Orient Express iliti kRRdom do Istanbula 2015

[Skripter]

U Đurđu kucam Kavalu, to bi otprilike mogel biti današnji domet. Kucam bez autoputa, debele ceste na karti. Kucam autoput, isti put. Uključujem naplate cestarine, ništ se ne mijenja. Ajmo onda. :neznam:

Ceste su OK, svako malo se Đurđa dere da su radari blizu i, začudo, poklapa se sa znakovima. Vozimo oprezno i uočavamo da se penjemo u brda, prema tamnim oblacima. Već smo daleko od naselja, brdska cesta je uzorna, nigdje prometa... dalje već pretpostavljate ali s jednom razlikom. Ovaj put je cesta bila tak hercik da je i pametni dio ekipe ostal u formaciji i vršil invaziju na moje retrovizore... u koje naravno da nisam gledal :jesus: :021:

Zabaf je trajala kojih 20km, dalje opet standardno kroz naselja. Čik pauza nam je bila obogaćena likom bez kacige ( u prekratkoj majici i kratkih hlačama) na đikseru i prolascima pored nas brzinom od koje mu se majica dizala preko mini ruksaka na leđima. :no:
Poruka primljena, na ovom dijelu nema policije

Do sljedećeg smo naselja bili u tren oka po laganoj uzbrdici i duplim trakama

Pratimo putokaze za Kavalu i završavamo na autoputu.  :anger:
Masiram Đurđu, idemo na normalnu cestu. I ulazimo nizbrdo u Kavalu. Prolazimo kroz stambene kvartove s uber uskim strmim i zavojitim (možda je bolji izraz pretrgnutim) ulicama. Na rivi milijarda ljudi, pratimo glavninu cestu koju smo usput našli i tankamo na izlazu. Vrijeme je za potražiti smještaj pa se vraćamo prema gradu ali ovaj put preskačemo centar

E sad, da li je to bila periferija Kavale ili slijedeće mjesto ne znam, ali se uz cestu pojavljuju manji hoteli za razliku od onih velikih na rivi. Imam ukucan neki smještaj u Đurđu. Nalazi se uzbrdo, prekrasna vila s parkingom i restoranom ali je cijena 20€ pa nastavljamo dalje u dobroj nadi. Nakon tri promašaja jer su sve sobe pune i ionako koštaju 60€, pitam vlasnika trenutnog objekta ( s normalnim cijenama) za preporuku smještaja po nekoj isto tako normalnoj (čitaj najnižoj mogućoj) cijeni a da još uvijek bude civiliziran. Gazda mi se čini simpa i iskren lik pa mu vjerujem. :neznam: Zove poznanika ali se nitko ne javlja. Daje mi ime hotela i točne upute. Nakon 3-4km pronalazimo preporučeno, već je debeli mrak. Ima mjesta, cijena isto ko i na brdu, 20€ bez doručka i izgleda čist OK, čak dapače. U redu, tu smo, neda nam se voziti više danas... ostajemo. Parkiramo u dvorištu pored ograde nakon što jedva odgovaramo službujuću od micanja stolova s terase da nam napravi više mjesta. Čak smo dobili i sobu u prizemlju. Nemoj me... :shock: hne:

Stvari u sobe pa idemo malo prošetati okolicom, treba nekaj već i pojesti. Izlazimo iz hotelskog dvorišta na pozadinsku stranu, prelazimo cestu i nakon desetak metara smo na šetnici. Opa... terasa i lokala ko u priči ali sve prazno. Prvi koji nije bil slastičarna je naš. I prvi općenito
Velika terasa na samoj obali, kud ćeš dalje :wink:

Držimo se lagane zavjetrine zbog sad već friškog povjetarca, sporazumijevamo se s konobarom oko povelikog jelovnika sa 100 mogućih varijacija kebaba, pohanci i salata koje ipak nekoma nije bilo dovoljno pa su morali ići do kuhara njemu objasniti. Ima zahtjevnih ljudi (čitaj žena, naravno hne: ), mislim stvarno... :no: i onda još naruče piletinu pored pravog mesa :zid:

Klopa, pivica, Dado i Maja pričaju kak je bilo ova dva dana, uspoređujemo kaj smo sve vidjeli u Istanbulu, vrijeme leti a i počeli smo kasno. Daljnju šetnju ostavljamo eventualno za sutra, treba ići ajati  :bebica:

