Anticitizen419
Well-known member
Srica nije na poznanika...kucnuo 3 put o drvo, da me korona ne cujeRiker, podsjećaš me na prijatelja koji je zna reć "dosta je bilo zajebancije, pređimo na pizdarije".
Velika Svjetska Putovanja
- Thread starter Riker
- Start date
dermat
Guest
a ja u Otočcu misecima već, radim na tim propelerima
a za tvoj info, profit od njih ide u Kinu.
a za tvoj info, profit od njih ide u Kinu.
Riker
Well-known member
Jednoga sam dana, pred neki dan, ovih dana, tokom dana odlučio iskoristiti dan i poći malo negdje, i tada je došla odluka tog dana da idem na otok Cres. Zašto? Ne znam zašto, jer nisam bio preko pa možda i 10 godina, a bajkom nikad. Malo čudno za reći, ipak je blizu nadohvat ruke (imam dugačke ruke) ali eto ću drugi put, ću drugi put, drugi put - ne odoh ja na Cres bajkom. Pa rekoh sada je pravo vrijeme, za poći na taj otok.
Nisam htio previše planirati i nisam gledao "šta ima" na Cresu, znao sam da je tamo kip najboljem plastičaru sa ovih područja Epoxymenu, a drugo me nije zanimalo - neka se Cres jednostavno dogodi. Đireto bio veoma lijep, stoga ću probati biti ozbiljan u svojem izlaganju, i bacit neke lijepe fotke pa eto, pogledajte kako je to bilo.
Na trajketu nije bilo gužve, ali je na deku bio jedan od mojih motora snova. Naime, uvijek sam bio štovaoc DR650 kao i preteču advenčr motorizma, moćni veliki DR takozvani BIG, sa 750 i 800 klobuka. Na moje zaprepaštenje, na trajektu je bio BIG 800, a to je odista jedinstven prizor kojeg se ne vidi često, baš naprotiv, vidi se rijetko.
Strašno!! Kakva pojava, znao sam da će dan biti dobar čim je ovako dobro krenuo. Za 20 minuta uspio sam iznavigavat brod na drugi kraj kanala, iskrcali smo se van i ja sam pošao Creskim cestuljcima u veliku Cresku avanturu. Za razliku od mog Krka za kojeg je diskutabilno da li je otok, Cres je puno viši, samim time opservacije sa Cresa su bolje jer si na velikim visinama, dok na Krku to nije tako.
Kod skretanja za Bijeli sam zastao, jer, stegla me nostalgija oko srca. U daljini, na drugoj strani mora, ukazao se moj kraj, Šotovento. Ukazao se Glavotok. Tu sam odraso, tu sam staso, tu su najlijepše uspomene moje. Sjetih se kako smo iz Pepinog Yuga, dok popodne piči neki mali maestral, slušali sa kazete Kuzmu, onako samo su visokotonci piskutali, blejali po rivi, malo malo bi između ova dva otoka prošao od Kvarner Expressa hidrogliser neki, a u daljini se uvijek vidio taj Beli, i svi su pričali kako je tamo super plaža i kako tamo treba ić.
Sada sam prvi puta sa ove strane vidio Glavotok, puhao je vjetar na tom prijevoju, proletili su neki supi, a ja sam rekao sebi - moram poći dalje, makar sam mogao sjedit na ovom mjestu 8 sati i poći kući, ali ipak nisam.
Famozni bijeloglavi supovi, stvarno su prizor za vidjet, kao da stoje u zraku u mjestu, ne mrdaju dok lete.
Put od Belog do Cresa pokrenuo je u umu mome višestruke sumnje. Otok Krk, od kad ga se najranije sjećam, do danas, unakazio se 50 puta uzduž i 50 puta popreko. Ne mogu lagat niti izmišljat, ali to je sada jedno drugo, drugačije mjesto prema kojem, iskreno rečeno, imam drugačije osjećaje nego prije. Ne mogu lagati, to je tako. Kratkovidna, klošarska, razularena alavost i pohlepa u vidu neplanske bezdušne gradnje i leševskog turizma, dripački vikendaši, sve je to zasluga mosta, za čije sam se uništenje više puta izjasnio i mislim da je to jedini spas koji za moj otok postoji. Taj most omogućio je i najgorem talogu ljudi da neometano dođe na otok, da tamo prde, smrde, grakću i mješaju malter za bazen. Duša otoka se izgubila, čak su i Glavatok zahvatile kandže te gramzljive šape, nevjerojatno uopće pomisliti, ali je tako. Postoje još neka sela po Krku u kojima se može, nekad, i nekako, uhvatiti duh otoka, bodulije, onako po domaću. Ali takvih mjesta je malo, i ja ih sigurno ne mislim popisivat na ovom klošarskom forumu.
Na putu prema Cresu, promatravši ta sela po putu, i taj čist miris mora u zraku, torovi sa ovcama, kozama, supi, kragulji, vrane...to je sve nekad postojalo i kod nas. Duh bodulije kog su otpuhali sa Krka, valjda se sad smuca po Cresu.
