Orient Express iliti kRRdom do Istanbula 2015

[Skripter]

Stižemo na granicu, makedonsku stranu prelazimo bez zastoja unatoč Folciki prijavljenoj Interpolu. A albanska granica… WTF, OMG i sve ostale kratice…  :shock:  :blink:

Stižemo polako, jedan po jedan, vozikajući se u rastezljivoj koloni. Prvo je na redu carinik. Dajem putovnicu i prometnu, uzima ih i nevoljko nešto tipka. Iza kućice stoji policajac, mjerka nas iza ugla, baci pogled na putovnicu koja spokojno čeka na carinikovom stolu i zakorakne ispred mene, tek kad smo se skupili:
Zdravo! - Zdravo! :neznam: Motori, a? - A-ha :wink: Ti glavni? Što? (i pokazuje na prtljagu) - Garderoba i stvari. (pokazujem na jaknu, hlače…) Žbrljfrjl tranzit mrljkrlj (ne kopčam ga) - Molim? On uljudno ponovi ali još uvijek ništ ne kopčam. Naginjem se prema njemu s blago telećim pogledom, pokazujući na uho i pet kod ringišpila (za one koji ne znaju vic - kružni pokreti otvorenog dlana kod uha i sljepoočnice). Organ pristupa korak bliže, isto se naginje i govori mi bliže uhu gledajući na desnu stranu ceste: Sitno euro, no kontrol, đast transit, no kontrol, imaš sitno euro? :shock: O jbt zemlja di te policajac žica pare na granici  hne: 
Zadržavam kul facu, kimam glavom, vadim sitne iz vanjskog džepa tanktorbe. Krajnje profesionalno gledam okolo da nitko ne bi gledao, pogledom prebrojim 4 ili 5 eura, dajem i pitam “Ol gud?” uz pogled odobravanja. Euri nestadoše, lik me potapša po ramenu… Kolko motori? - Pet (i pokazujem prstima) Gud, gud, đast transit, ol fri. Okret prema cariniku, naginje se, autoritativno grabi moje dokumente i primjetno glasnijim i zapovjednim tonom proglašava na albanskom “No kontrol, đast transit, fajv motor, đast tranzit!” Daje mi papire i prolazimo :neznam: Majketi i zemlji… kud mi to idemo??? 

Zadržavam ozbiljnost ali plačem od smijeha iznutra. Zaustavljamo se kojih 30-tak metara dalje, svi se cere, široko me pogledavaju i sliježu s ramenima. Pričam kaj je bilo a ekipa gleda u nevjerici i neprimjetno popada od smijeha. I skužimo da nema Mezge. O ne, opet??  :banana2: :uff: 
Između nas i njega su se ugurala dva automobila, dolazi i on kroz minutu i veli kroz smijeh - Moral sam mu dati 1€, jbmti državu! :rofl:
Očito sam se ja prebrojal kod originalnog plaćanja tarife ili je poduzetnik iskoristil dodatnu priliku :lolcry:

I tak, stigli mi i u tu nepoznanicu. Cesta se spušta kroz brda, uopće ne izgleda loše. Dolazimo do naselja i primjećujemo da skoro svi polijevaju cestu. Zbog vrućine ili?  :neznam:

 

[Skripter]

Prema uputama i saznanjima vozimo samo po glavno-glavnoj cesti. Vozimo malo sporije i znatiželjno gledamo okolo. Zemlja je očaravajuća. Mješavina polu-pustinje, prastarih objekata i baraka, tu i tamo neki ogromni spomenik ili slično. Vozni park od 30 godina starosti do ganc novih Mercedesa. Uglavnom, trokrake zvijezde na skoro svim haubama. Pratimo putokaze za Elbasan, usporavamo nekoliko puta, nakon blendanja zbog policije ili zbog pijeska i šljunka na cesti. Stajemo na tankanju i na kavi u obližnjem restoranu za očito financijski malo potkoženije. 8)

Vruće je već za poludjeti. Ne pomaže ni nedostatak ikakvih šumica ili sjena uz cestu. Promet se pojačava i prolazimo kroz Elbasan. Odokativna procjena je da od 5 kuća samo jedna nema autopraonu ili auto-dijelove a svaki deseti auto nije Mečka ali je zato definitivno posljednji model odabrane marke .

