje oni zovu "robot", mozes kupiti sve sto pozelis. Doslovno sve. Zescu drogu, slatkise, pistolj, ljuljacku, travu za pusenje, zenu, travu za vrt, dijete, hladan sok, bubreg, pelikana od bakra, silikonski umetak, mrezu za komarce, napitak za produzenje spolovila, sve, bas sve...vjerujte mi. Razne kape i punjaci za mobitel su klasika. Bestseleri. Jednom sam naletio na lika koji prodaje sebe. Bar mu tako pise na tabli oko vrata. Zdravo izgleda al se, unatoc tome, ne cijeni bas nesto.
Bez obzira na sve...nema ovde zurbe...zato idemo lagano...
Jack Radics - No Matter
Kazat cu vam par zanimljivosti prije nego nastavim s pricom. U Joburgu nema klasicnog javnog prijevoza. Vecina se vozi popularnim taxi kombijima koji na godinu u raznim nesrecama ubiju oko 16000 ljudi. Zato je vlada u sklopu programa obnove taxi voznog parka davala nepovratno pri zamjeni vozila novim 50000 randa te besplatno zbrinjavanje stare kante. Donekle je stvar upalila, a Toyota je uzela lovicu. Unatoc tome, policajac je 2009 zaustavio taxi registriran za 26 ljudi i iz njega izvukao 105 djece i osam odraslih. Njegov kolega, u klasicnom taxiju registriranom za 9 osoba, uspio je pronaci 23 osobe i jednu kozu.
U africi imaju izreku koja govori o tome kako nemoguce ne postoji. Sto se pretovarenosti u prometu tice, tamo nemoguce stvarno ne postoji. Negdje sam vidio sliku malog pick up-a, koje oni opcenito zovu bakkie, kako je natovaren zapeo za krov na naplatnim kucicama. A sleper prodje komotno. Interesantno je kako su pojasevi, kao i kacige, obavezni, a u zadnjem dijelu bakkia bez sankcija mozes vozati 50 ljudi. Ako stanu. A sudeci po vidjenom, stanu.
Joburg je grad bez ikakve poznate setnice ili ulice s ducanima i slicnim ludostima koje krase sve velike gradove. Mjesta za sportske aktivnosti ima ali klasicne setnice ne. Ovdje se sve odvija u velikim trgovackim centrima i raznim resortima. Setnja gradom u klasicnom smislu ne postoji. Mozete vi setati...nitko vam ne brani. Ali takve odluke obicno zavrse poduzom setnjom u vjecnim lovistima.
Da, kriminal je strasan problem Joburga, i ove zemlje opcenito, ali sam o tome pisao nakon proslog posjeta pa cemo ovaj put naglasak staviti na njenu ljepotu i neobicnosti.
Mpumalanga – Eastern Transvaal
S mojim Afrom nikad nemate mira. Taj nabije takav tempo da ponekad ne znate gdje se nalazite. Budjenje u 5 i 30, kava kod indijca Mansa na BP pumpi...i akcija. Kod prijatelja na rucku, kod rodbine na veceri, kod rodjaka na farmi. U ducanu yamahe kod prike iz razreda, u ducanu ktm-a kod prike s utrka, u ducanu bmw-a kod prike iz vojske. Stalno nesto. I sto je najvaznije, nikad ne kaze gdje smo sutra.
Dovoljno dugo ga poznam i dovoljno dugo putujemo zajedno da bi skuzio kako ni sam ne zna plan za sutra. Ne zna taj ni plan za danas. Dirk kaze kako je on jedini covjek na svijetu na kojem nikada neces vidjeti kad je negdje izgubljen. Iz jednostavnog razloga...on je uvijek izgubljen. Meni je to drago i zato svog Afrikanosa volim. Prepustis se...pa sta bude. I tako kad zapne on nazove svoju Debbie, koja je njegov procesor i memorija, pa dobije potreban podatak. U vecini slucajeva onaj o izgubljenim kljucevima. Najbolja stvar u svoj toj strci, nasa su prijevozna sredstva. Otkad sam stigao, ima par dana, svakodnevno mijenjam vozila. Probat cu u jednoj od prica ubaciti sve sto mi je bilo na raspolaganju. Necete vjerovati.
