Iako nam je plan sljedećeg dana bio doći skroz do Jordana preumorni za realizaciju istog stali smo u Dari, gradu na samoj granici Sirije i Jordana. Iako po ničemu specifična Dara nas je oduševila. Najvjerojatnije je to bilo zbog činjenice da ne moramo razgledavati nikakve ruševine i arheološke nalazišta ali jednim djelom i zbog ljudi. Nenavikli na turiste bili su istinski prijazni i susretljivi. U hotelu nam ljubazni zaštitar pomaže nositi stvari do sobe, zahvaljujem mu sa napojnicom i pitam da li se gdje može kupiti pivo pošto u hotelu nema, istog trenutka on trči van zaustavlja taxi neto viče na njega i meni govori kako mu je rekao da me odveze do te trgovine i d mi smije uzeti samo otprilike 5 kn, i tako se ja vozim u Taxiju starijem od mene
po uličicama Dare te nakon 10 min dolazimo do trgovinice od nekih 10-ak m2. Unutra stari čiča a iza njega sve vrste alkohola i cigareta natrpane u tu prostoriju, kupujem 10 ak piva i pol litre wiskija te se vračam u hotel ( upoznat sa situacijom reko da se opskrbim za neko vrijeme
). Kad me Ana vidjela sa vrećom pive skoro me ubila ali uspijevam na vrijeme objasniti da sam sve to i Taxi platio manje od 50 kn. . Kako je to moguće u zemlji gdje je alkohol zabranjen, samim time na mjestima na kojima se može pronaći i dobro naplaćen(u pravilu smo hoteli za strance, pivo 40-ak kn), nismo nikada saznali. Možda je stvar u blizini granice, nekakva bescarinska zona ili slično. U Dari nas oduševljavaju i prometnici koji se nalaze na svakom većem raskršću a koji su zbog nas zaustavljali promet kada bismo se trebali okrenuti i prestrojiti preko tri trake u suprotnom smjeru.
Izlaz iz Sirije bio je brz i jednostavan zahvaljujući slučajnom motoristi koji nas je poveo do granice kroz svoj kvart kako bi nas vidjeli svi njegovi susjedi i rodbina. Bilo je tu pozdrava, mahanja i trubljenja a naš je spasitelj postao najveća faca u svom kvartu
Na granici nismo morali ništa platiti a upoznati sa sirijskom birokracijom ono što nas je čekalo na jordanskoj granici bilo je sasvim ugodno.Za osobe ulazna viza plaća se 10 JRD po osobi a za motor i opet morali smo izvaditi osiguranje, tako da u ulazak u Jordan plaćamo oko80 eura. Na granici smo sreli sudionike rallya koji sa autima dolaze iz Njemačke u Jordan, tamo prodaju svoje stare aute a prikupljeni novac odlazi za pomoć nezbrinute djece
.Zaista hvalevrijedan poduhvat, upoznajemo se sa par Mađara te nastavljamo dalje. Sretni što smo u putovnicama dobili još jednu vizu krećemo skroz na jug zemlje do Aqabe pustinjskom cestom. No na putu smo ogladnjeli i stali u Jerashu. Jerash ili antički Gerash danas je najpoznatiji po rimskim ruševinama koje su dobro očuvane. Obišli smo forum-ovalni trg jedinstven po svom obliku, katedralu iz 2st.n.ere, Artemizin hram.
Nakon što smo naručili jedino meso koje se u arapskim zemljama može dobiti, konobar nam je uz veliki smiješak donosio na stol raznorazne salate i bezalkoholne pive (kojima je rub čaše posoljen i limun unutra
ovraca
koje nismo bili u stanju popiti. Iako je kroz loš engleski mrmljao, više sebi u bradu, da su salate na račun kuće, hladni znoj nas je oblio kada nam je donio račun i kada smo na brzinu preračunali to u eure. Prije toga nas je pitao od kuda smo, pa kako nikad prije nije čuo za Hrvatsku smjestio nas je vjerojatno uz bok država velike platežne moći i opalio nam cijenu od 50tak eura. Uvjereni kako pola pileta i par čevapčića sumnjive kvalitete ne može doseći takvu cijenu počelo je prepucavanje. Bezosječajni na njegove isprike i molbe da ako platimo manje on odlazi doma bez plaće (naravno kad smo zatražili račun ili šefa to se nije moglo dobiti), dali smo mu 30tak eura i brže bolje nastavili put dalje prema Aqabi nadajući da nam se ovakve situacije neće ponavljati.
Jelo za 50 eura
Izlazimo iz Jerasha i idemo prema Amanu, ne stajemo već skrećemo na Desert highway, cesta je odlična, do Aqabe se može sa Kings highway koja je bolja i brža ali mi odlučujemo za pustinjsku, to je cesta tipa naše magistrale samo ravna i vodi kroz cijeli Jordan. Može se brzo voziti samo treba biti oprezan na policijske radare koji sa na svakom ulasku u naselja koja se nalaze svakih 30 ak km. Jednom nas zaustavljaju ali samo upozoravaju da usporimo i naravno Welcome. U jednom danu prolazimo doslovce cijeli Jordan i navečer stižemo u Aqabu.
. Aqaba je bila najjužnije točka našeg putovanja koja je predstavljala i svojevrstan presjek. Od tada i od tamo smo se počinjemo se vračati natrag i približavati domu. Aqaba je posebna ekonomska zona u kojoj se vidi američki utjecaj i preplavljena je turistima. Kao da smo došli u neko zapadnjačko odmaralište, sve je osvijetljeno i čisto i sve predodređeno turistima. Prvi puta nakon prelaska turske granice viđamo moderne benzinske postaje kakve su već i kod nas najuobičajnija stvar, Mc Donalds, King Burger i ostale zapadnjačke trgovačke lance. U Aqabi tražeći hotel začujemo povike Hrvati, Hrvati, stajemo i ne vjerujemo, dvojica trče prema nama, Slovenci, dva para Slovenaca na BMW-u 1150 GS i Hondi Varadero 1000 koji su više manje napravili istu rutu kao i mi. Upoznajemo se i oni nas vode u jeftini hotel u kojem su i oni odsjeli, uz čašicu razgovora, razmjene iskustava i kontakata idemo na zasluženi odmor.
Pogled na Egipat (tako blizu a tako daleko)
Aqaba noću
Prijatelji iz SLO
Sljedećeg smo se dana zaputili prema Wadi Rumu, pustinji za koju kažu da je najljepša na svijetu. S obzirom da smo je, do tada, mogli uspoređivati samo sa sirijskom morali smo se složiti sa navedenim. No i tamo su Jordanci uspjeli napraviti pravi biznis. Napravili su tamo jedan rezervat čiji se ulazak naplaćuje i dalje od prvog sela se ne može motorom, ostaje jedino da se unajme deve ili džipove koji se naravno i dobro naplaćuju. Ovaj put smo preskočili da nas operu za poglede koje smo imali besplatno pa smo se zaputili sami dalje od ceste i uživali u onome što nam je pustinja pružala. Wadi Rum je zaštičeno područje pustinje koje se prostire na oko 7220 km kvadratna a često se veže uz pojavu Lawrenca od Arabije , jer je upravo ovdje, uz pomoć beduina, poveo ustanak Arapa protiv turske vlasti. Vožnja po pustinji je jedno jako zanimljivo iskustvo, tek tamo sam shvatio kolike napore prolaze vozači utrka tipa Paris – Dakar, po pijesku se jednostavno ne može polako voziti zbog propadanja u pijesak, kako pustinja osim pijeskom posuta i kamenjem svaki pad može biti koban, ja srećom prolazim bez padova.
Nevjerovatno ali kad smo dolazili u Wadi rum počela je padati kiša, e to ja zovem srećom, u jeb… pustinji ja uspijem pokisnuti…
pakoljut:
Pustinjski vlak koji prevozi rudu iz rudnika fosfora.
Povratak u Aqabu, u planu je kupanje na crvenom moru, ( mogu prežaliti što nisam ponio ronilačku dozvolu jer je tamo podmorje prekrasno).
Ostavljamo motor kod hotela ( naravno moram ga vezati sa druge strane ceste od motora iz Slovenije, već je jednom pojeo GS-a pa da se ne ponovi
, da ne bi dečko pješice do Slovenije išao
) i idemo na kupanjeeee…….
Aqaba
Naša uredna soba….