Unkulunkulu......Juzna Afrika '08.........
- Thread starter picoda
- Start date
picoda
Well-known member
Sani Pass - Roof of Africa - Lesoto - Drakensberg
Rano jutro pola pet svakog dana putujem...
Pravac Sani Pass kroz prekrasnu "dolinu tisucu brezuljaka"...
Puna je cesta majmuna. Mislim pravih majmuna. Kad stanem da ih poslikam pobjegnu.
Malo blata za zagrijavanje...
Na jednoj pumpi ostavljam desnu rukavicu, a to primjecujem dosta brzo, nakon dobrih 20 km. Vidim da mi je nesto na gasu cudno. Zato ako na nekoj od sljedecih slika vidite lika koji se vozi afrikom s jednom zimskom rukavicom, nemojte se cuditi. To je ovdje trenutni hit. Takozvana zonska dijeta.
"English breakfast" ...usred nicega.
Sani Pass – Roof of Africa
Sani Pass je prekrasan planinski prijevoj koji je ujedno i jedini granicni prijelaz iz regije Kwa Zulu Natal u kraljevinu Lesoto. Prijevoj je moguce prijeci samo dobrim terenskim vozilima ili enduro motociklima zbog izrazito loseg terena na nekim dijelovima. U proslosti...magarac je bio osnovno sredstvo prijevoza na prijevoju. Na vrhu prijevoja nalazi se najvisi Pub Afrike u kojem sluze izvrsno pivo Maluti.
Do prije par godina Sani Pass je bio dio utrke „Roof of Africa“. Jedna je to od najtezih enduro utrka na svijetu. Zovu je „Mother of Hardenduro“. Utrka je izrazito opasna i naporna, a veliki je uspjeh uopce doci do cilja. Ivan je jedan od uspjesnijih natjecatelja na Roofu. Sada je trka premjestena dublje u Lesoto i odrzava se tocno u vrijeme mog boravka. Nazalost, nismo imali vremena otici na utrku ali smo zato par dana prije uspjesno savladali Sani Pass. Ustvari vise nego uspjesno, posto smo bili na motorima koji vise vole cestu od ovakvih izleta. Pogotovo moj. Samo znate onu o poklonjenom konju i zubima...
Krece Sani Pass...
Izlazimo iz JAR-e. Na vrhu prijevoja je ulaz u Lesoto. Za koji, usput budi receno, nemam vizu. Idem na blef pa sto bude. Treba jos dosta muke do gore.
Prelazili smo desetke potoka i rijecica.
Teren postaje sve tezi. Slike najtezeg dijela nemam jer mi je vaznije bilo prezivljavanje od slikavanja.
Sani Pass...
Sretnemo mi ovog barbu. Pita odakle smo. Kazem kroejsa i vidim mu upitnik nad glavom. Probam sa Suker, Boksic, Tito, Dubrovnik, Kravata itd... Pogled i dalje blagoteleci. Sine mi ideja...Simona Gotovac. Razvuce rodjo osmijeh i pokaze svoje biserno bijele zube. Aaaaaa, Simona, Kroejsa, bjutiful.
Damo mu suho meso koje nam je Bruno ostavio za put. Brzinom munje plava kesica s mesom nestade pod plast. Ovaj covjek ima tezak zivot. Vidi se to iz svakog pokreta, iz svake bore na licu.
Idemo dalje...
Sreli i dvojicu planinara. Kad malo bolje razmislim ne znam jesu bila dvojica. Mozda je drugi posljedica umora...
Zadnja pauza.
Sani Pass je nas!
Lesoto, here we come!
slijedi nastavak........... Lesoto, Sani Pass nizbrdo, Drakensberg...
Rano jutro pola pet svakog dana putujem...
Pravac Sani Pass kroz prekrasnu "dolinu tisucu brezuljaka"...
Puna je cesta majmuna. Mislim pravih majmuna. Kad stanem da ih poslikam pobjegnu.
Malo blata za zagrijavanje...
Na jednoj pumpi ostavljam desnu rukavicu, a to primjecujem dosta brzo, nakon dobrih 20 km. Vidim da mi je nesto na gasu cudno. Zato ako na nekoj od sljedecih slika vidite lika koji se vozi afrikom s jednom zimskom rukavicom, nemojte se cuditi. To je ovdje trenutni hit. Takozvana zonska dijeta.
"English breakfast" ...usred nicega.
Sani Pass – Roof of Africa
Sani Pass je prekrasan planinski prijevoj koji je ujedno i jedini granicni prijelaz iz regije Kwa Zulu Natal u kraljevinu Lesoto. Prijevoj je moguce prijeci samo dobrim terenskim vozilima ili enduro motociklima zbog izrazito loseg terena na nekim dijelovima. U proslosti...magarac je bio osnovno sredstvo prijevoza na prijevoju. Na vrhu prijevoja nalazi se najvisi Pub Afrike u kojem sluze izvrsno pivo Maluti.
Do prije par godina Sani Pass je bio dio utrke „Roof of Africa“. Jedna je to od najtezih enduro utrka na svijetu. Zovu je „Mother of Hardenduro“. Utrka je izrazito opasna i naporna, a veliki je uspjeh uopce doci do cilja. Ivan je jedan od uspjesnijih natjecatelja na Roofu. Sada je trka premjestena dublje u Lesoto i odrzava se tocno u vrijeme mog boravka. Nazalost, nismo imali vremena otici na utrku ali smo zato par dana prije uspjesno savladali Sani Pass. Ustvari vise nego uspjesno, posto smo bili na motorima koji vise vole cestu od ovakvih izleta. Pogotovo moj. Samo znate onu o poklonjenom konju i zubima...