U vožnji primjećujemo rapidno opadanje prometne kulture i povećanje brzine vožnje.
Nastavljamo s malo povećanom dozom opreza ali ništa zabrinjavajuće. Sad će već i autoput negdje pa će tamo biti lakše. Nakon Elbasana odmah skretanje na autocestu za Tiranu. A na autoputu svi resjeri i svi bi bili najbrži. OK :neznam:  :evil:

Krenemo u raspršivanje zabluda albanskih vozača kad ono - autocesta nestaje. Ispočetka smo mislili da je to samo obilazak zbog radova ali smo ipak skoro polovinu puta do Tirane prošli po tim kozjim stazama kroz naselja koja nam nisu prestajala biti interesantna. U rijetkim trenucima, kad smo mogli priuštiti skrenuti pogled s ceste, gledamo maske, blatobrane i farove najnovijih modela njemačkog trojca okačene na salonitne građevine ili polugnjile plotove u moru svakojakih auto-praonica. Navigiramo po uskoj cesti i sad već polako vozimo na laktove. Ipak dolazimo i do široke zaobilaznice kod Tirane. Dosta je gužva ali ne kanimo ulaziti u grad.
Da… slatkih li zabluda neukog puka. Široka cesta prestaje bez nekih posebnih najava, zbog radova, i preusmjerava nas kroz stambeni kvart točno u sami centar  :afro:
Sunce prži, temperatura je valjda u pedesetima, gužva samo takva, branik na braniku, blatobran na blatobranu - ne znaš di je, u koloni, gore čekati. Odluka pada - između vratiju jer nas tu barem ne mogu zgnječiti bez najave. Kako ulazimo dublje u grad se pojavljuju i rijetka stabla između semafora pa nišanimo i to malo hladovine. Zraka niotkuda, otkopčavamo sve kaj se može.

 

[Skripter]

Nakon kojih 15-tak minuta i semafora dolazimo na majku svih kružnih tokova.
Ukupno 20-tak ulaznih traka podijeljenih na 5 cesti i sve popunjeno po sistemu “izgleda mi kao da taman ima mjesta između ove dvojice”. Prometne trake i bilo kakva horizontalna signalizacija tu nestaje jer iskreno ni nema nekog smisla.  A naziv “kružni tok” je ustvari samo daleka metafora za ukrštavanje bezbroj pravocrtnih pokušaja oko gredice cvijeća i neke spomen-ploče u sredini. Najvjerojatnije palim žrtvama kružnog toka. Ne osudiš se ući ali bogami ni izaći. Ako ne kreneš te gaze ovi iza, ako kreneš te gaze ovi sastrane. :neznam:
Netom prije ulaska u grotlo, pokazujem ekipi da moramo izaći na trenutno nam lijevom izlazu di su 4 izlazne trake. Nakon ulaska je svaki za sebe i svi protiv svih pa su bilo kakvi pokušaji ostajanja na okupu samo uzaludne tlapnje. I kako bi američani rekli, upadam “head first”, na laktove i nepristojnost. Zatim žešći slalom kroz ove koji izlaze. Nije neki bed jer dosta sporo voze. Pa slalom kroz ove koji ulaze. Ti su brži ali već na kočnicama pa ih treba odrezati “izdaleka” jer se neće moći zaustaviti. Sljedeći izlaz-ulaz nije nekog intenziteta pa koristim gužvu da me izbaci na vanjske ljuske ovog prometnog oraha. Lik u retrovizoru isto daje desni žmigavac. Dođi, mico, dođi, ti budeš mi štit na izlazu, radim mu malo mjesta širokim izlazom i planirano izlazimo na široku cestu prema ogromnom dvoglavom orlu u daljini. Ne mogu gledati ako ima koga od mojih jer sam okružen s milijunom automobila, kombija, džipova i autobusa. Ipak zamijećujem lunju.
Slika je kad je bilo crveno na semaforima. Na svim semaforima…

Na dva se semafora probijamo u prve startne linije, po plinu pa onda desno da pričekamo ostale. Kojih nema.
Skidamo kacige i jakne, čekamo. Palimo cigarete, čekamo. Zovem na mobitele, ne javljaju se.
Nakon kojih 15-tak minuta zvoni mob. Di ste? A di ste vi? Mi vas čekamo. I mi vas. hne: Pa di ste skrenuli? Pokazal sam vam prije, tu prema orlu. Pa tu smo i mi skrenuli, ne vidimo vas. A u pm… Kak me ne vidiš, s desne strane sam, nema ničeg oko mene. A kolko ste semafora prošli? Dva. Onda OK, još dva pa gledaj na desno. I požurite, kuhamo se tu na suncu. Mi smo u hladu, ali evo, idemo. Ej! Kaj?  Počekaj još malo, Mezga se preskida. Preskida???Sad?Na cesti? Pa je, vruće mu je. Ma nemoj mi reći. Pa je, a i tu ga niko ne pozna tak i onak.  :chick:

