Velika Svjetska Putovanja
- Thread starter Riker
- Start date
ovraca: 
Riker
Well-known member
Skužio sam da postoji određena demografija koja zazire od moto susreta, ali, pitam se zašto? Oprez oprez, ne pitam ovo jer sam neki idealist (možda jesam, bo) nego jer sam zasad bio na jednom susretu, 30-45 minuta staža. Vjerujem da su svi bili bar jednom, ili par puta, šta se tamo dogodi da prekrižite te događaje?
E da zaboravio sam podjelit i ovaj top stunt crazie eXXtreme foto, pa ovaj moped je u mojim rukama CBR1100BMX
:roll:
E da zaboravio sam podjelit i ovaj top stunt crazie eXXtreme foto, pa ovaj moped je u mojim rukama CBR1100BMX
:roll:
Anticitizen419
Well-known member
Riker said:
Ljudi na ulazu me ljubazno pozdrave, muzika često zna bit ok, općenito svi su nekako pozitivni i susretljivi (motosusretljivi pače), besplatan kamp...pa nisam zato platio ulaznicu koju nisam platio!!!
ali sad ozbiljno...je moš' mislit.
James1100
Active member
Akp si resicar ko ja, a ne kamtevragjebe-blatar ko elbejac, pa i imas volju... dopizdi :?
Vecina su isti, previse ih je i nagledas se kurcenja raznih vrsta. Dobra strana je kaj tu i tamo sretnem kojeg frenda s kojm se dugo nisam cuo/vidio. Ove godine bio na jednom susretu (autom) i dosta.
Vecina su isti, previse ih je i nagledas se kurcenja raznih vrsta. Dobra strana je kaj tu i tamo sretnem kojeg frenda s kojm se dugo nisam cuo/vidio. Ove godine bio na jednom susretu (autom) i dosta.
Super Jura
New member
Riker said:
Bio na onim Pulama (kraj 90ih), fakat je bilo posebno.
Nakon 2000. su postali previše gladni novca, u nekoliko godina je ulaznica skočila sa 50 na 200kn.
U prolazu obišao i par drugih, ali (bez uvrede) su bili blijedi u odnosu na te prve Pule.
Za pijanke nisam, a ne moram ni vraćati uslugu nekom MK jer su oni bili na mojem susretu.
Svratim (rijetko) na grah, pogledam motore i gas dalje.
Svake godine idem na jedan strani susret jer mi se sviđa stil i ekipa je ista godinama.
Spavanje polupansion, preko dana vožnje motorima podjeljeni u grupe po brzini, ručak negdje vani uz cestu, navečer druženje, pregledavanje slika sa putovanja, analiza vožnji jer su obično snimljene kamerom i najbitnije: kad se dohvati alkohol motori se ne diraju do jutra!
Riker
Well-known member
@Super Jura: pari iz tvog odgovora da je internjet kumovao propasti tog događaja. Podsjeća me na utrke ubrzanja, ja sam na svoju prvu išao 2003. i nisam imao blage veze šta je to uopće, samo smo se frend i ja zapičili gore u 4 ujutro, ja tek bio položio. Nije mi bilo problem bit tamo do zadnjeg auta koji je otišao sa piste, ni cijene, ni čekanje, sunce, baš ništa. Onaj street race u Gorici mi je top max. E onda kasnije je volja sustavno popuštala do tamo neke 2006., tada sam završio slagat Petardu i nije mi bilo na kraj pameti u nijednoj varijanti ić na ta sranja, ne znam možda sam otišao pokupit nekog ili odvest kad bi bilo na Grobniku, ali odma natrag. Ne znam zašto, i danas je isto, nema šanse da bi išao to gledat, smorim se ko leš samo od primisli.
Ništa od toga, idem negdje u hlad čitat knjigu ili bar gledat u slova i stranice.
infinity said:
Ništa od toga, idem negdje u hlad čitat knjigu ili bar gledat u slova i stranice.
Pinta 001 JA
Well-known member
Riker
Well-known member
Jučer je došlo to vrijeme, kucnuo je taj čas, za moje najveće putovanje od sviju, putovanje...u svijet tjuninga.
Sa ibeja sam nedavno kupio šajbnicu od prve serije Blackbirda, koja prati kljun i leži baš onako kako se meni pježa, bez nekih povišenja, bubbleova ili kako god. Uzeo sam ju i zato jer je ova koja je došla na motoru imala neki kvrc i pukotinu. Opcija B je bila šajba MRA O model, koji je skoro-pa-kopija originala iz prve serije. Trenutak šajbaške spoznaje bio je na meetu Xača, kad sam vidio koliko zapravo to radi razliku (meni) u izgledu motora.