Krece Sani Pass...
Izlazimo iz JAR-e. Na vrhu prijevoja je ulaz u Lesoto. Za koji, usput budi receno, nemam vizu. Idem na blef pa sto bude. Treba jos dosta muke do gore.
Prelazili smo desetke potoka i rijecica.
Teren postaje sve tezi. Slike najtezeg dijela nemam jer mi je vaznije bilo prezivljavanje od slikavanja.
Sani Pass...
Sretnemo mi ovog barbu. Pita odakle smo. Kazem kroejsa i vidim mu upitnik nad glavom. Probam sa Suker, Boksic, Tito, Dubrovnik, Kravata itd... Pogled i dalje blagoteleci. Sine mi ideja...Simona Gotovac. Razvuce rodjo osmijeh i pokaze svoje biserno bijele zube. Aaaaaa, Simona, Kroejsa, bjutiful.
Damo mu suho meso koje nam je Bruno ostavio za put. Brzinom munje plava kesica s mesom nestade pod plast. Ovaj covjek ima tezak zivot. Vidi se to iz svakog pokreta, iz svake bore na licu.
Idemo dalje...
Sreli i dvojicu planinara. Kad malo bolje razmislim ne znam jesu bila dvojica. Mozda je drugi posljedica umora...
Zadnja pauza.
Sani Pass je nas!
Lesoto, here we come!
slijedi nastavak........... Lesoto, Sani Pass nizbrdo, Drakensberg...
picoda
Well-known member
AnteK said:Reci mi, kako se Transalp ponaša na takvoj cesti u odnosu na Tenerku?
Jel pliva zadnji kraj po zavojima?
Znas kako se kaze o poklonjenom konju i zubima
Ne mogu puno kritizirat. Dobio sam motor na koristenje i za to im svaka cast i veliko hvala.Mogu samo kazat da je Tenere za Transalp hard enduro motor.
Transalp je veoma nizak motor te, (znam da je to neobicno kazat nakon svega sto je prosao), nije za neki ozbiljan off road. Za cestu je ok, s time da treba nesto napravit sto se tice zastite od vjetra koje prakticki i nema. Jos jedna stvar koju sam primjetio je stvarno mlak odaziv na gas. Imam osjecaj da je nekako onaj ispuh toliko zatvoren svim i svacim da motor cini impotentnim. Zbog tog niskog otklona od tla Transalp je dobio stotine udaraca u donji dio motora sto mi nije bilo drago ali izbora nisam imao. Velike probleme to predstavlja i kod prelaska rijeka. Na jednoj sam doslovno ostao nasukan na nekoj stijeni.
Ali kad pritisnes dugme pokretaca jednostavno znas da ce taj motor upalit. To je dobar osjecaj. :wink:
alan ford eskort
Member
picoda
Well-known member
Lesoto
Na vrhu smo Sani Passa. Ulazak u Lesoto. Doslo je vrijeme da mislim o vizi koju nemam. Pravim se lud pa sta bude. Granicni prijelaz je mala kucica s dva carinika mrka pogleda. Predajemo putovnice. Ivanovu Juznoafricku vraca nakon stambiljanja te uzima moju u ruke. Vidim mu na licu kako nema pojma sto da uradi. Sigurno dvije minute vrti je po rukama. Neugodno mu pitat nesto da ne ispadne glup. Za to vrijeme Ivan pokusava slikati sto ovaj pomalo nasilno zabranjuje. Vjerovatno je ova kucica od desetak kvadrata veoma bitna za nacionalnu sigurnost Lesota. Uzima lola stambilj u ruke, udara njime moju putovnicu te spominje nekih 4 Randa takse po motoru. Dvije i po kune. Placam bez pogovora.
Lesoto. Nalazi se skoro u sredini JAR-e. Ime zemlje u grubom prijevodu znaci...„zemlja u kojoj se govori Sotho“. Lesoto je neka vrsta parlamentarne monarhije veoma burne proslosti. Dosta je to sve zbrkano kod njih posto su se izmjenjivali kraljevi , gerila, opozicija, pozicija. Sada je glavni gazda Premijer dok Kralj ima popularnu ulogu fikusa. Lesoto je jedina drzava na svijetu koja se cijela nalazi iznad 1000mnv. Ima oko 2 milje stanovnika, a od toga 30 posto zarazenih virusom HIV-a. Mislim da ljudi u prosjeku zive 48 godina. Glavni grad je Maseru.
Vecina prihoda dolazi od izvoza vode. Uz obilje vode, ima tu dijamanata, vune te proizvodnje odjece i obuce. Levis, kao i neke druge poznate firme imaju tvornice u Lesotu. Dobar dio stanovnistva radi u jedinoj susjednoj drzavi. Valuta je Loti, ali se normalno koristi Rand kao sredstvo placanja. Sto se turizma tice nisu se bas nesto proslavili...osim novijeg skijalista u planini Maluti koje obilaze vecinom turisti iz JAR-e.