I tak… našla se naša mala klinika opet na okupu i nastavljamo. Temperatura uredno iznad 40C, polako izlazimo iz Tirane, uživamo u prizorima sasvim novih Mercedesovih salona naslonjenih na drvene stračare, suvremene OMV benzinske sa kravama na ispaši zavezanim za reklamne panoe sa cijenama goriva. Na jednoj takvoj stojimo jer smo vidjeli da imaju terasu u hladovini. Uvjeti za vožnju su nehumani pa nam treba predaha.
Nakon hlađenja se vraćamo u promet koji ne posustaje. Srećom pa se cesta širi na dvije trake za jedan smjer i prerasta u autocestu (nisam si umislil, bil je veliki prometni znak na početku).
Lijeva traka pa po plinu… i ususret mi dolazi biciklist natovaren dva metra širokim granjem, u suprotnom smjeru, po sredini trake :shock: Dobro, luđaka ima sveposvuda, ne se uznemiravati Tomica… zaobilazim, nastavljam ali svejedno usporavam i kroz nekoliko minuta gledam u daljini, nešto se migolji s lijeve strane trake. Kako se približavam razaznajem konture i ne mogu vjerovati. Žena vodi za ruku veće dijete dok drugo nosi sastrane na boku. Provlače se ispod ograda i prelaze autocestu. Pada mi mrak na oči. Ne da ima luđaka, cijela je zemlja za psihijatriju. :no:

 

[Skripter]

Na svu sreću pa autoput postupno prelazi u magistralnu cestu koja barem ne izaziva ručicu gasa. Vozimo usporedo s ostalim prometom, svejedno mi se čini to malčice prebrzo. Gledam Đurđu - ograničenje 60, gledam brzinomjer - kazaljka na 90, gledam aute ispred - udaljavaju se… Ako stara narodna veli “Kud svi Turci…” - drž’se mudrosti i opleti. Kužimo putem da na ovoj cesti nema milosti. Ili voziš najbrže ili te izguraju u jarak. Drži korak i preživljavaj, pazi na sve ostale ako ne želiš posjetiti nečiju kabinu kroz zatvoren prozor ili šajbu. I ide to nama, ne pada nam preteško ali onda stvari postaju ozbiljne. Vozimo mi tako i vidim ja u retrovizoru džip umjesto lunje :misli: Dobrooo, nešto sam očito propustil, ali nema veze, budu ostali pristigli kao i uvijek. Ali džip je sve veći. I krene me pretjecati.
Halo, dečko, ja vozim 130 u zoni 70, si ti lud? Pustim ga pa za njim na distanci. :neznam:
Auti iz suprotnog smjera blendaju, svi usporavamo u zgusnutu kolonu, prođemo zasjedu i opet po plinu. I to pošteno. Naprijed usporavaju jer neki kandidat skreće s ceste, usporavamo i mi. Gledam u retrovizor, iza na lijevoj strani kombi. I ne usporava. Sad si jak kad moram usporavati, a? E, i bil je jači Taman prije nego sam stigel na neku normalnu udaljenost do auta ispred, kombi se odlučil vratiti u desnu traku. Niti pola metra ispred mene. Krene kolona dalje i ovaj opet na lijevu stranu i ne sekira se previše oko toga. Tu budemo svi izginuli, majke mi hne:

Približavamo se Shkoderu na sigurnoj distanci od svih ostalih na cesti. Počinju putokazi za smještaje, hotele ali još nigdje nekog iole civiliziranog naselja. Nastavljamo prema putokazima do centra, tamo bi trebalo biti dosta smještaja i neka debela hladovina s terasom. Počinje urbanizam, nekoliko manjih kružnih tokova u koje sad ulazimo u punoj ratnoj i stajemo kod Najvećeg hotela i najdeblje hladovine

 

[Skripter]

Vrućina je u ovaj kraj izgleda stigla direktnom dostavom iz 5. kruga pakla. Kolektivna svijest našeg putničkog nad-bića je odlučila: ne penjemo se više na motore sve dok ne nađemo smještaj. Svi u hladovinu na terasu olice:

Gledam po bookingu, tripadvisoru, Đurđi, uvijek mi iskaču ista imena. Jedan se hotelček čini u redu, 400m zračne udaljenosti. Idem pješice. Naravno, sjenovitom stranom ulice. Gdje isto polijevaju s vodom. Hotel je na drugoj strani šetališta, 55€ za nas petoro, nema parking ali budu čuvali motore kroz noć na ulici. Zvuči OK. Na povratku usput pitam u još jednom, nema baš mjesta i izgleda mi kao utočište za nevjerne supružnike ( da se lijepo izrazim :angel: ) ali ima parking. Vraćam se do ekipe, idemo do onog prvog. Sobe su naravno na drugom katu, na kraju uskog stepeništa, znači sve je kak treba :wink:

Dečko nam odmah pali klime, teglimo prtljagu u sobe, parkiramo motore na već pripremljen parking, presvlačenje u civilke (neki i u haljiinice :shock: ) i sastanak na terasi. Dečko i njegova ekipa škicaju motore, slikamo ih na njima, ovi cvatu i odmah stavljaju na fejs. Ah ta omladina, slikali se na Jamahi i zecu, ne znaju oni kaj je kvaliteta :no: 

 

[Skripter]

Sva ta vrućina i borba na cesti nas je malo izmorila. Osjećamo već i dane na putu i sve stepenice prijeđene natovareni prtljagom i alkoholom lagano podmazane odlaske na prekratka spavanja i nenaviknute guzice. Ipak, šetnjica po centru...

Otvara nam se apetit pa skrećemo na očito jako popularnu terasu restorana s fontanom. Mogućnost pogreške je minimalna

 

[Skripter]

Nakon objedovanja još malo šetnje i naslikavanja, sad je već ugodna temperatura.

Kupujemo suvenire, komentiramo spomenike, prolaznike (konkretnije sređene cure ) , ruševne kuće u sporednim uličicama i zavidan vozni park. Došli smo do prijašnje terase hotela, čelom nazad i laganim korakom prema hotelu. Upoznajemo i manje zavidnu stranu voznog parka prvo stacionarno a zatim i u pokretu (nažalost je ta slika jednostavno preloša za objavu)…  :?

… i svjedočimo policijskoj intervenciji. Mlađi dečko vozi curu na skuteru, ravno kroz kružni tok u blizini hotela. Oboje bez kaciga ili ičega od opreme. Policajac ih zaustavlja, nešto im govori i pokazuje na curine noge. Ona digne noge na nogare, policajac kimne i odpošalje ih dalje. Ovo pišem samo da budući namjernici znaju, u Shkodru je jedino  važno držati noge na fuzerima jer inače  andur:

Dolazimo do hotela, nočni čuvar spava ali dodatna straža na terasi budno prati motore :naklon: Šank više ne radi pa se selimo na terasu kladionice preko puta. Ne možeš biti u Shkodru a ne piti Skender-beg. I popiti za ostalima kojima je previše
Pa još par pivica i vrijeme je za spavanac hne:


Keptns log: zabetonirali se doručkom u Ohridu, podmazano i bez kontrole ušli u Albaniju, umalo izginuli od vrućine i pogubili se u Tirani, umalo izginuli na cesti zbog prometa pa onda opet zbog vrućine, nakon 230km se smjestili za 55€ grupno i prošetali Skhoderom :bananarace:

 

[poco loco]

a nema više "osigiranja" od 2€ po motoru prilikom ulaska u Albaniju  :misli: ...sad otvoreno žicaju pare 

 

[Skripter]

To ti se zove napredak, ukidaju monopol i otvaraju mjesta malim poduzetnicima  :wink:

 

[poco loco]

To ti se zove napredak, ukidaju monopol i otvaraju mjesta malim poduzetnicima  :wink:

....ja sam čak i dobio neki papir  8) ....koji su mi na izlasku oteli  :?