MRA vs Blackbird phase 2 šajbna.
Pa je stoga došao taj trenutak za čipanje. Nemam baš alata ali uzoh neki imbus ključ šta sam dobio sa biciklom, neki trokraki, u nadi da će jedan od ta 3 imbusa bit ko ovi šta drže šajbu. Ispostavilo se da je biciklistički imbus sve šta treba za popraviti Blackbird, dotegnut šajbu, skinut plastike od kruškota i vjerojatno radilicu i blok. Soičiro je na sve mislio kad je radio najbolji bajk svih vremena i hvala mu na tome. Kako je ovo poso od cca 10-15 minuta max normalnom mehaničaru, to bi značilo da je za mene ovo naučni projekat, izgubio sam 2 sata, gnjavio ljude telefonom, jbg nisu svi za motorsport tuning.
Parkirao sam iza NSXa da struji Soičirova energija ali i da slike izgledaju skuplje. Tu se vidi stara šajbna (300 kuna ko oće nek se javi). Možda te neke mikro razlike samo ja vidim, ali to je ionako jedino bitno. Ako mogu malo sugerirati, dole na dnu šajbe di piše Honda, tu vidi se kako počinje taj neki mali "bubble" i od toga sam dobio ospice i mlade.
Krenuo ko pravi som bezumno odšarafljivat, mislio da se to sve može onako "izvana" bez skidanja plastika i slično...i čujem neki "plonk"...kao da mi motor priča, plonkeru jedan. Pala ona kontra vida ili kako se već zove, ne znam, šta ide ispod imbusa. Usro si motku Rajkeru, sad rastavljaj plastike od kruškota. Hristos santo dio!
:shock: Ghetto Bird. Tu se nazire i moj set alata.
Mora se reći, Soičiro je veliki genijalac, ako je to napravio tako da čak i ja mogu bez po muke skinuti ove plastike i vratit na mjesto u nulu bez da jedna jedina vida fali! Big success!
Skidaj gaće, hoću rezultate:
Ovdje se vidi sav raskoš nove šajbe, tu se vidi taj zlatni Soičirov rez, kako šajbica pada, niska šajba, mračan ten kljunče kao izmišljen.
A SAD MALO RANDOM FOTKI - NISAM DUGO E-HEHEHE
Živio tjuning!
Sa ibeja sam nedavno kupio šajbnicu od prve serije Blackbirda, koja prati kljun i leži baš onako kako se meni pježa, bez nekih povišenja, bubbleova ili kako god. Uzeo sam ju i zato jer je ova koja je došla na motoru imala neki kvrc i pukotinu. Opcija B je bila šajba MRA O model, koji je skoro-pa-kopija originala iz prve serije. Trenutak šajbaške spoznaje bio je na meetu Xača, kad sam vidio koliko zapravo to radi razliku (meni) u izgledu motora.
MRA vs Blackbird phase 2 šajbna.
Pa je stoga došao taj trenutak za čipanje. Nemam baš alata ali uzoh neki imbus ključ šta sam dobio sa biciklom, neki trokraki, u nadi da će jedan od ta 3 imbusa bit ko ovi šta drže šajbu. Ispostavilo se da je biciklistički imbus sve šta treba za popraviti Blackbird, dotegnut šajbu, skinut plastike od kruškota i vjerojatno radilicu i blok. Soičiro je na sve mislio kad je radio najbolji bajk svih vremena i hvala mu na tome. Kako je ovo poso od cca 10-15 minuta max normalnom mehaničaru, to bi značilo da je za mene ovo naučni projekat, izgubio sam 2 sata, gnjavio ljude telefonom, jbg nisu svi za motorsport tuning.
Parkirao sam iza NSXa da struji Soičirova energija ali i da slike izgledaju skuplje. Tu se vidi stara šajbna (300 kuna ko oće nek se javi). Možda te neke mikro razlike samo ja vidim, ali to je ionako jedino bitno. Ako mogu malo sugerirati, dole na dnu šajbe di piše Honda, tu vidi se kako počinje taj neki mali "bubble" i od toga sam dobio ospice i mlade.
Krenuo ko pravi som bezumno odšarafljivat, mislio da se to sve može onako "izvana" bez skidanja plastika i slično...i čujem neki "plonk"...kao da mi motor priča, plonkeru jedan. Pala ona kontra vida ili kako se već zove, ne znam, šta ide ispod imbusa. Usro si motku Rajkeru, sad rastavljaj plastike od kruškota. Hristos santo dio!