Keptns log: Istanbul u rano jutro je kao razglednica - statična slika bez tona, gume nam taknule azijsko tlo, iskopali se relativno brzo iz velegrada, dosadno kvalitetne ceste, Dado i Maja opet jašu s kRRdom, vidjeli kaj može kebab zaraditi u Dojčlandu (kebab, da... ), neki izgubili junfer na izlazu iz Turske, ulaz u Grčku kao da je Area 51, putevi puni radara i prometnih kamera, u nenaseljenim dijelovima odlične staze  ceste, opet uspješno izbjegli kišu uz doslovno tri kapi na viziru, progužvali se kroz uske ulice Kavale, danas ukupno 470km i smjestili se skoro na samoj rivi za 20€ po grlu :bananarace:

 

[fable_d]

Ček, ček, polako. Jesam nešto preskočio? Onaj KTM je od putnika. Netko ga kupio od njega, ili?

 

[Skripter]

KTM je isti kao i putnikov, Dado je bil s njim po Amerikama

 

[hondimir]

Onaj avion je "Ćufta" Airlines.

 

[Skripter]

Znaš da smo razgovarali ako se tak čita ili ne

 

[Skripter]

dan deveTTi

Kavala - Solun - Meteora (440km)

Buđenje oko 07:00h, većina ekipe još spava. Restoran još ne radi pa se potiho podmazuju lanci u dvorištu i pazimo da ne zaprljamo kameni pod :angel:
Spuštamo se na obalu malo poslikati kraj na dnevnom svjetlu i pronaći neki otvoreni lokal za popiti kavu. Sve još debelo spava, tu i tamo koja čistačica navodi svog R2D2-a između stolova. Pitamo lokalce u lokalu koji se tek sređuje i upućuju nas na mali trgić. Usput diskutiramo nose li tmurni oblaci, kojih je puno nebo, kišu ili ugodnu vožnju.

Šaljemo sličicu pRRave kave ekipi u hotelu a oni lupaju kontru da su na doručku :jesus:
Stižemo i mi šetači, gledam po šanku gurmansku ponudu nekoliko šnitica pizza-šunke i sira te oronule komade kruha. Taman se uvjerim kako je bolje išta nego ništa kad ekipa s punim ustima odaje tajnu doručka - dodatnih 6€. OK, ako to podijelimo na tri sobe onda i nije tak strašno. E, pa strašno je! Cijena je po gladnim ustima hne:
I da stvar bude još gora, ove štetočine koje su prve stigle su iskoristile dobrano tih 6€ i pojele sve u ponudi doručka ostatku gostiju u hotelu. I nama, ofkors... :no: :spank: I tak sam onda ja platil krišku kruha, bljak šunke i sira, šalicu poteruše i zavodljiv osmjeh 158-godišnjeg konobara 6€, neprocjenjivo.
Uz poterušu i cigaretu razgovaramo o današnjem rastanku s dijelom ekipe. Tešići moraju doma zbog posla a Frky zbog klinca, mora i dede i bake. Danas još vozimo zajedno do Soluna, mi ćemo skrenuti prema centru a oni produljiti dalje prema Makedoniji. 

 

[Skripter]

Pakiramo se, odvozimo motore na cestu. Budemo na Banditu malo zategli lanac, alata imamo dovoljno. Pokriveni smo imbusima i viličastim ključevima sve do veličine 32, tak da nema beda... Ali Bandit treba 34 hne:
Ništ, budemo usput stali kod nekog mehaničara ili vulkanizera. Pokret jer ovi oblaci ne izgledaju prijateljski nastrojeni. Vozimo u brda i zvjerkamo u sva dvorišta i benzinske gdje ima kakva radiona. Nalazimo autolimara, sve se dogovorimo, Bandit u radionu na centralni... a gazda nema ključ 34
Zove on telefonom nekog, vidi mu se zabrinutost na faci a ja gledam okolo po alatu. Velike rolcange tj. papagajke :0648:
Ima zabrinutih pogleda nevjerice oko narušavanja Suzuki-savršenstva s neprikladnim alatom. Tješim nevjernike i skeptike da smo tak i stavili lanac gore na što nekima pada mrak na oči a neki se od jada smiju. :neznam:
Od gazde radione pantomimom dobijam privremenu dozvolu za rad uz njegov "ništ mi nije jasno" pogled u privitku.