Za Lesoto smo imali par sati na raspolaganju. Steta. Prekrasna planinska zemlja. Vratit cu se sigurno. Ono sto kvari dojam je siromastvo. I nesto sto sam cuo od nekih natjecatelja na Roofu te od nekih turista. Kazu kako djeca znaju cesto gadjati kamenjem motore i automobile po prijevojima. Valjda neka lokalna igra.
Najvisi Pub u Africi. Poduzetni Juznoafrikanac kupi zemlju na vrhu Sanni Passa i otvori Pub. Svaki dan ga pohode stotine turista koji uz organizirane ture Land Roverina posjecuju Sani Pass. Izvrsno pivo Maluti. Proizvod kvalitetne vode iz Lesota.
Novcanice iz cijelog svijeta po zidovima...
...i kunici, naravno. Na posebnom mjestu. Jake valute idu na vrh.
Pogled s balkona...
Na balkonu...
Ekipa iz Danske vec 4 mjeseca putuje po Africi...
Jos po jedan Maluti...
Nakon desetak Malutija na motore pa nizbrdo. Sve izgleda nekako lakse.
Mozda previse Malutija...
E sad mi je ovaj vec pomalo cudan. Nakon par sati on se nije pomakao stotinjak metara. A granja ima i u Lesotu. Sve mi se cini kako je ovo finta za turiste, a lola ima vilu od petsto kvadrata na nekoj visoravni Lesota. Bar bi volio da je tako.
Sani Pass nizbrdo odradjen bez greske. Oprastamo se od tog prekrasnog mjesta. Nas Roof of Africa je prosao prilicno dobro. Evo jedne slike koju bi mi Ivan zabranio stavit al ga moram malo pohvalit. I tako je jos u Africi pa mi ne moze nista.
Nazad u JAR-u. Na granici me pitaju za pecat o izlazu iz Lesota. Malo price na Hrvatskom i odmahuju rukom. Zaboravili smo ovjerit izlaz. E, Maluti, Maluti. Krecemo za Drakensberg, dug je put pred nama. Puno prasine i dosta prelaza rijeka. Evo jedan manji.
Ispitivanje terena i punjenje cizama vodom. Uvijek je dobro imat par litara vode sa sobom.
Ne znam bas...
Ovo je proslo u redu ali je na jednom od sljedecih prijelaza Honda ostala nasukana na stijeni. Nije bilo ugodno.
Drakensberg ili u prijevodu, "Zmajeve Planine"
"Perilica duze zivi uz Calgon"
Gusti su gusti...
Drakensberg
"Lindjo" u izvedbi Zulu Ladies. Samo za nas. Aleluja!
Jos uvijek Drakensberg. I jos daleko do Joburga, a sprema se jedna od ljetnih oluja. Jako gromovito. Najveci je problem, na sto me Ivan upozorava, veoma klizav kamen koji viri iz makadama ukoliko padne kisa. Zasad je uspjesno izbjegavamo.
Tesko je opisat ljepotu ovog kraja...
Sad smo vec poprilicno umorni ali izbora nema. Sibaj dalje.
Napokon malo asfalta. Inace ga bas ne volim al mi trenutno nije tako mrzak.
Pauza u nekom gradicu pa dalje cestom...
Stajemo zbog goriva...kad ugledam ovog malog.
Pitam baku zasto je u odjelcu. Ponosna mi pokaze diplomu male skole. Dovela ga u ducan da mu kupi cokoladu. Kupimo i mi par slatkisa pa veselju nema kraja.
Ponosni Ntini...
Sad se i kolegice hoce slikat. I koju cokoladicu naravno...
Ponosna Mbatha...
Jos malo simpaticnog gradica...
Nije im lako...
Opet na drumu. Jos "samo" tristotinjak kilometara.
Odmor i rucak - vecera u "Maloj Svicarskoj"...
Cekanje hrane u vodoravnom polozaju...
Kakav bi to bio put da nas ne zahvati kisa. Umorni, iscrpljeni ali sretni vracamo se u Johanesburg po mraku. To mi je bilo najtezih stotinjak kilometara u zivotu. Kisa pljusti, munje paraju nebo, a stotine kamiona iz smjera Johanesburga jure s upaljenim dugim svjetlima. Dio koji zaboravis kad stignes na odrediste.
slijedi nastavak............ Toy Run i organizacija Off Road Toy Run, Safari, okolica Joburga itd...
Na vrhu smo Sani Passa. Ulazak u Lesoto. Doslo je vrijeme da mislim o vizi koju nemam. Pravim se lud pa sta bude. Granicni prijelaz je mala kucica s dva carinika mrka pogleda. Predajemo putovnice. Ivanovu Juznoafricku vraca nakon stambiljanja te uzima moju u ruke. Vidim mu na licu kako nema pojma sto da uradi. Sigurno dvije minute vrti je po rukama. Neugodno mu pitat nesto da ne ispadne glup. Za to vrijeme Ivan pokusava slikati sto ovaj pomalo nasilno zabranjuje. Vjerovatno je ova kucica od desetak kvadrata veoma bitna za nacionalnu sigurnost Lesota. Uzima lola stambilj u ruke, udara njime moju putovnicu te spominje nekih 4 Randa takse po motoru. Dvije i po kune. Placam bez pogovora.