Nekoliko tjedana prije mog odlaska javio mi se Damir, znan kao Pudla, s pricom kako poslovno putuje za Cape Town te bi trebao negdje iznajmiti motor i pouzdanog vodica za slobodan vikend koji ima. Posto smo u isto vrijeme tamo kresnem skype i pitam Afra za savjet. Slusaj men, tell Damir to buy the karta for Joburg and take jedna gace and odijelo kisa. The rest is on us. Prenio sam poruku. Damir zna sto mu je ciniti.
Dva dana prije Damirovog dolaska bili smo u standardnoj strci. Negdje oko podne pitam ga sto smo rijesili s Damirom, gdje idemo? Imali smo neki plan Damira odvesti na jednu postenu vikend voznju terenom par stotina kilometara od Joburga. Dvije tenere i tiger cekale su red u garazi. Popodne se sve promijenilo. Idemo za Eastern Transvaal, kaze, spremaj se moramo po motore. Kakav sad transvaal...pa nismo surferi? Kakvi crni motori, svi su u garazi, sta ti je?
U osam ujutro bili smo ispred zgrade Honda SA, u deset sam grijao Supertenere iz Yamahe SA, a u podne sam okretao kljuc GS-a u stozeru Bmw SA. Nisam postavljao suvisna pitanja. Znam da su bila dovoljna samo tri telefonska poziva.
Situacija je sljedeca. Dirk je, unatoc svom nezavidnom zdravstvenom stanju, odlucio ici na voznju sa nama. Posto tezak teren nije dolazio u obzir odluka je pala na fancy vikend u tom vaalu, Transvaalu. Pridruzio bi se i James, legenda, covjek s puno motora i jednom manom. Ne ide ga odabir. Pudla nije imao pojma gdje ni s cim idemo. Nisam ni sam do maloprije. Uz ova tri motorcica, Dirk ce na prikolici vuci svog Tigera, a James je posebna prica. Na odredistu ce nam se prikljuciti i Boda, Nijemac na privremenom radu u ovoj zemlji. Privremenom radu dugom 30 godina. Zna se...Ktm 990.
Damir je stigao vecernjim letom negdje oko 22. Na putu od aerodroma do farme pricali smo mu malo o Joburgu, a na farmi, nakon zakljucavanja svih resetki i pustanja pasa, predali mu alat za pod jastuk.
Dobro je podnio prvi test, ocekivali smo reakciju s manje krvi u licu. He, he.
Jutro je, na putu smo za Mpumalangu. Dirk u kombiju s prikolicom, Ivan na Hondi, Pudla na Bmw-u, a mene dopala jadna Yamaha. James je na...hm...motoru.
Odrediste je bio Sabie, gradic godine za 2012 i jako moto odrediste. Tu je poznata 22. Cesta kojoj dolaze u posjetu svi koji vole zavoje i brzu voznju. Sve skupa 44 kilometra uzitka. Dirk je bio i ostao kralj te ceste. Neko vrijeme odrzavao je vikend skole voznje na tom potezu. Osim toga, na sirem podrucju regije, nalazi se Kruger Park, Blyde River Canyon, Gods Window...googlajte ako imate volje.
Tek sto smo se smjestili i sjeli na pivo...mayday...mayday...ktm u nevolji. Boda, sušta suprotnost mom Afrikanosu i jedan od najorganiziranijih ljudi koje sam upoznao, zove u pomoc. Krecem s Afrom na teren kako bi postavili ktm na prirodnu poziciju. Prikolicu.
Samo prednja guma ali Boda od mnostva alata i obilja zracnica bira laksi put. Prikolicu.
Ujutro smo napravili krug okolicom i mijenjali se za volanima...
Dirk na Jamesovom...hm...motoru...
Bilo je i kise, magle, svega. Afro, Pudla i moja malenkost odlucili smo malo prosvrljati okolicom na nas, enduro nacin. Dirk bi se rado pridruzio al ne moze, i ne osjeca se dobro, dok James placa danak svom predivnom odabiru...hm...motora.