 

[Skripter]

012 dan dvanaesTTi

Shkoder - Durmitor - Sarajevo (420km)

Sporadična buđenja od 07:00h, borbe s preuskim kupaonama, demonima u pipama i preniskim štokovima. Noseći usput dio prtljage, zombiji se spuštaju na kavu. Nema doručka u hotelu ali je dvije kuće dalje pekara pa tamo bauljamo po bureke i klipiće. Na terasu uz svaku kavu dobijamo kroasane ili peciva od kojih se u nekoliko navrata stvara samo kratkotrajna gomila. Usput podmazujemo lance (moj je već definitivno na kraju života) a nekima i dolijevamo ulje zbog jučerašnjih vrućina, zračnog hlađenja i tempa vožnje. Negdje poslije 09:00h sustavi za održavanje života dolaze na radnu temperaturu. Trebalo bi platiti pa idemo dalje prema doma. Pozovemo dečka da naplati sve zajedno, i spavanje i tih preko nekoliko kava, peciva i sokova. Dečko veli “No, no, samo 55€, ovo fri, on d haus. Tenk ju.” Oh, mišu moj mali, odmah me raznježi od jutra i pusti nam bubu u uho da se vratimo :hug:

Sjedamo na motore, vraćamo se kroz grad do obale Skadarskog jezera pa ćemo opet kroz grad prema sjeveru do MonteNegrije. Uspijemo krivo skrenuti (zahvaljujući Đurđi i mostu pretvorenom u pješački prijelaz) ali svejedno dolazimo do mjesta koje su nam u hotelu preporučili ako želimo vidjeti jezero. Tu nigdje žive duše, jedan nas policajac odmjerava prilikom parkiranja, polukružnih okretanja i naslikavanja.

 

[Skripter]

Još je relativno rano, dostave su već prošle a civili se još nisu razbudili pa je promet podnošljiv. Ceste su OK, polako je vrijeme tankanja pa stajemo (ne znajući) netom prije granice. Čik pauza pa ajmo u “domaće teritorije”.

Granicu prelazimo uredno, malo nenaseljenog područja, pogleda na jezero i zavojite ceste. Prolazimo Drume i stižemo do Titograda ( tj. Podgorice ). Nahranjeni jesmo, nemamo u planu razgledavanje pa nastavljamo prema Žabljaku i Durmitoru. Nakon skretanja sa zaobilaznice prema gradu - podulji podvožnjak. I milicija na kraju. Diže se lizaljka, vrtim filmove u glavi di smo nedavno mogli biti nestašni ali mi ništa ne pada na pamet.

Dobar dan! Dobar dan. Kako ste? :shock: Dobro zasad :neznam: Ti si glavni? Zavisi Pođi sa mnom do kola. Evo me… :angel:
Odkuda putujete? Bili smo u Rumunjskoj pa u Istanbulu, sad idemo prema doma. Danas nam je već 12. dan na putu. A jel? U jbt, svaka čast. Znaš šta, ajde ovako. Vruće je, tu vam je lijepa ladovina, ugasite motore, odmorite na par minuta, dobro će vam doći. I pokupi mi dokumente od svih. U redu? Može :neznam:

Pokupim dokumente, vratim se “do kola”, milicajac izvadi A4 hartiju s nekom tablicom. Vidim ako nas sve upiše, taman bude ispunil cijelu tabelu. I svoju dnevnu kvotu valjda. Ako bude još i bez kazne, svi sretni i zadovoljni :wink:

I tako bi. Ja diktiral podatke, on upisuje, kolega surfa po fejsu na mobitelu i pričamo usput. Za milicajca je OK lik. Kad je ispunil tabelu se diže iz auta, dijelimo natrag dokumente, još malo pričamo o motorima, vrućini, standardne neobavezne spike. Jednostavno je moral Fricu stisnuti ruku kad se u tim godinama ima volje vozikati po svijetu. Pozdravljamo se, potapša me i veli “Oprezno dalje, danas ima dosta radara prema Žabljaku, nemojte pretjerat. Srećan put!”  Zahvaljujemo se i gibamo.

Nakon Titograda je lijepa magistralna cesta, prometa ima ali nam ne smeta jer je prometna kultura na nivou. Počinjemo uspon u brda, nema više naselja uz cestu. Neka nova dionica lijepe široke i ne pretjerano zavojite ceste. Ima par kandidata kojima se žuri pa se malo “trkamo” na mahove, uglavnom ugodna vožnjica

 

[Skripter]