:shock: Ghetto Bird. Tu se nazire i moj set alata.
Mora se reći, Soičiro je veliki genijalac, ako je to napravio tako da čak i ja mogu bez po muke skinuti ove plastike i vratit na mjesto u nulu bez da jedna jedina vida fali! Big success!
Skidaj gaće, hoću rezultate:
Ovdje se vidi sav raskoš nove šajbe, tu se vidi taj zlatni Soičirov rez, kako šajbica pada, niska šajba, mračan ten kljunče kao izmišljen.
A SAD MALO RANDOM FOTKI - NISAM DUGO E-HEHEHE
Živio tjuning!
Riker
Well-known member
Dragi dnevniče,
Nakon četiri puna mjeseca došlo je vrijeme i prošao rok za mjenjati gume na mom motorinu. Dunlopice su služile dobro, koliko je meni trebalo, šta god to značilo. Prešle su moje prve đireve, prve "odoh široko" zavoje, dočekali me za moj prvi wheelie, vijugale pred zavoj kad bi zabio iz 6. u 1. i tako, zezali smo se dobro ali došao im je kraj, prednje su bile dosta kockaste pa sam tako proveo par dana guglajući lijevo i desno u potrazi za idejom, koju gumu uzeti. koja je adekvanta za moj bajk (inače, taj bajk na kojeg se referiram i kojeg posjedujem, upravo taj bajk je Honda CBR1100XX Super Blackbird SC35). Odbarao sam metodom pomnog analiziranja i komparacije reviewova , a sami proces je išao ovako nekako; talijansku gumu neću, njemačku gumu ne bih, Conti su mi zvuči za Golfa a opjevani Mecler je made in China, Michelin ima gadnu šaru i eto, ostao je izbor samo jedan, a to je hop u Yapann, gdje ti svemirski ljudi, mali rastom ali veliki čašću i znanjem zakrpaše 株式会社ブリヂストン Battlax ST T30 Evo ti rajkeru nove gume.
Naručio sam gume preko neta naravno ko pravi plonker 21. stoljeća, preko Auto Antonija, webshop u 3 klika riješio sve šta je top max, drugi dan zvala dostava, u biti probudila me je, he he ho ho, pa sam morao lovit kombi po gradu. Kad sam se konačno dočepao guma, opasao sam ih na sebe ko Bibendum i via Grobnik. Došavši kod Futera, vidio sam da ima cijelo mnoštvo guma iz kojih bi se moglo gatati danima! Tyre tarot paradise! Futer se bacio u akciju komentiravši "uh kako je lako raditi na ovom motoru Honda CBR1100XX Super Blackbird SC35 koji ima serijski štender, a ne da moram dva štendera vuć iz garaže, uh", obrisao svoje potno čelo te nastavio posao.
Dok sam odlazio sa Grobničkog ringešpila, Futer me savjetovao da odem đir uz Kikovicu al na autoput do prvog izlaza, a ne u grad doma. Nisam postavljao suvišna pitanja nego brže bolje na naplatne i pun gas uzbrdo, nisam ni stigao izać na Oštrovicu nego nastavio do Vrata i tamo primjetio da sam uništio obje gume pri ekstremnim brzinama, pa sam kod Čebuhara stavio opet (smijeh).
I tako dođe onda vikend, pa kao - ajde, di ćemo ići, pita mene Nero sa onoga svijeta. Ja kao veliki avanturista, putnik, šofer i prije svega čovjek ljudskog karaktera, već imao bukirano ideju gdje bi se moglo to jest valjalo ići, a u tu cijelu kombinaciju uklopilo se noćenje kod mističnog šamana iz dubokih voda Banovine. Dotični šaman, konstantno udrogiran kakav već jest, nije pred koji vikend smogao pronaći dobro sakrivenu i praktički nepoznatu vojnu bazu imena "Zhegliava" (jer odakle čovjeku vojna topografska karta) pa je plan bio za početak subote odvesti ga na to mjesto i ispunit mu tu želj(av)u (smijeh + kraći aplauz), u strahu da neispunjavanjem iste ne dobijemo kakav čudesni napitak za laku noć ili još strašnije, neku opscenu noćnu vizitu tokom noćenja na njegovom ladanjskom imanju.
Krenuo sam na put rano, gledajući otok svoj kako ga miluju prve zrake Sunca. Zlatni otok, bodulska idila, ako je ikad postojala...
No srećom idila ne može trajat dugo, Vratnik se pobrinuo da temperaturne razlike budu dovoljne za jedno kvalitetno ličko jutro.