Bio je to prilicno klizav dan...kao sto vidite...
...i maglovit. Na trenutke nismo vidjeli puno. Par metara. To nije sprijecilo naseg vodju da glumi neizgubljenost. Sve do trena kad naglo stane i okrene motor...
Na kraju smo izbili na vrh planine domisljatog imena, Misty Mountain...i umorni opalili cugu u odlicnom hotelu istog imena.
Na povratku je kisa prestala i vrijeme se pomalo smirilo te osusilo cestu pa nas je Dirk pozvao na jednu kratku voznjicu od 44 kilometra. Afro se, kako i prilici starijem gospodinu, povukao u sobu kako bi mi mladi imali cestu samo za sebe. Uz mene i Pudlu voznji su se prikljucila dvojica mladica na cestovnim motorima. A sta reci...kada vozite iza nekog cije stop svjetlo ne zasvijetli niti jednom u 44 kilometra, a fluidnost voznje i sama putanja natjera vas da se osjecate sigurnim pri brzinama kakve vas obicno ucine nervoznim. Vozio sam se iza Dirka nekoliko puta kod nas u Hrvatskoj i znam kako to izgleda ali je ova cesta poseban gust...
Uzeo sam Hondu jer je ST imala cepove...evo i zasto...
Volio bi o tom covjeku napisati posebno poglavlje ali sam ga vec spomenuo prosli puta pa cu nesto nadodati ovdje.
Dirk je trkac od djetinjstva. Od oca farmera nije imao neku podrsku pa se na svoju prvu utrku zaputio bez kacige i rukavica. U obicnim hlacama i kratkoj majici. Utrku je odvozio u radnim rukavicama i posudjenoj avio kapi. Nakon godina utrkivanja, pobjedjivanja i dobrih rezultata u domovini, odlucio je srecu okusati u Europi. Kako je JAR-a bila pod sankcijama zbog apartheida voziti se moglo samo privatno ili za neki strani tim. Novaca nije bilo. U Nizozemsku je stigao s punih 180 randa. Za primjer, sok je tamo kostao 2 randa. Zaputio se u nekakav moto servis i ducan za kojeg je cuo od prijatelja i objasnio ljudima situaciju. Pomogli su mu pa je u posudjenom kombiju poceo obilaziti utrke. Sam svoj majstor. Svo vrijeme vukao je probleme s bronhitisom i plucima. Prvu godinu mu nije islo bas najbolje pa su ga na povratku u domovinu oprali u moto casopisu. To ga je dobro prodrmalo i zacementiralo odluku o novom pokusaju. Narednu godinu, uz pomoc prijatelja, vozio je mnoge utrke od Belgije do Italije. I postizao dobre rezultate. Na kraju je nastupio na dvije motogp utrke. Mislim u Belgiji. Mnogo puta vozio bi dvije klase. S istim motorom. Cetiri puta bi morao mijenjati cilindar i kubikazu u jednom danu.
Zbog bolesti pluca odustao je od Europe...ali je pokazao svojima kako se moze. Nakon povratka doktori su odlucili odstraniti jedno plucno krilo. Unatoc tome, Dirk je i dalje nizao pobjede u maticnom prvenstvu. U jednoj od brojnih posjeta bolnicama pokupio je neku od onih superbakterija. Cim imunitet padne, ona se aktivira. Sada mjeri kisik i nosi sa sobom aparat za isti. Tezi ravno pedeset kila. Dirk je jedan je od ljudi cijoj se zelji za zivot morate diviti. Nikad, bas nikad, necete cuti kako se taj covjek zali na nesto. Mnogo je ljudi kojima je pomogao i svi ga izuzetno cijene. Nakon karijere ostao je u moto svijetu i otvorio Michelin Superbike skolu, koja na svim stazama JAR-e poducava ljude voznji. Honda, kao glavni sponzor, svakih par mjeseci uredno mijenja njegove motore dok se Michelin brine o gumama. Firma ujedno uvozi Yoshimuru, IXS-a te jos neke brandove u Juznu Afriku. Mislim da ne moram spominjati kako mu se zivot promijenio nakon sto je, prije mnogo, mnogo, godina, upoznao jednog Hrvata. Vise nista nije bilo kao prije...poceo je voziti teren. I posudjivati njegove najdraze majice. Katastrofa.
