S Njom u nastavcima...
- Thread starter picoda
- Start date
doktor dare
Active member
Bas balkanski putopis... Odlicno! A sto se tice datuma 25.12. i moja draga je rodjena na isti dan, samo neku godinu ranije! 
picoda
Well-known member
doktor dare said:Bas balkanski putopis... Odlicno! A sto se tice datuma 25.12. i moja draga je rodjena na isti dan, samo neku godinu ranije!
Sudeci po mojoj maloj zvjerki, opasne su ove od 25.12. :wink:
Bil said:E Picoda znaš ti živit :naklon:
Ja sam prošle godine preko Prištine na Peć izašo.Cesta od Peći prema Rožaji je
Je, odlicna cesta. Po mokrom malo brljava, ali da se vozit.
picoda
Well-known member
Dakle, da nastavimo:
Balkan Mini Tour 2.dio, pardon, 2.deo
Prvi dio smo zavrsili u Mostaru i vratili se doma. Drugi dio krece iz Mostara. Idemo za Sarajevo. Na pitu zeljanicu. Dalje kako vrijeme dozvoli. Baka servis je opet u funkciji. Tri noci su na raspolaganju.
Da bi sve bilo kako spada u Bosni, pobrinuli su se milicajci vec kod Jablanice. Obilazio sam par auta. Kao, sve je u redu, niste brzo vozili, imate i pravo tu preticati ali ste obisli tri auta, a to spada u kolonu auta, pa znate, po novom zakonu to je 300 KM-ova, sudac za prekrsaje, uplatnice, cudesa, bla, bla, bla... Oce bit dosta ... KM?, pitam ja. Ajde izac cemo bolan u susret, iako to ne radimo, al da vas ne zadrzavamo i ne kompliciramo, bla, bla, bla... Adio! Zivjeli, sretan put!
U Sarajevu odmah na marendu. Inat kuca.
Pa malo bauljanja po gradu.
ONA mora da je dobra, posto je ovo ime lokala
Kise nema. Idemo za Mokru Goru. Kod Kusturice.
Pitate se kako je na Mokroj Gori? Mokro, kako i prilici. Kisa ne staje. Smjestaja ni za lijek. Jebena sezona ovde. Sve puno. Nakon dosta mokrog trazenja nadjemo sobu u nekoj kuci blizu zeljeznicke stanice. Svidjela mi se visina kupatila. Taman za tusiranje cuceci i pisanje sjedeci. Vecera kod Kusturice u Drvengradu.
Biorevolucija...
...sa korigiranim rokom trajanja.
Ulice poznatih...
Drvengrad ujutro...
Nakon dorucka odlucimo ici dalje. Zaaa Beograd, zaaaa Beograd... Iz generalstaba u Beogradu stizu nam koordinate tako da jedan dio puta idemo van ceste. Makadam. Mljac.
Bili smo i iznad oblaka...
Sto reci za ovaj dio puta. Prekrasno. S Mokre gore preko Bajine Baste i Debelog Brda, po tajnim uputama iz staba, stizemo u Arandjelovac. I to zavojitom cestom koja vodi kroz polja i vinograde. Voznja i po. U Arandjelovcu sretnemo trojicu motorista koji nas pozovu na rucak. Cudno. Jedan od njih, onaj nesto duze kose, ucini nam se poznat. Ko da smo ga negdje vidjeli prije.
Toliko smo se najeli da smo komentirali kako auto i nije tako lose prevozno sredstvo. Kako se cini na prvi pogled.
Nakon sto su nas napojili, pitaju neznanci gdje cemo. Pa za Beograd, zar se ne vidi na nama. Kazu da vozimo za njima te da spavamo kod njihovog prijatelja. Neki Koma. Pazi, koje zajebano ime. To mora da je neka zamka. Ipak pristajemo uz krajnji oprez.
Na putu za Beograd pokusavamo pobjeci kisi. Koliko uspjesno, prosudite sami. Naravno, uz pravu opremu nema frke.
