smarty
Active member
Došlo je vrijeme za još jedan pravi jesenski đir. Ove nedjelje krenuli smo put Ćićarije do Buzeta, pa prema Dvigradu, i na kraju još do Slapa Sopot ispod Gračišća.
Oni krajevi od Permana pa preko Ćićarije do Buzeta, su u najmanju ruku čudni. Voziš po šumetini, nigdje ničega, tek tu i tamo pokoje selo. Cesta prazna, nigdje nikoga. Ali je zato krajolik prekrasan, čist zrak i tako to. U svakom slučaju, cesta na koju te baš i ne vuče stalno, ali jedanput godišnje kad te pukne da želiš takav doživljaj odeš i uživaš.
Od Buzeta idemo prema Motovunu, pa dalje preko Tinjana i Sv. Petra u Šumi do Kanfanara i Dvigrada.
Ispod Motovuna:
Dvigrad se nalazi u blizini Kanfanara. To su ustvari ruševine nekadašnjeg grada koji je brojao do čak 2.000 stanovnika, u oko 200 objekata. U gradu je bila i crkva sv. Sofije. U doba Ilira na tom području postojale su dvije naseobine, iz kojih su se u ranom srednjem vijeku razvila dva grada, Parentino i Moncastello, od kojih prvi ubrzo zamire, a drugi se razvija, kao posjed Akvilejskog patrijarha, pod imenom Duecastelli. Kasnije, kao i veći dio istarskog priobalja, Dvigrad pada pod venecijansku vlast. Sredinom 17.st. Istrom hara kuga i malarija, koje nisu pošteđeni ni građani Dvigrada, pa ga 1631. godine većina od sedamstotinjak stanovnika napušta, a posljednje tri obitelji odlaze 1714., kada je napuštena i crkva Sv. Sofije. Relikvije i propovjedaonica iz 14. stoljeća preneseni su u crkvu Sv. Silvestra u Kanfanaru, kamo su se preselili i stanovnici Dvigrada.
Grad je prilično dobro sačuvan, budući da nije razoren u ratovima koji su harali Istrom, već su ga stanovnici jednostavno napustili. Još uvijek postoje gradska vrata, dva prstena gradskih zidina, očuvano je nekoliko obrambenih kula, te većina od dvjestotinjak kuća. Crkva Sv. Sofije bila je ranokršćanska trobrodna crkva koja je dominirala gradom, sagrađena na živoj stijeni. Nažalost, zbog neodržavanja crkva se početkom 19. stoljeća urušila.
Do nedavno grad je bio prepušten zmijama, makiji, buri i zubu vremena, ali se u posljednje vrijeme vrši restauracija.
Stanovnici Dvigrada (Dvigradčani valjda), uživali su u ovakvom pogledu:
S s druge strane gledali su viadukt na istarskom Y-u:
Uz sve to, nadodao bi da u samom Dvigradu nisam vidio niti jednu natpisnu tablu na kojoj bi bile napisane bar 2-3 rečenice opisa tog grada i što on ustvari jest. Nije mi jasno, jer sam se po Europi nagledao svakakvih čudesa koja svi masno naplaćuju turistima, a kod nas se očito ne može staviti ni jedna poštena tabla na kojoj bi čovjek mogao pročitati što to ustvari gleda
Put dalje nastavljamo preko Žminja i Milotskog Brega, do Zajci i sela Floričići. Od sela Floričići do Slapa Sopot spušta se puteljkom oko 500m (do vrha Slapa).
Slap Sopot, iznenađuje svojim neobičnim uklapanjem u krajolik, koji je mješavina flisnog terena, bjelogorične šume, a kod samog slapa, krajolik je stjenovit i podsjeća na morsku obalu. Izmjenjuju se plava boja lapora, siva boja glinom bogate zemlje i šuma koja se isprepleće s crnogoricom na pojedinim djelovima staze. Svodovi ogromne jame slapa, čudesna su tvorevina moći vode, koja je tisućama godina oblikovala vapnenac. Nije slučajnost da mjesto podsjeća na morsku obalu jer brojne okamine školjaka, puževa i drugih morskih organizama koji se mogu uočiti samo pažljivim promatranjem dokazuju da je ovo mjesto nekada bitno drugačije izgledalo. Naime, čini se da je nekada jako davno ovo mjesto zapravo bilo morsko dno. Slap je visok oko 30-ak metara i u svome podnožju tvori zeleno jezerce koje je stanište, nekada riba, a danas uglavnom žaba. Većina posjetitelja se uglavnom odlučuje za razgledavanje s gornje strane, no moguće je sići i do podnožja iako je staza malo opasna.
