PRIČA 2.
- Thread starter bob
- Start date
iva: :bananapivo: inspiracijebob
Member
Evo kratki nastavak,tek toliko da ostanemo u toku.
Ovih dana zaokupljen sam drugim obavezama pa jednostavno ne stignem(a nešto me i inspiracija zaobilazi)
...
Dobro zakamufliran i siguran u svoju krinku sljedećih dana prolazio je pokraj njihovog okupljališta.
Svakodnevno tu se moglo vidjeti pregršt predivnih primjeraka mototehnike.
Od jednostavnih i orginalnih modela do umjetničkih uradaka kojima su njihovi vlasnici udahnuli svoju osobnost.
Iako je bio ljubitelj i štovatelj takvog vida izražavanja nije mogao uživati u njihovoj jedinstvenosti.
Pažnja mu je bila je usmjerena prema jednom cilju...njegovim bisagama, i kada će ih ugledati.
Njegova smješna, otrcana pojava, bicikl natovaren plastičnom ambalažom, postali su uobičajeni kolorit ispred lokala-okupljališta motorista.
Pojedinci kad bi ga ugledali, častil su ga bocom piva koju bi on svesrdno prihvatio.
Njihovi komentari uglavnom su bili dobronamjerni i kao da su suosjećali sa njime i pitali se nije li i njihova budućnost slična.
A on bi se divio i hvalio djela, umjetnike, motore i vlasnike.
Pričao je izmišljenu priču o velikom imanju, motorima i konjima, kocki i lakim ženama, zbog čega je ostavljen od žene i obitelji dospio u stanje u kojem je sad.
Nije mu bilo važno vjeruju li slušatelji u priču ili ne, samo je htio biti prisutan kad se pojave njegove bisage.
To mu je bilo od životne važnosti i nije smio propustiti šansu koja mu se ukazala.
Jedno kasnojesensko, sunčano, subotnje poslijepodne, kad je kao i obično, gurajući bicikl pretovaren vrećicama krcatim plastičnom ambalažom išao u pravcu okupljališta, pokraj njega, usporavajući, prođe motocikl prigušeno brundajući i zaustavi se na nogostupu pred terasom kafića.
Motor su krasile njegove bisage. Srce mu je ludo zaigralo.
Vrišato bi od sreće.
Sad ili nikad, mislio je, prilazeći terasi i parkiranim motorima.
Opipavanjem provjeri nalazi li se čvrsti četvrtasti predmet u džepu njegova kaputa.
Bio je tu.
Visoki dečko, čvrste građe, obučen u crnu kožu, do ramena golih ruku, ukrašenim razovrsnim tetoviranim simbolima. Mnogobrojne zakovice poredane po prsluku, našivci prijateljskih klubova, lanac za novčanik i rukavice bez prstiju upotpunjavale su sliku.
Ugasi motor, lijeno skine kacigu sa glave, namjesti ju na desni retrovizor i uputi se prema društvu na terasi.
Dok je prilazio, sav trepereći od uzbuđenja, glas sa terase dovikne...Stari! Dođi pivo te čeka.
Mahnuo je prihvačajući poziv i iskoristio priliku da bicikl postavi što bliže motoru kojeg je željno očekivao sresti.
Pogledom je prešao preko bisaga i na očekivanom mjestu ugleda našiveni pretinac i u njemu četvrtastu pločicu.
Onu za podmetanje pod bočni nogar kad se motor nalazi na mekanom terenu parkirališta.
Evo dolazim, samo da parkiram, odgovarao je nuditelju piva i istovremeno potegnuo za to pripremljenu vezicu.
U velikom slapu iz odvezane vreće prazne flaše zasule su motor i nogostup oko njega.
Hineći nespretnost glasno se ispričavao zbog štete i krenuo rukavom brisati nepostojeće mrlje po sjedalu i bisagama motora. Istovremeno,drugom rukom u hipu je zamjenio pločicu iz bisaga sa pločicom u džepu.
Visoki mladić, vlasnik motora, priđe govoreći mu, nije to ništa, ne sekiraj se, rađe se požuri sa sakupljanjem tih flaša, pivo ti se grije.
Ovih dana zaokupljen sam drugim obavezama pa jednostavno ne stignem(a nešto me i inspiracija zaobilazi)
...
Dobro zakamufliran i siguran u svoju krinku sljedećih dana prolazio je pokraj njihovog okupljališta.