Situacija se popravlja tek kod Homoljačkog polja, znao sam već tamo da će serpentine iznad Vrela bit vidikovac za ovu tipičnu koreničku vistu.
I tako po stodvajstreći put ovog ljeta...evo me na Želji.
I dok su se djeca naslikavala i prdila po pistama gore dole ko sumanuti, ja sam zalego na trijanglu i zamišljao kako bi bilo dobro da su 1992. na povlačenju umjesto onih 30ak tona dinamita postavili 2-3 atomske bombe, vjerojatno danas ne bi bio ovdje nego na nekom civiliziranom mjestu, gdje ima signala, struje, i pitke vode ako ništa drugo. Odosmo sa Želje, ja sam toliko jurio dalje od tog mjesta da sam u jednom trenu kacigom udario u neki žbunj i odvalio kopču koja otvara i zatvara vent na vrhu kacige. Nema veze. Košta 3 eura. Preživjet će se. I tako po onoj šugavoj cesti Grabovac - Slunj, došosmo do Slunja, gdje su gospoda htjela pojest nešto da ne kolabiraju od iscrpljenosti.
Civilizacijske razlike.
Nakon Slunja, skrenuli smo za Cetingrad, nikakav poseban razlog, nego eto, ja pogledao na Here prije nego šta smo krenuli i sjetio se da tu ima nekih ostataka Babine firme Agrokomerc, a duguje mi i neke mjenice, ha-ha, malo yugovica. Uglavnom, to tamo nije ništa posebno, neka skladišta oronula, bezveze. Idemo dalje.
Naletismo na neki šoder, ja mislio da smo fulali, al to je bilo samo nekih 100 metri bijele ceste, pa nakon toga do nekog skretanja gdje smo umjesto lijevo skrenuli desno, i taj mistake nas je koštao 50 km ekstra vožnje po tom...reklo bi se, pomalo manje razvijenom predjelu države Hrvatske. Ali brm brm brm truc truc truc dopeljali smo se nekako nazad do Vojnića i još još malo naprijed evo nas u lovačkom domu Muljava. Pa hajde - sjednismo, pojedismo.
Pitala me ženica da pošaljem sliku da vidi te famozne palačinke za koje je već čula da su strava, pa sam joj poslo, ali vama neću, slike hrane su veće zlo od kamera pored ceste. No mogu ako hoćete napravit opširnu Bakalović recenziju klope? Može. Dakle, naručili smo gulaš zi njoki, ćo mona. Ma da van pravo rečen, ni bil dobar. Ni, aš meni je moja baba i dede dok je bil živ sto miljari put sparićali njoki na gulaš i to je bilo jeno šeždeset put finije od njoki ča smo jili ovdeka. Konobar je dva puta dolazio i kao...momci niste sve pojeli, nema problema, doć ću poslije...kao da se nije mogao pomirit sa činjenicom da tri plonkera jednoglasno odbijaju poslušnost njihovom specijalitetu dana. A još kad smo rekli "može palačinke"...gospodo, šta niste rekli da ste siti?
Ali, palačinke su bile top. Top max! I eto, tako natofani krenusmo put Petrove gore.
Kuda se ide? Pa na Petrovu goru. Dan nije bio dovoljno dug za obići okolne zanimljivosti kao grob posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića ili udbice tipa partizanske bolnice ili radio-relejnog centra Magarčevac (iz obične kuće u šumi drito u podzemlje), ali to će se obaviti ne brinite, ostanite uz program Velikih Svjetskih Putovanja i bit ćete blagovremeno obavješteni!
Uglavnom, obišao se spomenik ustanku naroda Banije i Korduna autora Vojina Bakića. Kao mnoge monumentalne stvari iz Jugovine, i ovaj je objekat monumentalno propao ali čak i u tako očajničkom stanju djeluje nekako zlosutan, koliko impresivan toliko i bizaran, kao većina arhitektonskih zdanja iz SFRJ koje su nastale kao apoteoza antifašističke borbe, bratstva jedinstva i tako to. Na vrhu Velikog Petrovca na kojih 500 metara nadmorske, spomenik/memorijalni centar gradio se deset godina sve do 1981. godine kad je otvoren, optočen u pločama od nehrđajućeg čelika koje su po sunčanom vremenu blještile uokolo Korduna, vjerojatno dovoljno jako da podsjete svaki pogled druga i drugarice na njihovu pionirsku zakletvu. Danas, sustavno propada, i rekao bi da je jedno cca 40% oplata pokradeno, i premda se sa glavne ceste kod Vrginmosta i dalje vidi poprilično impresivan odbljesak, vjerujem da je to daleko od originalnog izgleda. Objekt je tokom rata služio kao štab JNA, a nakon toga kao duty free shop za trgovce sekundarnih sirovina. Danas najveću korist imaju naša braća iz HRT-a koji su na vrh spomenika opandrčili svoje antene, i neka su, dobro je mjesto, vrh brda pa se i signal lakše hvata.