U Beogradu se dvojica odvajaju, a sa nama ostaje ovaj dugokosi kojeg zovu Dane. Sigurno mu je to pravo ime, kako DA-NE. Cak nas vodi u kratki obilazak grada. Vjerovatno da stekne nase povjerenje pa ce onda u akciju. Spreman sam na najgore.
Nakon obilaska vodi nas u stan od tog prijatelja Kome. Kojeg, naravno, nema u stanu. I ostavlja nas same dok se ovaj ne vrati. Pazite koje su to podmukle finte. Samo da se opustimo. Napokon stize taj Koma, koji nam se takodjer ucini jako poznat. Odmah se vidi da je to jos jedan zajeban lik. Pozivaju nas vani na izlazak. To je to. Tamo nam sigurno nesto spremaju. Izlazimo. Prvo nas vode u obilazak autom. Pa izlazak na Adi, u odlican lokal sa zivom muzikom. Stranom, naravno. Pokusavaju nas opiti. Red rakije, red piva. Nedaju da ista platimo. Zamislite koje su to sofisticirane metode opustanja i stjecanja povjerenja kod zrtve. Cak su i konobari u dosluhu s njima pa na moje inzistiranje da nesto platim samo odmahuju rukom.
Inace, dok je taj njihov plan polako uzimao maha, u wc-u tog kluba imao sam zanimljiv razgovor koji mi je ostao u sjecanju.
To je izgledalo ovako nekako:
"Ko svira bre ovo?", cujem hrapav glas s pisoara do sebe.
Okrenem se i ugledam lika srednjih godina, izrazito ispijenog lica, na kojem se iscitava puno toga. Vidim da nema veze s ovim lokalom nego je
vjerovatno bauljao ulicom pa mu se pripišalo.
"Nemam pojma kako se zovu prijatelju."
"Imas koji dinar, brate?", upita.
"Nac ce se nesto, stari moj."
"Odakle si?", kaze, skuzivsi me po naglasku.
"Iz Dalmacije. Trogir."
"Trogir!?", uzvikne zacudjeno. Iz tame ocnih duplji dodatno mu zasjase ionako staklene oci a usne se razvuku u ne bas reprezentativan osmjeh.
Izraziti deficit najbitnijih elemenata usne supljine kvari ukupni dojam. Mislim da bi bez problema prosao na audiciji za parodije Orbitovih reklama.
"Trogir!?, ponovi. Pa mi smo ga, bre, zvali Drogir. Tamo sam najbolja leta provodio. U, bre, sto je bilo dobro tada."
"Znam. Svi su ga zvali Drogir. Bija je drugi u Jugi po tome."
"Kako je sad tamo, brate?", upita
"Drukcije prijatelju, drukcije. Nemos vise vidit nikoga da kljuca po gradu. Niko vise usporeno ne jede krempite. Sad su neke fensi droge, drugi ljudi."
"Izvlacis mi reci iz usta, brate. Tako je i ovde. Sve je to u kurcu. Ili se drogiraj kako treba ili nikako.", kaze onako vazno. Potom zakoraci na tren pa se opet vrati i upita:
"A gde je onaj ..... ?"
"Odavno pod zemljom, lave moj."
"A onaj ..... sa Ciova?"
"Isto, prijatelju."
"Dalje necu da pitam, prosto me strah. A kako ti svih znas? Da nisi i ti bio u tome?"
"Nisam prijatelju. Nisam direktno, al ako ti kazem da bi godisnjicu mature lakse organizira u Spanjolskoj nego u Hrvatskoj sve ce ti bit jasno."
Najprije zbunjeno zastane na tren, pa se za par sekunda od srca nasmije i dok odlazi kaze:
"I ja sam brate trebo za Spaniju. Al nisam, jebiga."
Pozdravi i ode.
Vratim se u lokal, a ovi i dalje narucuju cugu. Svaki moj pokusaj biva osujecen u startu. Bend je odlican. Atmosfera jos bolja. Jedino me muce planovi ove dvojice. Preopusteni su mi malo. Takvi su vjerovatno najgori. Ujutro napustamo lokal blago pripiti i odlazimo na burek. Nocni zivot Beograda, 5+.
Idemo na spavanje. Ako se ujutro probudimo bit ce dobro.