Potegnuo sam na kraj otoka, u Veli Lošinj, vrlo ushićen sa svim prizorima koje sam po putu vidio (nisam sve slikao, treba i guštat malo) i to more, i ta brda, i te kuće, i to sve. U Veli Lošinj kad sam došao, kod lučice tu sam prepoznao jednu scenu...iz najbolje serije ikad, na kojoj sam odraso (doba VHSa), Ptice Nebeske, epizoda Veliki Sineasti hahahahhaha u pič čekamo te mrski neprijatelju se snimio ovdje, pa dan više nije mogo bit bolji. Nisam imao pojma da je to snimano tu, jer u epizodi pričaju po dalmoški pa sam uvijek mislio da je to negdje na jugu, al kad sam vidio crkvu ovu, gdje je nastao taj legendarni uzvik, pa LOL jbt u pič ne znam šta reć. Čekamo te mvski nepvijatelju!!!
Prvi dio đira bio je gotov, tu na dnu otoka, pa ajde idem do Malog Lošinja (koji je veći ahahah to nikad još nisam čuo smiješnoooo hehehehe super) u muzej do Epoxymena. Mističnost tog čovjeka (kipa) uvijek (od nedavno) me zanimala. Treba biti realan, nije to svakodnevna stvar, ta mistična priča o čovjeku (kipu) koji spava na dnu mora stoljećima, i onda ga netko...pronađe.
Mocca Racing Team ispostava Lošinj je ovdje.
Ludo. Inače on je tipska figura sportaša iz onog vremena pred 2000 godina, kada su sportaši bili veličani do statusa božanstva - sreća naša prošlo je 2000 godina i veoma smo evoluirali po tom pitanju, ideja da netko (obično mrtva sirotinja) štuje bogatog sportaša preko svih razina fanatičnosti danas je nepoznanica -ali onda je to tako bilo, i zato je Epoxymen zanimljiv. On predstavlja sportaša koji struže znoj/šporkicu sa sebe nakon borbe. Dosta je dobro definiran ali kustos muzeja nije mi mogao reći da li je Strugač bio naćuralac ili se kljuko kemijom.
Malo je glupo (više smiješno) da se njega ne smije slikati kada ste u prostoriji gdje je izložen, ali možete tamo boraviti koliko hoćete - npr ja kad sam bio, nije bilo nikog u muzeju i imao sam vremena sve proći na miru, kao da je moje - kako drugačije, zamisli se ovdje gurati i čekati u redu hahaha a joj. Slikati kip se može kroz 3 prozora, 1 gleda njemu u vrat, drugi u bok, a kroz treći nisam sliko jer je taj prozor točno pozicioniran da gledaš u njegov rč/miš. To su stvarno, klošarske fore, al to je moderni arhitekt radio tako da me to ne čudi.
Epoxya je našao belgijski turista, amater ronioc koji je ronio bezveze i eto, vidio prizor sa malo gore postavljene fotke. To je toliko mistično, da ja ne mogu vjerovat da se nekom takva stvar dogodi, zamisli godina je 1996. znači ne dolaze sami imbecili (kao danas) na more, treba imat bar malo muda ić na put jbg, snalazit se po Europi nema GPS nema mobitel ništa, dođeš na Cres na Lošinj, ideš ronit, i ispod mora vidiš...to. Jbt. Neslužbena priča je da je lik taj htio to posudit za sebe, ali vađenje takve statue iz mora nije baš lako treba malo deblji špag, pa je morao javiti službama i onda je Epoxy izvučen van, nakon stotinama godina spavanja na hridi pri dnu mora, svega nekoliko stotina metara od obala Velog Lošinja. BOLESNO.
Muzej je zanimljiv, makar premoderan za moj istančani ukus, ali je vrijedan posjete svakako, nema tu šta. Prošetao sam malo po gradu, tamo je bio vezan jedan zanimljiv jedrenjak, stari škuner, koji ima ful zanimljivu povijest i uvršten je na listu zaštićenih kulturnih dobara.
Bilo je vrijeme, za poći kući. Dojmova krcat, raznih misli o svemu, na prvom mjestu o drugom izletu na Cres. Na pumpi sam se zapričao sa nekim pumpjerom i rekao mi je nešto u vezi Cresa i nestajućeg stanovništva, sve je to zanimljivo pa ćemo nekako to popratiti.
Eto tako je to bilo.
Nisam htio previše planirati i nisam gledao "šta ima" na Cresu, znao sam da je tamo kip najboljem plastičaru sa ovih područja Epoxymenu, a drugo me nije zanimalo - neka se Cres jednostavno dogodi. Đireto bio veoma lijep, stoga ću probati biti ozbiljan u svojem izlaganju, i bacit neke lijepe fotke pa eto, pogledajte kako je to bilo.
Na trajketu nije bilo gužve, ali je na deku bio jedan od mojih motora snova. Naime, uvijek sam bio štovaoc DR650 kao i preteču advenčr motorizma, moćni veliki DR takozvani BIG, sa 750 i 800 klobuka. Na moje zaprepaštenje, na trajektu je bio BIG 800, a to je odista jedinstven prizor kojeg se ne vidi često, baš naprotiv, vidi se rijetko.