Svakodnevno tu se moglo vidjeti pregršt predivnih primjeraka mototehnike.
Od jednostavnih i orginalnih modela do umjetničkih uradaka kojima su njihovi vlasnici udahnuli svoju osobnost.
Iako je bio ljubitelj i štovatelj takvog vida izražavanja nije mogao uživati u njihovoj jedinstvenosti.
Pažnja mu je bila je usmjerena prema jednom cilju...njegovim bisagama, i kada će ih ugledati.
Njegova smješna, otrcana pojava, bicikl natovaren plastičnom ambalažom, postali su uobičajeni kolorit ispred lokala-okupljališta motorista.
Pojedinci kad bi ga ugledali, častil su ga bocom piva koju bi on svesrdno prihvatio.
Njihovi komentari uglavnom su bili dobronamjerni i kao da su suosjećali sa njime i pitali se nije li i njihova budućnost slična.
A on bi se divio i hvalio djela, umjetnike, motore i vlasnike.
Pričao je izmišljenu priču o velikom imanju, motorima i konjima, kocki i lakim ženama, zbog čega je ostavljen od žene i obitelji dospio u stanje u kojem je sad.
Nije mu bilo važno vjeruju li slušatelji u priču ili ne, samo je htio biti prisutan kad se pojave njegove bisage.
To mu je bilo od životne važnosti i nije smio propustiti šansu koja mu se ukazala.
Jedno kasnojesensko, sunčano, subotnje poslijepodne, kad je kao i obično, gurajući bicikl pretovaren vrećicama krcatim plastičnom ambalažom išao u pravcu okupljališta, pokraj njega, usporavajući, prođe motocikl prigušeno brundajući i zaustavi se na nogostupu pred terasom kafića.
Motor su krasile njegove bisage. Srce mu je ludo zaigralo.
Vrišato bi od sreće.
Sad ili nikad, mislio je, prilazeći terasi i parkiranim motorima.
Opipavanjem provjeri nalazi li se čvrsti četvrtasti predmet u džepu njegova kaputa.
Bio je tu.
Visoki dečko, čvrste građe, obučen u crnu kožu, do ramena golih ruku, ukrašenim razovrsnim tetoviranim simbolima. Mnogobrojne zakovice poredane po prsluku, našivci prijateljskih klubova, lanac za novčanik i rukavice bez prstiju upotpunjavale su sliku.
Ugasi motor, lijeno skine kacigu sa glave, namjesti ju na desni retrovizor i uputi se prema društvu na terasi.
Dok je prilazio, sav trepereći od uzbuđenja, glas sa terase dovikne...Stari! Dođi pivo te čeka.
Mahnuo je prihvačajući poziv i iskoristio priliku da bicikl postavi što bliže motoru kojeg je željno očekivao sresti.
Pogledom je prešao preko bisaga i na očekivanom mjestu ugleda našiveni pretinac i u njemu četvrtastu pločicu.
Onu za podmetanje pod bočni nogar kad se motor nalazi na mekanom terenu parkirališta.
Evo dolazim, samo da parkiram, odgovarao je nuditelju piva i istovremeno potegnuo za to pripremljenu vezicu.
U velikom slapu iz odvezane vreće prazne flaše zasule su motor i nogostup oko njega.
Hineći nespretnost glasno se ispričavao zbog štete i krenuo rukavom brisati nepostojeće mrlje po sjedalu i bisagama motora. Istovremeno,drugom rukom u hipu je zamjenio pločicu iz bisaga sa pločicom u džepu.
Visoki mladić, vlasnik motora, priđe govoreći mu, nije to ništa, ne sekiraj se, rađe se požuri sa sakupljanjem tih flaša, pivo ti se grije.
bob
Member
Nisam odustao! Ovo loše vrijeme dalo mi je prostora da više boravim uz komp i samim time iznjedrim nastavak priče.
...
Gotovo trčeći gurao je bicikl prema sobici na kraju grada nepresano pipajući džep radi provjere nalazi li se zamjenjena pločica još uvijek tu.
Gorio je od neizvjesnosti strugajući nožem boju i kit sa bridova pločice.
Pod oštricom ukaže se metalni završetak klina koji je utvrđivao sakriveni mehanizam.
