Jednoga sam dana, pred neki dan, ovih dana, tokom dana odlučio iskoristiti dan i poći malo negdje, i tada je došla odluka tog dana da idem na otok Cres. Zašto? Ne znam zašto, jer nisam bio preko pa možda i 10 godina, a bajkom nikad. Malo čudno za reći, ipak je blizu nadohvat ruke (imam dugačke ruke) ali eto ću drugi put, ću drugi put, drugi put - ne odoh ja na Cres bajkom. Pa rekoh sada je pravo vrijeme, za poći na taj otok.
Nisam htio previše planirati i nisam gledao "šta ima" na Cresu, znao sam da je tamo kip najboljem plastičaru sa ovih područja Epoxymenu, a drugo me nije zanimalo - neka se Cres jednostavno dogodi. Đireto bio veoma lijep, stoga ću probati biti ozbiljan u svojem izlaganju, i bacit neke lijepe fotke pa eto, pogledajte kako je to bilo.
Na trajketu nije bilo gužve, ali je na deku bio jedan od mojih motora snova. Naime, uvijek sam bio štovaoc DR650 kao i preteču advenčr motorizma, moćni veliki DR takozvani BIG, sa 750 i 800 klobuka. Na moje zaprepaštenje, na trajektu je bio BIG 800, a to je odista jedinstven prizor kojeg se ne vidi često, baš naprotiv, vidi se rijetko.
Strašno!! Kakva pojava, znao sam da će dan biti dobar čim je ovako dobro krenuo. Za 20 minuta uspio sam iznavigavat brod na drugi kraj kanala, iskrcali smo se van i ja sam pošao Creskim cestuljcima u veliku Cresku avanturu. Za razliku od mog Krka za kojeg je diskutabilno da li je otok, Cres je puno viši, samim time opservacije sa Cresa su bolje jer si na velikim visinama, dok na Krku to nije tako.
Kod skretanja za Bijeli sam zastao, jer, stegla me nostalgija oko srca. U daljini, na drugoj strani mora, ukazao se moj kraj, Šotovento. Ukazao se Glavotok. Tu sam odraso, tu sam staso, tu su najlijepše uspomene moje. Sjetih se kako smo iz Pepinog Yuga, dok popodne piči neki mali maestral, slušali sa kazete Kuzmu, onako samo su visokotonci piskutali, blejali po rivi, malo malo bi između ova dva otoka prošao od Kvarner Expressa hidrogliser neki, a u daljini se uvijek vidio taj Beli, i svi su pričali kako je tamo super plaža i kako tamo treba ić.
Sada sam prvi puta sa ove strane vidio Glavotok, puhao je vjetar na tom prijevoju, proletili su neki supi, a ja sam rekao sebi - moram poći dalje, makar sam mogao sjedit na ovom mjestu 8 sati i poći kući, ali ipak nisam.
Famozni bijeloglavi supovi, stvarno su prizor za vidjet, kao da stoje u zraku u mjestu, ne mrdaju dok lete.
Put od Belog do Cresa pokrenuo je u umu mome višestruke sumnje. Otok Krk, od kad ga se najranije sjećam, do danas, unakazio se 50 puta uzduž i 50 puta popreko. Ne mogu lagat niti izmišljat, ali to je sada jedno drugo, drugačije mjesto prema kojem, iskreno rečeno, imam drugačije osjećaje nego prije. Ne mogu lagati, to je tako. Kratkovidna, klošarska, razularena alavost i pohlepa u vidu neplanske bezdušne gradnje i leševskog turizma, dripački vikendaši, sve je to zasluga mosta, za čije sam se uništenje više puta izjasnio i mislim da je to jedini spas koji za moj otok postoji. Taj most omogućio je i najgorem talogu ljudi da neometano dođe na otok, da tamo prde, smrde, grakću i mješaju malter za bazen. Duša otoka se izgubila, čak su i Glavatok zahvatile kandže te gramzljive šape, nevjerojatno uopće pomisliti, ali je tako. Postoje još neka sela po Krku u kojima se može, nekad, i nekako, uhvatiti duh otoka, bodulije, onako po domaću. Ali takvih mjesta je malo, i ja ih sigurno ne mislim popisivat na ovom klošarskom forumu.
Na putu prema Cresu, promatravši ta sela po putu, i taj čist miris mora u zraku, torovi sa ovcama, kozama, supi, kragulji, vrane...to je sve nekad postojalo i kod nas. Duh bodulije kog su otpuhali sa Krka, valjda se sad smuca po Cresu.