Strašno!! Kakva pojava, znao sam da će dan biti dobar čim je ovako dobro krenuo. Za 20 minuta uspio sam iznavigavat brod na drugi kraj kanala, iskrcali smo se van i ja sam pošao Creskim cestuljcima u veliku Cresku avanturu. Za razliku od mog Krka za kojeg je diskutabilno da li je otok, Cres je puno viši, samim time opservacije sa Cresa su bolje jer si na velikim visinama, dok na Krku to nije tako.
Kod skretanja za Bijeli sam zastao, jer, stegla me nostalgija oko srca. U daljini, na drugoj strani mora, ukazao se moj kraj, Šotovento. Ukazao se Glavotok. Tu sam odraso, tu sam staso, tu su najlijepše uspomene moje. Sjetih se kako smo iz Pepinog Yuga, dok popodne piči neki mali maestral, slušali sa kazete Kuzmu, onako samo su visokotonci piskutali, blejali po rivi, malo malo bi između ova dva otoka prošao od Kvarner Expressa hidrogliser neki, a u daljini se uvijek vidio taj Beli, i svi su pričali kako je tamo super plaža i kako tamo treba ić.
Sada sam prvi puta sa ove strane vidio Glavotok, puhao je vjetar na tom prijevoju, proletili su neki supi, a ja sam rekao sebi - moram poći dalje, makar sam mogao sjedit na ovom mjestu 8 sati i poći kući, ali ipak nisam.
Famozni bijeloglavi supovi, stvarno su prizor za vidjet, kao da stoje u zraku u mjestu, ne mrdaju dok lete.
Put od Belog do Cresa pokrenuo je u umu mome višestruke sumnje. Otok Krk, od kad ga se najranije sjećam, do danas, unakazio se 50 puta uzduž i 50 puta popreko. Ne mogu lagat niti izmišljat, ali to je sada jedno drugo, drugačije mjesto prema kojem, iskreno rečeno, imam drugačije osjećaje nego prije. Ne mogu lagati, to je tako. Kratkovidna, klošarska, razularena alavost i pohlepa u vidu neplanske bezdušne gradnje i leševskog turizma, dripački vikendaši, sve je to zasluga mosta, za čije sam se uništenje više puta izjasnio i mislim da je to jedini spas koji za moj otok postoji. Taj most omogućio je i najgorem talogu ljudi da neometano dođe na otok, da tamo prde, smrde, grakću i mješaju malter za bazen. Duša otoka se izgubila, čak su i Glavatok zahvatile kandže te gramzljive šape, nevjerojatno uopće pomisliti, ali je tako. Postoje još neka sela po Krku u kojima se može, nekad, i nekako, uhvatiti duh otoka, bodulije, onako po domaću. Ali takvih mjesta je malo, i ja ih sigurno ne mislim popisivat na ovom klošarskom forumu.
Na putu prema Cresu, promatravši ta sela po putu, i taj čist miris mora u zraku, torovi sa ovcama, kozama, supi, kragulji, vrane...to je sve nekad postojalo i kod nas. Duh bodulije kog su otpuhali sa Krka, valjda se sad smuca po Cresu.
Potegnuo sam na kraj otoka, u Veli Lošinj, vrlo ushićen sa svim prizorima koje sam po putu vidio (nisam sve slikao, treba i guštat malo) i to more, i ta brda, i te kuće, i to sve. U Veli Lošinj kad sam došao, kod lučice tu sam prepoznao jednu scenu...iz najbolje serije ikad, na kojoj sam odraso (doba VHSa), Ptice Nebeske, epizoda Veliki Sineasti hahahahhaha u pič čekamo te mrski neprijatelju se snimio ovdje, pa dan više nije mogo bit bolji. Nisam imao pojma da je to snimano tu, jer u epizodi pričaju po dalmoški pa sam uvijek mislio da je to negdje na jugu, al kad sam vidio crkvu ovu, gdje je nastao taj legendarni uzvik, pa LOL jbt u pič ne znam šta reć. Čekamo te mvski nepvijatelju!!!
Prvi dio đira bio je gotov, tu na dnu otoka, pa ajde idem do Malog Lošinja (koji je veći ahahah to nikad još nisam čuo smiješnoooo hehehehe super) u muzej do Epoxymena. Mističnost tog čovjeka (kipa) uvijek (od nedavno) me zanimala. Treba biti realan, nije to svakodnevna stvar, ta mistična priča o čovjeku (kipu) koji spava na dnu mora stoljećima, i onda ga netko...pronađe.
Mocca Racing Team ispostava Lošinj je ovdje.
Ludo. Inače on je tipska figura sportaša iz onog vremena pred 2000 godina, kada su sportaši bili veličani do statusa božanstva - sreća naša prošlo je 2000 godina i veoma smo evoluirali po tom pitanju, ideja da netko (obično mrtva sirotinja) štuje bogatog sportaša preko svih razina fanatičnosti danas je nepoznanica -ali onda je to tako bilo, i zato je Epoxymen zanimljiv. On predstavlja sportaša koji struže znoj/šporkicu sa sebe nakon borbe. Dosta je dobro definiran ali kustos muzeja nije mi mogao reći da li je Strugač bio naćuralac ili se kljuko kemijom.