Jutro je. Zivi smo. Valjda cekaju zadnji tren za napad. Cak nas prije polaska vode u jos jedan obilazak grada. Kalemegdan i ostala cudesa.
Vidite do koje krajnosti oni idu kad sam na tren pomislio da su to samo dvojica dobrih momaka i prijatelja. Al onda pogledate te zajebane face i automatski se trgnete iz trenutka slabosti.
Za kraj naseg posjeta Beogradu odemo na dorucak. Pa kod ovog Kome na pakiranje. To je to. Tamo ce da napadnu. Kad smo dosli u stan, uzimam KTM-ov casopis i odlazim na sveto mjesto da mi je lakse pratiti njihove pokrete. U medjuvremenu u stan upada jos jedan njihov drugar te im tako vjerovatno poremeti plan. Ili su mozda skuzili koji smo tvrdi orasi pa su odustali na vrijeme.
Odlazimo iz Beograda uz pratnju do izlaza. Oprastamo se uz njihov, toliko iskreno odglumljeni, poziv na ponovni dolazak da smo na tren opet upali u zabludu. Sada mi prelazimo u akciju mojim pozivom da nas posjete sto prije. Prihvacaju, ne znajuci sto ih ceka.
Sto reci o Beogradu. Lijep grad, odlican nocni zivot, drustvo za pet. Osim ove dvojice, naravno. Putnici, njih se pazite. Ne padajte na ove gostoljubive finte. Mi smo imali srece.
Do Zagreba, tj. Samobora sibamo autoputem. Dosadno, naporno i dosadno. I naporno. I dosadno. Na tren promislim kako sam onu dvojicu vidio u nekom dokumentarcu. Ma jok. Sta bi takvi radili tamo. Osjecam da mi motor na manjim brzinama nekako cudno skakuce. Pogledam zadnju gumu.
Svaki drugi cep mi fali. Ko da ih je netko klijestima cupao vani. Cudno. I prije sam vozio T63 po autoputu i bilo je sve ok.
Uz cudan zvuk gume i skakutanje navecer dolazimo u Samobor. Ujutro starom cestom nazad doma. Rucak u Kninu.
I to je to. Za sada.
Balkan Mini Tour 2.dio, pardon, 2.deo
Prvi dio smo zavrsili u Mostaru i vratili se doma. Drugi dio krece iz Mostara. Idemo za Sarajevo. Na pitu zeljanicu. Dalje kako vrijeme dozvoli. Baka servis je opet u funkciji. Tri noci su na raspolaganju.
Da bi sve bilo kako spada u Bosni, pobrinuli su se milicajci vec kod Jablanice. Obilazio sam par auta. Kao, sve je u redu, niste brzo vozili, imate i pravo tu preticati ali ste obisli tri auta, a to spada u kolonu auta, pa znate, po novom zakonu to je 300 KM-ova, sudac za prekrsaje, uplatnice, cudesa, bla, bla, bla... Oce bit dosta ... KM?, pitam ja. Ajde izac cemo bolan u susret, iako to ne radimo, al da vas ne zadrzavamo i ne kompliciramo, bla, bla, bla... Adio! Zivjeli, sretan put!
U Sarajevu odmah na marendu. Inat kuca.
Pa malo bauljanja po gradu.
ONA mora da je dobra, posto je ovo ime lokala
Kise nema. Idemo za Mokru Goru. Kod Kusturice.
Pitate se kako je na Mokroj Gori? Mokro, kako i prilici. Kisa ne staje. Smjestaja ni za lijek. Jebena sezona ovde. Sve puno. Nakon dosta mokrog trazenja nadjemo sobu u nekoj kuci blizu zeljeznicke stanice. Svidjela mi se visina kupatila. Taman za tusiranje cuceci i pisanje sjedeci. Vecera kod Kusturice u Drvengradu.
Biorevolucija...
...sa korigiranim rokom trajanja.
Ulice poznatih...
Drvengrad ujutro...
Nakon dorucka odlucimo ici dalje. Zaaa Beograd, zaaaa Beograd... Iz generalstaba u Beogradu stizu nam koordinate tako da jedan dio puta idemo van ceste. Makadam. Mljac.