Spomenik pokazuje svoj sablasni, prijeteći gard i par kilometara prije, dok se voziš prema vrhu.
Interijer objekta pun je duhovitih grafita, poput ovoga, he;He/H€.
Gledam Kordun sa Petrove Gore (ovo je također vic, možda neće bit shvaćen na prvu kod šireg auditorija no nema veze, možda i bolje da ne bude).
Blejanje po katovima i sav taj zanos hopsanja po raspadnutom atriju, balkonima, preko staklene vune čitajući smiješne grafite iscrpio je hrabre istraživače, urban eksplonkerse, koji su u iščekivanju drugarske uljare, malo uzeli počinak.
Sa vrha spomenika ukazala mi se prilika da konačno fotknem svoj motor (a moj motor je Honda CBR1100XX Super Blackbird SC35) iz perspektive u kojoj sam jednom vidio svoj mitski i nikad prežaljeni moped NR 750. Inače sam kritičan na svoje fotografije, al na ovu nisam, ova je najbolja ikad. Shuttle, Space Shuttle.
I tako...dođoše crvena Vatrena Oštrica iz Zagreba, pa smo se u četvercu sjatili prema Vojniću, jer zašto ne bi UD8A imala svoj revijalni susret i neformalni sastanak prvo u podnožju ocvalog komunističkog betonsko-čeličnog mastodonta, a zatim u centru Vojnića? Ne shvaćam, jel to možda neki problem, ima tko nekakav prigovor?
Imao sam i jednu omanju nezgodu, izgubio sam rukavicu na pola sata, to je jedna duga priča za koju je isključivo kriv Solinski Plonker no nema veze, iako sam se sa vrha spomenika derao kako je Soičiro zamislio da se Space Shuttle digne na štender, tako da je to čulo pola Korduna i dio Cazinske krajine, nema veze, solinski princ je imao neku svoju ideju koja je kumovala tome da u Vojnić dođem bez rukavice koja je pala sa motora. Pa sam se iz Vojnića vratio natrag, brzinom 50 km/h ne bi li ju vidio na cesti. I vidio sam ju, par metri od spomenika.
Hvala!
Došavši natrag u Vojnić, poslikao sam administratore novog foruma SC59owners-croatia.co.yu i tada se karavana zaputila prema Petrinji. Razilaženje kod Gavrilovića i onda put šamana u džunglu rijeke Kupe, koje je u više navrata izgledalo kao odlazak PBR Street Gangom uzvodno rijekom Nang.
Kako je jednom reko Prele, jutro će promeniti sve, i bome je, od sunčane subote, nedjelja ujutro u malom selu u Kambodži, pardon, Banovini, dočekalo nas je oblačno nebo. Kiša na vidiku, a dom daleko. Zahajali smo rano i krenuli put kuće, dvije CBRke, ali samo jedna prava. Put je bio protkan uzbuđenjima, npr. prvi put na mene je zapucano laserom! Tko zna šta je pisalo. Pred Karlovac sam toliko počeo skrnavit da sam otvorio vizir da izađu te grozne prostote van, makar kiša padala unutra. Jakna mi nije waterproof, kiša je bila uporna, a ja bjesan. Na nekoj pumpi nažicao sam vreće za smeće i učvrstio ih momački oko rukava, jer srećom Soičiro kad je projektirao Space Shuttle XX, u zračnom tunelu aerodinamički je rješeno da osim kacige i rukava niti jedan dio ne bude pod utjecajem kišnih kapi.
Počelo je padat sve jače, vreće za smeće obavljale svoju dužnost, idioti u autima su mi se nervozno nabijali na rep jer kao - šta voziš 50 na sat po pljusku pičko, di ti je krov itd. Srećom, izašao sam iz tog kurbinog vremena negdje oko Rima. Alal kurac!
Alpinestars Trashbag WP
Eto na šta je spao motociklizam, na lupanje selfija u vožnji. A di je kolo, di je spali gumu, ove nove generacije su dno dna. Kad smo mi...
I to je to, kroz karlovački strašni monsun probio se u sunce primorsko goranske županije, pred kuću provjerio tlak u gumama, natočio, i tek šta sam krenuo sa one pumpe nove na autoputu kod Čavli, vidim ja...opet...po drugi put ove godine...