Lesoto. Nalazi se skoro u sredini JAR-e. Ime zemlje u grubom prijevodu znaci...„zemlja u kojoj se govori Sotho“. Lesoto je neka vrsta parlamentarne monarhije veoma burne proslosti. Dosta je to sve zbrkano kod njih posto su se izmjenjivali kraljevi , gerila, opozicija, pozicija. Sada je glavni gazda Premijer dok Kralj ima popularnu ulogu fikusa. Lesoto je jedina drzava na svijetu koja se cijela nalazi iznad 1000mnv. Ima oko 2 milje stanovnika, a od toga 30 posto zarazenih virusom HIV-a. Mislim da ljudi u prosjeku zive 48 godina. Glavni grad je Maseru.
Vecina prihoda dolazi od izvoza vode. Uz obilje vode, ima tu dijamanata, vune te proizvodnje odjece i obuce. Levis, kao i neke druge poznate firme imaju tvornice u Lesotu. Dobar dio stanovnistva radi u jedinoj susjednoj drzavi. Valuta je Loti, ali se normalno koristi Rand kao sredstvo placanja. Sto se turizma tice nisu se bas nesto proslavili...osim novijeg skijalista u planini Maluti koje obilaze vecinom turisti iz JAR-e.
Za Lesoto smo imali par sati na raspolaganju. Steta. Prekrasna planinska zemlja. Vratit cu se sigurno. Ono sto kvari dojam je siromastvo. I nesto sto sam cuo od nekih natjecatelja na Roofu te od nekih turista. Kazu kako djeca znaju cesto gadjati kamenjem motore i automobile po prijevojima. Valjda neka lokalna igra.
Najvisi Pub u Africi. Poduzetni Juznoafrikanac kupi zemlju na vrhu Sanni Passa i otvori Pub. Svaki dan ga pohode stotine turista koji uz organizirane ture Land Roverina posjecuju Sani Pass. Izvrsno pivo Maluti. Proizvod kvalitetne vode iz Lesota.
Novcanice iz cijelog svijeta po zidovima...
...i kunici, naravno. Na posebnom mjestu. Jake valute idu na vrh.
Pogled s balkona...
Na balkonu...
Ekipa iz Danske vec 4 mjeseca putuje po Africi...
Jos po jedan Maluti...
Nakon desetak Malutija na motore pa nizbrdo. Sve izgleda nekako lakse.
Mozda previse Malutija...
E sad mi je ovaj vec pomalo cudan. Nakon par sati on se nije pomakao stotinjak metara. A granja ima i u Lesotu. Sve mi se cini kako je ovo finta za turiste, a lola ima vilu od petsto kvadrata na nekoj visoravni Lesota. Bar bi volio da je tako.
Sani Pass nizbrdo odradjen bez greske. Oprastamo se od tog prekrasnog mjesta. Nas Roof of Africa je prosao prilicno dobro. Evo jedne slike koju bi mi Ivan zabranio stavit al ga moram malo pohvalit. I tako je jos u Africi pa mi ne moze nista.
Nazad u JAR-u. Na granici me pitaju za pecat o izlazu iz Lesota. Malo price na Hrvatskom i odmahuju rukom. Zaboravili smo ovjerit izlaz. E, Maluti, Maluti. Krecemo za Drakensberg, dug je put pred nama. Puno prasine i dosta prelaza rijeka. Evo jedan manji.
Ispitivanje terena i punjenje cizama vodom. Uvijek je dobro imat par litara vode sa sobom.
Ne znam bas...
Ovo je proslo u redu ali je na jednom od sljedecih prijelaza Honda ostala nasukana na stijeni. Nije bilo ugodno.
Drakensberg ili u prijevodu, "Zmajeve Planine"
"Perilica duze zivi uz Calgon"
Gusti su gusti...
Drakensberg
"Lindjo" u izvedbi Zulu Ladies. Samo za nas. Aleluja!
Jos uvijek Drakensberg. I jos daleko do Joburga, a sprema se jedna od ljetnih oluja. Jako gromovito. Najveci je problem, na sto me Ivan upozorava, veoma klizav kamen koji viri iz makadama ukoliko padne kisa. Zasad je uspjesno izbjegavamo.
Tesko je opisat ljepotu ovog kraja...
Sad smo vec poprilicno umorni ali izbora nema. Sibaj dalje.
Napokon malo asfalta. Inace ga bas ne volim al mi trenutno nije tako mrzak.
Pauza u nekom gradicu pa dalje cestom...
Stajemo zbog goriva...kad ugledam ovog malog.
Pitam baku zasto je u odjelcu. Ponosna mi pokaze diplomu male skole. Dovela ga u ducan da mu kupi cokoladu. Kupimo i mi par slatkisa pa veselju nema kraja.
Ponosni Ntini...
Sad se i kolegice hoce slikat. I koju cokoladicu naravno...
Ponosna Mbatha...
Jos malo simpaticnog gradica...
Nije im lako...
Opet na drumu. Jos "samo" tristotinjak kilometara.
Odmor i rucak - vecera u "Maloj Svicarskoj"...
Cekanje hrane u vodoravnom polozaju...