Malo je glupo (više smiješno) da se njega ne smije slikati kada ste u prostoriji gdje je izložen, ali možete tamo boraviti koliko hoćete - npr ja kad sam bio, nije bilo nikog u muzeju i imao sam vremena sve proći na miru, kao da je moje - kako drugačije, zamisli se ovdje gurati i čekati u redu hahaha a joj. Slikati kip se može kroz 3 prozora, 1 gleda njemu u vrat, drugi u bok, a kroz treći nisam sliko jer je taj prozor točno pozicioniran da gledaš u njegov rč/miš. To su stvarno, klošarske fore, al to je moderni arhitekt radio tako da me to ne čudi.
Epoxya je našao belgijski turista, amater ronioc koji je ronio bezveze i eto, vidio prizor sa malo gore postavljene fotke. To je toliko mistično, da ja ne mogu vjerovat da se nekom takva stvar dogodi, zamisli godina je 1996. znači ne dolaze sami imbecili (kao danas) na more, treba imat bar malo muda ić na put jbg, snalazit se po Europi nema GPS nema mobitel ništa, dođeš na Cres na Lošinj, ideš ronit, i ispod mora vidiš...to. Jbt. Neslužbena priča je da je lik taj htio to posudit za sebe, ali vađenje takve statue iz mora nije baš lako treba malo deblji špag, pa je morao javiti službama i onda je Epoxy izvučen van, nakon stotinama godina spavanja na hridi pri dnu mora, svega nekoliko stotina metara od obala Velog Lošinja. BOLESNO.
Muzej je zanimljiv, makar premoderan za moj istančani ukus, ali je vrijedan posjete svakako, nema tu šta. Prošetao sam malo po gradu, tamo je bio vezan jedan zanimljiv jedrenjak, stari škuner, koji ima ful zanimljivu povijest i uvršten je na listu zaštićenih kulturnih dobara.
Bilo je vrijeme, za poći kući. Dojmova krcat, raznih misli o svemu, na prvom mjestu o drugom izletu na Cres. Na pumpi sam se zapričao sa nekim pumpjerom i rekao mi je nešto u vezi Cresa i nestajućeg stanovništva, sve je to zanimljivo pa ćemo nekako to popratiti.
Eto tako je to bilo.
baxy
Well-known member
Riker
Well-known member
Pa znaš da jesam, to je katastrofa i nema joj rješenja. Kad bih barem poznavao nekog projektanta koji bi mogao u nekakav prostorno-planski projekt ubaciti stranicu-dvije o pozitivnom utjecaju na okoliš zahvat miniranja Krčkoga mosta, neka studija da se napravi o utjecaju karbitnog ili sličnog punjenja u potpornim stupovima mosta ili tako nešto. Ali kakve sam kurčeve sreće, ne samo da mi se ta želja neće ostvariti nego će još mećnut drugi most pored ovog.
Katastrofa.
Ali nije sve tako crno. Pred neki dan sam bio, ima već od toga jedno cca, od kad sam bio, ima već sigurno od tog dana, cca prošlo je već otprilike, pa prošlo je već jedno barem, evo neću vas lagat, prošlo je, iskreno rečeno, pa barem jedno 10 dana od tog dana kada sam išao u Istru.
Išao sam sa ciljem relaksiranja uma, jer su ova današnja vrijemena, bolesna i napeta poput strune, te je važno održati razinu mira i spokoja, kao temperaturu vode u motoru, da ne dođe do takozvanog ključanja. Bio je to đir revijalnoga karaktera, i ovako je to bilo.
Krenuo sam ići u Istru, i krenuo, i onda sam išao. Tako sam išao, pa sam vozio kroz Istru, i idem idem idem, idem i onda sam zastao, stao sam razgledati neke stare ptice, i slikao sam sa efektom "Stara Slika" da naglasim dojam starine i patine.
Avion neki.
Neki avion.
Kao što se vidi iz posljednjih nekolicina upriloženih fotografija, među odbačenim letjelicama bio je i avijon "L-17", poznati avion na ovim područjima koji je svoju slavu stekao na ovim područjima na kojima je postao slavan. Eh, pomislih ja, pa nisam nikad bio unutar takvoga, te sam ovoga puta to učinio - sjeo i prekidao prekidače - bilo je to nezaboravno iskustvo. Klik, klik, radili su dugmići i prekidači oko mene, a neki su radili škljoc. Zaista doživljaj vrijedan pamćenja još dugo dugo godina.
Ako budem morao poći u borbenu misiju, morati ću svoje stvari držati ovako vani, jer unutar kokpita jednostavno nema mjesta.
Koplje koje služi u krajnjoj nuždi kada se pilota suočava sa neprijateljem koji je na samoj uzletno-sletnoj pisti, tada ga može ovim kopljem probosti, nešto kao bajunet na puškci.
Ovdje se vidi da su avijatičari velike mange i da koriste, kao pravi jebači, čitav gazni sloj svojih guma, i ne rade probleme oko vožnje "na špagama" kao neki.
Ovaj dio armature unutrašnjosti je više-manje komunikacijskoga tipa, ovdje se više-manje rješavaju komunikacijski problemi, ali i akumulator, inverter, radar, razno-razni osigurači i tako te gluposti.
