Harkonnen
Active member
PETI DAN
Dan počinje pomalo šugavo (završava isto tako, ali u tom trenutku o tome još ništa ne znam). Jaka kiša je padala cijelu noć. Motor je „opran“, a situacija je najgora na sicu. Naime, gore imam gel podgužnjak, a taj opet nije vodootporan. Ništa, dole s njim, pa malo prebriši cijeli motor i tako. Oblačno je i temperatura je značajno pala, pa ću ispod mesh jakne pod kojom sam se zadnjih dana kuhao, nabaciti još jedan sloj. Povratak po stvari i doručak. To popravlja raspoloženje. Pozdravljanje s gazdom (pogodio je frajer točan rezultat naše tekme s Argentinom, bolje neg' "Vidoviti Milan"
) i krećem. Još par-sto metara debelo nasipanog i raskvašenog makadama, pa smo na pravoj cesti. Današnji cilj je Balatonfured, ali nije bilo suđeno. Uglavnom, zvijezda dana bi trebao biti gradić Komarno na Dunavu, granica između Slovačke i Mađarske.
* današnja tura (drugačija od planirane, ali takva je na kraju ispala)
Put do tamo je zapravo bio dosadan, otprilike kao i povremena sitna kiša koja me je pratila. Slike s tog dijela puta nemam jer se jednostavno nije imalo što slikati. Sela uz cestu i obrađena polja. Tu i tamo koji zavoj i to je sve. Uglavnom, nakon 2-3 sata mučenja, evo me u Komarnom. Grad je nastao na ušću rijeke Vah u Dunav. Još od 10. stoljeća je bio u rukama ugarskih vladara. U 16. stoljeću je jedna od glavnih utvrda u ratu Habsburgovaca i Osmanlija. Jedinstven grad nakon II svjetskog rata dijeli se na čehoslovačko Komarno i mađarski Komoran. Petak ujutro je i malo je ljudi u gradu. Šetam i slikam. Malo odmaram na kavi.
* Komarno
* i tu je Bela IV imao svoje prste (u pitanju je izgleda bio dobro uhodan biznis)
Sve u svemu, ništa posebno, ali mene zapravo više zanima sama granica i most preko Dunava. Idemo i to vidjeti. Prema ruti koju sam isplanirao i stavio u navigaciju, od parkinga do mosta je zapravo i manje od jednog kilometra, međutim kad dođem do prvog dijela mosta kojim se prelazi preko dunavskog rukavca, odnosno zimske luke, cesta je zatvorena jer se most rekonstruira. Znam da zbog toga nisu mogli zatvoriti i most preko Dunava, odnosno granični prijelaz, ali daj sad nađi put do tamo. Pokušavam na navigaciji odabrati dio gdje vidim da postoji neka spojna cesta između ta dva dijela mosta, ali me navigacija stalno šalje na taj zatvoreni dio mosta. Na kraju sam morao odabrati dvije tri među točke da bi u zadnjem šusu došao tamo gdje hoću. Živa frustracija, ali konačno evo me i na mostu/granici. Dali zbog toga što se radi o starom željeznom mostu ili zbog sivog i oblačnog vremena, ali taman me podsjetio na atmosferu koja je tu zasigurno vladala za vrijeme „Željezne zavjese“. Samo su još falili vojnici sa strojnicama i psima (iako su formalno bili dio istog Varšavskog pakta, granice između tih država su bile sve, samo ne meke).
* most i Dunav s mađarske strane
Dan počinje pomalo šugavo (završava isto tako, ali u tom trenutku o tome još ništa ne znam). Jaka kiša je padala cijelu noć. Motor je „opran“, a situacija je najgora na sicu. Naime, gore imam gel podgužnjak, a taj opet nije vodootporan. Ništa, dole s njim, pa malo prebriši cijeli motor i tako. Oblačno je i temperatura je značajno pala, pa ću ispod mesh jakne pod kojom sam se zadnjih dana kuhao, nabaciti još jedan sloj. Povratak po stvari i doručak. To popravlja raspoloženje. Pozdravljanje s gazdom (pogodio je frajer točan rezultat naše tekme s Argentinom, bolje neg' "Vidoviti Milan"
) i krećem. Još par-sto metara debelo nasipanog i raskvašenog makadama, pa smo na pravoj cesti. Današnji cilj je Balatonfured, ali nije bilo suđeno. Uglavnom, zvijezda dana bi trebao biti gradić Komarno na Dunavu, granica između Slovačke i Mađarske.* današnja tura (drugačija od planirane, ali takva je na kraju ispala)
Put do tamo je zapravo bio dosadan, otprilike kao i povremena sitna kiša koja me je pratila. Slike s tog dijela puta nemam jer se jednostavno nije imalo što slikati. Sela uz cestu i obrađena polja. Tu i tamo koji zavoj i to je sve. Uglavnom, nakon 2-3 sata mučenja, evo me u Komarnom. Grad je nastao na ušću rijeke Vah u Dunav. Još od 10. stoljeća je bio u rukama ugarskih vladara. U 16. stoljeću je jedna od glavnih utvrda u ratu Habsburgovaca i Osmanlija. Jedinstven grad nakon II svjetskog rata dijeli se na čehoslovačko Komarno i mađarski Komoran. Petak ujutro je i malo je ljudi u gradu. Šetam i slikam. Malo odmaram na kavi.
* Komarno
* i tu je Bela IV imao svoje prste (u pitanju je izgleda bio dobro uhodan biznis
)
Sve u svemu, ništa posebno, ali mene zapravo više zanima sama granica i most preko Dunava. Idemo i to vidjeti. Prema ruti koju sam isplanirao i stavio u navigaciju, od parkinga do mosta je zapravo i manje od jednog kilometra, međutim kad dođem do prvog dijela mosta kojim se prelazi preko dunavskog rukavca, odnosno zimske luke, cesta je zatvorena jer se most rekonstruira. Znam da zbog toga nisu mogli zatvoriti i most preko Dunava, odnosno granični prijelaz, ali daj sad nađi put do tamo. Pokušavam na navigaciji odabrati dio gdje vidim da postoji neka spojna cesta između ta dva dijela mosta, ali me navigacija stalno šalje na taj zatvoreni dio mosta. Na kraju sam morao odabrati dvije tri među točke da bi u zadnjem šusu došao tamo gdje hoću. Živa frustracija, ali konačno evo me i na mostu/granici. Dali zbog toga što se radi o starom željeznom mostu ili zbog sivog i oblačnog vremena, ali taman me podsjetio na atmosferu koja je tu zasigurno vladala za vrijeme „Željezne zavjese“. Samo su još falili vojnici sa strojnicama i psima
(iako su formalno bili dio istog Varšavskog pakta, granice između tih država su bile sve, samo ne meke).* most i Dunav s mađarske strane