Kakav bi to bio put da nas ne zahvati kisa. Umorni, iscrpljeni ali sretni vracamo se u Johanesburg po mraku. To mi je bilo najtezih stotinjak kilometara u zivotu. Kisa pljusti, munje paraju nebo, a stotine kamiona iz smjera Johanesburga jure s upaljenim dugim svjetlima. Dio koji zaboravis kad stignes na odrediste.
slijedi nastavak............ Toy Run i organizacija Off Road Toy Run, Safari, okolica Joburga itd...
vlucic
Active member
Majstore, svaka cast. Vjerujem da nisi imao mogucnost doci do motora da bi tvoj boravak tamo bio full turisticki i ne bi bio ni blizu isti dogadjaj.
BTW, nesto me sve vuce da pobrisem one prve komentare koji upadaju izmedju nastavaka, ali znam da bi mi Chala glavu otkinuo...
:lolcry:
BTW, nesto me sve vuce da pobrisem one prve komentare koji upadaju izmedju nastavaka, ali znam da bi mi Chala glavu otkinuo...
:lolcry:
picoda
Well-known member
vlucic said:Majstore, svaka cast. Vjerujem da nisi imao mogucnost doci do motora da bi tvoj boravak tamo bio full turisticki i ne bi bio ni blizu isti dogadjaj.
Ni priblizno isto. Zamisli put od Splita do Zagreba autom i to autoputom i isti taj put motorom na 80% makadama i seoskih cesta. Dozivljaj zemlje je potpuno drugaciji.
Sreo sam neke decke na cestovnim motorima koji su vec 2 tjedna putovali po JAR-i i pokazivao im slike. Nista im nije bilo jasno. Ko da smo bili u dvije razlicite drzave. Mislim da decki prelaze na enduro
picoda
Well-known member
Joburg - Toy Run
Nakon skoro 3000km, i to dobrim dijelom terenske voznje, umor je uradio svoje. Spavao sam kao beba, unatoc stotinama komaraca koji su se gostili po mojim rukama i nogama. Ujutro sam imao desetke uboda po sebi. Nadao sam se da ni jedan nema veze s malarijom.
Za povratak u Joburg imali smo dva dobra razloga. Ivanov otac Angelo morao je poslije vikenda na operaciju srca, a subota i nedjelja bili su rezervirani za Toy Run. O tome cu malo opsirnije u sljedecem poglavlju.
Danas se odlucujemo na laksi tempo posto se jos osjecaju posljedice umora. Nakon budjenja i brzog dorucka idemo u Joburg. Cilj nam je "World of Accessories", najveci ducan moto opreme u Africi. Vlasnik je jos jedan od Ivanovih prijatelja.
Kupujem najbitniji dio moto opreme za Afriku. "Camel pack", mali ruksak za vodu s cjevcicom za pice. Sljedeci vikend ce mi biti vise nego potreban.
Obilazimo jos par ducancica.
Glad nas odvuce u restoran gdje radi Eddie Murphyjev rodjak.
Puno smo se odmarali danas te odlucujemo napraviti nesto korisno. U Ivanovoj garazi nalazi se dvotaktna pila koja nije radila godinama. Mozemo li je ozivit?
Motor je, cini mi se, 94. godiste. Prosao je dosta utrka ali je jos u odlicnom stanju. Malo ciscenja svjecice, malo benzina i nakon nekoliko zamaha nogom pila daje znakove zivota.
Jos malo kurblanja i uz dimnu kulisu oglasi se zvonki zvuk dvotaktnog motora. Milina...
Popodne smo proveli ludirajuci se po farmi...
Prodje tako nas dan odmora. Odlazimo rano na spavanje, ceka nas naporan vikend.
Toy Run
...u slobodnom prijevodu „utrka za igracke“. Humanitarna utrka koja se odrzava svake godine u JAR-i. Postala je dio moto tradicije na ovim prostorima pa se na utrkama diljem zemlje okupi i do 50 000 motora. Mislim da se pricalo i o upisu u knjigu rekorda kao najveci skup motora uopce. Uglavnom, svatko sa sobom ponese igracke koje se prikupljaju za siromasnu djecu iz svih krajeva drzave. Prikupi se nekih 30 000 igracaka. Jos uvijek ima onih koji misle kako nisu „macho“ ako sa sobom ponesu plisanog medvjedica.
Dio u kojemu smo mi sudjelovali je „Off Road Toy Run“, koju vec godinama organizira Dirk uz pomoc Ivana i prijatelja iz kluba. Ja sam imao cast ,da kao njihov gost te jedan od postavljaca staze, budem tzv. „Marshall“. Dobro zvuci iako nisam primjetio neki posebni respekt prema mojoj tituli pa sam odlucio biti „Marshall“ u internacionalnoj grupi. To je velika grupa koja broji jednog clana. Mene. Tako sam na kraju pazio sam na sebe na sto sam bio posebno ponosan. Nije lako paziti na ovoliku budalu.
U rano jutro nalazimo se izvan Joburga, na motocross stazi "Dirt Bronco". To je nasa baza ovaj vikend i mjesto odakle starta Off Road Toy Run.
Danas obiljezavamo stazu kojom ce sutra voziti Adventure grupa. "Dirt bikes" i Quadovi imaju posebnu stazu. Put obiljezavamo flourescentnim naljepnicama kako se vozaci na utrci ne pogube zbog dosta prijelaza preko pruga i raskrizja.