Kako bi dao gas tako bi mara prestala šetat, ne znam ako sam joj napravio uslugu sa time šta sam ju preveo iz Čavli u grad, ali položio sam je u travu, valjda će se snaći, hvala joj na društvu.
Čiča miča.
Nakon četiri puna mjeseca došlo je vrijeme i prošao rok za mjenjati gume na mom motorinu. Dunlopice su služile dobro, koliko je meni trebalo, šta god to značilo. Prešle su moje prve đireve, prve "odoh široko" zavoje, dočekali me za moj prvi wheelie, vijugale pred zavoj kad bi zabio iz 6. u 1. i tako, zezali smo se dobro ali došao im je kraj, prednje su bile dosta kockaste pa sam tako proveo par dana guglajući lijevo i desno u potrazi za idejom, koju gumu uzeti. koja je adekvanta za moj bajk (inače, taj bajk na kojeg se referiram i kojeg posjedujem, upravo taj bajk je Honda CBR1100XX Super Blackbird SC35). Odbarao sam metodom pomnog analiziranja i komparacije reviewova , a sami proces je išao ovako nekako; talijansku gumu neću, njemačku gumu ne bih, Conti su mi zvuči za Golfa a opjevani Mecler je made in China, Michelin ima gadnu šaru i eto, ostao je izbor samo jedan, a to je hop u Yapann, gdje ti svemirski ljudi, mali rastom ali veliki čašću i znanjem zakrpaše 株式会社ブリヂストン Battlax ST T30 Evo ti rajkeru nove gume.
Naručio sam gume preko neta naravno ko pravi plonker 21. stoljeća, preko Auto Antonija, webshop u 3 klika riješio sve šta je top max, drugi dan zvala dostava, u biti probudila me je, he he ho ho, pa sam morao lovit kombi po gradu. Kad sam se konačno dočepao guma, opasao sam ih na sebe ko Bibendum i via Grobnik. Došavši kod Futera, vidio sam da ima cijelo mnoštvo guma iz kojih bi se moglo gatati danima! Tyre tarot paradise! Futer se bacio u akciju komentiravši "uh kako je lako raditi na ovom motoru Honda CBR1100XX Super Blackbird SC35 koji ima serijski štender, a ne da moram dva štendera vuć iz garaže, uh", obrisao svoje potno čelo te nastavio posao.
Dok sam odlazio sa Grobničkog ringešpila, Futer me savjetovao da odem đir uz Kikovicu al na autoput do prvog izlaza, a ne u grad doma. Nisam postavljao suvišna pitanja nego brže bolje na naplatne i pun gas uzbrdo, nisam ni stigao izać na Oštrovicu nego nastavio do Vrata i tamo primjetio da sam uništio obje gume pri ekstremnim brzinama, pa sam kod Čebuhara stavio opet (smijeh).
I tako dođe onda vikend, pa kao - ajde, di ćemo ići, pita mene Nero sa onoga svijeta. Ja kao veliki avanturista, putnik, šofer i prije svega čovjek ljudskog karaktera, već imao bukirano ideju gdje bi se moglo to jest valjalo ići, a u tu cijelu kombinaciju uklopilo se noćenje kod mističnog šamana iz dubokih voda Banovine. Dotični šaman, konstantno udrogiran kakav već jest, nije pred koji vikend smogao pronaći dobro sakrivenu i praktički nepoznatu vojnu bazu imena "Zhegliava" (jer odakle čovjeku vojna topografska karta) pa je plan bio za početak subote odvesti ga na to mjesto i ispunit mu tu želj(av)u (smijeh + kraći aplauz), u strahu da neispunjavanjem iste ne dobijemo kakav čudesni napitak za laku noć ili još strašnije, neku opscenu noćnu vizitu tokom noćenja na njegovom ladanjskom imanju.
Krenuo sam na put rano, gledajući otok svoj kako ga miluju prve zrake Sunca. Zlatni otok, bodulska idila, ako je ikad postojala...
No srećom idila ne može trajat dugo, Vratnik se pobrinuo da temperaturne razlike budu dovoljne za jedno kvalitetno ličko jutro.
Situacija se popravlja tek kod Homoljačkog polja, znao sam već tamo da će serpentine iznad Vrela bit vidikovac za ovu tipičnu koreničku vistu.
I tako po stodvajstreći put ovog ljeta...evo me na Želji.