To je ujudno, koliko sam upoznat, najviši slap u Istri. U ovo vrijeme, doduše, nema nešto previše vode, pretpostavljam da je ljepši i bogatiji u rano proljeće.
I opet bi nadodao da nigdje nema nikakve oznake za Slap Sopot, ali očito se ja bezveze čudim, jer to je jednostavno tako. Ako znaš odeš s namjerom; ako neznaš, možda jednom saznaš pa ćeš vidjeti. U svakom slučaju, preporučam svakom kad prolazi cestom od Potpićna za Pazin, neka izgubi 15 minuta i vidi slap Sopot.
Za kraj još nešto prigrizli u Starim Stazama u Kršanu. Jeo sam tamo jako puno puta u životu, ali mislim da ću sad neko vrijeme pauzirati. Sve još nekako, porcija istina bog nikad nisu bile nešto pretjerano velike, ali palačinke su danas izgledale jako minimalistički i to ne mogu zaboraviti nikako, jer sam ovaj tjedan već imao jedan eksces s istima, pa sam mislio da ću danas pojesti poštene palačinke.
I za kraj, đir naravno za 10, napravili nešto manje od 250km. I ono najbolje, nisam spomenuo u priči o Dvigradu, ali to je prema staroj istarskoj ili istrijanskoj priči „Grad zaljubljenih“. Tko je u njega došao, iz Grada je izašao još zaljubljeniji. Dakle, uz vožnju, zezanciju i klopu, danas u potpunosti bez žena, još smo doma došli zaljubljeniji nego li smo krenuli.
Da bimo i kletu.
Oni krajevi od Permana pa preko Ćićarije do Buzeta, su u najmanju ruku čudni. Voziš po šumetini, nigdje ničega, tek tu i tamo pokoje selo. Cesta prazna, nigdje nikoga. Ali je zato krajolik prekrasan, čist zrak i tako to. U svakom slučaju, cesta na koju te baš i ne vuče stalno, ali jedanput godišnje kad te pukne da želiš takav doživljaj odeš i uživaš.
Od Buzeta idemo prema Motovunu, pa dalje preko Tinjana i Sv. Petra u Šumi do Kanfanara i Dvigrada.
Ispod Motovuna:
Dvigrad se nalazi u blizini Kanfanara. To su ustvari ruševine nekadašnjeg grada koji je brojao do čak 2.000 stanovnika, u oko 200 objekata. U gradu je bila i crkva sv. Sofije. U doba Ilira na tom području postojale su dvije naseobine, iz kojih su se u ranom srednjem vijeku razvila dva grada, Parentino i Moncastello, od kojih prvi ubrzo zamire, a drugi se razvija, kao posjed Akvilejskog patrijarha, pod imenom Duecastelli. Kasnije, kao i veći dio istarskog priobalja, Dvigrad pada pod venecijansku vlast. Sredinom 17.st. Istrom hara kuga i malarija, koje nisu pošteđeni ni građani Dvigrada, pa ga 1631. godine većina od sedamstotinjak stanovnika napušta, a posljednje tri obitelji odlaze 1714., kada je napuštena i crkva Sv. Sofije. Relikvije i propovjedaonica iz 14. stoljeća preneseni su u crkvu Sv. Silvestra u Kanfanaru, kamo su se preselili i stanovnici Dvigrada.
Grad je prilično dobro sačuvan, budući da nije razoren u ratovima koji su harali Istrom, već su ga stanovnici jednostavno napustili. Još uvijek postoje gradska vrata, dva prstena gradskih zidina, očuvano je nekoliko obrambenih kula, te većina od dvjestotinjak kuća. Crkva Sv. Sofije bila je ranokršćanska trobrodna crkva koja je dominirala gradom, sagrađena na živoj stijeni. Nažalost, zbog neodržavanja crkva se početkom 19. stoljeća urušila.