U nedjelju su Dirk, Pudla i James krenuli nazad za Joburg dok smo Ivan i ja odlucili malo obici okolicu. James je otisao...hm...motorom, kojeg je prodao vec u ponedjeljak. Pudla i Dirk otisli su kombijem...na prikolicu smo nabacili triumpha i supertenere koja je imala cepice, a nebo nije obecavalo.
Krenuli smo na Ivanov nacin, od 500 kilometara napraviti tisucu...ovako nekako je to izgledalo...
Malo podloge pa sisajte...
Izulu | Playing For Change | Sinamuva
Znam da nisam dovoljno dobar s rijecima za opisat ovu ljepotu...zato gledajte...
Pa jedan set slika s nasim rodjacima...
Doslo mi je da im kazem, micite se s ceste majmuni. Al nisam htio vrijedjat.
Blyde River Canyon...uzivajte...
I jos malo...
Lipo, a? Prekrasan kraj, ne samo kanjon. Kasnije nas je dohvatila kisa pa smo, uz par stajanja po selima i kasni rucak, spicili za Joburg...
Pudla je vjerovatno vec na poslu u Cape Townu, Dirk je nazalost zavrsio u bolnici sljedecih dva tjedna, ona kisa i hladnoca bile su previse za njega, James kupuje novi motor, Boda uci mijenjat gume...a mi? Mi imamo nekakav plan...dan do dva u Joburgu, pa na put. Zamislite, imamo plan.
...nastavak u obradi...Mozambik, moj pik!
Danas, tridesetak godina poslije, na jednom od semafora Joburga rodjak mi hoce prodati isti takav privjesak. Bar mislim da je isti. Necu ga kupit. Iz principa. Na ulicama ovog grada, posebno na semaforima, koje oni zovu "robot", mozes kupiti sve sto pozelis. Doslovno sve. Zescu drogu, slatkise, pistolj, ljuljacku, travu za pusenje, zenu, travu za vrt, dijete, hladan sok, bubreg, pelikana od bakra, silikonski umetak, mrezu za komarce, napitak za produzenje spolovila, sve, bas sve...vjerujte mi. Razne kape i punjaci za mobitel su klasika. Bestseleri. Jednom sam naletio na lika koji prodaje sebe. Bar mu tako pise na tabli oko vrata. Zdravo izgleda al se, unatoc tome, ne cijeni bas nesto.
Bez obzira na sve...nema ovde zurbe...zato idemo lagano...
Jack Radics - No Matter
Kazat cu vam par zanimljivosti prije nego nastavim s pricom. U Joburgu nema klasicnog javnog prijevoza. Vecina se vozi popularnim taxi kombijima koji na godinu u raznim nesrecama ubiju oko 16000 ljudi. Zato je vlada u sklopu programa obnove taxi voznog parka davala nepovratno pri zamjeni vozila novim 50000 randa te besplatno zbrinjavanje stare kante. Donekle je stvar upalila, a Toyota je uzela lovicu. Unatoc tome, policajac je 2009 zaustavio taxi registriran za 26 ljudi i iz njega izvukao 105 djece i osam odraslih. Njegov kolega, u klasicnom taxiju registriranom za 9 osoba, uspio je pronaci 23 osobe i jednu kozu.
U africi imaju izreku koja govori o tome kako nemoguce ne postoji. Sto se pretovarenosti u prometu tice, tamo nemoguce stvarno ne postoji. Negdje sam vidio sliku malog pick up-a, koje oni opcenito zovu bakkie, kako je natovaren zapeo za krov na naplatnim kucicama. A sleper prodje komotno. Interesantno je kako su pojasevi, kao i kacige, obavezni, a u zadnjem dijelu bakkia bez sankcija mozes vozati 50 ljudi. Ako stanu. A sudeci po vidjenom, stanu.
