...opuštanje nakon dobivene bitke. Vrijeme pobjednika :wink:
Ne računajući mojih tri soma sa kojima sam ušao u igru i trošak još jednoga za Boba, Romi su mi onom prilikom ostavili debelo preko trideset tisuća plusa. Tek ujutro slijedećeg dana počeo sam u glavi normalno funkcionirati i trošiti dobitak. Mahnito, valjda iz podsvjesnog straha da se Cigani nekom svojom magijom ne vrate, uzmu lovu natrag. I upravo sam iz te blesave paranoje, protivno svakoj logici jer je sezona skoro pa prošla, kupio motor. Ni manje ni više nego Vmaxa. Na oglasnik, normalno. Bile mu četiri godine, ali kao nov. Dopali mi se njegov imidž (uvredljivo velik), boja (jebeno crna), i ne sasvim nebitno: ime. Bili smo imenjaci. Za ostalo ću vidjeti poslije. Ko ga jebe, ima se. Došao sam do pizzerije, ostavio ga pred ulaz, i hodajući natraške za ne skinuti oka s njega, sudario se sa svojim starim.
„Nije valjda tvoj?“
Bilo mi je neugodno. Ne zbog motora, nego zato što sam se tek tada sjetio da smo dan ranije imali dogovor u vezi one gradnje, a ja bio u postdobitničkom transu i potpuno zaboravio na njega.
„Je.“
„Krasno. Paše ti uz auto.“
Šutio sam.
„I, što ćemo sada? Pričati o tvom motoru i diviti mu se?“
„Ajmo sjesti.“
Naručili smo kavu. Pokušao sam se koncentrirati na ono o čemu smo razgovarali, ali nije išlo. Bilo je u pitanju veće ulaganje s njegove strane i morao sam biti iskren.
„Slijedećih mjesec dana ti neću biti od velike pomoći.“
„Ništa novo. Zašto?“
„Ne bi razumio.“
„Kao ni puno toga drugoga.“
Nisam mu mogao ništa pametnije odgovoriti. Šutili smo.
„Bolje ovako, stari. Za mjesec dana bit će sve uredu.“
Ustao je i bez riječi krenuo ka izlazu. Ponovo sam ga razočarao, igrom slučaja mimoišli se. U okolnostima džepova prepunih ciganskog novca imao sam druge planove. Dijana se vratila iz Zaborava i bilo je razgovora o aranžmanu za Maroko: 'Casablanca' uživo, ja i ona u glavnim ulogama, ali bez trećeg, heroja koji je samo mutio vodu. Najavio sam Mimi da ću u neko skoro vrijeme iskoristiti preostalih desetak dana godišnjega. Smijala se. I meni je bilo bedasto.
Iz Zaborava se tog listopada vratilo još dosta ženskih. Vrijeme je bio iznenađujuće lijepo. Puno sam dana s njima proveo u svom starom spideru spuštena krova ili jašući Maxa i ni jednog ne mogu posebno izdvojiti. Bilo je to razdoblje Rajskog vrtuljka pokrenutog već zaboravljenim paklom košmara sa Ciganima, kockama, prljavim novčanicama, užasom ruba provalije sa koga sam se ni sam ne znam kako uspio maknuti.
Prvim kišama i maglom poletjeli smo u onaj aranžman sa Casablancom. Ja i Dijana. Tako sam joj obećao.
Riki je sjedio u mraku. Uvrtio sam si u glavu da me je čekao. Razmišljao je o poslu kojeg će odraditi za mene i osjećao se korisno. Bio je sretan što će dobiti priliku pokazati mi što zna. I što sam ja, Gnjus, njegov kompa. Ipak, malo ga je zbunjivalo to što ne dolazim. Tako sam to sebi zamišljao jednom, puno kasnije. U vremenu kada se to zaista događalo, Riki mi nije bio ni na kraj pameti.