Bili smo i iznad oblaka...
Sto reci za ovaj dio puta. Prekrasno. S Mokre gore preko Bajine Baste i Debelog Brda, po tajnim uputama iz staba, stizemo u Arandjelovac. I to zavojitom cestom koja vodi kroz polja i vinograde. Voznja i po. U Arandjelovcu sretnemo trojicu motorista koji nas pozovu na rucak. Cudno. Jedan od njih, onaj nesto duze kose, ucini nam se poznat. Ko da smo ga negdje vidjeli prije.
Toliko smo se najeli da smo komentirali kako auto i nije tako lose prevozno sredstvo. Kako se cini na prvi pogled.
Nakon sto su nas napojili, pitaju neznanci gdje cemo. Pa za Beograd, zar se ne vidi na nama. Kazu da vozimo za njima te da spavamo kod njihovog prijatelja. Neki Koma. Pazi, koje zajebano ime. To mora da je neka zamka. Ipak pristajemo uz krajnji oprez.
Na putu za Beograd pokusavamo pobjeci kisi. Koliko uspjesno, prosudite sami. Naravno, uz pravu opremu nema frke.
U Beogradu se dvojica odvajaju, a sa nama ostaje ovaj dugokosi kojeg zovu Dane. Sigurno mu je to pravo ime, kako DA-NE. Cak nas vodi u kratki obilazak grada. Vjerovatno da stekne nase povjerenje pa ce onda u akciju. Spreman sam na najgore.
Nakon obilaska vodi nas u stan od tog prijatelja Kome. Kojeg, naravno, nema u stanu. I ostavlja nas same dok se ovaj ne vrati. Pazite koje su to podmukle finte. Samo da se opustimo. Napokon stize taj Koma, koji nam se takodjer ucini jako poznat. Odmah se vidi da je to jos jedan zajeban lik. Pozivaju nas vani na izlazak. To je to. Tamo nam sigurno nesto spremaju. Izlazimo. Prvo nas vode u obilazak autom. Pa izlazak na Adi, u odlican lokal sa zivom muzikom. Stranom, naravno. Pokusavaju nas opiti. Red rakije, red piva. Nedaju da ista platimo. Zamislite koje su to sofisticirane metode opustanja i stjecanja povjerenja kod zrtve. Cak su i konobari u dosluhu s njima pa na moje inzistiranje da nesto platim samo odmahuju rukom.
Inace, dok je taj njihov plan polako uzimao maha, u wc-u tog kluba imao sam zanimljiv razgovor koji mi je ostao u sjecanju.
To je izgledalo ovako nekako:
"Ko svira bre ovo?", cujem hrapav glas s pisoara do sebe.
Okrenem se i ugledam lika srednjih godina, izrazito ispijenog lica, na kojem se iscitava puno toga. Vidim da nema veze s ovim lokalom nego je
vjerovatno bauljao ulicom pa mu se pripišalo.
"Nemam pojma kako se zovu prijatelju."
"Imas koji dinar, brate?", upita.
"Nac ce se nesto, stari moj."
"Odakle si?", kaze, skuzivsi me po naglasku.
"Iz Dalmacije. Trogir."
"Trogir!?", uzvikne zacudjeno. Iz tame ocnih duplji dodatno mu zasjase ionako staklene oci a usne se razvuku u ne bas reprezentativan osmjeh.
Izraziti deficit najbitnijih elemenata usne supljine kvari ukupni dojam. Mislim da bi bez problema prosao na audiciji za parodije Orbitovih reklama.
"Trogir!?, ponovi. Pa mi smo ga, bre, zvali Drogir. Tamo sam najbolja leta provodio. U, bre, sto je bilo dobro tada."
"Znam. Svi su ga zvali Drogir. Bija je drugi u Jugi po tome."
"Kako je sad tamo, brate?", upita
"Drukcije prijatelju, drukcije. Nemos vise vidit nikoga da kljuca po gradu. Niko vise usporeno ne jede krempite. Sad su neke fensi droge, drugi ljudi."