Vidimo klasične instrumente na prednjoj armaturi, pokazivači brzina par komada imamo, pa barometar, altimetar, horizont, variometar, to ovako sa lijeve strane đoje (tako smo u eskadrili zvali joysticke). A šta se tiče đoje, na đoji ova dva dugmića (puceta kako nam je to potporučnik major govorio) crveni i crni pored drugog to su autopilotske funkcije, znači ako budete u nekoj misiji u MiGu nemojte to stiskati i očekivati da će avion pripucati. Ovo srednje malo puce služi za fokusiranje na metu i onda za pripucavanje morate ovu klapnicu malenu lijevo podići i tek onda možete stisnuti pucence (malo puce, malo dugme) koje služi za pucanje. Eto to je tako nekako nabrzinu objašnjeno da ne idem sad u dubioze.
Ova željezna štengla pored đoje, šta strši, onako dosta komunistički, to je kočnica. Desno od đoje su pritisci ulja, benzometar (urica koja pokazuje količinu benze) koja je u ovom avionu na brojci 2, a radi se o hiljadama, znači trenutno u ovevume MiGu je cca 2 hiljade litara supera 100+ i sad šta reći uz ove današnje cijene evo najbolje ne reći ništa. Gore iznad toga je temperatura auspuha i onda još iznad ova 100% to su okretaji. Ove skroz gore lijepe miće urice su ge-metar koji mjeri ge-silu, a danas se ljudi čude kad auto to ima ugrađeno a ovo govno iz 1955. je to imao serijski jbt....pored toga, napadni kut, to mjeri koliko je nos avijona visoko, npr ako je u crvenom to je dobro jer znači da si ga "digo na zadnji" jer si "veliki baja" (tu se vidi srodnost pilota i vozača motora, u potpunosti dvije slične, da ne kažem iste radnje i struke). Crna rupa je radar naravno to nikome ne moram pojašnjavati.
Ovaj dio vozila MiG smo u eksadrili stručno zvali "puškarnica" jer se kroz njega gleda naprijed kud se puca. Tu lijevo se bira oružje kojim će se pucati na neprijatelja, štela se usis u mašinu pomicanjem onog konusa nosa i tako to.
Al evo i za ozbiljno opaska u vezi ovoga, kako nije bilo nikog (naravno) na areo-dromu i imao sam cijeli plejs za sebe, ja mislim da mi je prošlo pol ure da sam zakljuco u sicu od MiGa. Nekako mi se tako čini, jedno 5 minuta sam samo sjedio i gledao i nisam dirao ništa, onako vjetar zuji, gledam te urice, nije to ko simulator vozit na kompu, mislim si jbt ovo je baš teški cyborgizam, mašina i čovjek. Zamisli bit pilot i imat čitavu funkcionalnost ovog aparata (sad mi je jasno zašto to tako oslovljavaju) u malom prstu, znati cijeli hodogram opcija koje ima, i to ne bilo kad nego u određenom trenutku u zraku, kad je svaki put jedinstvena situacija koju ti moraš u roku odmah prepoznat, reagirat, manevrirat, i na to sve još dodati borbu u zraku...suludo. Baš čudo.
I eto ga pitomci, nadam se da ste shvatili kako se leti avion MiG, šta više reći vidimo se čujemo se i sretno letenje, ja iđem dalje po Istri.
U biti ne idem - čekaj, ovo sam vidio i odmah se uzjogunio, jer sam u ovome avijonu prepoznao avijon iz filma Night Flier. Da li netko ovdje prati radove onog mučenika Stephen Kinga? Ja sam ko mulac pratio, i Night Flier je neki njegov horor avijatičarskog žanra. Znam da...teško je objasniti. Radi se o nekom demonskome piloti, pilot-demon koji ide naokolo, u istoj ovakvoj Cessni, crnoj. Kao, on je neki vampirko il koji kurac i napada samo neke male, zabitne aerodromčiće, kao šta je npr OVAJ! Svakako savjet pogledati Night Flier, totalno smeće od filma al opet dobro, eto ne znam kako objasniti.
Sada idem zaista dalje. Stao sam na svome putu, u jednome parku proslavljenog (ja ne znam ko ga je proslavio, ja sigurno nisam) akademskog kipara Dušana Džamonje. To je bio neki kiparko u vrijeme Juge koji je radio režimske kipeve na temu narodno-oslobodilačke borbe, pa su ga svi štovali jer je takvo bilo vrijeme.
On je na račun toga jako dobro živio - tu je njegovo lijepo ladanjsko imanje u Funtani, lijepe kvadrature i još lijepše lokacije. Ovaj Mulsanne je njemu poklonila ona kraljica iz Engleske. Kad je meni ona, ili bilo tko iz Engleske reptilsko-masonske sekte, išta poklonio?
Ali dobro. U redu ako je tako. Razočaran u svijet umjetnosti, kao neshvaćeni fotograf pisac kojemu nitko ništa ne poklanja, otišao sam još dalje - ali zapravo bliže. Krenuo sam putem kući. Ali na putu sam zastao u Pazinu.