Pločicu mu je po njegovom nacrtu izradio stari prijatelj koji je svoje penzionerske dane kratio restauratorskim zahvatima na antiknom namještaju.
Laganim udarcima rasklima klin i on popusti.
Klještima ga u potpunosti izvadi iz pločice i oštricom noža razdvoji pločicu na dva dijela.
U sredini se ukaže urezbareni prostor ispunjen, dobro od vlage zaštićenim, crvenkastim novčanicama.
Odahnuo je olakšano.
Sve je bilo tu.
Rezervni ključ od stana i šest na pola presavijenih novčanica od petstotina eura.
Zima koja se približavala više mu nije djelovala tako prijeteće.
Pločicu i sadržaj njezinog tajnog pretinca gurnuo je pod jastuk, ispružio se preko kreveta sa rukama pod glavom počeo praviti planove o svojim budućim potezima.
...
Naredne dane krstario je ulicama oko svoga stana.
Pomno je promatrao sve detalje nastojeći uhvatiti bilokakvu pravilnost koja bi mu odala eventualne motritelje.
Nikako si više nije želio dozvoliti propust, kao prošli puta, koji ga je zamalo koštao glave.
Sad je u potpunosti bio svjestan da su u igri opaki igrači duboko povezani i utopljeni u sve pore ovog društva i da ovu priliku koju je dobio, može smatrati, doslovno svojim novim rođenjem.
Dokumenti koji su ga čekali u pretincu banke to su mu, bar je tako mislio, i garantirali. Dani su postajali sve kraći a vremenske prilike sve nepredvidivije.
Tmurni jesenski oblaci i sve češće kiše nagovještavali su dolazak zime.
Te večeri pozvao je gazdaricu, objasno joj da ide na put i da se vjerojatno više neće vratiti.
Rekao joj je da zadrži novce od pologa i da želi samo još jedan mjesec zadržati sobu u rezervi.
Ako se u tih mjesec dana ne pojavim, slobodno je dalje iznajmite, rekao je, i sve moje sitnice uključujući i bicikl, zadržite. Meni, tamo gdje idem, neće trebati.
...
Gotovo trčeći gurao je bicikl prema sobici na kraju grada nepresano pipajući džep radi provjere nalazi li se zamjenjena pločica još uvijek tu.
Gorio je od neizvjesnosti strugajući nožem boju i kit sa bridova pločice.
Pod oštricom ukaže se metalni završetak klina koji je utvrđivao sakriveni mehanizam.
Pločicu mu je po njegovom nacrtu izradio stari prijatelj koji je svoje penzionerske dane kratio restauratorskim zahvatima na antiknom namještaju.
Laganim udarcima rasklima klin i on popusti.
Klještima ga u potpunosti izvadi iz pločice i oštricom noža razdvoji pločicu na dva dijela.
U sredini se ukaže urezbareni prostor ispunjen, dobro od vlage zaštićenim, crvenkastim novčanicama.
Odahnuo je olakšano.
Sve je bilo tu.
Rezervni ključ od stana i šest na pola presavijenih novčanica od petstotina eura.
Zima koja se približavala više mu nije djelovala tako prijeteće.
Pločicu i sadržaj njezinog tajnog pretinca gurnuo je pod jastuk, ispružio se preko kreveta sa rukama pod glavom počeo praviti planove o svojim budućim potezima.
...
Naredne dane krstario je ulicama oko svoga stana.
Pomno je promatrao sve detalje nastojeći uhvatiti bilokakvu pravilnost koja bi mu odala eventualne motritelje.
Nikako si više nije želio dozvoliti propust, kao prošli puta, koji ga je zamalo koštao glave.
Sad je u potpunosti bio svjestan da su u igri opaki igrači duboko povezani i utopljeni u sve pore ovog društva i da ovu priliku koju je dobio, može smatrati, doslovno svojim novim rođenjem.
Dokumenti koji su ga čekali u pretincu banke to su mu, bar je tako mislio, i garantirali. Dani su postajali sve kraći a vremenske prilike sve nepredvidivije.
Tmurni jesenski oblaci i sve češće kiše nagovještavali su dolazak zime.
Te večeri pozvao je gazdaricu, objasno joj da ide na put i da se vjerojatno više neće vratiti.
Rekao joj je da zadrži novce od pologa i da želi samo još jedan mjesec zadržati sobu u rezervi.