Prolazi vrijeme, kilometri i zasjede milicionera. Sad bi ipak već nešto i pojeli. Primjećujemo znak za skretanje dolje u civilizaciju, neki doručak-kava restoran. Skrećemo, vozimo nekoliko km a od restorana ni traga. Prolazimo kroz neko selo, prehrana dućan preko puta zadružnog doma. Može. Kroz sve ove dane i raznorazne jelovnike, nitko se ne buni pojesti sendvič, paštetu ili ribice s frtalj (četvrtinom) kruha. U trgovini salama-madam i mlađa blagajnica. Tražim “deset deka ove salame”. Madam me široko gleda a pripravnica viče “sto grama ti je to, znam ja to iz đšćčžljkgđš nešto, dvajs deka ti je ko dvjesta grama!”. Oš ti u leb ili u kiflu stavim? Ne treba, može kiflu (klipić, btw), sam ovak. Ajd, ako tako želiš… Uzmem još i jogurt i na kasu. Ulazi lunjo i pita usput kaj se jede, pokazujem na kupljeno i velim “uzmi klipić jer ti i nije neka količina”. OK, onda ću samo salamu uzet… hne:
Nemoj mi i to malo pojesti, uzmi si svoj klipić, majku mu  :nediraj:
I gospođa na salamama prasne u smijeh: A baš mislim kud ćeš mu sad kifle pojest, pa vid’ga koliki je. Treba mu pet kifli da se najede a ti bi mu i tu jednu uzela!!
Kroz smijeh uzimam još i Sneakers, za svaki slučaj zbog nazočnih izjelica, plaćamo u eurima (i nama domaćoj valuti), klopamo na parkiralištu usred seoske MonteNegro idile  :vecerica:

Nakon čik pauze se vraćamo gore na cestu i nastavljamo prema putokazima i Đurđi. Penjemo se, cesta postaje zavojitija i zabavnija. Izguštali smo si lijepo par dionica spustova i uzbrdica.

Ulazimo u tunel, dugačak je… nema rasvjete, samo rijetke male refletkirajuće oznake na zidovima sastrane. Odjednom i one nestaju i osjećam kako mi motor propada u dubinu. WTF? Mi je došlo vrijeme? :shock:
Sve okolo mrak, ne osudim se maknuti ruke i podići vizir, palim dugo svjetlo… ovo je definitivno najjača nizbrdica u tunelu koju sam ikad prošel hne: Ne znam je li nizbrdica rezultat bosanskog inžinjeriga ili namjerno. Svejedno, dobra stvar je da tunel piči ravno, pa barem po toj osi nema briga. Ubrzo izlazimo iz tunela i odmah smo nagrađeni krajolicima dostojnim nacionalnih i parkova prirode.

 

[Skripter]

Durmitor

Naselja su rijetka, nije nam više vruće, pratimo glavnu cestu do Žabljaka, tamo ćemo skrenuti prema Bosni, kroz Durmitor.
Đurđa oće skrenuti desno na neki puteljak. Nema šanse, bude dalje neka bolja cesta. Sljedeće skretanje, opet Đurđa hoće desno na slični puteljak. Daj mi neku normalnu cestu, ženo. Ulazimo u Žabljak, ova ne odustaje, vraća nas uporno na ona prijašnja skretanja.

Ništ, krug po naselju i dalje slušaj Đurđu. Nakon kojih 5-6km se počinjemo malo ozbiljnije penjati i za sobom ostavljamo naselja. Priroda je stvarno nekaj posebno. Kamen i nisko raslinje, planine dostojne Alpi. Penjemo se do vrha, tu ćemo stati i slikati. Taman se spremim stati, samo da izađem iz zavoja, kad se stvori novi krajolik. Još planina i obronaka dokud pogled seže, mi smo na desnoj strani blizu samo omanjeg vrha :shock:

Pratimo usku cestu, srećemo nekolicinu motorista i automobila s kojima se jedva mimoilazimo. Ne mogu vjerovati svojim očima ogromni krajolik oko sebe. Pauza, slikanje pod obavezno.

Nakon cca 2km se penjemo na još jedan vrh, ovaj put ima i putokaz “Sedlo, 1900mnv” i nakon oštrog desno dolazimo na vrh. Još se jedan ogromni planinski krajolik otvara pred nama. Pa dokle ide taj Durmitor??? I tu bude slikanje.

Gledam u navigaciju koliko još toga ima, ne vidim ni spuštanja ni kraja cestici na obroncima. Piše da ima 28km do slijedećeg skretanja. Ufff.. ovaj mi se Durmitor čini veći od cijele Crne Gore. Svejedno, prekrasno je gore. Prolazimo oko još jednog vrha i ovaj put nas čeka veliki travnjak i cesta se polako počinje spuštati.