Ekipa se skuplja. Ima tu par KTM-ova, XT, par BMW-a, Strom. Redom ljubitelji dobre terenske voznje.
Obiljezavanje staze i trazenje najbolje trase.
Momci na pojedinim dionicama voze zestoko. Moram priznat da ih dobro pratim. Nelagodu osjecam jedino u izrazito dubokom pijesku. Oni su tu kod kuce.
Kokice, kokice!
Pauza prije zadnje etape. Moj ruksak s vodom presusuje.
Vracamo se u bazu. Zadnje konzultacije pred sutrasnju utrku. Utrka je humanitarnog karaktera te postoje mjesta na kojima se cekaju svi sudionici utrke. Na polovici utrke stajemo na picu u nekom baru uz pauzu od pola sata. Vozi se umjereno ali postoji zabrinutost za nadobudne mlade lavove koji bi se htjeli dokazivat. U nasoj adventure grupi nema bas puno takvih ali je zato u ostalim grupama, a posebno kod quadova opca opasnost.
Kuci stize Ivanov prijatelj Steven koji ce nam se pridruziti na utrci ujutro. Vozit ce svoj drugi motor, KLR 650.
Na poziv jednog Ivanovog rodjaka odlazimo k njemu na pice...pa kod drugog rodje na rodjendan. Inace Knezovica ima vise u Joburgu nego u Grabovcu odakle dolaze. Jos jedna od mnostva lijepih Juznoafrickih kuca.
Oko ponoci odlazimo s rodjendana jer nam treba sna za sutrasnji dan.
Toy Run - Dan utrke
Vozeci se prema stazi vec oko 7 sati ceste su pune motora. Vecina ih prolazi nama u susret jer idu na veliki Toy Run u centar grada. Nama je ipak draza terenska varijanta. Zao nam je sto Dirk nece predvodit utrku jer mu zdravlje ne dozvoljava toliki napor, a i oko same organizacije ima puno posla. Poslije utrke odrzava se koncert te aukcija moto opreme. I veliki rostilj, naravno. I puno, puno dobrog hladnog piva.
Sudionici lagano dolaze. Muskarci i zene. Od 7-77 godina.
Ovako se dolazi na Toy Run.
Ovako izgledaju serifi.
Ivan i Mozi. Mozi je inace svecenik. Al se prema njemu ne odnose kao prema malom bogu, kao u nas. Ovdje je on samo onaj koji tumaci vjeru. Ne zna covjek nista o politici i ostalim glupostima kojima se zamaraju mnogi svecenici. Al zato zna puno o motorima. I vozi ih...i to dobro. Danas nije vozio jer je bio voditelj utrke. Pocinje objava vremena starta.
Dvije Dirkove ljubavi. Ne pada jabuka daleko od stabla.
Natjecatelji stizu. Kamion se puni igrackama.
Ljute pile. Kako me jedna od tih prosla tijekom utrke. Mislio sam da stojim. Bilo je to u dubokom pijesku.
Motori i cetverocikli dolaze. I dolaze. I dolaze...
...a on promatra. I masta o jednoj svojoj pili.
Prije starta to izgleda nekako ovako. Ali dolaze i dalje.
Vrijeme je da se serif internacionalne grupe obuce...
Utrka
Utrka pocinje. Prvo su startali hard enduro i motocross motori kojih je bilo najvise i to u 5-6 grupa svakih 5 minuta. Zatim Quadovi u vise grupa. Na kraju smo i mi krenuli svojom stazom. Bilo nas je 30-tak, krenuli smo zajedno. Neki sa suputnicama. Vozilo se stvarno pazljivo uz povremena odmjeravanja snaga. Svi su uredno cekali ostale na mjestima predvidjenim za to. Mislim da je staza bila duga ukupno nekih 50-tak kilometara. Na dionici dubokog pijeska jedan je motor pri brzini od 80-tak kilometara pozelio osjetit mekocu africkog pijeska. Bila je to zlatna Honda Transalp. Nakon tridesetak sekundi, koliko je trajao popravak stete, Honda je ponovo bila u igri. Ako netko zna vozaca tog motora neka mu slobodno kaze kako se u dubokom pijesku ne zatvara gas i ne spusta pogled. Zadnja dionica utrke bila je ujedno i najzesca. Kilometar, dva jurnjave. Posebno izmedju Ivana na GS-u i mladog Vaynarda na KTM-u. Bilo je to lijepo za gledat. Pogotovo sa trece pozicije, koju su mi omogucile suvozacice na par motora dobrih vozaca. Inace je kod ovakvih utrka najbitnije na bilo koji nacin izbiti medju prvih par motora jer inace od prasine ne vidite vlastiti kilometar sat. Sve u svemu, odlicna zafrkancija, dobra ekipa. Sve bez vecih padova i ozljeda.
Samo jedna slika sa sredine utrke.
Nakon utrke zabava na kojoj se nismo mogli dugo zadrzat. Jos jedan Ivanov rodjak zove na rucak!?
Ivan drzi govor o ucinku globalnog zatopljenja na licinke punoglavaca u barama Dalmacije.
I njih su tete dovele na Toy Run. Vjerovatno ce neke od igracaka zavrsiti u njihovim rukama. I u rukama siromasne djece sirom Afrike. To cini svakog od sudionika sretnim.
Prasnjavi i umorni idemo na kasni rucak. Na jos jednoj lijepoj farmi. I neizbjezni psici.