Ako se u tih mjesec dana ne pojavim, slobodno je dalje iznajmite, rekao je, i sve moje sitnice uključujući i bicikl, zadržite. Meni, tamo gdje idem, neće trebati.
andrej16888
New member
bob
Member
...
Prohladna kišna noć bila je ko stvorena za njegov naum.
Dobro umotan u kišni ogrtač, kapuljače duboko nabijene preko glave koračao je širokim ulicama prema stanu u centru. Poznatim putem kroz okolne veže i dvorišta, koji su bili sušta suprotnost blještećim fasadama, nepogrešivo se prikrao poznatom podrumskom prozoru.
Skriveni mehanizam koji je omogučavao otvaranje prozora sa vanjske strane bio je tu i radio je bez greške.
Još jednom osvrne se po zapuštenom dvorištu ne bi li primjetio eventualne pratioce ili bilo što neobičnoga.
Ništa osim huka vjetra u granama i rominjanja kiše po uvelom lišću nije remetilo noć.
Poput sjenke šmugne u podrum, zatvori prozor.
Mokru kabanicu smota u čvrst mali zavežljaj i remenom pričvrsti oko struka.
Poznatim putem kroz podrumske prostorije dođe do glavnog stepeništa.
Uto se upali stubišna rasvjeta. Nekoliko djevojaka i mladića nahrupe u hodnik.
Veselo se cerekajući stresli su kišne kapi sa sebe i svojih kišobrana.
Ajdemo, brže, brže, požurivali su jedni druge...nećemo valjda dozvoliti da proslava počne bez nas.
Žurili su uza stepenice i uskoro žamor i graja skupine nestane iza nekih vrata na katu.
Svjetlo se ugasi i on pričekavši da mu se oči ponovno naviknu na tamu krene prema svom stanu.
U ruci je držao spreman ključ.
Priđe vratima, propne se na vrhove cipela, ispruži ruku i uz rub dovratka napipa ono što je tražio.
Bio je to mali komadić furnira u izrezanom utoru postavljen tako da ga svako otvaranje vrata neminovno mora polomiti.
Ta sićušna treskica bila je nedirnuta.
Odahne olakšano.
Ključ u bravi se okrene.
Škljocanje mehanizma brave za njegova prenapeta čula činilo se kao udaranje čekića po kovačkom nakovnju.
Vrata se tiho otvore i on šmugne u tamu iza njih.
Duboko udahne i sva napetost polako počne napuštati njegov um i tjelo.
Sigurnost koju je osjetio iza zatvorenih vrata donijela mu je mir i ustajali zrak prostorije nimalo mu nije smetao.
Pomno je provjerio da li su sve zavjese dobro navučene i tek onda upalio malu zidnu svjetiljku koja je unatoč svojoj maloj snazi u posvemašnjem mraku davala dovoljno svjetla tako da se je mogao nesmetano kretati po stanu.
U kuhinji iz srednjeg elementa povadi sve šalice i čaše.
Izvadi srednju policu.
Micanjem te police oslobodi stražnju oblogu elementa iza koje se ukaže mali uzidani sef koji se otvarao brojčanom kombinacijom.
Namjestivši šifru okrene zasun i vrata sefa uz lagani škljocaj se otvore.
U sefu uz razne dokumente i punomoći nalazila se jedna mala kutijica čiji sadržaj mu je bio najbitniji.
Tu je bila osobna iskaznica koju je napravio koristeći osobne podatke svog, u ratnom vihoru, nestalog suborca kao svoje, i jedan mali ključić.
To je bio ključ bankovnog pretinca u kojem je čuvao sve ostale dokumente na novo prezime i novac koji je spremao za bezbrižnu penziju.
Cijelu noć proveo je u kupaonici uređujući se tako da što više liči na sliku sa osobne bez obzira što je to bila njegova slika iz nekih mlađih dana.
Namjera mu je bila iz bankovskog sefa uzeti putovnicu i na duže vreme napustiti ovaj kraj pa i državu, a za to mu se činilo najpogodnije stupiti u kontakt sa sinovima prijateljice iz Ploča i preko njih zaposlit se na nekom brodu duge plovidbe.
Prohladna kišna noć bila je ko stvorena za njegov naum.
Dobro umotan u kišni ogrtač, kapuljače duboko nabijene preko glave koračao je širokim ulicama prema stanu u centru. Poznatim putem kroz okolne veže i dvorišta, koji su bili sušta suprotnost blještećim fasadama, nepogrešivo se prikrao poznatom podrumskom prozoru.