Prolazimo pored neke GS ekipe koja s neskrivenom nevjericom gleda što ipak tu radimo s ovakvim motorima (svi smo to primjetili, nije samo moj dojam). Kaj ćeš, možda kad ostarimo i mi nabavimo GS-ove :neznam: :jesus:

Dolazimo do najavljivanog skretanja samo da bi zamijenili jedan puteljak drugim, kod neke eko farme. I sad imamo još 14km do sljedećeg skretanja. Polako već i travnjaci prerastaju u šume. Cesta je taman za krave onih penzića od gore. Srećemo nekoliko ekipa u usponu, neki imaju i nepredviđene izlete previše ulijevo pa uz primjesu iznenađenja svjedočimo kako su u strahu stvarno velike oči :evil:

 

[Skripter]

Konačno, nakon nekoliko blagih spustova i uspinjanja, cesta počinje ličiti na nešto. Dolazimo do obronaka kanjona Pive, pogled na Plužine, jezero i serpentine skoro vertikalno ispod nas, pauza, foto sešn :afro:

Tu već ima prometa ali se svi pozdravljamo, mašemo, svi se smješkaju, nitko ne zamjera naše parkiranje na ionako preuskoj cesti. Prolazimo kroz 20-tak rupi kroz stijene. Ne mogu to nazvati tunelima jer im je jedino zajedničko rupa i cesta. Nema rasvjete, znakova, većina ih skriva serpentine - skoro i po 180 stupnjeva.

Vježbamo stiskanje sfinktera na stražnjim nam izlazima i preskakanje koraka plahih srdašca uz nagle prelaske s jarkog sunca u potpuni mrak i pogađanje koje bi oštrine mogla biti serpentina u trenutnoj rupi.

 

[Skripter]

Nimalo prerano je i tome spustu došao kraj. Na ulasku u jedan od tunelića se neki tip razmahao pa usporavamo i imamo što vidjeti…

Nije nam jasno kako je vozaču ipak ovo uspjelo jer od prethodnog tunela nema niti 100-njak metara. Svejedno, slikamo kao pravi Horešijo, nastavljamo i usput signaliziramo nadolazećim autobusima da uspore. Ove će linije ipak malko kasniti :no:

 

[Skripter]

Vožnja kanjonom je ugodna, zavoji lijepi ali ne baš pregledni, asfalt prosječan pa prolazimo turistički, stajemo i naslikavamo kad je prilika.

Nakon desetak kilometara dolazimo i do graničnog prijelaza.
Dajem dokumente milicajcu, on pregledava putovnicu i komentira “A kroz nas ste samo prošli, ha?” Suzdržavam se od komentara da je i Zlovenija veća od njih i pristojno izustim da smo dugo na putu i žurimo prema doma. Starija carinica nam prodaje da stignemo biti doma još danas. Pričamo da ipak nećemo toliko voziti, prespavat ćemo u Sarajevu.

Jedan po jedan prolazimo, spuštam se nizbrdo bez paljenja motora (nisam šrkt, možda samo malo lijen ) do bosanskog ulaza. Prolazak uz standardnu proceduru,  stajem 50-tak metara dalje uz cestu, pričekati ostale. Palim cigaretu i gledam kako dalje ceste nema. Vidi se da je negdje tu nekad bila ali je sada više od pola širine pokriveno crvenom zemljom i šljunkom. U redu, valjda je bio odron ili nekaj. Bio je i odron i radovi i blato i rupčage. Sljedećih 20km  :?

Stajemo kod uključivanja na glavniju cestu, na benzinskoj. Pile su žedne a mi bi i odmorili malo nakon toliko truckanja. Nakon tankanja namještam tank-torbu i primjećujem da mi se posudica kočione tekučine jednostavno naslonila na držač maske. Sirotoj je bilo previše rupa u životu. Namještam puknuti nosač na neku prihvatljivu poziciju i fiksiram ga vezicama. Pitamo na benzinskoj kakva je cesta do Sarajeva i uvjeravaju nas da je skroz u redu. Još tih 70-tak km ćemo zgaziti i čak u pristojno vrijeme stići do Sarajeva, pronaći smještaj i najesti se neke pRRave hrane.