"Izvlacis mi reci iz usta, brate. Tako je i ovde. Sve je to u kurcu. Ili se drogiraj kako treba ili nikako.", kaze onako vazno. Potom zakoraci na tren pa se opet vrati i upita:
"A gde je onaj ..... ?"
"Odavno pod zemljom, lave moj."
"A onaj ..... sa Ciova?"
"Isto, prijatelju."
"Dalje necu da pitam, prosto me strah. A kako ti svih znas? Da nisi i ti bio u tome?"
"Nisam prijatelju. Nisam direktno, al ako ti kazem da bi godisnjicu mature lakse organizira u Spanjolskoj nego u Hrvatskoj sve ce ti bit jasno."
Najprije zbunjeno zastane na tren, pa se za par sekunda od srca nasmije i dok odlazi kaze:
"I ja sam brate trebo za Spaniju. Al nisam, jebiga."
Pozdravi i ode.
Vratim se u lokal, a ovi i dalje narucuju cugu. Svaki moj pokusaj biva osujecen u startu. Bend je odlican. Atmosfera jos bolja. Jedino me muce planovi ove dvojice. Preopusteni su mi malo. Takvi su vjerovatno najgori. Ujutro napustamo lokal blago pripiti i odlazimo na burek. Nocni zivot Beograda, 5+.
Idemo na spavanje. Ako se ujutro probudimo bit ce dobro.
Jutro je. Zivi smo. Valjda cekaju zadnji tren za napad. Cak nas prije polaska vode u jos jedan obilazak grada. Kalemegdan i ostala cudesa.
Vidite do koje krajnosti oni idu kad sam na tren pomislio da su to samo dvojica dobrih momaka i prijatelja. Al onda pogledate te zajebane face i automatski se trgnete iz trenutka slabosti.
Za kraj naseg posjeta Beogradu odemo na dorucak. Pa kod ovog Kome na pakiranje. To je to. Tamo ce da napadnu. Kad smo dosli u stan, uzimam KTM-ov casopis i odlazim na sveto mjesto da mi je lakse pratiti njihove pokrete. U medjuvremenu u stan upada jos jedan njihov drugar te im tako vjerovatno poremeti plan. Ili su mozda skuzili koji smo tvrdi orasi pa su odustali na vrijeme.
Odlazimo iz Beograda uz pratnju do izlaza. Oprastamo se uz njihov, toliko iskreno odglumljeni, poziv na ponovni dolazak da smo na tren opet upali u zabludu. Sada mi prelazimo u akciju mojim pozivom da nas posjete sto prije. Prihvacaju, ne znajuci sto ih ceka.
Sto reci o Beogradu. Lijep grad, odlican nocni zivot, drustvo za pet. Osim ove dvojice, naravno. Putnici, njih se pazite. Ne padajte na ove gostoljubive finte. Mi smo imali srece.
Do Zagreba, tj. Samobora sibamo autoputem. Dosadno, naporno i dosadno. I naporno. I dosadno. Na tren promislim kako sam onu dvojicu vidio u nekom dokumentarcu. Ma jok. Sta bi takvi radili tamo. Osjecam da mi motor na manjim brzinama nekako cudno skakuce. Pogledam zadnju gumu.
Svaki drugi cep mi fali. Ko da ih je netko klijestima cupao vani. Cudno. I prije sam vozio T63 po autoputu i bilo je sve ok.
Uz cudan zvuk gume i skakutanje navecer dolazimo u Samobor. Ujutro starom cestom nazad doma. Rucak u Kninu.
I to je to. Za sada.
mikka photo
New member
Bravooo !!!
Drago mi je da sam vas upoznao i barem na kratko video (pre onog ispijanja rakije... )
Steta sto nisam mogao da se pridruzim, jbga ! Ali znam kako vam je bilo sa onom dvojicom...
Pozzz !
Drago mi je da sam vas upoznao i barem na kratko video (pre onog ispijanja rakije...
)Steta sto nisam mogao da se pridruzim, jbga ! Ali znam kako vam je bilo sa onom dvojicom...
Pozzz !