Joburg je grad bez ikakve poznate setnice ili ulice s ducanima i slicnim ludostima koje krase sve velike gradove. Mjesta za sportske aktivnosti ima ali klasicne setnice ne. Ovdje se sve odvija u velikim trgovackim centrima i raznim resortima. Setnja gradom u klasicnom smislu ne postoji. Mozete vi setati...nitko vam ne brani. Ali takve odluke obicno zavrse poduzom setnjom u vjecnim lovistima.
Da, kriminal je strasan problem Joburga, i ove zemlje opcenito, ali sam o tome pisao nakon proslog posjeta pa cemo ovaj put naglasak staviti na njenu ljepotu i neobicnosti.
Mpumalanga – Eastern Transvaal
S mojim Afrom nikad nemate mira. Taj nabije takav tempo da ponekad ne znate gdje se nalazite. Budjenje u 5 i 30, kava kod indijca Mansa na BP pumpi...i akcija. Kod prijatelja na rucku, kod rodbine na veceri, kod rodjaka na farmi. U ducanu yamahe kod prike iz razreda, u ducanu ktm-a kod prike s utrka, u ducanu bmw-a kod prike iz vojske. Stalno nesto. I sto je najvaznije, nikad ne kaze gdje smo sutra.
Dovoljno dugo ga poznam i dovoljno dugo putujemo zajedno da bi skuzio kako ni sam ne zna plan za sutra. Ne zna taj ni plan za danas. Dirk kaze kako je on jedini covjek na svijetu na kojem nikada neces vidjeti kad je negdje izgubljen. Iz jednostavnog razloga...on je uvijek izgubljen. Meni je to drago i zato svog Afrikanosa volim. Prepustis se...pa sta bude. I tako kad zapne on nazove svoju Debbie, koja je njegov procesor i memorija, pa dobije potreban podatak. U vecini slucajeva onaj o izgubljenim kljucevima. Najbolja stvar u svoj toj strci, nasa su prijevozna sredstva. Otkad sam stigao, ima par dana, svakodnevno mijenjam vozila. Probat cu u jednoj od prica ubaciti sve sto mi je bilo na raspolaganju. Necete vjerovati.
Nekoliko tjedana prije mog odlaska javio mi se Damir, znan kao Pudla, s pricom kako poslovno putuje za Cape Town te bi trebao negdje iznajmiti motor i pouzdanog vodica za slobodan vikend koji ima. Posto smo u isto vrijeme tamo kresnem skype i pitam Afra za savjet. Slusaj men, tell Damir to buy the karta for Joburg and take jedna gace and odijelo kisa. The rest is on us. Prenio sam poruku. Damir zna sto mu je ciniti.
Dva dana prije Damirovog dolaska bili smo u standardnoj strci. Negdje oko podne pitam ga sto smo rijesili s Damirom, gdje idemo? Imali smo neki plan Damira odvesti na jednu postenu vikend voznju terenom par stotina kilometara od Joburga. Dvije tenere i tiger cekale su red u garazi. Popodne se sve promijenilo. Idemo za Eastern Transvaal, kaze, spremaj se moramo po motore. Kakav sad transvaal...pa nismo surferi? Kakvi crni motori, svi su u garazi, sta ti je?
U osam ujutro bili smo ispred zgrade Honda SA, u deset sam grijao Supertenere iz Yamahe SA, a u podne sam okretao kljuc GS-a u stozeru Bmw SA. Nisam postavljao suvisna pitanja. Znam da su bila dovoljna samo tri telefonska poziva.
Situacija je sljedeca. Dirk je, unatoc svom nezavidnom zdravstvenom stanju, odlucio ici na voznju sa nama. Posto tezak teren nije dolazio u obzir odluka je pala na fancy vikend u tom vaalu, Transvaalu. Pridruzio bi se i James, legenda, covjek s puno motora i jednom manom. Ne ide ga odabir. Pudla nije imao pojma gdje ni s cim idemo. Nisam ni sam do maloprije. Uz ova tri motorcica, Dirk ce na prikolici vuci svog Tigera, a James je posebna prica. Na odredistu ce nam se prikljuciti i Boda, Nijemac na privremenom radu u ovoj zemlji. Privremenom radu dugom 30 godina. Zna se...Ktm 990.