Let iznad Pazinske jame bio je lijep, i onda sam nakon toga, krenuo putem kući. Išao sam preko starih provjerenih puteva, i to je eto, bilo tako. Ja iskreno ne znam kako bi vam to drugačije objasnio nego ovako.
Eto.
Riker
Well-known member
Jao da, sjetih se jučer, onoga dana na putu za Smrdobag, naletih na neku pomalo čudnu pojavu, ne znam koje je bilo značenje ni poruka ali eto.
Eto ne znam.
Eto ne znam.
DiscoVolante
Well-known member
alpine
Well-known member
Ma to je neki špijun od mi6, dobro se zakamuflira sa proć čekpointe kroz neprijateljski teritorij. Sigurno je produžia za Kosovo i sad pije kafu u prishtine i kaže "u nas u engljeska..."
Riker
Well-known member
A baš, jeftino kupovanje poena. Nego, pošto je ovo moj Dnevnik Utisaka i Sjećanja, nešto sam prokopo po temi u nadi da pronađem nešto i - vidim ovo.
U pič, šta ovolika rupa?? Ne mogu vjerovat. Znao sam da sam zapostavio al ovoliko? Moram dopuniti retroaktivno neke velike avanture, jbt.
U pič, šta ovolika rupa?? Ne mogu vjerovat. Znao sam da sam zapostavio al ovoliko? Moram dopuniti retroaktivno neke velike avanture, jbt.
Riker
Well-known member
E.
Neki dan, pred par dana, išo sam na đir. Da da. I šta ćemo sad?
Uglavnom, na tome sam putu, nažalost, prolazio pored Smrdnika i (nažalost) odlučio skrenut da kao, "vidim šta ima" (ne znam šta sam očekivao?). Dočekala me klasična smrdnička priča, rampe spuštene, trening strogoće, FIA provjera po FIA kriterijima za ulazak u FIA prostor.
Bacio sam svoju klasičnu, već ofucanu prozirnu laž i ušo na ovaj ludi event, bile su švabe sa motorima i tek sam onda shvatio čemu takva ozbiljnost, ovo je bio jako ozbiljan event, navodno ako sam dobro čuo ti njemci nisu samo zakupili stazu nego i hitnu, ne mogu još uvijek vjerovati da sam uspio se izboriti za privilegiju da prisustvujem takvom nekakvom događaju.
Legendarni 999S prvi put viđen van rajona Opatijske tržnice!!
I par kadrova sa Ozbiljne Piste, napravio sam 5 koraka po Ozbiljnom Boxu pa eto...
Nevjerojatno. Nemojte molim vas djeliti ove fotke naokolo, ovo je bio tajni event invite only pa da ne ispadnem da sam druko itd itd...i ništa, eto. Impresioniran kao nikad do sad (prvom ću prilikom otići opet) pošao sam malo u šumske krajeve, žuto lišće ovo ono.
Na putu nazad, stao sam u Šmrici vidjet rasvjetu koju su neki dan postavili, gdje će uskoro krenuti 24H karting trke. Na Šmrici je bio, kao uvijek, sraz generacija i kategorija.
Mislio sam odjaviti sa klasičnim "wow" ali mislim da ovog puta to baš i ne priliči.
Neki dan, pred par dana, išo sam na đir. Da da. I šta ćemo sad?
Uglavnom, na tome sam putu, nažalost, prolazio pored Smrdnika i (nažalost) odlučio skrenut da kao, "vidim šta ima" (ne znam šta sam očekivao?). Dočekala me klasična smrdnička priča, rampe spuštene, trening strogoće, FIA provjera po FIA kriterijima za ulazak u FIA prostor.
Bacio sam svoju klasičnu, već ofucanu prozirnu laž i ušo na ovaj ludi event, bile su švabe sa motorima i tek sam onda shvatio čemu takva ozbiljnost, ovo je bio jako ozbiljan event, navodno ako sam dobro čuo ti njemci nisu samo zakupili stazu nego i hitnu, ne mogu još uvijek vjerovati da sam uspio se izboriti za privilegiju da prisustvujem takvom nekakvom događaju.
Legendarni 999S prvi put viđen van rajona Opatijske tržnice!!
I par kadrova sa Ozbiljne Piste, napravio sam 5 koraka po Ozbiljnom Boxu pa eto...
Nevjerojatno. Nemojte molim vas djeliti ove fotke naokolo, ovo je bio tajni event invite only pa da ne ispadnem da sam druko itd itd...i ništa, eto. Impresioniran kao nikad do sad (prvom ću prilikom otići opet) pošao sam malo u šumske krajeve, žuto lišće ovo ono.
Na putu nazad, stao sam u Šmrici vidjet rasvjetu koju su neki dan postavili, gdje će uskoro krenuti 24H karting trke. Na Šmrici je bio, kao uvijek, sraz generacija i kategorija.
Mislio sam odjaviti sa klasičnim "wow" ali mislim da ovog puta to baš i ne priliči.
Mocippaldi
Well-known member
Riker
Well-known member
Dobar je da! Ima tu neku patinu vidi se da je prosao sito i rešetke...