Skriveni mehanizam koji je omogučavao otvaranje prozora sa vanjske strane bio je tu i radio je bez greške.
Još jednom osvrne se po zapuštenom dvorištu ne bi li primjetio eventualne pratioce ili bilo što neobičnoga.
Ništa osim huka vjetra u granama i rominjanja kiše po uvelom lišću nije remetilo noć.
Poput sjenke šmugne u podrum, zatvori prozor.
Mokru kabanicu smota u čvrst mali zavežljaj i remenom pričvrsti oko struka.
Poznatim putem kroz podrumske prostorije dođe do glavnog stepeništa.
Uto se upali stubišna rasvjeta. Nekoliko djevojaka i mladića nahrupe u hodnik.
Veselo se cerekajući stresli su kišne kapi sa sebe i svojih kišobrana.
Ajdemo, brže, brže, požurivali su jedni druge...nećemo valjda dozvoliti da proslava počne bez nas.
Žurili su uza stepenice i uskoro žamor i graja skupine nestane iza nekih vrata na katu.
Svjetlo se ugasi i on pričekavši da mu se oči ponovno naviknu na tamu krene prema svom stanu.
U ruci je držao spreman ključ.
Priđe vratima, propne se na vrhove cipela, ispruži ruku i uz rub dovratka napipa ono što je tražio.
Bio je to mali komadić furnira u izrezanom utoru postavljen tako da ga svako otvaranje vrata neminovno mora polomiti.
Ta sićušna treskica bila je nedirnuta.
Odahne olakšano.
Ključ u bravi se okrene.
Škljocanje mehanizma brave za njegova prenapeta čula činilo se kao udaranje čekića po kovačkom nakovnju.
Vrata se tiho otvore i on šmugne u tamu iza njih.
Duboko udahne i sva napetost polako počne napuštati njegov um i tjelo.
Sigurnost koju je osjetio iza zatvorenih vrata donijela mu je mir i ustajali zrak prostorije nimalo mu nije smetao.
Pomno je provjerio da li su sve zavjese dobro navučene i tek onda upalio malu zidnu svjetiljku koja je unatoč svojoj maloj snazi u posvemašnjem mraku davala dovoljno svjetla tako da se je mogao nesmetano kretati po stanu.
U kuhinji iz srednjeg elementa povadi sve šalice i čaše.
Izvadi srednju policu.
Micanjem te police oslobodi stražnju oblogu elementa iza koje se ukaže mali uzidani sef koji se otvarao brojčanom kombinacijom.
Namjestivši šifru okrene zasun i vrata sefa uz lagani škljocaj se otvore.
U sefu uz razne dokumente i punomoći nalazila se jedna mala kutijica čiji sadržaj mu je bio najbitniji.
Tu je bila osobna iskaznica koju je napravio koristeći osobne podatke svog, u ratnom vihoru, nestalog suborca kao svoje, i jedan mali ključić.
To je bio ključ bankovnog pretinca u kojem je čuvao sve ostale dokumente na novo prezime i novac koji je spremao za bezbrižnu penziju.
Cijelu noć proveo je u kupaonici uređujući se tako da što više liči na sliku sa osobne bez obzira što je to bila njegova slika iz nekih mlađih dana.
Namjera mu je bila iz bankovskog sefa uzeti putovnicu i na duže vreme napustiti ovaj kraj pa i državu, a za to mu se činilo najpogodnije stupiti u kontakt sa sinovima prijateljice iz Ploča i preko njih zaposlit se na nekom brodu duge plovidbe.
bob
Member
...
Promjenivši izgled nastojao je i promjeniti svoje dotadašnje navike.
Uredno podšišan, obrijane brade i ležerno obučen u širokom luku zaobilazio je nekadašnja mjesta na koja je izlazio.
Nikako mu nije odgovaralo da ga netko iz starog društva prepozna i eventualne istražitelje navede na njegov trag.
Traume koje je nedavno preživio i spoznaja kome se je zamjerio nagnali su ga na višestruki oprez.
U očekivanju odgovora za zaposlenje na brodu sređivao je i zatvarao sve tragove za sobom.
Tako se prerušen u dostavljača HP ekspresa pojavio na recepciji Lovca i za vozača, svog spasioca, ostavio maleni paket.
