Da nastavimo...
Ovim postom trebao je zapoceti jedan lagani slikopis s Albanskih planina. Pa dalje na jug. Doduse, bilo bi to u nekoj novo otvorenoj temi. Ipak pisem ovdje, a evo i zasto...
Posljednje dvije godine, mene i mog Africkog prijatelja, nikako da krene. Idu nas ona klasicna putovanja, tu se ne bi smjeli zalit, al ova motorom nikako. Prosle se obojica polomimo, a ove godine Afro stariji ima problema sa zdravljem. Moj je kumpanjo morao hitno za drugu domovinu. Ili prvu...kako se uzme.
Posto mene kriza pere kao nikad, a koferi spakirani cekaju vec dugo, na scenu izlijece moj drugi suputnik. Uvijek spremna. Pet dana. Baka Service is ready to ride again.
Prosla je pola svijeta ali ne i istocnu Slavoniju. Ajmo onda tamo...al polako. Usput cemo odraditi kasno najavljenu vizitu najjacih enduro drustava iz blatnjavih dijelova napacene nam domovine.
Kroz Bosnu klasika. Vec se cuti drveni ugljen u zraku. Lagana sljiva ujutro, kasnije dan iz bajke. Jebeno lijepa zemlja. A izjebana do temelja. Politika...serem joj se usta.
Negdje oko Doboja, (bar mislim da je), malo etno imanje...
...pa jos malo poslije rucka...
I tako dalje do Vinkovaca gdje nalazimo dva uvazena clana Slavonske enduro sekcije. Najeli nas i napili. Ustanovili smo kako je kod Slavonaca sve pod kontrolom. Posto su se tek nedavno vratili s Prokletija, bolje ne moze ni bit...
Alera i Shadow, mnogo hvala drugovi.
Ujutro nas preuzima treci clan spomenutog enduro ogranka te nas vodi u cjelodnevni obilazak. Prvo Vukovar...
...pa nakon odlicnog gulasa od soma...picimo za Osijek.
Popodne bijeg u prirodu. Papuk...
Ante, fala jos jednom!
Nocenje i vecera u Virovitici...
...pa jutarnji sastanak s Petrom u gradu Podravke...
Nakon skoro dvije godine izbivanja, zazeli se covjek pravog motora...
Rucak u Podravskoj kleti...
...pa desert u mirnom i opustajucem okruzju Putnikovog doma...
Amigo, muchas gracias!
Vecera i corka u Varazdinu.
Jutarnji magloviti posjet Varazdinskom groblju...
Pomalo jezoviti prizori nimalo ne pomazu razbiti zabrinutost uzrokovanu primicanjem krajnjem cilju naseg puta. Obilazak Purgerske enduro grupe. Grupe ciju reputaciju u zadnje vrijeme ruse glasine koje dopiru sve do naseg kamenitog kraja.
Puno toga se prica. Kako Makazica vise nema sto sarafiti, kako Flendrix gubi apetit, Zec da vise ne izlazi. Svasta. Prica se jos kako je Clox prestao personalizirati motore, da se Svakak ne vozi, a lb ne pusi. Nema druge nego otic i vidjet sto se stvarno dogadja.
Do Marofa magla. Od Marofa divota. Docekao nas Makazica. Kaze, i dalje sarafi iako je prodao kantu...mislim motor. Ajde jedna briga manje. Setali do spice, onda do trga, pa preko tkalce na gornji grad. I nazad. Za ovu godinu sam ispunio normu.
Ceka nas Svakak. Jedini dosao s motorom. Znaci, vozi se...jos jedna briga manje. Kazu kako je Clox i tw-jku piturao u dalmatiner style. I upravo se vozi po Istri. Eto jos jedne brige manje. Kako samo te brige nestaju.
U klupskom restacu cekaju Zec i Flendrix. Zecu okice svijetle na pristojnoj daljini, a zuja na stolu...pa zasto se uopce brinem. Sve po starom. Ostaju jos Flendrix i lb. Luka je dosao zadnji i zapalio prije nego je sjeo. Eto, milina. Jos samo doktor i bit ce sve u redu. S prve plate je nesto i pojeo. Pomalo sramezljivo pa me jos drzi panika. Cim je druga plata stigla sve se otvorilo. Mogao sam se napokon opustiti.
Decki, hvala na rucku i drustvu...bila mi je cast i zadovoljstvo. I drago mi je da ste dobro.
Uz pivo je bilo i sljive pa smo promijenili plan i ostali u metropoli. Spavali dobro i osjecali se kao kod kuce...M, zahvaljujemo.
Ujutro magla do Slunja, ludilo od Slunja. Nema prometa, cesta sushi... Bilo je i "litl makadam no problem" za sam kraj...
Do sljedeceg Balkana...Zivili!
