Evo kratki nastavak,tek toliko da ostanemo u toku.
Ovih dana zaokupljen sam drugim obavezama pa jednostavno ne stignem(a nešto me i inspiracija zaobilazi)
...
Dobro zakamufliran i siguran u svoju krinku sljedećih dana prolazio je pokraj njihovog okupljališta.
Svakodnevno tu se moglo vidjeti pregršt predivnih primjeraka mototehnike.
Od jednostavnih i orginalnih modela do umjetničkih uradaka kojima su njihovi vlasnici udahnuli svoju osobnost.
Iako je bio ljubitelj i štovatelj takvog vida izražavanja nije mogao uživati u njihovoj jedinstvenosti.
Pažnja mu je bila je usmjerena prema jednom cilju...njegovim bisagama, i kada će ih ugledati.
Njegova smješna, otrcana pojava, bicikl natovaren plastičnom ambalažom, postali su uobičajeni kolorit ispred lokala-okupljališta motorista.
Pojedinci kad bi ga ugledali, častil su ga bocom piva koju bi on svesrdno prihvatio.
Njihovi komentari uglavnom su bili dobronamjerni i kao da su suosjećali sa njime i pitali se nije li i njihova budućnost slična.
A on bi se divio i hvalio djela, umjetnike, motore i vlasnike.
Pričao je izmišljenu priču o velikom imanju, motorima i konjima, kocki i lakim ženama, zbog čega je ostavljen od žene i obitelji dospio u stanje u kojem je sad.
Nije mu bilo važno vjeruju li slušatelji u priču ili ne, samo je htio biti prisutan kad se pojave njegove bisage.
To mu je bilo od životne važnosti i nije smio propustiti šansu koja mu se ukazala.
Jedno kasnojesensko, sunčano, subotnje poslijepodne, kad je kao i obično, gurajući bicikl pretovaren vrećicama krcatim plastičnom ambalažom išao u pravcu okupljališta, pokraj njega, usporavajući, prođe motocikl prigušeno brundajući i zaustavi se na nogostupu pred terasom kafića.
Motor su krasile njegove bisage. Srce mu je ludo zaigralo.
Vrišato bi od sreće.
Sad ili nikad, mislio je, prilazeći terasi i parkiranim motorima.
Opipavanjem provjeri nalazi li se čvrsti četvrtasti predmet u džepu njegova kaputa.
Bio je tu.
Visoki dečko, čvrste građe, obučen u crnu kožu, do ramena golih ruku, ukrašenim razovrsnim tetoviranim simbolima. Mnogobrojne zakovice poredane po prsluku, našivci prijateljskih klubova, lanac za novčanik i rukavice bez prstiju upotpunjavale su sliku.
Ugasi motor, lijeno skine kacigu sa glave, namjesti ju na desni retrovizor i uputi se prema društvu na terasi.
Dok je prilazio, sav trepereći od uzbuđenja, glas sa terase dovikne...Stari! Dođi pivo te čeka.
Mahnuo je prihvačajući poziv i iskoristio priliku da bicikl postavi što bliže motoru kojeg je željno očekivao sresti.
Pogledom je prešao preko bisaga i na očekivanom mjestu ugleda našiveni pretinac i u njemu četvrtastu pločicu.
Onu za podmetanje pod bočni nogar kad se motor nalazi na mekanom terenu parkirališta.
Evo dolazim, samo da parkiram, odgovarao je nuditelju piva i istovremeno potegnuo za to pripremljenu vezicu.
U velikom slapu iz odvezane vreće prazne flaše zasule su motor i nogostup oko njega.
Hineći nespretnost glasno se ispričavao zbog štete i krenuo rukavom brisati nepostojeće mrlje po sjedalu i bisagama motora. Istovremeno,drugom rukom u hipu je zamjenio pločicu iz bisaga sa pločicom u džepu.
Visoki mladić, vlasnik motora, priđe govoreći mu, nije to ništa, ne sekiraj se, rađe se požuri sa sakupljanjem tih flaša, pivo ti se grije.