Cesta je lijepa zavojita, priroda taman za pogledati usput, još jedno vrijeme vozimo kanjonom između brda. Brzina nam je nijansu viša od naše uobičajene putničke jer i ostali voze debelo preko ograničenja. Sad su, u nekoliko navrata, i meni bile velike oči, ispred nadolazećih automobila na mojoj traci u brzim desnim zavojima. Ubrzavamo koliko ide i kopčamo se na iza ekipa koje poznaju cestu da nam barem "očiste" te desne zavoje. Ipak nam to dosadi pa ih prestižemo. A prestiže ih i Mercedes 20-tonac,neki noviji model. I ne posustaje. :ludjak:  Ajmo po plinu malo više nego bi voljeli, ostavljamo ga iza u prometu i radimo još jednu kratku pauzu prije Sarajeva.

 

[Skripter]

Započinje grad, Đurđa ima ukucanu adresu hotela na početku Bašćaršije, gdje sam već jednom prespaval po normalnoj cijeni. Prolazimo periferiju i brda, spuštamo se preko Miljacke, dva skretanja i parking hotela. Ulazim na recepciju, nigdje nikog. Lupim po onom fora zvoncu i gledam okolo. Cjenik na pultu. Samo 65€ za dvokrevetnu sobu. Okret i kidam nalijevo prije nego netko dođe pa ću se morati izmotavati. Razmišljam da je cijena prilikom prethodnog noćenja ovdje bila najvjerojatnije posljedica last-minute ili sličnog aranžmana turističke agencije. Dvije kuće pored je pansion s garažom. Ima mjesta, 12,50€ po grlu, wifi, zatvoreni parking, soba bude za osmero ali cijena za petoro. Imamo veliku spavaonu, kupaonu i kuhinju (nije da nam treba ali čovjeka veseli). Prodano.

Bacanje stvari po krevetima, expresno osvježavanje u kupaoni, preskidanje i idemo na klopu.

Gužva je, Petica i još dva lokala za koje znamo su dupkom puni. Sjedamo na prvu terasu koja ima mjesta - Steak House, preko puta uličice s najboljim burekom. Čevapi su OK, najviše zbog gladi i umora, ali iskreno, svi smo jeli i puno bolje. Zahladilo je pa idemo po jakne i duge rukave.

Šetnjica oko Bašćaršije, slikica ko da smo bili u Istanbulu,  terase pune, nigdje mjesta za umorne turiste. Sjedamo konačno na mini terasu dvije ulice dalje, prema prenoćištu. Sarajevske bombice, štapići za grickanje, malo žestokog, pa opet bombice i san pravednika. Ful tuširanje bude pričekalo jutro  :bored:

Keptns log: lijepo nas počastili u Skadru, vidjeli albansku stranu Skadarske bare, lijepo popričali s titogradskim milicajcima, objedovali ispred samoposluge Bogu iza nogu, provozali se cijelom duljinom i visinom Durmitora, vidjeli dokaz da kiperi ipak mogu prkositi gravitaciji, prebrojili si kosti na ulasku u Bosnu, moj držačić pokleknuo, stigli u Sarajevo ko da smo tu doma, našli super smještaj za 12,50€, osrednji čevapi i obilazak gužve s bombicama za desert :bananarace:

 

[Skripter]

dan trinaesTTi

Sarajevo - Baza (480km)

Ustajanje ranom zorom, izlazimo nakon tuširanja i sve okolo većinom još spava. Tu i tamo koja terasa otvorena. Prvo kavica pa onda na burek. Srećom je sve blizu pa nema napora prije postizanja radne temperature.

Komadičak uzimamo “za doma”, jedna Trnoružica još spava (samo je probuncal ujutro da mu donesemo burek).
Nakon dostave doručka, pakiranje po posljednji put u ovoj turi. Već napamet znamo di kaj i kak sve stoji na motoru, kak napuniti turbe, presavinuti vreće…
Razgovaramo s frendom u Banja Luci, kud nam je najbolji put i kad dolazimo da nas nahrani.

 

[Skripter]

Ići ćemo prvo na Vrelo Bosne, pa za Banja Luku i onda prema doma.
Konačno. Ovo “konačno” nam je svima na jeziku ali nitko ga ne izgovara. U originalu je plan bio ostati u Sarajevu cijeli taj posljednji dan za sladak zavRRšetak puta i tek sutradan krenuti natrag u lijepo naše MeđimuRRje. Ni to nitko ne izgovara Prvenstveno želimo doći kući. Nismo više u dalekim krajevima pa nemamo ni volje razgledavati nešto posebno.

Vrelo Bosne nam je skoro usput a i malo lagane šetnjice prirodom nam neće škoditi. :wink: