Sa 24sata:
Petar Rikić proputovao je svijet sa samo 19 godina 2009., obišao cijelu Ameriku od najsjevernije do najjužnije točke te bio na ekspediciji Ande-Amazona 2013./2014. Sada se ponovno vratio u amazonsku džunglu koju nam otkriva u svom petom tekstu.
Petrove doživljaje možete pratiti i na njegovoj Facebook stranici.
Nakon 9 mjeseci boravka u Amazoniji u završnoj sam fazi ekspedicije Misija Amazona. Put od preko 5000 km, od pacifičke obale do Belema, na ušću Amazone u Atlantik, samo je nastavak prijašnjih boravaka u džungli s plemenima priandske Amazonije, a na neki način i poveznica s plemenima istočne Amazonije i Mato Grossa, koja se isto tako bore za očuvanje svojih prava te očuvanje Amazonije.
Sudjelujući u svakodnevnici plemenskog života u džungli između ostalog prošao sam i više šamanskih vođenih obreda, bratski sam prihvaćen, dobio plemensko ime, poklone i pozvan trajno živjeti u džungli, što povremeno i namjeravam.
Spustivši se s Anda u Amazoniju, neke dijelove puta, zajedno s djevojkom iz plemena Wayuu, prošao sam kroz džunglu pješice, s mačetom u ruci, zatim čamcem od sela do sela, od zajednice do zajednice, spavajući povremeno u čamcu, u mreži, šatoru te u ponuđenom smještaju. Prateći tokove manjih rijeka došli smo i do same rijeke Amazone. Nakon toga, nastavili smo malim teretnim brodom, a kasnije iz Manausa brodom do samog ušća Amazone.
Amazonija je jedan od velikih izazova ovog doba. Doduše, ne u smislu istraživanja i osvajanja nego u smislu zaštite i očuvanja.
Kako zbog veličine, bujnosti i bioraznolikosti predstavlja pluća zemlje, riznicu zdravlja i simbol divljine pred nama je veliki test da nađemo snage i mudrosti da je očuvamo.
Plemena koja tamo žive, svako svojim načinom, a uz njih i dio aktivista suprostavljaju se moćnim naftnim kompanijama, legalnim i ilegalnim rudarima, tragačima za zlatom i draguljima, drvosječama, korumpiranim vlastima i ludilu iz svih smjerova, nastojeći bar ublažiti izrazito negativan utjecaj na džunglu, kišnu šumu i spasiti ono što se spasiti može.
Iako i sječom skupocjenog drveta, eksploatacijom zlata i dragulja nastaje šteta, nakon odlaska onih koji to čine priroda se ipak obnavlja. Međutim, ozbiljan problem postaje spaljena i iskrčena šuma te farme, rančevi, trajna naselja, naftna postrojenja i ceste koje se vode svemu tome.
E upravo te ceste, što je još nezgodnije, omogućuju brz i stresan izlazak krhkog plemenskog čovjeka iz šume.
Time se uz sve navedene oblike nasilja prema prirodi, koji su krenuli dolaskom bijelog čovjeka, dragocjena šuma na nemilost prepušta ljudima bez osjećaja.
Na vrlo negativan trend ukazuje i činjenica da je 2002. bez sankcija ubijeno 50 aktivista za zaštitu Amazonije, a 2013. čak 140.
Kako ne vidim baš previše smisla samo pisati o situaciji ukazujući na stanje, i očekivati da netko drugi učini nešto, u zadnje tri godine fokusirao sam se na izgradnju odnosa sa zajednicama koje već kontaktiraju s vanjskim svijetom s namjerom očuvanja njihovog identiteta i teritorija te zaštite malih zajednica koje nastoje nastaviti život bez kontakta s ostatkom svijeta.
Ni inače nema potrebe za njihovim traženjem i otkrivanjem. Nisu se oni izgubili, žive na tom prostoru tisućama godina. Ne čekaju da ih se otkrije niti im treba bilo kakav oblik pomoći osim da ih se ostavi na miru. Izabrali su svoj mir, a budu li htjeli javit će nam se sami, jer znaju za nas.
Oni koji ih nastoje ''otkriti'' rade to iz svojih potreba i pobuda.
Izgradio sam dobre odnose s više plemenskih lidera i uključio se u više projekata. Družio sam se u džungli čak i s odmetnutim borcima protiv vlade.
Koliki će biti moj doprinos svemu, ne znam, al odlučio sam učiniti što mogu.
Trenutno sam na putu iz Belema u Mato Grosso, poglavici Raoniu i plemenu Kayapo. Oni se s dijelom drugih plemena bore protiv izgradnje velike brane Belo Monte na rijeci Xingu, koja bi se vrlo negativno odrazila na život autohtonih zajednica.
Kako će izgledati susret Kayapoima, javljam u sljedećem tekstu.