Do nedavno grad je bio prepušten zmijama, makiji, buri i zubu vremena, ali se u posljednje vrijeme vrši restauracija.
Stanovnici Dvigrada (Dvigradčani valjda), uživali su u ovakvom pogledu:
S s druge strane gledali su viadukt na istarskom Y-u:
Uz sve to, nadodao bi da u samom Dvigradu nisam vidio niti jednu natpisnu tablu na kojoj bi bile napisane bar 2-3 rečenice opisa tog grada i što on ustvari jest. Nije mi jasno, jer sam se po Europi nagledao svakakvih čudesa koja svi masno naplaćuju turistima, a kod nas se očito ne može staviti ni jedna poštena tabla na kojoj bi čovjek mogao pročitati što to ustvari gleda
Put dalje nastavljamo preko Žminja i Milotskog Brega, do Zajci i sela Floričići. Od sela Floričići do Slapa Sopot spušta se puteljkom oko 500m (do vrha Slapa).
Slap Sopot, iznenađuje svojim neobičnim uklapanjem u krajolik, koji je mješavina flisnog terena, bjelogorične šume, a kod samog slapa, krajolik je stjenovit i podsjeća na morsku obalu. Izmjenjuju se plava boja lapora, siva boja glinom bogate zemlje i šuma koja se isprepleće s crnogoricom na pojedinim djelovima staze. Svodovi ogromne jame slapa, čudesna su tvorevina moći vode, koja je tisućama godina oblikovala vapnenac. Nije slučajnost da mjesto podsjeća na morsku obalu jer brojne okamine školjaka, puževa i drugih morskih organizama koji se mogu uočiti samo pažljivim promatranjem dokazuju da je ovo mjesto nekada bitno drugačije izgledalo. Naime, čini se da je nekada jako davno ovo mjesto zapravo bilo morsko dno. Slap je visok oko 30-ak metara i u svome podnožju tvori zeleno jezerce koje je stanište, nekada riba, a danas uglavnom žaba. Većina posjetitelja se uglavnom odlučuje za razgledavanje s gornje strane, no moguće je sići i do podnožja iako je staza malo opasna.
To je ujudno, koliko sam upoznat, najviši slap u Istri. U ovo vrijeme, doduše, nema nešto previše vode, pretpostavljam da je ljepši i bogatiji u rano proljeće.
I opet bi nadodao da nigdje nema nikakve oznake za Slap Sopot, ali očito se ja bezveze čudim, jer to je jednostavno tako. Ako znaš odeš s namjerom; ako neznaš, možda jednom saznaš pa ćeš vidjeti. U svakom slučaju, preporučam svakom kad prolazi cestom od Potpićna za Pazin, neka izgubi 15 minuta i vidi slap Sopot.
Za kraj još nešto prigrizli u Starim Stazama u Kršanu. Jeo sam tamo jako puno puta u životu, ali mislim da ću sad neko vrijeme pauzirati. Sve još nekako, porcija istina bog nikad nisu bile nešto pretjerano velike, ali palačinke su danas izgledale jako minimalistički i to ne mogu zaboraviti nikako, jer sam ovaj tjedan već imao jedan eksces s istima, pa sam mislio da ću danas pojesti poštene palačinke.
I za kraj, đir naravno za 10, napravili nešto manje od 250km. I ono najbolje, nisam spomenuo u priči o Dvigradu, ali to je prema staroj istarskoj ili istrijanskoj priči „Grad zaljubljenih“. Tko je u njega došao, iz Grada je izašao još zaljubljeniji. Dakle, uz vožnju, zezanciju i klopu, danas u potpunosti bez žena, još smo doma došli zaljubljeniji nego li smo krenuli.
Da bimo i kletu.
, i računam da bi mogao popodne đir...kontam mogo bi se javit vama, pa u susret, pa da negdje popijemo kafu... ali mene vuče prema brseču, a znam da ste vi prema dalmaciji... :misli:.. prema tamo mi se ne da, pa je ostalo na tome da sam pajkio popodne.. 