Nepozvani gost na veceri.
Posto se nismo dugo vozili idemo probat jos jedan Ivanov motor koji je na posudbi u rodjakovoj garazi. Ovo je idealno za nase polu hard izlete u domovini. 1984-5. godiste. Pali na zub. Volim ovaj motor.
Prodje jos jedan naporan al lijep africki dan. Nakon kupanja i ucestalog izvlacenja pijeska iz raznih djelova odjece i tijela, odlazimo na zasluzeni pocinak.
slijedi nastavak............. Kralj Afrike...
Nakon skoro 3000km, i to dobrim dijelom terenske voznje, umor je uradio svoje. Spavao sam kao beba, unatoc stotinama komaraca koji su se gostili po mojim rukama i nogama. Ujutro sam imao desetke uboda po sebi. Nadao sam se da ni jedan nema veze s malarijom.
Za povratak u Joburg imali smo dva dobra razloga. Ivanov otac Angelo morao je poslije vikenda na operaciju srca, a subota i nedjelja bili su rezervirani za Toy Run. O tome cu malo opsirnije u sljedecem poglavlju.
Danas se odlucujemo na laksi tempo posto se jos osjecaju posljedice umora. Nakon budjenja i brzog dorucka idemo u Joburg. Cilj nam je "World of Accessories", najveci ducan moto opreme u Africi. Vlasnik je jos jedan od Ivanovih prijatelja.
Kupujem najbitniji dio moto opreme za Afriku. "Camel pack", mali ruksak za vodu s cjevcicom za pice. Sljedeci vikend ce mi biti vise nego potreban.
Obilazimo jos par ducancica.
Glad nas odvuce u restoran gdje radi Eddie Murphyjev rodjak.
Puno smo se odmarali danas te odlucujemo napraviti nesto korisno. U Ivanovoj garazi nalazi se dvotaktna pila koja nije radila godinama. Mozemo li je ozivit?
Motor je, cini mi se, 94. godiste. Prosao je dosta utrka ali je jos u odlicnom stanju. Malo ciscenja svjecice, malo benzina i nakon nekoliko zamaha nogom pila daje znakove zivota.
Jos malo kurblanja i uz dimnu kulisu oglasi se zvonki zvuk dvotaktnog motora. Milina...
Popodne smo proveli ludirajuci se po farmi...
Prodje tako nas dan odmora. Odlazimo rano na spavanje, ceka nas naporan vikend.
Toy Run
...u slobodnom prijevodu „utrka za igracke“. Humanitarna utrka koja se odrzava svake godine u JAR-i. Postala je dio moto tradicije na ovim prostorima pa se na utrkama diljem zemlje okupi i do 50 000 motora. Mislim da se pricalo i o upisu u knjigu rekorda kao najveci skup motora uopce. Uglavnom, svatko sa sobom ponese igracke koje se prikupljaju za siromasnu djecu iz svih krajeva drzave. Prikupi se nekih 30 000 igracaka. Jos uvijek ima onih koji misle kako nisu „macho“ ako sa sobom ponesu plisanog medvjedica.
Dio u kojemu smo mi sudjelovali je „Off Road Toy Run“, koju vec godinama organizira Dirk uz pomoc Ivana i prijatelja iz kluba. Ja sam imao cast ,da kao njihov gost te jedan od postavljaca staze, budem tzv. „Marshall“. Dobro zvuci iako nisam primjetio neki posebni respekt prema mojoj tituli pa sam odlucio biti „Marshall“ u internacionalnoj grupi. To je velika grupa koja broji jednog clana. Mene. Tako sam na kraju pazio sam na sebe na sto sam bio posebno ponosan. Nije lako paziti na ovoliku budalu.
U rano jutro nalazimo se izvan Joburga, na motocross stazi "Dirt Bronco". To je nasa baza ovaj vikend i mjesto odakle starta Off Road Toy Run.
Danas obiljezavamo stazu kojom ce sutra voziti Adventure grupa. "Dirt bikes" i Quadovi imaju posebnu stazu. Put obiljezavamo flourescentnim naljepnicama kako se vozaci na utrci ne pogube zbog dosta prijelaza preko pruga i raskrizja.
Ekipa se skuplja. Ima tu par KTM-ova, XT, par BMW-a, Strom. Redom ljubitelji dobre terenske voznje.
Obiljezavanje staze i trazenje najbolje trase.
Momci na pojedinim dionicama voze zestoko. Moram priznat da ih dobro pratim. Nelagodu osjecam jedino u izrazito dubokom pijesku. Oni su tu kod kuce.
Kokice, kokice!
Pauza prije zadnje etape. Moj ruksak s vodom presusuje.
Vracamo se u bazu. Zadnje konzultacije pred sutrasnju utrku. Utrka je humanitarnog karaktera te postoje mjesta na kojima se cekaju svi sudionici utrke. Na polovici utrke stajemo na picu u nekom baru uz pauzu od pola sata. Vozi se umjereno ali postoji zabrinutost za nadobudne mlade lavove koji bi se htjeli dokazivat. U nasoj adventure grupi nema bas puno takvih ali je zato u ostalim grupama, a posebno kod quadova opca opasnost.
Kuci stize Ivanov prijatelj Steven koji ce nam se pridruziti na utrci ujutro. Vozit ce svoj drugi motor, KLR 650.