Daj kliješta, neku krpu i ključ 12, kirurški precizno napnem lanac, sve natrag stegnem i komentiram da je Regina razvučena malo previše nejednakomjerno za 20tkm, ko je ipak to stavljal gore i napinjal. A Fric veli "Pa ti!" :zid: hne:
Nisam ja mogel pogrešiti, halooo... Netko je posle napinjal ili je lanac od žvakače :jesus:
Uglavnom, moja je bezgrešnost oprala ruke, zahvalila majstoru, zapalila cigaretu i potjerala ovu nezahvalnu bagru dalje na put :whip:
I uskoro otkrila da Garmin i Grčka nisu nimalo kompatibilni. Da sad ne duljim, njihovi magistralni pravci su dijelom pokriveni cestama koje su ustvari autoputevi. Kako se, u ovom kraju, penju u brda i zavojiti su, te imaju dosta manjih tunelića, ograničenje brzine je većinom 80kmh. Što je i razumno. I besplatni su, tj. nema cestarine. Eh, ali jedva asfaltiran, dva metra širok, put napola zarašten u grmlje i šikaru, pun koza, ovci, pastira i apsolutno bez znakova za raskršća ili putokaza, ima ograničenje 90kmh. I to je Garminu i najbrži i najštedljiviji i najoptimalniji put pakoljut:
Dobrooo... i tu stranu Grčke je trebalo vidjeti, kak bi rekli svjecki putnici našeg formata. Ipak se ispričavam ostalima nakon trećeg lutanja i za kompenzaciju obećavam da je sljedeća runda moja. Naivci... :no:
Sad kad smo na relativno glavnoj cesti, nastavljamo uzorno do zgodnog mjestašca za kavu i odmoriti malo guzice.

Gazda već zove unutra a još nismo ni svi sišli s motora. Simpa lik, odmah nam nosi friška peciva s mini hrenovkama i uzima narudžbu. Donosi kojih 3/4 i to ne sve točno. Ne ljutimo se nimalo. Imamo strpljenja i kroz smijeh mu naručujemo kaj sve nedostaje. Spoznali smo već ranije da, u ovim krajevima svijeta, konobari imaju mjesta u radnoj memoriji samo za 6 artikala. Možeš naručiti 9 ali onda ova 3 viška prebrisuju najstarija ili najnovija 3 od onih standardnih 6, i tako uporno našim putem još od ulaska u Tursku. Valjda neka genetska stvar.  :misli:
Gledamo na karte koliko je Solun udaljen, vrijeme rastanka se bliži. Dogovor je rastati se na prvom raskršću koje ima putokaze i za Solun i Makedoniju ali u suprotnim smjerovima. Kad stigosmo do takvih semafora počinjemo mahati, tapšati se, derati kroz kacige i trubiti kao da smo u svatovskoj koloni. Cijeli kraj i svi okolni vozači su bili svjesni da se pred njima odvija važan događaj.  :tears:

Narančasti i ZZR nastavljaju ravno a mi čekamo na skretanju ulijevo. Sretno ekipo i dobro nam stignite doma :hug:

 

[Skripter]

Ulazimo u naselje i cesta nas vodi uzbrdo u cik-cak stilu između kuća. Posljednji zavoj prije skretanja na drugu glavnu cestu je... ne znam kak to opisati... zavija pod pravim kutem, najmanje 18% uzbrdice u smjeru ceste i istovremeno još 18% poprečno na cestu točno na vrhu zavoja. Troje prvih, i obično tvrdoglavijih, prolazimo samo na konjske snage ili brzinu. Bandit u danom trenutku nema dovoljno nijednog i staje usred svih tih uzbrdica i odluči malo odmoriti na cesti. Srećom pa Fricu nije bilo do ležanja pa je uspio donekle ublažiti pad motora. Mezga iza njega koči jer jadan nema kud ali se ne zaustavlja već blokiranim kotačima skliže unazad i nizbrdo. Uz uzajamnu se Fricovu pomoć Igor ipak zaustavlja i prolazi, mi trčeći konačno stižemo nizbrdo do Bandita i dižemo ga. Sve OK osim lijevog žmigavca. Pali, vozi uzbrdo na glavnu cestu. Krpamo u mini hladovini žmigavac tj. nabijen nosač i kučište jer smo ostale dijelove pokupili po cesti, i nastavljamo za Solun.

Sunce prži na najjače a mi završili na nekoj uskoj i prepunoj ulaznoj cesti i s čežnjom se prisjećamo širokih magistralnih traka od maloprije. Promet se ne miče, svi ventilatori na motorima su u pogonu. U stankama zbog čekanja raskopčavamo sve na sebi. Lijeva traka, i to bez žmigavca, probijamo se redom do prvih startnih linija na semaforima gdje ja mašem ostalima kud skrećemo u slučaju da se odvojimo zbog prometa. Ranije je već u Đurđu ukucana adresa nekog spomenika bliže centru pa stižemo bez nekog lutanja ali ipak do kraja kuhani.