U paketu, uz posuđeni novac bilo je i popratno pismo kojim se je još jednom zahvalio na učinjenoj usluzi i zamolio prijatelja da, kad kupi novi motor da to svakako objavi na svom profilu jedne poznate društvene mreže.
Robu iz skladišta sa žaljenjem je otpisao.
Ionako je sa vlasnicima tih prostora imao dogovor da je njihovo, nakon jedne neplaćene rate najma, sve što zateknu u prostoru.
Stan u centru, za simboličnu cijenu, iznajmio je jednoj mladoj obitelji na neodređeno vrijeme sa napomenom da će ih najmanje jednu godinu prije obavijestiti o prekidu najma.
U interesu mu je bilo da za vrijeme njegovog izbivanja stan ne bude prazan.
Željno očekivana omotnica konačno je stigla na njegovu adresu.
Uz sve potrebne dokumente tu je bila i obavijest sa imenom broda, mjestom i datumom ukrcaja.
Uzeo je pripremljenu torbu sa osnovnim stvarima, još jednom stajao ispod Lotorščaka dok su po njemu padali komadići kartona netom ispucanog naboja gričkog topa koji je svojim glasnim praskom prepolovio dan nad Zagrebom.
Laganim korakom, preko Zrinjevca spustio se do glavnog kolodvora.
Udobno zavaljen u sjedalo praznog kupea slušao je kloparanje vagona preko savskog mosta.
Promatrao je izmjenu krajolika.
Pokraj njega promicala su predgrađa velikog grada sa svojim malim kućicama i živopisnim vrtovima, spuštenim rampama i zvonima koja su glasnim dinganjem upozoravala prolaznike na nadolazeći vlak.
Djecom koja su mahanjem ispraćala vagone, vjerojato kao i on nekad, maštajući o dalekim krajevima u koje ih odvoze.
Iako nije bio umoran, jednoliko kloparanje željeznih kotača lagano ga je umirilo i navuklo mu san na oči.
Vrijeme je lagano odmicalo i mrak koji je u ovo godišnje doba rano stizao polako se počeo uvlačiti u kupe.
Udobno zavaljen i dalje je dremuckao znajući da vrijeme putovanja, bar za njega, na taj način najbrže prolazi.
Na vratima kupea pojavi se tamna sjena onižeg debeljka.
Nije ga razumio što mu govori, samo je gestom ruke pokazao da su sjedala u kupeu slobodna.
Debeljko uđe u kupe.
Zatvori vrata i navuče zavjese.
U bljesku prolazećeg svjetla ugleda ruku pridošlice u zraku i ogroman čekić koji se silovito spuštao prema njegovoj glavi.
Uz glasan krik, koji se utopio u sireni mimoilazećeg vlaka, podigne ruke u obranu od udarca i istovremeno poskoči sa sjedala.
Promjenivši izgled nastojao je i promjeniti svoje dotadašnje navike.
Uredno podšišan, obrijane brade i ležerno obučen u širokom luku zaobilazio je nekadašnja mjesta na koja je izlazio.
Nikako mu nije odgovaralo da ga netko iz starog društva prepozna i eventualne istražitelje navede na njegov trag.
Traume koje je nedavno preživio i spoznaja kome se je zamjerio nagnali su ga na višestruki oprez.
U očekivanju odgovora za zaposlenje na brodu sređivao je i zatvarao sve tragove za sobom.
Tako se prerušen u dostavljača HP ekspresa pojavio na recepciji Lovca i za vozača, svog spasioca, ostavio maleni paket.
U paketu, uz posuđeni novac bilo je i popratno pismo kojim se je još jednom zahvalio na učinjenoj usluzi i zamolio prijatelja da, kad kupi novi motor da to svakako objavi na svom profilu jedne poznate društvene mreže.
Robu iz skladišta sa žaljenjem je otpisao.
Ionako je sa vlasnicima tih prostora imao dogovor da je njihovo, nakon jedne neplaćene rate najma, sve što zateknu u prostoru.
Stan u centru, za simboličnu cijenu, iznajmio je jednoj mladoj obitelji na neodređeno vrijeme sa napomenom da će ih najmanje jednu godinu prije obavijestiti o prekidu najma.
U interesu mu je bilo da za vrijeme njegovog izbivanja stan ne bude prazan.
Željno očekivana omotnica konačno je stigla na njegovu adresu.
Uz sve potrebne dokumente tu je bila i obavijest sa imenom broda, mjestom i datumom ukrcaja.
Uzeo je pripremljenu torbu sa osnovnim stvarima, još jednom stajao ispod Lotorščaka dok su po njemu padali komadići kartona netom ispucanog naboja gričkog topa koji je svojim glasnim praskom prepolovio dan nad Zagrebom.
Laganim korakom, preko Zrinjevca spustio se do glavnog kolodvora.
Udobno zavaljen u sjedalo praznog kupea slušao je kloparanje vagona preko savskog mosta.
Promatrao je izmjenu krajolika.
Pokraj njega promicala su predgrađa velikog grada sa svojim malim kućicama i živopisnim vrtovima, spuštenim rampama i zvonima koja su glasnim dinganjem upozoravala prolaznike na nadolazeći vlak.
Djecom koja su mahanjem ispraćala vagone, vjerojato kao i on nekad, maštajući o dalekim krajevima u koje ih odvoze.
Iako nije bio umoran, jednoliko kloparanje željeznih kotača lagano ga je umirilo i navuklo mu san na oči.
Vrijeme je lagano odmicalo i mrak koji je u ovo godišnje doba rano stizao polako se počeo uvlačiti u kupe.
Udobno zavaljen i dalje je dremuckao znajući da vrijeme putovanja, bar za njega, na taj način najbrže prolazi.
Na vratima kupea pojavi se tamna sjena onižeg debeljka.
Nije ga razumio što mu govori, samo je gestom ruke pokazao da su sjedala u kupeu slobodna.
Debeljko uđe u kupe.
Zatvori vrata i navuče zavjese.
U bljesku prolazećeg svjetla ugleda ruku pridošlice u zraku i ogroman čekić koji se silovito spuštao prema njegovoj glavi.
Uz glasan krik, koji se utopio u sireni mimoilazećeg vlaka, podigne ruke u obranu od udarca i istovremeno poskoči sa sjedala.
bob
Member
...
Gospodine, gospodine, govorila je postarija žena lagano ga drmajući za rame.
Otvori oči, ugleda ženu u crnom i začu njezin glas kako govori.
Sigurno ste nešto ružno sanjali.
Hladan znoj obljevao je njegovo čelo.
Da, da, odgovori. Zna mi se to ponekad desiti da sanjam ružne stvari.
Znam kako je to, odgovori ona. Imam jednog takvog kod kuće.
Još se nije oporavio od strahota proživljenih u logoru, a mislim da ja to i neću doživjeti reće sjetno i nastavi zamišljeno gledati u svoje prepletene prste.
Više nije mogao zaspati.
Imao je osjećaj da ovaj ružni san samo daje nagovještaj nekih loših budućih događaja.
...
U zapjenjenoj brazdi polako je nestajao krajolik.
Otoci su postajali sve manji da bi se na kraju izgubili u izmaglici horizonta.
Imao je osjećaj da zauvijek ostavlja jedan život za sobom.
Da je bar bilo tako.
Ukrcaj i preuzimanje dužnosti oko stroja prošli su u savršenom redu.
Dečki su mu sredili sve dokumente tako da nije imo nikakovih problema sa administracijom.
Monotone dane kratio neobavezni čavrljanjem po društvenim mrežama sveprisutnog interneta.
Slobodne dane nije koristio za izlaske u lukama na putu broda.
Dani su prolazili u svom nezaustavljivom ritmu.
Smjenjivale su se smjene i dežurstva.
Svoj posao radio je stručno.
Na vrijeme je izvršavao sve zadatke i uskoro postao zapovjednikov čovjek od povjerenja.
Više nije brojao kolko je puta obišao svijet niti koliko se posada izmjenilo kroz te godine.
Jedne noći dok je duge sate kratio listajući po internetskim stranicama na facebooku ugleda poznato lice.
Bio je to vozač.
Ponosno je pozirao uz sjajnu mašinu.
Bilo mu je drago da vidi te slike i uz smajliće na komentaru ostavio je samo jednu rečenicu „drago mi je da si pronašao lovca“.
Bio je siguran da će vozač shvatiti ko mu piše, što je on i potvrdio svojim odgovorom „Bačva piva još uvijek čeka“.
Sve češće je bio na toj stranici i pratio putopise vozača.