I dok su se djeca naslikavala i prdila po pistama gore dole ko sumanuti, ja sam zalego na trijanglu i zamišljao kako bi bilo dobro da su 1992. na povlačenju umjesto onih 30ak tona dinamita postavili 2-3 atomske bombe, vjerojatno danas ne bi bio ovdje nego na nekom civiliziranom mjestu, gdje ima signala, struje, i pitke vode ako ništa drugo. Odosmo sa Želje, ja sam toliko jurio dalje od tog mjesta da sam u jednom trenu kacigom udario u neki žbunj i odvalio kopču koja otvara i zatvara vent na vrhu kacige. Nema veze. Košta 3 eura. Preživjet će se. I tako po onoj šugavoj cesti Grabovac - Slunj, došosmo do Slunja, gdje su gospoda htjela pojest nešto da ne kolabiraju od iscrpljenosti.
Civilizacijske razlike.
Nakon Slunja, skrenuli smo za Cetingrad, nikakav poseban razlog, nego eto, ja pogledao na Here prije nego šta smo krenuli i sjetio se da tu ima nekih ostataka Babine firme Agrokomerc, a duguje mi i neke mjenice, ha-ha, malo yugovica. Uglavnom, to tamo nije ništa posebno, neka skladišta oronula, bezveze. Idemo dalje.
Naletismo na neki šoder, ja mislio da smo fulali, al to je bilo samo nekih 100 metri bijele ceste, pa nakon toga do nekog skretanja gdje smo umjesto lijevo skrenuli desno, i taj mistake nas je koštao 50 km ekstra vožnje po tom...reklo bi se, pomalo manje razvijenom predjelu države Hrvatske. Ali brm brm brm truc truc truc dopeljali smo se nekako nazad do Vojnića i još još malo naprijed evo nas u lovačkom domu Muljava. Pa hajde - sjednismo, pojedismo.
Pitala me ženica da pošaljem sliku da vidi te famozne palačinke za koje je već čula da su strava, pa sam joj poslo, ali vama neću, slike hrane su veće zlo od kamera pored ceste. No mogu ako hoćete napravit opširnu Bakalović recenziju klope? Može. Dakle, naručili smo gulaš zi njoki, ćo mona. Ma da van pravo rečen, ni bil dobar. Ni, aš meni je moja baba i dede dok je bil živ sto miljari put sparićali njoki na gulaš i to je bilo jeno šeždeset put finije od njoki ča smo jili ovdeka. Konobar je dva puta dolazio i kao...momci niste sve pojeli, nema problema, doć ću poslije...kao da se nije mogao pomirit sa činjenicom da tri plonkera jednoglasno odbijaju poslušnost njihovom specijalitetu dana. A još kad smo rekli "može palačinke"...gospodo, šta niste rekli da ste siti?
Ali, palačinke su bile top. Top max! I eto, tako natofani krenusmo put Petrove gore.
Kuda se ide? Pa na Petrovu goru. Dan nije bio dovoljno dug za obići okolne zanimljivosti kao grob posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića ili udbice tipa partizanske bolnice ili radio-relejnog centra Magarčevac (iz obične kuće u šumi drito u podzemlje), ali to će se obaviti ne brinite, ostanite uz program Velikih Svjetskih Putovanja i bit ćete blagovremeno obavješteni!
Uglavnom, obišao se spomenik ustanku naroda Banije i Korduna autora Vojina Bakića. Kao mnoge monumentalne stvari iz Jugovine, i ovaj je objekat monumentalno propao ali čak i u tako očajničkom stanju djeluje nekako zlosutan, koliko impresivan toliko i bizaran, kao većina arhitektonskih zdanja iz SFRJ koje su nastale kao apoteoza antifašističke borbe, bratstva jedinstva i tako to. Na vrhu Velikog Petrovca na kojih 500 metara nadmorske, spomenik/memorijalni centar gradio se deset godina sve do 1981. godine kad je otvoren, optočen u pločama od nehrđajućeg čelika koje su po sunčanom vremenu blještile uokolo Korduna, vjerojatno dovoljno jako da podsjete svaki pogled druga i drugarice na njihovu pionirsku zakletvu. Danas, sustavno propada, i rekao bi da je jedno cca 40% oplata pokradeno, i premda se sa glavne ceste kod Vrginmosta i dalje vidi poprilično impresivan odbljesak, vjerujem da je to daleko od originalnog izgleda. Objekt je tokom rata služio kao štab JNA, a nakon toga kao duty free shop za trgovce sekundarnih sirovina. Danas najveću korist imaju naša braća iz HRT-a koji su na vrh spomenika opandrčili svoje antene, i neka su, dobro je mjesto, vrh brda pa se i signal lakše hvata.
Spomenik pokazuje svoj sablasni, prijeteći gard i par kilometara prije, dok se voziš prema vrhu.
Interijer objekta pun je duhovitih grafita, poput ovoga, he;He/H€.
Gledam Kordun sa Petrove Gore (ovo je također vic, možda neće bit shvaćen na prvu kod šireg auditorija no nema veze, možda i bolje da ne bude).
Blejanje po katovima i sav taj zanos hopsanja po raspadnutom atriju, balkonima, preko staklene vune čitajući smiješne grafite iscrpio je hrabre istraživače, urban eksplonkerse, koji su u iščekivanju drugarske uljare, malo uzeli počinak.
Sa vrha spomenika ukazala mi se prilika da konačno fotknem svoj motor (a moj motor je Honda CBR1100XX Super Blackbird SC35) iz perspektive u kojoj sam jednom vidio svoj mitski i nikad prežaljeni moped NR 750. Inače sam kritičan na svoje fotografije, al na ovu nisam, ova je najbolja ikad. Shuttle, Space Shuttle.
I tako...dođoše crvena Vatrena Oštrica iz Zagreba, pa smo se u četvercu sjatili prema Vojniću, jer zašto ne bi UD8A imala svoj revijalni susret i neformalni sastanak prvo u podnožju ocvalog komunističkog betonsko-čeličnog mastodonta, a zatim u centru Vojnića? Ne shvaćam, jel to možda neki problem, ima tko nekakav prigovor?
Imao sam i jednu omanju nezgodu, izgubio sam rukavicu na pola sata, to je jedna duga priča za koju je isključivo kriv Solinski Plonker no nema veze, iako sam se sa vrha spomenika derao kako je Soičiro zamislio da se Space Shuttle digne na štender, tako da je to čulo pola Korduna i dio Cazinske krajine, nema veze, solinski princ je imao neku svoju ideju koja je kumovala tome da u Vojnić dođem bez rukavice koja je pala sa motora. Pa sam se iz Vojnića vratio natrag, brzinom 50 km/h ne bi li ju vidio na cesti. I vidio sam ju, par metri od spomenika.
Došavši natrag u Vojnić, poslikao sam administratore novog foruma SC59owners-croatia.co.yu i tada se karavana zaputila prema Petrinji. Razilaženje kod Gavrilovića i onda put šamana u džunglu rijeke Kupe, koje je u više navrata izgledalo kao odlazak PBR Street Gangom uzvodno rijekom Nang.
Kako je jednom reko Prele, jutro će promeniti sve, i bome je, od sunčane subote, nedjelja ujutro u malom selu u Kambodži, pardon, Banovini, dočekalo nas je oblačno nebo. Kiša na vidiku, a dom daleko. Zahajali smo rano i krenuli put kuće, dvije CBRke, ali samo jedna prava. Put je bio protkan uzbuđenjima, npr. prvi put na mene je zapucano laserom! Tko zna šta je pisalo. Pred Karlovac sam toliko počeo skrnavit da sam otvorio vizir da izađu te grozne prostote van, makar kiša padala unutra. Jakna mi nije waterproof, kiša je bila uporna, a ja bjesan. Na nekoj pumpi nažicao sam vreće za smeće i učvrstio ih momački oko rukava, jer srećom Soičiro kad je projektirao Space Shuttle XX, u zračnom tunelu aerodinamički je rješeno da osim kacige i rukava niti jedan dio ne bude pod utjecajem kišnih kapi.
Počelo je padat sve jače, vreće za smeće obavljale svoju dužnost, idioti u autima su mi se nervozno nabijali na rep jer kao - šta voziš 50 na sat po pljusku pičko, di ti je krov itd. Srećom, izašao sam iz tog kurbinog vremena negdje oko Rima. Alal kurac!
Alpinestars Trashbag WP
Eto na šta je spao motociklizam, na lupanje selfija u vožnji. A di je kolo, di je spali gumu, ove nove generacije su dno dna. Kad smo mi...
I to je to, kroz karlovački strašni monsun probio se u sunce primorsko goranske županije, pred kuću provjerio tlak u gumama, natočio, i tek šta sam krenuo sa one pumpe nove na autoputu kod Čavli, vidim ja...opet...po drugi put ove godine...
Kako bi dao gas tako bi mara prestala šetat, ne znam ako sam joj napravio uslugu sa time šta sam ju preveo iz Čavli u grad, ali položio sam je u travu, valjda će se snaći, hvala joj na društvu.
Čiča miča.