Parkiramo, skidamo opremu, zaključavamo motore lokotima bez obzira na pusti stambeni kvart. Odluka je da idemo pješice naslijepo prema centru i osvajamo prvu hladovinu s bilo kakvom ugostiteljskom ponudom. Par minuta hoda i uz neku prometnu ulicu pronalazimo željenu oazu. Kava, prirodni sokovi, novine da budemo u toku i obavezne korekcije narudžbe.

 

[Skripter]

Nije nam do daljnjeg obilaska po ovoj vrućini pa u Garmin ukucavam Meteoru s uključenim autocestama, cestarinama, posebnim naplatama, svim i svačim, samo da što je moguće prije izađemo na neku otvorenu cestu. I tako bi, nekoliko skretanja i evo nas na širokom izlazu. I kućice za naplatu :shock:
WTF, pa nisu im autoceste besplatne?? E, ova nije a nakon rampi vidimo i zašto. Nakon desetak poredanih kućica za naplatu, cesta i trake ostaju iste širine. Do kud pogled seže. Nisam siguran u točan broj traka za jedan smjer ali nije ih definitivno bilo manje od 6 (plus zaustavne sa svake strane) koje su se ipak nakon desetak km spojile u 4 pa onda u 3 trake. Mislim da sam nekad davno čul informaciju da su Amerikanci Grčkoj napravili autoceste kad je Grčka ulazila u NATO ali je bio uvjet da na strateškim mjestima na te autoceste mogu slijetati vojni avioni. Istina ili ne, tu je moglo sletjeti sve kaj god leti, bilo vojno ili civilno.
Taman tu negdje oko prelaska mega-autoceste u normalnui stajemo na benzinskoj, sad već i dobrano gladni. Srećom, jedva 2km nakon te, relativno jadne, benzinske nailazimo na pravo odmorište, ogromni objekat, klima... Klopa je dobra a neki koriste i priliku za masažu

Punih želudaca odlučujemo da će nepoželjne opcije navigacije ostati u pogonu jer vani već voda ključa i u hladovini.
Pratimo autocestu koja nas opet vodi u brda i ne bunimo se, temperature su malo podnošljivije. Skrećemo na poluotok prema Meteori i brda sad već postaju planine. Opet naplata cestarine ali sad zbog brojnih tunela i planinskih vijadukata. Pogled s ceste je zapanjujuć, već i zakopčavamo škrge na jaknama i odijelima zbog hladnoće. Svakim prolaskom kroz tunel se otvaraju sve ljepši i ljepši planinski krajolici a znakovi upozorenja o prirodnim životinjskim prebivalištima su sve češći.

Pogledom na planine tražim lokalne ceste, za svaki slučaj ako bi se isplatilo skinuti se s autoputa. Sve što uspijevam naći je teži mazohizam uskih pastirskih puteljaka koji obećava minimalno tri dana jahanja i tri mrtve mazge do odredišta.

Nakon brzinske kave na jednom od odmorišta (na bazen smo malo zakasnili), čisto da razbijemo monotoniju sjedenja, i kojih 50-tak km putokaz za Meteoru. Skrećemo i nakon petlje se vraćamo na isti autoput ali u suprotnom smjeru :misli:
Ok, negdje smo promašili, bude još koji znak. Nismo promašili nego je teren takav da valjda nije ni bilo moguće napraviti normalno skretanje s obje strane autoceste

Dolazimo na normalnu cestu... brdsku, zavojitu, expresna nagrada za netom pretrpljene autocestne patnje  :grin:
Full nizbrdica, pa full uzbrdica, pa full zatvoren i dupli zavoj s odmjerenim dodatkom serpentine i tako kojih 30-tak km. Asfalt varira pa ipak ostajemo u razumnim okvirima vožnje
Bilo kako bilo, prijašnja vrućina, autocesta i ova brdska vožnja nas je ipak iscrpila. Tankamo već u nizinskome kraju i tješimo se da ima još samo desetak km do prenoćišta. Koje još i treba naći  :?

 

[Skripter]

Prolazimo kroz selo prema velebnim stijenama koje smo već jedno vrijeme gledali na horizontu i stajemo na punom parkingu jednog od manjih hotela. Nema mjesta. Pješice dalje uz cestu, skoro na kraju sela,  još jedan hotelčić, ima mjesta ako je samo za ovu noć, cijena 15€ po glavi bez doručka, wifi, parking uz ulicu ali u dvorištu objekta, sobe prekrasne na prvom i drugom katu. Točno ispod stijena i samostana. Prodano :0648:

Bacanje stvari u sobe, brzo osvježavanje i slikamo nevjerojatne prizore.

Pravi obilazak bude sutra, sad suveniri i klopa na ranije uočenoj terasi. Sad više tu nije šašlek nego suvlaki, domače lokalno vinčeko, pečene paprike i lokalne kobasice s povrćem pošpricane limunovim sokom :klopa: :slinavac:

Hranjenje grčko-rimskim stilom, desert na račun kuće, par boca vina a i piva, došlo je vrijeme za počinak. Pušim na balkonu i buljim u neprirodni prizor stijena. Očaravajuće. Ali ipak su oči postale preteške.

Keptns log: stegli Banditov lanac odmah iz druge, opet izbjegli kišu za dlaku, rastali se s Tešićima i Frkijem, rješili Banditov žmigavac, skuhali se u Solunu, vozili po aerodromu s naplatom cestarine, skuhali se još jednom, vidjeli grčke planine i ohladili se, priuštili malo brdske vožnje i ostali zatečeni prvim pogledom na stijene Meteore, narančasti i Frky se javili iz Makedonije i lijepe naše, sve u svemu 440km mješovito i smještaj za 15€ :bananarace:

 

[Skripter]

010 dan deseTTi

Meteora - Bitola - Ohrid (330km)

Dan je započeo malo ranije od uobičajenog. Buđenje je bilo negdje između 02:00-02:30h zvučnom kulisom automobila na brdskoj utrci u prolasku na kojih desetak metara udaljenosti od kreveta. Otvoreni auspusi, okretaji mašine se bez napora zabijaju u crveno, zvuk proklizavanja guma na izlascima iz zavoja… :0648:
Prelijen da iste sekunde izletim pogledati pilu s balkona, uživam u osluškivanju vožnje crvenim okretajima, pucanju iz auspuha na “abgasu” i škripi guma uz proklizavanja. I tako nesmetano kojih 15-tak minuta, cijelom duljinom ceste u brdima, uz djelomičnu jeku… dečko se zna igrati i ne zamjeram mu buđenje u gluho doba noći jer za takvu vožnju (barem koliko se čulo) moraš dobro znati cestu i znati da je prazna  :vozi:
Još malo spavanja nakon odvoženog kruga pa dalje po planu i programu.

Buđenje broj 2, standardno oko 07:00h, skupljamo se na terasici. Ostavit ćemo tu prtljagu i krenuti u brda k’o civili, samo s kacigama na glavama. Svejedno, prvo bi trebalo popiti kavu. Pitam gazdu na recepciji ako ima di u blizini kaj otvoreno i on se nudi da nam skuha kavu. Nakon nekoliko minuta dobijamo po pola litre Nescaffe-a. Ponizno priupitam ako ima možda i malo mlijeka i dobijam odgovor “Evo, minuta!” - gazda grabi jeticu, zajaše skuter i kroz 2-3 minute se vraća od doma s litrom mlijeka i kutijom keksi :shock:

I ovaj se zna igrati… :hug:

 

[Skripter]

Dozirani kofeinom, laganih motora i odjeće penjemo se u brda na razgledavanje. Ulazimo u samostane gdje god možemo (čitaj gdje nema previše stepenica  :bojimse: ) i izdašno naslikavamo i stojimo na vidikovcima prema jučerašnjem savjetu tete s recepcije hotelčića.

 

[Skripter]

Na jednom od vidikovaca upoznajemo i dva Izraelca koji su na proputovanju te im je u planu i proći kroz lijepu našu pa malo i konstruktivno razgovaramo, ljepimo njihove naljepnice i vraćamo se dole u selo po stvari i doručak.

 

[Skripter]

Nabrijavamo se na cestu po kojoj smo se spuštali jučer, vrtimo filmove kak smo opasni jer budemo sad vozili uzbrdo pa se bude išlo do kraja, krećemo s motivacijom na maximumu.  :twisted:
I počne padne kiša :anger:

Uslijed već ozbiljnog padanja kiše stajemo na natkrivenoj benzinskoj od jučer, navlačimo kišnjake i pokisli iznutra (zbog propale brdske vožnjice do autoputa) grabimo dalje. Negdje oko polovice uspona do autoputa kiša ipak prestaje. Čik pauza uz skidanje kišnjaka, stavljanje čepića u uha zbog nadolazeće autoput-dionice, nastavljamo oprezno po vlažnoj cesti.

Temperatura lagano raste iako je oblačno. Prolazimo kroz tunele, još se jednom divimo krajolicima ali istovremeno i škicamo nebo koje opet samo što se nije srušilo.
Zavoji na autocesti (da, malo brže smo vozili  ) i pojačavanje tempa nas uspješno vode između najtamnijih oblaka i opet prolazimo suhi, samo s nekoliko kapi kiše po vizirima.

Vozimo do odvajanja smjerova za Makedoniju i Solun, skrećemo prema FYROM i silazimo s autoceste. Konačno

Cesta vodi u brda, područje skoro nenaseljeno, vozimo koliko asfalt i pamet dopuštaju. Osjećamo pad vanjske temperature ali se ne obaziremo previše. I ugledamo skijalište na susjednom brdu :shock: U Grčkoj? :misli: hne: Gledamo Đurđe, one vele 1590m nadmorske visine… Ako tak piše… :neznam:

Cesta još uvijek uzorna ali nas ometa vožač nekog golf/stojadin polu-kamioneta koji želi uvjeriti suvozačicu da je brži od motora nagužvanih u retrovizorima.. Hmmm, da… 
Prolazimo u prvim nazovi-otvorenim zavojima ili kraćim ravnijim dijelovima, vožnja i dalje odgovara osjetljivim guzicama koje radosno prepuštaju mjesto preponama na sjedalu

 

[Skripter]

Spuštamo se u toplije krajeve, dolazimo do naselja, tankamo i nastavljamo čudnim cestama i putevima do makedonske granice.

Prolazimo svi osim Borisa, kojeg nema i nema… vidimo ga kako stoji pored kućice carinika, zec parkiran sa strane. Kao uzorno solidarni prijatelji i suputnici gledamo svoja posla iz daljine, pušimo, dopumpavamo gume na određenim biciklima, raspitujemo se u obližnjoj pošti o mogućim načinima plaćanja, promjeni euri u dinare, saznajemo da u Ohridu ne bi smjelo biti potrebe za nijednom valutom osim ljubljenog nam eura... i nakon 20-tak min evo konačno Borisa.
Šta bi?? Upitaše uglas svi mališani... Kad je pogranični milicajac utipkal u svoje super-duper računalo registraciju Borisovog vozila, u dobivenim je podacima pisalo VW kombi. Niti nakon ponovljenog pitanja milicajca da li je Boris siguran da vozi Kawasaki, kombija još uvijek nije bilo nigdje u redu na granici. :neznam:  :zid:
Uglavnom, neka je protuzakonita duša iskoristila Borisovu registraciju, pisala se dojava Interpolu a siroti je mali zeko unutar 30 metara ničije zemlje izrasel u Folciku  :chick:

Ah, nismo svi takve sreće, mogla je moja deva isto tak narasti u neki BMW, recimo. Tko mi je kriv da ne vjerujem u horoskope i kozmička zračenja a lijepo su mi govorili da nije to samo tak  :no: aladolje:

I dobili smo upute da ako nas netko pita na daljnjim granicama - Boris vozi Folciku :neznam: Kojih se držimo još i danas. I kad nema granica

Nastavljamo ne baš osobitom cestom prema Bitoli. U Bitoli je posebna regulacija prometa i zaobilasci na još gore ceste i kvartove. Kako je prolazimo, razmišljam da sam razočaran tim gradom, očekivao sam ipak nešto više od polu-ciganskog naselja s nekoliko prastarih i neodržavanih stambenih zgrada pored kojih je zabranjena šetnja kako padajuća fasada ne bi ubrala nevine žrtve. Biitooolaaaa, moooj rodeeen kraaaaj… Hvala, ali ne hvala.

Iz grada se penjemo na magistralnu cestu prema Ohridu. Široka je ali prepuna loših zakrpa. Kroz nekoliko kilometara zakrpe nestaju a asfalt postaje grub i ulijeva poveliku dozu samopouzdanja u znanje "putovne" fizike. Bez obzira na ostali promet, neki opet imaju napadaje Guy-Martin-TT sindroma :no:

Zaustavljamo se nekoliko kilometara prije Ohrida, zadihani i napumpani od preživljavanja još jednog napadaja te okrutne bolesti, u znak pobjede palimo cigaretu.  eace:

 

[Skripter]

Razgovaramo usput o Ohridu i smještaju, nadamo se da ne bude problema i nastavljamo dalje.