Riker
Well-known member
DANAS...(pauza)
Točno danas...(druga pauza)
Je taj dan. Dan, kada objavljujem NOVI upis, u staru temu. Zašto danas? Zato jer je tako donešena odluka, pa zato. Iskreno osjetio sam neki poriv inspiracije i rekao DANAS je taj dan. I eto danas, ovdje, objavljujem nešto novo, nešto drugačije. Ovoga puta, sve je drugačije i nije kao prije, nego drugačije.
Danas mi se učinilo zgodno (volim tu riječ, baš je zgodna) da objavim DETALJNI report o Velikom Povratku u Inozemstvo. Zbog razno-raznih prijepreka nisam uspio od kraja 2019 pa sve do neki dan preći našu granicu. Zašto? Pa zato jer sam tako bio u mogućnosti. Baš kao Ferarijev đžip, i ja sam purosangue ako me razumjete, ali sam isto tako htio ostati puronaso, ako me razumijete? Pa zato eto valjda je jasno. Ako nije ok nema veze.
Uglavnom, odlučih ja tako poći na, iskreno rečeno, za mene monumentalno putovanje, putovanje u Inozemstvo©. Baš neki dan je to bilo, već sam započeo priču uvod je gotov ne znam ako ste primjetili i sad kreće glavni dio fabula ili kako god. Uglavnom, idem ja tako i kažem sebi - ajmo u inozemstvo. Odjednom, krenem i, kad ono, ispred mene - granica, a iza nje, u daljini...mislim, dal me razumjete? Malo li mi je bilo reći wow.
Uglavnom, došavši nakon duge apstinencije u to Inozemstvo©, primjetio sam da su stvari iste kao nekad ali na drugačiji način. Zbog toga sam malo-malo (svako malo) stajao i gledao oko sebe taj svijet nalik iz neke Arthur K Dick i Philip C Clarke priče. Najbolje bi to opisala ova fotografija, gdje su se spojili moj svijet (Tomos servis) i novi svijet (radar). Odista zanimljivo, također nekako mistično, enigmatično i ostalo ako me razumjete.
Nastavio sam dalje, a i kako sam mogao drugačije nastaviti, šta nastavit bliže ili šta?
Uglavnom, nakon izvjesnoga vrijemena moje atraktivne a i dinamične vožnje o kojoj se malo priča ali mnogo zna, ispred mene se pojavio Neobičan Grad. Sunce je bilo na nebu, a i širilo je svoje zrake, opis opis opis prenemaganje iseravanje bla bla bla, i tako sam se ja iznebuha ovlaš kadkad odlučio spustjeti u centar Neobičnoga Grada. Odlučio sam se na to, da ne kažem okuražio, jer sam osjetio zov Avanture, zov koji skoro tri godine nisam čuo. Stigoh...(angelic_choir.wav).
Prizori u Gradu bili su frapantni i frapirali su me kao frape kojeg je K.G. uveo u BG pred kraj 80ih godina prošloga vjeka, a ovo je sad jedna sasvim nebitna digresija lektor izbriši mi ovo. To bogatstvo (materijalno) koje se može vidjeti u Gradu čovjeka ostavlja bez daha + paf, bez pafa takorečeno, bi se moglo reći.
Uglavnom, nisam mogao ne primjetiti (znači...primjetio sam, op.a) da se u Gradu tog dana događa nekakav prevrat, ili slično, jer grad je bio pun policije i političkih kućica gdje su se držali neki govori. Govori mržnje, osjetio sam, makar ih nisam razumio lingvistički. Prošli su me trnci u venama od pomisli da se ne vraćaju možda...ONA (znamo dobro koja)...vremena i da...ONI...(znamo dobro koji) ne uzimaju vlast, ali me brzo prošlo kad sam se sjetio da sam ih grada koji je za takve OTROV jer ONI (a znamo dobro koji) ovdje ne prolaze, no pasaran bella ćao - ako me razumjete.
Jedna stvar koju sam primjetjeo u Gradu, a vjerojatno nisam jedini - no možda i jesam? Krećući se tako oko centra Grada oko najživopisnijih ulica gdje sam nekad davno imao nekoliko lanaca dućana jeans odjeće, nisam se mogao oteti dojmu koji me otimao, a taj je da je Grad pun novih posjetioca, iz egzotičnih zemalja o kojima smo nekad samo slušali na televizoru, ili gledali ako nismo zaspali tokom istih. Danas su oni ovdje, u svakom parku grada sjede i raspravljaju o ovoj planeti na kojoj smo mi sada i slične teme. I to je divno.
Pošao sam malo u meni svojstven klasičan shopping te nakon toga pošao dalje, kad kažem dalje u ovome kontekstu to bi značilo bliže, u tom smislu ako me razumjete na šta sam mislio. Putem sam uviđao te zabilježavao lijepe prizore i scene putem tehnologije Pitorex©.
Uglavnom, nadam se da sam Vam ovim upisom uspjeo prenjeti bar komadić, da ne kažem djelić, atmosfere koja je bila u zraku toga dana tamo daleko u tuđini gdje sam ja bio, vratio sam se te ispričao Vam ovu istinitu priču. Eto toliko za sada, hvala Vam svima još jednom.
Točno danas...(druga pauza)
Je taj dan. Dan, kada objavljujem NOVI upis, u staru temu. Zašto danas? Zato jer je tako donešena odluka, pa zato. Iskreno osjetio sam neki poriv inspiracije i rekao DANAS je taj dan. I eto danas, ovdje, objavljujem nešto novo, nešto drugačije. Ovoga puta, sve je drugačije i nije kao prije, nego drugačije.
Danas mi se učinilo zgodno (volim tu riječ, baš je zgodna) da objavim DETALJNI report o Velikom Povratku u Inozemstvo. Zbog razno-raznih prijepreka nisam uspio od kraja 2019 pa sve do neki dan preći našu granicu. Zašto? Pa zato jer sam tako bio u mogućnosti. Baš kao Ferarijev đžip, i ja sam purosangue ako me razumjete, ali sam isto tako htio ostati puronaso, ako me razumijete? Pa zato eto valjda je jasno. Ako nije ok nema veze.
Uglavnom, odlučih ja tako poći na, iskreno rečeno, za mene monumentalno putovanje, putovanje u Inozemstvo©. Baš neki dan je to bilo, već sam započeo priču uvod je gotov ne znam ako ste primjetili i sad kreće glavni dio fabula ili kako god. Uglavnom, idem ja tako i kažem sebi - ajmo u inozemstvo. Odjednom, krenem i, kad ono, ispred mene - granica, a iza nje, u daljini...mislim, dal me razumjete? Malo li mi je bilo reći wow.
Uglavnom, došavši nakon duge apstinencije u to Inozemstvo©, primjetio sam da su stvari iste kao nekad ali na drugačiji način. Zbog toga sam malo-malo (svako malo) stajao i gledao oko sebe taj svijet nalik iz neke Arthur K Dick i Philip C Clarke priče. Najbolje bi to opisala ova fotografija, gdje su se spojili moj svijet (Tomos servis) i novi svijet (radar). Odista zanimljivo, također nekako mistično, enigmatično i ostalo ako me razumjete.
Nastavio sam dalje, a i kako sam mogao drugačije nastaviti, šta nastavit bliže ili šta?
Uglavnom, nakon izvjesnoga vrijemena moje atraktivne a i dinamične vožnje o kojoj se malo priča ali mnogo zna, ispred mene se pojavio Neobičan Grad. Sunce je bilo na nebu, a i širilo je svoje zrake, opis opis opis prenemaganje iseravanje bla bla bla, i tako sam se ja iznebuha ovlaš kadkad odlučio spustjeti u centar Neobičnoga Grada. Odlučio sam se na to, da ne kažem okuražio, jer sam osjetio zov Avanture, zov koji skoro tri godine nisam čuo. Stigoh...(angelic_choir.wav).
Prizori u Gradu bili su frapantni i frapirali su me kao frape kojeg je K.G. uveo u BG pred kraj 80ih godina prošloga vjeka, a ovo je sad jedna sasvim nebitna digresija lektor izbriši mi ovo. To bogatstvo (materijalno) koje se može vidjeti u Gradu čovjeka ostavlja bez daha + paf, bez pafa takorečeno, bi se moglo reći.
Uglavnom, nisam mogao ne primjetiti (znači...primjetio sam, op.a) da se u Gradu tog dana događa nekakav prevrat, ili slično, jer grad je bio pun policije i političkih kućica gdje su se držali neki govori. Govori mržnje, osjetio sam, makar ih nisam razumio lingvistički. Prošli su me trnci u venama od pomisli da se ne vraćaju možda...ONA (znamo dobro koja)...vremena i da...ONI...(znamo dobro koji) ne uzimaju vlast, ali me brzo prošlo kad sam se sjetio da sam ih grada koji je za takve OTROV jer ONI (a znamo dobro koji) ovdje ne prolaze, no pasaran bella ćao - ako me razumjete.
Jedna stvar koju sam primjetjeo u Gradu, a vjerojatno nisam jedini - no možda i jesam? Krećući se tako oko centra Grada oko najživopisnijih ulica gdje sam nekad davno imao nekoliko lanaca dućana jeans odjeće, nisam se mogao oteti dojmu koji me otimao, a taj je da je Grad pun novih posjetioca, iz egzotičnih zemalja o kojima smo nekad samo slušali na televizoru, ili gledali ako nismo zaspali tokom istih. Danas su oni ovdje, u svakom parku grada sjede i raspravljaju o ovoj planeti na kojoj smo mi sada i slične teme. I to je divno.
Pošao sam malo u meni svojstven klasičan shopping te nakon toga pošao dalje, kad kažem dalje u ovome kontekstu to bi značilo bliže, u tom smislu ako me razumjete na šta sam mislio. Putem sam uviđao te zabilježavao lijepe prizore i scene putem tehnologije Pitorex©.
Uglavnom, nadam se da sam Vam ovim upisom uspjeo prenjeti bar komadić, da ne kažem djelić, atmosfere koja je bila u zraku toga dana tamo daleko u tuđini gdje sam ja bio, vratio sam se te ispričao Vam ovu istinitu priču. Eto toliko za sada, hvala Vam svima još jednom.