Dragi dnevniče, imam puno slika ovaj put! Ovaj smorum ima neke RESTRIKCIJE pa ću odjeliti u djelove ovo. Prvi dio evo vam ga na.
Putnik namjernik kakav već jesam, jučer sam namjerno pošao na put, dobivši dojavu od Nere sa onoga svijeta o nekim "oldtajmerima" u Otočcu. Ovako na prvu, razmažen kakav jesam, nisam očekivao prevelik događaj, šta ja znam, da je to u OPATIJI ispred hotela MILLENIUM ili nekog drugog mondenog skupocjenog mjesta gdje je moja ekipa jahtaša i inih bogataša, onda ok - ali "aerodrom u Otočcu" mi je zvučao suspektno, očekivao sam neki li-la meet i kao uvijek kad imaš takva očekivanja, ispalo je suprotno, meeting je bio čudo, cijeli je dan zapravio bio čudo, pa pogledajte kako je to bilo.
Na polasku iz Velikoga Grada na ovoj spektakularnoj dionici, susreo sam ovaj raritet ovo čudo automobilističke tehnologije, to je bio vjesnik proljeća jučerašnjeg. Ubrzo zatim, na magistrali, doživjeo sam tragove starih vremena, bila je gužva kakvu dugo (2 godine) ne vidih. Auto na autu, u oba smjera, nepokretnost, gužva, luftići trče preko ceste, famozni kamperi, sve u svemu put po magistali bio je jedna velika bauštela i muka no izduralo se do Senja.
Od silne muke (nije mi lako) stao sam na Vratniku, išao pogledat onaj motel, i imao sam šta za vidjet - nije bilo više ništa za vidjet. Sjećam se kad sam nekad prije jednom tamo stao i poslikao kroz stakla unutrašnjost, baš neki retro ugođaj je bio unutra, teške 80e, vidilo se da je zapušteno, ali je bilo više manje sve čitavo. Sada viša ništa nije čitavo i po dobrom starom običaju, šta nije bilo zavareno za armaturnu mrežu, nestalo je iz objekta. Neću te slike stavljat jer koga briga. Raspadnuto, pošarano, depresija. Ali dok sam tamo gore lunjao, čuo se zvuk mašine, jedan jedini jedinstveni zvuk Yugoslavie! Kako sam čuo taj zvuk, stao sam na balkon i čekao jedno 5 minuta da se pojave iza zavoja. Malo dalje naprijed, u okolici motela, opet su me dočekale novopostavljene ekološke propele. Već sam se očitovao šta o njima mislim pa tako neću opet.
Po putu za Otočac, svako malo iskočio bi neki podsjetnik nadolazećeg događaja, a onda kako sam došao u centar grada, bilo mi je jasno da će danas biti pravi show program a ne neki "skupić starih auta".
Ipak, pažnju mi je uzeo ovaj stari stroj. Nisam imao pojma ni koja je to marka, ni koja je priča, al kasnije mi je ispričao Karađolo i priču i povijest, stvarno nevjerojatno sve skupa.
Automobil je Oakland True Blue Six, iz 1925. godine, u Zagrebu ga je 1928. kupio apotekar Častek iz Otočca (kupio ga je od Budickog!) i vozio se po Lici i kud sve ne, sve do 1941. kad počinje rat i auto završava u njegovoj polu-garaži u samom centru grada. Tako je stajao dok je trajao taj rat, sva desetljeća nakon, preživio je i Domovinski rat nekim čudom nije ukraden ni ništa slično, i eto silom prilika pred 2 godine, obitelj Častek je pristala prodati auto koji je bio kod njih generacijama, otišao je obitelji Presečki i njihovom oldtimer muzeju.
Koliko god je motorsport priča kisela, puna zavisti i jala itd, zbog ovakvih stvari, ovakvih malih trenutaka, trpim to sve! Koliko sam puta prošao kroz Otočac, koliko puta pored tog ulaza, a da nisam imao pojma, ni blizu, šta se nalazi 10 metara dalje od mene. Pa to je doslovno nevjerojatno. Ne znam šta više reći osim wow, ali zaozbiljno.
Pokret dalje iz centra, prema aerodromu gdje je uredna Dakota i onaj par trenažnih aviončića dovučenih sa Željave smrdljive, ako ništa drugo ovdje su na sigurnom za razliku od dole. Iz okolnih polja čuli su se traktori, neki ljudi su iskoristili lijepi dan za delat, dok neki su odlučili gledati aute! I to je posao!
Kad sam ovo vidio, razmišljao sam, kolika je to nekad bila muka i nauka biti "vozač automobila". Danas kad smo prešli igricu i kad je sve zapravo dosadno i jadno, zamislio sam kako je to bilo ić sa ovakvim autom na neki veliki put od Otočca do Senja, planirati rutu, pazit na temperaturu, mjenjat gume ove malene koje su vjerojatno svako malo pukle...no, bilo kako bilo, progres nas vodi naprijed i progres nema alternativu, nekad je vozač auta morao znati mehaniku, teren kud misli ić, popraviti auto koje je vjerojatno svakih par dana imao neki manji kvar, dok danas imamo aute koje prodaju bjelosvjetski kriminalci koje reklamiraju da "su ekološki" (jer nema auspuha pa ne dimi) i da "sami voze" (ali ako pustiš baš da sam vozi, završit ćeš u provaliji ili pod šleperom, ili kombinacija, u provaliji ispod šlepera) i koji ima podešavajući zvuk sirene.
Tako da danas možeš sjest na trubu u gradu ali umjesto zastarjelog "bip bip" možeš dobiti zvuk koji god hoćeš, npr prdac. A to je zaista, evo iskreno, fascinantno. Da je neko Ferdinandu Budickom rekao - Ferdi, za 100 godina, auti će prditi na sirenu, on nebi vjerovao, on bi rekao "prosim lepe, pričate koješta" ali - bio bi u krivu.