Da nisam doživel, ne bi vjeroval… prvo veće križanje sa semaforima, lik mi upada u kadar na biciklu i nudi mi smještaj. Velim OK, ali daj da se sparkiram, skinem opremu… I lik za nama biciklom do parkinga :shock:
Ima sve kaj god zaželim, kaj god da pitam, sve ima, a i da nema bude nabavil Ne da mi ni kavu popiti, moram za njim, tu blizu, kojih 200m… Cijena? Ti reci meni! OK, to mi je bil prvi takav odgovor ikad. Velim ja 10€ ako ima sve nabrojeno i ako je sve kak govoriš. Može gazda, odi vidi… Ajmo onda :wink:

Prolazimo ono križanje od prije pa unutra u kvart, dva skretanja i meni mrak na oči. Pa kud me to vodiš buraz? Se tu snima Dom za vješanje? Jedva da su ceste asfaltirane a i to su napravili valjda na jednoj od prvih omladinskih radnih akcija.. koji internet, koji čuvani parking.. pa tu nema ni mlijeka u tetrapaku :blink:

Lik se samo smješka i viče “Odi, odi, samo za mnom!!” hne:
Ulazimo u dvorište jedva ožbukane kuće. Kuća ima dozidanu grbu i ogromne balkone, stil građenja mi je nepogriješivo poznat - Vir copyright, na temeljima omanje garaže nazidati kojih 300-tinjak kvadrata i to barem dva puta. Ali iza tzv. kuće… tlakovci, lijep domaći vrt, izvor vode iz (navodno 60m dubokog) bunara, nova alu-stolarija… dojam se lagano popravlja. Ulazim pogledati apartmane i primjećujem cedulju na klupici prozora s ispisanim passwordom za wifi. Unutra sve skroz novo, ne znam ako je itko ikad tu prenoćil. Kvalitetan namještaj a ne onaj iz Peveca ili Dome, veliki LCD na zidu, komplet kuhinja i kupaona sređeno malo jače… tak bi i ja htel doma imati. :shock:
Slika čini nepravdu, ali ipak mali djelić...

Nije predaleko, cijena je OK, prodano. ostavljam motor i vraćam se s gazdom do ekipe u njegovoj Yugo limuzini a kad tamo okupacija jakih snaga još jačim snagama apartmanskih slika, kataloga, vizitki, prospekata… sreća da nisu svi ko lunja jer bi ih zgazili i žive pojeli

Izustim “Imamo smještaj, OK je, idemo tam…”, primoran sam boriti se za goli život pod paljbom laserskih pogleda, ninja-napada rejzor-šarp prospektima i salvom šuriken-vizitki, petom ofenzivom (u nakupljenoj gomili statistički neizbježne) jezičave babe ( jezik je definitivno imal dva vrha ali nisam nisuran ako su zubi bili otrovni, bil sam na relativno sigurnoj udaljenosti :skriven: ). Ekipo, pakiraj se i bježite za Yugom glavom bez obzira  :konjic:

I prođite pored policijske stanice, i ispred desetak milicajaca, s opremom revijalno navješanom po motorima i kacigama na rezervoarima ili laktovima sa laganim osmijehom i pozom “pozdrav nalijevo” olice:  hne:

Za to vrijeme, dok smo se smještali, je gazda skuhal kavu i donesel na stol malo domaće rakije i toplog meda. I samo da se zna, onaj drveni križ na slici nije u boci slučajno nego s razlogom. Ipak ljepše izgleda od “Pozor! Opasno po život!” naljepnice  :napusen:

Uha se crvene, oči su teške na krajevima. Ajmo svi po još jednu :shock: hne:
Skoro da smo i počeli pjevati nakon treće. Igrom sudbine je glad ipak prevladala. Gazda zove prijatelja ugostitelja - ako ne radi kuhinja nek odmah počne raditi i nek spremi svašta nešto. Dopratio nas je do birtije, stol na terasi, upoznali se s gazdom, naručili ono svašta nešto uz juhu s jetrenim knedlima i prema dnevnom rasporedu opet ušli u kategoriju stočnih vaga i globi za pretovar. A bilo je taaak fino… :klopa: :0648:

U međuvremenu se spustio mrak, neki su zgaženi odustali od dana i otišli na spavanje (do kojeg su došli tek nakon poduljeg razgovora s gazdom i jednim od gostiju, na terasi i uz rakijicu :no: ), ostali odrađujemo laganu šetnjicu po šetnici (a di bi drugdje :neznam: ), osvjedočili bugarski folklorni ansambl kak svira i pjeva evergreen hitove.

Prošetali smo do “rive”, još jedna pivica uz srednjovječno-njemačku predstavu “Kako paralelno parkirati Audi A3 između žardinjera u samo 62 poteza”, pa lagano na spavanac u našu malu skrivenu oazu.


Keptns log: rally stajl buđenje u gluho doba noći, ostali totalno zadivljeni Meteorom i samostanima, preživjeli 5 minuta i tri kapi kiše uz 150km autoputa, zeko transformer se izdal da je ustvari Folcika, sve vozače između Bitole i Ohrida podsjetili kako su motoristi apsolutno neodgovorni divljaci koji ne mare za ništa i nikoga (našim se majkama i široj rodbini najvjerojatnije jako štucalo od spominjanja), ni krivi ni dužni na prvom semaforu pronašli super smještaj ( i gazdu  ) u Ohridu, za 10€ po glavi, preživjeli rakiju i pretovar, lijepo prošetali nakon 330km, sva odbjegla ekipa se u međuvremenu javila da su sretno stigli na odredišta :bananarace:

 

[hondimir]

 

[T.Shura]

Sjedim, citam, skrolam vec par dana
i mogu izraziti samo ogromnu ljubomoru ...

i to najvise na ekipu koja se uspjela tako skupit, dogovoriti i otic na drugi kontinent ,
ekipu koja je za takve akcije i putovanja

S Beverlyem tesko da bi mogao pratit tempo xD
jos teze da bi netko imao zivaca pratit moj

ali ... jednega dana

 

[Skripter]

... a ekipa je.. božemesačuvaj :no: Djeca u king size pakiranju, jedino sam ja malo ozbiljniji  8) 

Zezam se, naravno. :wink: Nažalost, samo je dio ekipe mogao iskoordinirati sve potrebno, mada možda i bolje tak. Da smo išli svi, deportirali bi nas od nekud, sigurno 

 

[Skripter]

011 dan jedanaesTTi

Ohrid - Tirana - Shkoder (230km)

Buđenje ekipe je bilo sporadično u toj mjeri da nam je već bilo i krivo zbog gazde. Siroti je za svakog juril u kuhinju i spremal kavu po želji a žuril je na posel - i naravno zakasnil :hug:

Već nam je jučer dogovoril “grahče-na-tafče” za doručak pa gutamo kavice, nabavljamo cigarete u obližnjoj trgovini, lagano pakiramo stvari i pospremamo za sobom.
Lokal se otvara u 09:00h pa laganini nišanimo da baš ne budemo prvi gosti. Danas nema puno km u dnevnoj zapovijedi pa imamo vremena. Moram priznati da mi je odgovaral fini krevetac ove noći jer se posljednjih dana već nakon nekoliko km na motoru osjećam kao da vozim cijeli dan bez prestanka. A vidim da nisam jedini po tom pitanju. Nema više onog mladenačkog poleta i neograničene dječje volje brzog pakiranja stvari ujutro samo da se čim ranije krene voziti. Ipak su tu već i kilometri i godine u pitanju. Nekima, jel’te…  

Bilo kako bilo, mrdnuli smo svoje staračke kosti polako šetajući do doručka. Jučer smo izgleda nešto krivo pokopčali (valjda zbog rakije), kuhinja radi tek od 10:00h. Ne bunimo se previše, više onak - reda radi.
Razgovaramo o trošenju 2-3 sata za razgledavanje Sv. Nauma ali ipak odustajemo. Nitko od nas nije bio još u Albaniji pa nemamo pojma kaj je to za zemlju. Ostavljamo vremensku rezervu za prelazak granice i albanski promet. Ohrid nije tak daleko, stignemo tu navratiti naknadno.
I stiže jedan od jačih doručaka u mom životu.

Utrpavamo koliko ima mjesta, opraštamo se s gazdom ( i u lokalu i u apartmanu - došel je s posla otpratiti nas) i krećemo put Albanije vozeći obalom jezera.

Prije Struge primjećujemo kojih 50-tak metara ceste posipanih kojekakvim komadima metala. I poveliku vulkanizersku radnju nakon dvjestotinjak metara… hm… slučajnosti li…  :misli: :no:
Cesta opet kreće u brda, vožnjica je živnula, prestižemo ostale putne GS ekipe koji malo gledaju u čudu, mašemo, dižemo palce, kažiprstove, uglavnom sve osim solo srednjaka