Na poziv jednog Ivanovog rodjaka odlazimo k njemu na pice...pa kod drugog rodje na rodjendan. Inace Knezovica ima vise u Joburgu nego u Grabovcu odakle dolaze. Jos jedna od mnostva lijepih Juznoafrickih kuca.
Oko ponoci odlazimo s rodjendana jer nam treba sna za sutrasnji dan.
Toy Run - Dan utrke
Vozeci se prema stazi vec oko 7 sati ceste su pune motora. Vecina ih prolazi nama u susret jer idu na veliki Toy Run u centar grada. Nama je ipak draza terenska varijanta. Zao nam je sto Dirk nece predvodit utrku jer mu zdravlje ne dozvoljava toliki napor, a i oko same organizacije ima puno posla. Poslije utrke odrzava se koncert te aukcija moto opreme. I veliki rostilj, naravno. I puno, puno dobrog hladnog piva.
Sudionici lagano dolaze. Muskarci i zene. Od 7-77 godina.
Ovako se dolazi na Toy Run.
Ovako izgledaju serifi.
Ivan i Mozi. Mozi je inace svecenik. Al se prema njemu ne odnose kao prema malom bogu, kao u nas. Ovdje je on samo onaj koji tumaci vjeru. Ne zna covjek nista o politici i ostalim glupostima kojima se zamaraju mnogi svecenici. Al zato zna puno o motorima. I vozi ih...i to dobro. Danas nije vozio jer je bio voditelj utrke. Pocinje objava vremena starta.
Dvije Dirkove ljubavi. Ne pada jabuka daleko od stabla.
Natjecatelji stizu. Kamion se puni igrackama.
Ljute pile. Kako me jedna od tih prosla tijekom utrke. Mislio sam da stojim. Bilo je to u dubokom pijesku.
Motori i cetverocikli dolaze. I dolaze. I dolaze...
...a on promatra. I masta o jednoj svojoj pili.
Prije starta to izgleda nekako ovako. Ali dolaze i dalje.
Vrijeme je da se serif internacionalne grupe obuce...
Utrka
Utrka pocinje. Prvo su startali hard enduro i motocross motori kojih je bilo najvise i to u 5-6 grupa svakih 5 minuta. Zatim Quadovi u vise grupa. Na kraju smo i mi krenuli svojom stazom. Bilo nas je 30-tak, krenuli smo zajedno. Neki sa suputnicama. Vozilo se stvarno pazljivo uz povremena odmjeravanja snaga. Svi su uredno cekali ostale na mjestima predvidjenim za to. Mislim da je staza bila duga ukupno nekih 50-tak kilometara. Na dionici dubokog pijeska jedan je motor pri brzini od 80-tak kilometara pozelio osjetit mekocu africkog pijeska. Bila je to zlatna Honda Transalp. Nakon tridesetak sekundi, koliko je trajao popravak stete, Honda je ponovo bila u igri. Ako netko zna vozaca tog motora neka mu slobodno kaze kako se u dubokom pijesku ne zatvara gas i ne spusta pogled. Zadnja dionica utrke bila je ujedno i najzesca. Kilometar, dva jurnjave. Posebno izmedju Ivana na GS-u i mladog Vaynarda na KTM-u. Bilo je to lijepo za gledat. Pogotovo sa trece pozicije, koju su mi omogucile suvozacice na par motora dobrih vozaca. Inace je kod ovakvih utrka najbitnije na bilo koji nacin izbiti medju prvih par motora jer inace od prasine ne vidite vlastiti kilometar sat. Sve u svemu, odlicna zafrkancija, dobra ekipa. Sve bez vecih padova i ozljeda.
Samo jedna slika sa sredine utrke.
Nakon utrke zabava na kojoj se nismo mogli dugo zadrzat. Jos jedan Ivanov rodjak zove na rucak!?
Ivan drzi govor o ucinku globalnog zatopljenja na licinke punoglavaca u barama Dalmacije.
I njih su tete dovele na Toy Run. Vjerovatno ce neke od igracaka zavrsiti u njihovim rukama. I u rukama siromasne djece sirom Afrike. To cini svakog od sudionika sretnim.
Prasnjavi i umorni idemo na kasni rucak. Na jos jednoj lijepoj farmi. I neizbjezni psici.
Nepozvani gost na veceri.
Posto se nismo dugo vozili idemo probat jos jedan Ivanov motor koji je na posudbi u rodjakovoj garazi. Ovo je idealno za nase polu hard izlete u domovini. 1984-5. godiste. Pali na zub. Volim ovaj motor.
Prodje jos jedan naporan al lijep africki dan. Nakon kupanja i ucestalog izvlacenja pijeska iz raznih djelova odjece i tijela, odlazimo na zasluzeni pocinak.
slijedi nastavak............. Kralj Afrike...
easy156
New member
picoda said:
ili možete označit od dole napamet "nevidljivi" dio pa copy pasteat to u Word...pa nakon toga u Wordu promijenit pod Pogled > Web izgled, tako da se sve vidi...
NAPOMENA: koristiti običan copy, ne copy image; isprobano na Mozillai tako da neznam radi li i u IE...
SAPLIMENTL: umalo zaboravih nadodati da je trip report fantastičan, zemlja i po'