Damir je stigao vecernjim letom negdje oko 22. Na putu od aerodroma do farme pricali smo mu malo o Joburgu, a na farmi, nakon zakljucavanja svih resetki i pustanja pasa, predali mu alat za pod jastuk.
Dobro je podnio prvi test, ocekivali smo reakciju s manje krvi u licu. He, he.
Jutro je, na putu smo za Mpumalangu. Dirk u kombiju s prikolicom, Ivan na Hondi, Pudla na Bmw-u, a mene dopala jadna Yamaha. James je na...hm...motoru.
Odrediste je bio Sabie, gradic godine za 2012 i jako moto odrediste. Tu je poznata 22. Cesta kojoj dolaze u posjetu svi koji vole zavoje i brzu voznju. Sve skupa 44 kilometra uzitka. Dirk je bio i ostao kralj te ceste. Neko vrijeme odrzavao je vikend skole voznje na tom potezu. Osim toga, na sirem podrucju regije, nalazi se Kruger Park, Blyde River Canyon, Gods Window...googlajte ako imate volje.
Tek sto smo se smjestili i sjeli na pivo...mayday...mayday...ktm u nevolji. Boda, sušta suprotnost mom Afrikanosu i jedan od najorganiziranijih ljudi koje sam upoznao, zove u pomoc. Krecem s Afrom na teren kako bi postavili ktm na prirodnu poziciju. Prikolicu.
Samo prednja guma ali Boda od mnostva alata i obilja zracnica bira laksi put. Prikolicu.
Ujutro smo napravili krug okolicom i mijenjali se za volanima...
Dirk na Jamesovom...hm...motoru...
Bilo je i kise, magle, svega. Afro, Pudla i moja malenkost odlucili smo malo prosvrljati okolicom na nas, enduro nacin. Dirk bi se rado pridruzio al ne moze, i ne osjeca se dobro, dok James placa danak svom predivnom odabiru...hm...motora.
Bio je to prilicno klizav dan...kao sto vidite...
...i maglovit. Na trenutke nismo vidjeli puno. Par metara. To nije sprijecilo naseg vodju da glumi neizgubljenost. Sve do trena kad naglo stane i okrene motor...
Na kraju smo izbili na vrh planine domisljatog imena, Misty Mountain...i umorni opalili cugu u odlicnom hotelu istog imena.
Na povratku je kisa prestala i vrijeme se pomalo smirilo te osusilo cestu pa nas je Dirk pozvao na jednu kratku voznjicu od 44 kilometra. Afro se, kako i prilici starijem gospodinu, povukao u sobu kako bi mi mladi imali cestu samo za sebe. Uz mene i Pudlu voznji su se prikljucila dvojica mladica na cestovnim motorima. A sta reci...kada vozite iza nekog cije stop svjetlo ne zasvijetli niti jednom u 44 kilometra, a fluidnost voznje i sama putanja natjera vas da se osjecate sigurnim pri brzinama kakve vas obicno ucine nervoznim. Vozio sam se iza Dirka nekoliko puta kod nas u Hrvatskoj i znam kako to izgleda ali je ova cesta poseban gust...
Uzeo sam Hondu jer je ST imala cepove...evo i zasto...
Volio bi o tom covjeku napisati posebno poglavlje ali sam ga vec spomenuo prosli puta pa cu nesto nadodati ovdje.
Dirk je trkac od djetinjstva. Od oca farmera nije imao neku podrsku pa se na svoju prvu utrku zaputio bez kacige i rukavica. U obicnim hlacama i kratkoj majici. Utrku je odvozio u radnim rukavicama i posudjenoj avio kapi. Nakon godina utrkivanja, pobjedjivanja i dobrih rezultata u domovini, odlucio je srecu okusati u Europi. Kako je JAR-a bila pod sankcijama zbog apartheida voziti se moglo samo privatno ili za neki strani tim. Novaca nije bilo. U Nizozemsku je stigao s punih 180 randa. Za primjer, sok je tamo kostao 2 randa. Zaputio se u nekakav moto servis i ducan za kojeg je cuo od prijatelja i objasnio ljudima situaciju. Pomogli su mu pa je u posudjenom kombiju poceo obilaziti utrke. Sam svoj majstor. Svo vrijeme vukao je probleme s bronhitisom i plucima. Prvu godinu mu nije islo bas najbolje pa su ga na povratku u domovinu oprali u moto casopisu. To ga je dobro prodrmalo i zacementiralo odluku o novom pokusaju. Narednu godinu, uz pomoc prijatelja, vozio je mnoge utrke od Belgije do Italije. I postizao dobre rezultate. Na kraju je nastupio na dvije motogp utrke. Mislim u Belgiji. Mnogo puta vozio bi dvije klase. S istim motorom. Cetiri puta bi morao mijenjati cilindar i kubikazu u jednom danu.