Slike i opisi krajolika kroz koje je vozač prolazio, što u kamionu, što na motoru polako ali nezaustavljivo u njemu su budili nostalgiju za rodnim krajem.
Uhvatio je samog sebe kako sve češće internetom pretražuje stranice poznatih proizvođača motora i moto opreme.
Jednog dana ga je ugledao.
Crna boja i blješteći krom moćnog dvocilindraša poznate firme privukle su ga poput magneta.
Pala je odluka, ovaj je moj, prisegne u sebi, a dvoipogodišnja ušteđevina to mu je i omogućavala.
Naredna dva mjeseca, koliko mu je još preostalo do isteka petog polugodišnjeg ugovora sve slobodne trenutke koristio je za organizaciju kupovine i dostave motora u grad, luku svog iskrcaja.
Brod je napustio na sjeveru europe.
Motor i oprema čekali su ga kod trgovca kako se je i dogovorio.
Njegovo je bilo još samo da svojim potpisom na transakcijskom računu to i potvrdi.
Gospodine, gospodine, govorila je postarija žena lagano ga drmajući za rame.
Otvori oči, ugleda ženu u crnom i začu njezin glas kako govori.
Sigurno ste nešto ružno sanjali.
Hladan znoj obljevao je njegovo čelo.
Da, da, odgovori. Zna mi se to ponekad desiti da sanjam ružne stvari.
Znam kako je to, odgovori ona. Imam jednog takvog kod kuće.
Još se nije oporavio od strahota proživljenih u logoru, a mislim da ja to i neću doživjeti reće sjetno i nastavi zamišljeno gledati u svoje prepletene prste.
Više nije mogao zaspati.
Imao je osjećaj da ovaj ružni san samo daje nagovještaj nekih loših budućih događaja.
...
U zapjenjenoj brazdi polako je nestajao krajolik.
Otoci su postajali sve manji da bi se na kraju izgubili u izmaglici horizonta.
Imao je osjećaj da zauvijek ostavlja jedan život za sobom.
Da je bar bilo tako.
Ukrcaj i preuzimanje dužnosti oko stroja prošli su u savršenom redu.
Dečki su mu sredili sve dokumente tako da nije imo nikakovih problema sa administracijom.
Monotone dane kratio neobavezni čavrljanjem po društvenim mrežama sveprisutnog interneta.
Slobodne dane nije koristio za izlaske u lukama na putu broda.
Dani su prolazili u svom nezaustavljivom ritmu.
Smjenjivale su se smjene i dežurstva.
Svoj posao radio je stručno.
Na vrijeme je izvršavao sve zadatke i uskoro postao zapovjednikov čovjek od povjerenja.
Više nije brojao kolko je puta obišao svijet niti koliko se posada izmjenilo kroz te godine.
Jedne noći dok je duge sate kratio listajući po internetskim stranicama na facebooku ugleda poznato lice.
Bio je to vozač.
Ponosno je pozirao uz sjajnu mašinu.
Bilo mu je drago da vidi te slike i uz smajliće na komentaru ostavio je samo jednu rečenicu „drago mi je da si pronašao lovca“.
Bio je siguran da će vozač shvatiti ko mu piše, što je on i potvrdio svojim odgovorom „Bačva piva još uvijek čeka“.
Sve češće je bio na toj stranici i pratio putopise vozača.
Slike i opisi krajolika kroz koje je vozač prolazio, što u kamionu, što na motoru polako ali nezaustavljivo u njemu su budili nostalgiju za rodnim krajem.
Uhvatio je samog sebe kako sve češće internetom pretražuje stranice poznatih proizvođača motora i moto opreme.
Jednog dana ga je ugledao.
Crna boja i blješteći krom moćnog dvocilindraša poznate firme privukle su ga poput magneta.
Pala je odluka, ovaj je moj, prisegne u sebi, a dvoipogodišnja ušteđevina to mu je i omogućavala.
Naredna dva mjeseca, koliko mu je još preostalo do isteka petog polugodišnjeg ugovora sve slobodne trenutke koristio je za organizaciju kupovine i dostave motora u grad, luku svog iskrcaja.
Brod je napustio na sjeveru europe.
Motor i oprema čekali su ga kod trgovca kako se je i dogovorio.
Njegovo je bilo još samo da svojim potpisom na transakcijskom računu to i potvrdi.