Potegnuo sam na kraj otoka, u Veli Lošinj, vrlo ushićen sa svim prizorima koje sam po putu vidio (nisam sve slikao, treba i guštat malo) i to more, i ta brda, i te kuće, i to sve. U Veli Lošinj kad sam došao, kod lučice tu sam prepoznao jednu scenu...iz najbolje serije ikad, na kojoj sam odraso (doba VHSa), Ptice Nebeske, epizoda Veliki Sineasti hahahahhaha u pič čekamo te mrski neprijatelju se snimio ovdje, pa dan više nije mogo bit bolji. Nisam imao pojma da je to snimano tu, jer u epizodi pričaju po dalmoški pa sam uvijek mislio da je to negdje na jugu, al kad sam vidio crkvu ovu, gdje je nastao taj legendarni uzvik, pa LOL jbt u pič ne znam šta reć. Čekamo te mvski nepvijatelju!!!
Prvi dio đira bio je gotov, tu na dnu otoka, pa ajde idem do Malog Lošinja (koji je veći ahahah to nikad još nisam čuo smiješnoooo hehehehe super) u muzej do Epoxymena. Mističnost tog čovjeka (kipa) uvijek (od nedavno) me zanimala. Treba biti realan, nije to svakodnevna stvar, ta mistična priča o čovjeku (kipu) koji spava na dnu mora stoljećima, i onda ga netko...pronađe.
Mocca Racing Team ispostava Lošinj je ovdje.
Ludo. Inače on je tipska figura sportaša iz onog vremena pred 2000 godina, kada su sportaši bili veličani do statusa božanstva - sreća naša prošlo je 2000 godina i veoma smo evoluirali po tom pitanju, ideja da netko (obično mrtva sirotinja) štuje bogatog sportaša preko svih razina fanatičnosti danas je nepoznanica -ali onda je to tako bilo, i zato je Epoxymen zanimljiv. On predstavlja sportaša koji struže znoj/šporkicu sa sebe nakon borbe. Dosta je dobro definiran ali kustos muzeja nije mi mogao reći da li je Strugač bio naćuralac ili se kljuko kemijom.
Malo je glupo (više smiješno) da se njega ne smije slikati kada ste u prostoriji gdje je izložen, ali možete tamo boraviti koliko hoćete - npr ja kad sam bio, nije bilo nikog u muzeju i imao sam vremena sve proći na miru, kao da je moje - kako drugačije, zamisli se ovdje gurati i čekati u redu hahaha a joj. Slikati kip se može kroz 3 prozora, 1 gleda njemu u vrat, drugi u bok, a kroz treći nisam sliko jer je taj prozor točno pozicioniran da gledaš u njegov rč/miš. To su stvarno, klošarske fore, al to je moderni arhitekt radio tako da me to ne čudi.
Epoxya je našao belgijski turista, amater ronioc koji je ronio bezveze i eto, vidio prizor sa malo gore postavljene fotke. To je toliko mistično, da ja ne mogu vjerovat da se nekom takva stvar dogodi, zamisli godina je 1996. znači ne dolaze sami imbecili (kao danas) na more, treba imat bar malo muda ić na put jbg, snalazit se po Europi nema GPS nema mobitel ništa, dođeš na Cres na Lošinj, ideš ronit, i ispod mora vidiš...to. Jbt. Neslužbena priča je da je lik taj htio to posudit za sebe, ali vađenje takve statue iz mora nije baš lako treba malo deblji špag, pa je morao javiti službama i onda je Epoxy izvučen van, nakon stotinama godina spavanja na hridi pri dnu mora, svega nekoliko stotina metara od obala Velog Lošinja. BOLESNO.
Muzej je zanimljiv, makar premoderan za moj istančani ukus, ali je vrijedan posjete svakako, nema tu šta. Prošetao sam malo po gradu, tamo je bio vezan jedan zanimljiv jedrenjak, stari škuner, koji ima ful zanimljivu povijest i uvršten je na listu zaštićenih kulturnih dobara.
Bilo je vrijeme, za poći kući. Dojmova krcat, raznih misli o svemu, na prvom mjestu o drugom izletu na Cres. Na pumpi sam se zapričao sa nekim pumpjerom i rekao mi je nešto u vezi Cresa i nestajućeg stanovništva, sve je to zanimljivo pa ćemo nekako to popratiti.
Eto tako je to bilo.