Zbog bolesti pluca odustao je od Europe...ali je pokazao svojima kako se moze. Nakon povratka doktori su odlucili odstraniti jedno plucno krilo. Unatoc tome, Dirk je i dalje nizao pobjede u maticnom prvenstvu. U jednoj od brojnih posjeta bolnicama pokupio je neku od onih superbakterija. Cim imunitet padne, ona se aktivira. Sada mjeri kisik i nosi sa sobom aparat za isti. Tezi ravno pedeset kila. Dirk je jedan je od ljudi cijoj se zelji za zivot morate diviti. Nikad, bas nikad, necete cuti kako se taj covjek zali na nesto. Mnogo je ljudi kojima je pomogao i svi ga izuzetno cijene. Nakon karijere ostao je u moto svijetu i otvorio Michelin Superbike skolu, koja na svim stazama JAR-e poducava ljude voznji. Honda, kao glavni sponzor, svakih par mjeseci uredno mijenja njegove motore dok se Michelin brine o gumama. Firma ujedno uvozi Yoshimuru, IXS-a te jos neke brandove u Juznu Afriku. Mislim da ne moram spominjati kako mu se zivot promijenio nakon sto je, prije mnogo, mnogo, godina, upoznao jednog Hrvata. Vise nista nije bilo kao prije...poceo je voziti teren. I posudjivati njegove najdraze majice. Katastrofa.
U nedjelju su Dirk, Pudla i James krenuli nazad za Joburg dok smo Ivan i ja odlucili malo obici okolicu. James je otisao...hm...motorom, kojeg je prodao vec u ponedjeljak. Pudla i Dirk otisli su kombijem...na prikolicu smo nabacili triumpha i supertenere koja je imala cepice, a nebo nije obecavalo.
Krenuli smo na Ivanov nacin, od 500 kilometara napraviti tisucu...ovako nekako je to izgledalo...
Malo podloge pa sisajte...
Izulu | Playing For Change | Sinamuva
Znam da nisam dovoljno dobar s rijecima za opisat ovu ljepotu...zato gledajte...
Pa jedan set slika s nasim rodjacima...
Doslo mi je da im kazem, micite se s ceste majmuni. Al nisam htio vrijedjat.
Blyde River Canyon...uzivajte...
I jos malo...
Lipo, a? Prekrasan kraj, ne samo kanjon. Kasnije nas je dohvatila kisa pa smo, uz par stajanja po selima i kasni rucak, spicili za Joburg...
Pudla je vjerovatno vec na poslu u Cape Townu, Dirk je nazalost zavrsio u bolnici sljedecih dva tjedna, ona kisa i hladnoca bile su previse za njega, James kupuje novi motor, Boda uci mijenjat gume...a mi? Mi imamo nekakav plan...dan do dva u Joburgu, pa na put. Zamislite, imamo plan.
...nastavak u obradi...Mozambik, moj pik!
biker4life
Motorator
makazica
Guest
davor_77 said:Ako se ovo maltretiranje nastavi, ja ću otvorit restoran!
+1
A konkurenciju ćemo pozatvarat.
picoda
Well-known member
davor_77 said:Ako se ovo maltretiranje nastavi, ja ću otvorit restoran!
Imam ti odlicnu franshizu iz Mozambika. Jedno pice, jedno jelo...posla na pretek. A fiskalna kasa na ugljen.
davor_77 said:
Da čujemo, kakva je kod mame cedevita.
Dobra. Mozes i nju stavit u ponudu. Doli je to normalno.