Volim vožnju solo (pod solo podrazumijevam ja sam ili sa suprugom, uglavnom 1 motocikl je u igri), jer imam loših iskustava sa ekipnim vožnjama. Loša iskustva se očituju kroz stalno prilagođavanje nečijim potrebama, željicama i kenjažama, osobito zato jer mi je osnovna postavka kada se idem voziti - da se vozim, a ne da obilazim birtije, ili da zastajkujem svakih 10 kilometara jer se neki gnom sjetio da nije natankao, da mu se kenja (a krenuli pred 5 minuta), da mu se puši, da im a važan telefonski razgovor itd itd...
Znao sam otrpjeti da na potezu od 70-80 km stanemo i po 4-5 puta, jer je frend stalno "daj ajmo zapalit, ajmo pifkana, daj kam se tebi stalno žuri, imamo vremena, daj se opustiiii itd itd", a što je bilo meni debelo nakurac ponašanje, jer od dnevno planiranih 150-200 km - to je u biti jedna manja vožnjica - ista potraje predugo, više provedem po birtijama i terasama nego na motoru, a da se u biti ni nismo vozili i izguštali jer smo zastajkivali svakih desetak-petnaestak kilometara... o tome da se uspio nadrveniti sa njegovih 4-5+ piva putem (i što je generiralo dodatnu brigu i nezadovoljstvo jer sad moramo voziti još sporije i paziti da tupan ne padne jer sam svjestan njegova stanja... o tome ne treba!)... uz to, tu je i stalno prilagođavanje nekome tko ne zna voziti, vozi se presporo, stalno se nekoga čeka i dočekuje, stalno neki ekstra dogovori i triper kombinacije, a sve to onda - barem meni - vožnju svodi na definiciju "šteta benzina, živaca i vremena"...
Možda sam ograničen, no kada se idem voziti - hoću se voziti, poanta je u vožnji, a nemam protiv da stanemo kada moramo ili kada dođemo do tog nedalekog cilja, a napraviti 80-100 km u komadu (ili i duplo više, ne smeta) je otprilike minimum te definicije. Kada stignemo, onda možemo i žderanja, lokanja, kupanje, muzeji, obilasci, ma kaj god... Kako sam i inače protiv alkohola na motoru, jasno je da mi takovo ponašanje drugih - putem obilaženje birtija - ide podosta na živčani sustav, jer takovi "suputnici" osim što usporavaju i jebu koncepciju izleta ili puta, povećavaju i nervozu i brigu ostalih hoće li se gnomu što dogoditi, bude li sranja, od zaustavljanja policije (pa ako je jedan u govnima - svi smo žrtve), onda do toga da se nedajbože dogodi i nešto gore, što bi tek onda bio organizacijski i svaki drugi kaos...
Uglavnom, kao i raditi sa ljudima (što nema gore), nerijetko i voziti se sa ljudima je jednako stresno i prepuno odricanja od svojih želja, planova, interesa i gušteva. Jesam za zajedničku vožnju sa ekipom od nekolicine gdje se zna red, imamo otprilike iste interese i jednaku volju da radimo kompromise, i gdje mimo dogovora nema likova koji imaju malo "prošireno" tumačenje kako jedna vožnja, izlet ili putovanje trebaju izgledati, osobito sa aspekta tumačenja pojma "što je to guštanje u putovanju" (a to nerijetko podrazumijeva i opijanja i prežderavanja putem bez ikakvog reda, plana i rasporeda, te brige o vremenu i potrebama i željama drugih...). Volim kada se dogovorimo sve i držimo dogovora, od vremena kretanja do cilja što, kako, kada i gdje. Naravno da je svaki događaj mimo toga viša sila koja mijenja plan, ali na to nisam mislio dok govorim općenito o vožnji sa bilo kime...